VEČERNJI LIST: DOM I VLAST

ZAGREB, 5. siječnja (Hina) - "Razlika između demokratske i despotske vladavine možda nigdje nije tako izražena kao u sferi psihološkog. U demokratskim državama pojedinac se ne mora slagati s vlašću i može svoje neslaganje, negodovanje i frustraciju javno izraziti. U despocijama, bilo kojega tipa, pojedinac intimno može biti protiv vlasti, no svoj bunt ne smije pokazati. Alternativa je: zatvor ili unutrašnja emigracija. U nekadašnjoj je Hrvatskoj bilo mnoštvo unutrašnjih emigranata. Ima li ih i danas?, pita u današnjem Večernjem listu Milan Jajčinović. U svojim novogodišnjim 'Opasnim vezama' dramatik - Slobodan Šnajder spominje kao gotovo ontološko piščevo određenje da stane nasuprot politici, odnosno političaru. Šnajder drži da je to određenje trajno i svevremensko, da vrijedi i danas, 'u vremenima kad se sve pojednostavljuje'. Tada, napisat će Šnajder, pisac koji se ne slaže s pretenzijama političara, mora 'pronaći neki put u vanjsku ili unutrašnju emigraciju'. Potom Šnajder niže imena onih koji su u suočenju s politikom otišli iz Hrvatske, odabrali 'put u vanjsku emigraciju', pa nabraja Radu Šerbedžiju, Miru Furlan, Dubravku Ugrešić, Slavenku Drakulić, Paola Magellija i Rajka Grlića. Nekako u isto vrijeme o temi kojom se bavi Slobodan Šnajder govorio je i Mirko Kovač. Štetnost upliva ideološkog na književno Kovač smatra jednim od bitnih obilježja sadašnjeg stanja duha u Hrvatskoj, zbog čega dolazi i do pomalo apsurdne i neprirodne situacije da ugled hrvatske književnosti u svijetu brane 'disidenti' tipa Ugrešićke, Matvejevića ili Šnajdera'. U čemu je ta neprirodnost? U tome što je to predstavljanje njima, kako kaže Kovač, dopalo 'mimo čak i svoje volje'. Ako netko već predstavlja hrvatsku književnost 'mimo svoje volje', može li disidentom postati mimo svoje volje? Činjenica je da troje spomenutih pisaca nisu politički omiljeni. No, jesu li oni 'po prirodi stvari, po prirodi svoga posla' nasuprot (svakoj) politici, ili samo nasuprot sadašnjoj politici? Sjećanje pak relativizira apsolutnost tvrdnje 'po prirodi stvari', kao nešto što baš i nije tako stalno, stabilno i trajno. Hoće li se s nečim slagati, gdje će živjeti i kome pripadati, svatko uglavnom određuje i izabire sam. Pa tako i pojedinci koje spominju Šnajder i Kovač. Nema nikakve sumnje da bi s osobama, čija se imena spominju, hrvatska kultura bila bogatija. Ali neki su sami odlučili otići i isključiti se iz nje. Ni za jedno od njih se, unatoč svemu, ne može tvrditi da ih je iz hrvatske kulture isključila politika. No, neki su doista otišli zbog politike, jer su zavičaj imali u politici, a ne u Hrvatskoj. Je li netko mogao zadržati u Hrvatskoj jednog Šerbedžiju nakon nestanka Jugoslavije, koju on i nije doživljavao kao geografski i politički pojam nego kao 'emocionalni zavičaj'? Nesumnjivo dobre pisce - Dubravku Ugrešić i Boru Ćosića, ako su oni 'klasični apatridi', kako to tvrdi i sam Šnajder? Što je i tko iz Zagreba 'otjerao' jednu sasvim apolitičnu Miru Furlan, čija bi razina političnosti, primjerice, teško napravila razliku između četnika i hipija? Je li literarna razina knjiga Slavenke Drakulić dovoljna da se one mogu na Zapadu prodavati bez dodatka kako je riječ o 'disidentskoj' literaturi? Ako je Hrvatska nekome domovina, i on je tako doživljava, ne mora se ni slagati s vlašću pa ipak neće otići u emigraciju. Ili, ako netko tko Hrvatsku doživljava domovinom (ima li boljeg primjera od Vjekoslava Šuteja?), iz profesionalnih razloga i ode van, neće li se u Hrvatsku uvijek vraćati? Neki s 'liste gubitaka' očito Hrvatsku nisu osjećali kao domovinu. Van je mogao otići i Slobodan Šnajder, pa ipak nije, bez obzira na to bila ovdašnja vlast za njega ovakva ili onakva. Tu je došao i ostao i Mirko Kovač. I jedan i drugi mogli su poput 'liste gubitaka' otići van, proći možda i bolje od njih. A nisu otišli. Možda i zato što im je ovdje dom, što im je ovdje domovina?", piše Milan Jajčinović. (Hina) dd 050740 MET jan 96