BEIJING, 12. siječnja (Hina - od stalnog dopisnika Branka Merlina) - Osmoga siječnja obilježena dvadeseta obljetnica smrti dugogodišnjeg kineskog premijera i svjetski uglednog diplomata Zhou Enlaia (Džon Enlaja), neposredno je
podsjetila na približavanje još jednog nadnevka koji ne može ostati neobilježen. Riječ je o 9. rujna i dvadesetoj obljetnici smrti Mao Zedonga.
BEIJING, 12. siječnja (Hina - od stalnog dopisnika Branka Merlina) -
Osmoga siječnja obilježena dvadeseta obljetnica smrti dugogodišnjeg
kineskog premijera i svjetski uglednog diplomata Zhou Enlaia (Džon
Enlaja), neposredno je podsjetila na približavanje još jednog nadnevka
koji ne može ostati neobilježen. Riječ je o 9. rujna i dvadesetoj
obljetnici smrti Mao Zedonga. #L#
Između ta dva datuma, prije samo dvadeset godina, od svijeta
izolirana zemlja crvenih knjižica s Maovim citatima i revolucionarnim
komitetima, sve je teže zvučnim parolama, mahanjem zastavama te
udaranjem u bubnjeve i gongove prikrivala da se bliži kraj još jedne
neuspješne političke kampanje. Okrutna, dugotrajna, iscrpljujuća, a ni
u čemu uspješna, takozvana velika kulturna proleterska revolucija do
tada se već pretvorila u ogorčenu borbu za vlast u samom partijskome
vrhu; skrivenu borbu koju će Maova smrt samo ubrzati, a uhićenje Maove
udovice i njezinih najbližih suradnika, takozvane četvoročlane bande,
6. listopada 1976. učiniti i javnom.
U mjesecima između Zhouove i Maove smrti, demonstrativno narodno
iskazivanje počasti pokojnom premijeru u travnju 1976. te pokušaj
vlasti da onemogući takvo "kontrarevolucionarno" ponašanje, dalo je
naslutiti da se bliži kraj "kulturne revolucije", kao što su ponovno
udaljavanje s vlasti Deng Xiaopinga (Hsiaopinga) i Maov osobni izbor
Hua Guofenga kao legitimnog nasljednika, ukazivali da je središte
borbe za vlast u samom vrhu Kineske komunističke partije.
I sam napadan tijekom "kulturne revolucije", Zhou Enlai je glas
umjerenog političara i mudrog administratora učvrstio i osobnim
djelovanjem u godinama samozatajnog rada u sjeni Mao Zedonga, koji je,
uz ostale probleme, partiji kojom je desetljećima rukovodio ostavio na
ocjenu i pitanje svoje "kulturne revolucije".
Sadašnje isticanje Zhouovih zasluga i narodnog poštovanja stečenog u
službi tom istom narodu, njegovo isticanje kao uzora državnim i
partijskim službenicima danas, usko je povezano s naporima da se u
društvu učvrsti položaj rukovodećih struktura, što u kineskim uvjetima
prvenstveno znači Kineske komunističke partije. Godine brzog i
nedvojbeno uspješnog gospodarskog razvoja u postmaovskom razdoblju,
iskorak od planske prema tržišnoj privredi uz odgovarajuće vrlo široko
otvaranje prema svijetu, današnju su Kinu suočile i s pitanjem erozije
morala, tipičnim za mnoge države, a tako uočljivim u zemljama u
tranziciji. Nakon godina jednakosti u siromaštvu, otkako je uz
partijski blagoslov lansirana parola "časno je biti bogat", šuštanje
domaćih i konvertibilnih platežnih sredstava zaslijepilo je mnoge od
"narodnih slugu". Javno ustrajanje najviših dužnosnika na tomu da će sve
učiniti za "čistu vladu" samo po sebi kazuje o veličini problema. Uz
porast svih vrsti društveno neželjenih pojava, njihovo iskorjenjivanje
oslanjanjem na tradicionalni moral sporo daje rezultate. Uostalom, u
zemlji koja se desetljećima ponašala kao da povijest počinje s Maovim
teorijskim tekstovima, mnoge tek valja uputiti u bogatstvo iz davnine
naslijeđene etičke misli.
S druge strane, mukotrpno ustrojavanje pravnog sustava i njegove
manjkavosti uzrok su mnogobrojnim apelima "odozgo" na svijest
pojedinaca, posebno onih bliskih blagajni ili vlasti. Hvalevrijedne
odgojne kampanje na upućivanju stanovništva u njihova prava i
dužnosti, jedna su strana medalje. Drakonske kazne, druga. Kada uz
često izricanje verbalnih prijetnji svima koji se ne kane pridržavati
zakona, tisak javlja kako se od šefova traži da pripaze i na
eventualnu rastrošnost svojih tajnika u privatnom životu, jasno je da
pitanje morala nije samo teorijsko. A jasno je i da se vladajuća
partija, u novim društvenim okolnostima o kojima klasici marksizma
ništa ne govore, suočava s pitanjem kako i čime popuniti svojevrsni
ideološki i moralni zrakoprazni prostor u kojem se je našla.
Nudeći zasad kao odgovor domoljublje te formulu o "izgradnji
socijalizma s kineskim značajkama", partija oprezno zaviruje i u
vlastitu prošlost i u tradiciju, pazeći da se u kineskom povijesnom
panteonu ničin ne ugrozi središnje Maovo mjesto. Krenuvši putem
reformi za koje nema uzora, a ustrajući na stabilnosti kao
neizostavnom elementu razvoja, Kina ne želi okrnjiti ni jedan uzor
koji sama sebi može ponuditi. Tako se, što se uzora tiče, trenutno
stječe dojam da je ponuda veća od potražnje.
(Hina) mer rb
121115 MET jan 96