VOA - 29. PROSINCA, ŽUŽUL O '97.

Ž1=GLAS AMERIKE - VOA Ž2=29. XII. 1997. Protekla godina po mnogo čemu bila je od ključne važnosti za provedbu Daytonskog mirovnog sporazuma. Po mišljenju hrvatskog veleposlanika u Sjedinjenim Državama Miomira Žužula, određeni zastoj u mirovnom procesu doveo je do toga da je međunarodna zajednica i tražila razloge takvom stanju. U razgovoru sa Zdenkom Novačkim, veleposlanik Žužul napominje kako je Hrvatska ponekad neopravdano bila identificirana kao netko tko je mogao više učiniti na ostvarenju Daytonskog sporazuma. Iako sve tri strane u Bosni i Hercegovini nisu ispunjavale odredbe Daytonskog sporazuma, Hrvatska je, po mišljenju veleposlanika Žužula, plaćala najveću cijenu. Napominjući da je službenom Zagrebu bilo jasno kako će i odnosi sa Sjedinjenim Državama biti promatrani kroz prizmu provedbe i uspjeha sporazuma, gospodin Žužul je rekao kako su u cjelini hrvatsko-američki odnosi na istoj onoj liniji na kojoj postoje već nekoliko godina. = To je linija partnerskog pristupa u rješavanju problema u tom dijelu svijeta. Mislim da je to i linija oslonca Hrvatske na Sjedinjene Američke Države u svojim budućim ciljevima, a mislim da je isto tako i linija podrške koja će doći od strane Sjedinjenih Američkih Država i očekivanja od Sjedinjenih Američkih Država da će Hrvatska biti ono što sam ja čvrsto uvjeren hoće - stabilan i čvrsti partner u tom dijelu svijeta. Veleposlanik Žužul kaže da ono što su bile prepreke provedbi Daytonskog sporazuma tijekom 1997. godine dobrim dijelom uključuje... - Prva identificirana prepreka je činjenica da su osobe koje su od Haaškoga suda optužene za ratne zločine još uvijek bile ne samo na teritoriju Bosne i Hercegovine, nego i vrlo aktivne. Nažalost to je činjenica još uvijek. Međunarodna zajednica dosad još nije pronašla efikasan način kako riješiti taj problem za kojeg ja osobno mislim da je najveći problem u provedbi Daytonskog sporazuma. U tom nedostatku drugih rješenja izvršen je jedan prilično velik pritisak na Hrvatsku, odnosno traženo je od Hrvatske da ispuni ono što je i potpisala u Daytonu. Međutim, činjenica je da su to potpisale sve strane, ne samo Hrvatska. I činjenica je da je Hrvatska bila izložena nerazmjerno velikom pritisku u odnosu na sve druge. Kako Hrvatska, i svjedoci smo da je sve to bilo do listopada, do onoga trenutka dok Hrvatska nije, opet napominjem u skladu s onim što je prihvatila i potpisala, izvršila aspolutno sve što je mogla kako bi zapravo stvorila uvjete u kojima će te osobe, Hrvati iz Bosne i Hercegovine, koji su od strane haaškog suda traženi, kako bi oni došli u Haag. Mislim da je nakon toga otvoren jedan bitno drugačiji politički prostor i za provedbu Daytona, naravno uz uvjet da se to učini i s drugim stranama, odnosno s onim za koje evidentno svatko zna da su ratni zločinci, ali sasvim sigurno je to otvorilo jedan novi prostor za daljnji razvoj bilateralnih odnosa između Amerike i Hrvatske. Odlazak desetorice Hrvata u Haag svakako je imao utjecaj na položaj Hrvatske u međunarodnoj zajednici. No veleposlanik Žužul kategorički tvrdi kako nije točno da je Hrvatska činila bilo što zbog pritiska međunarodne zajednice, a pogotovo ne radi dobivanja ranije dogovorenih zajmova. = Stvarno, s punom odgovornošću i punom sigurnošću tvrdim da je to besmislica. Prvo, taj kredit konkretni, o kojemu se radilo, od Međunarodnog monetarnog fonda, on je u svome iznosu sasvim beznačajan. Drugo, i mislim da je to ono najvažnije, Hrvatskoj su odnosi sa Sjedinjenim Američkim Državama predragocijeni i puno dragocjeniji nego bilo koji kredit, o bilo kojem iznosu kredita se radio. Dakle, ono što smo mi prihvatili, što smo sebi uzeli kao obvezu potpisom, stavljanjem svoga potpisa u Daytonu, Hrvatska će to ispunjavati, naprosto radi toga jer je nama potpuno jasno da bez toga nema ispunjenja svih onih ciljeva koje Hrvatska želi ispuniti. Naravno da ponekad postoje različite percepcije, često postoje različite percepcije, često se sve ove stvari čine drugačije nego što one ponekad jesu i često Hrvatskoj nije jednostavno to učiniti, međutim, ne treba imati nikakve sumnje da će ono što je Hrvatska prihvatila i svojim potpisom, odnosno potpisom predsjednika Tuđmana potvrdila, da će ispuniti. Okrećući se nadolazećoj godini veleposlanik Hrvatske u Washingtonu Miomir Žužul kaže kako vjeruje da će hrvatsko-američki odnosi dobiti jedan dodatni intenzitet, i to iz dva razloga. = Sa strane Sjedinjenih Američkim Država mislim da nakon najnovije odluke ili objelodanjene odluke predsjednika Clintona o zadržavanju na teritoriju Bosne i Hercegovine je zapravo jasno naznačen kraj svim špekulacijama da li je Bosna i Hercegovina i taj dio svijeta interes Sjedinjenih Američkih Država ili nije. Očito jest. I očito je da će oni tražiti od sviju da poštuju dogovore, pa tako i od Hrvatske, i ja se nadam da će se na Hrvatsku i oslanjati. Isto tako mislim da će sljedeća godina biti vrlo bitna za Hrvatsku i za budućnost Hrvatske jer je to godina u kojoj će se odrediti sudbina ne samo Hrvatske nego mnogih institucija koje na teritoriju Europe se na određeni način restruktuiraju, odnosno, konkretno govoreći, šire. Prvenstveno NATO-a i Europske unije. Zbog toga ja mislim da će i Hrvatska u svojoj politici u nastupu prema Sjedinjenim Američkim Državama biti, da tako kažem, više zahtjevna ili više aseptivna, jače nastupati i tražiti od Sjedinjenih Američkih Država da nam i da onu podršku koja je često puta spominjana i obećavana. Između ta dva globalna, rekao bih strateška određenja, razvijat će se cijeli niz pojedinačnih stvari za koje osobno mislim da mogu bitno pridonijeti. Na primjer, razvoj gospodarske suradnje koji će sasvim sigurno s jedne strane ovisiti o ovim ukupnim, ali će isto tako djelovati na ukupne. Znači, ukoliko mi u gospodarskoj suradnji uspijemo ući u jednu novu kategoriju, mislim da ćemo dobiti i novu kvalitetu ukupnih odnosa i obratno. 300223 MET dec 97