DANHUANG SE SPREMA ZA 2000. GODINU

PEKING, 26. prosinca (Hina) - Kina tvrdi da su stranci iz Dunhuanga jednostavno odnijeli važan dio njezinog kulturnog blaga i da bi pošteno bilo vratiti ga, dok strani posjednici starina iz toga grada tvrde da su ih kupili.#L# I dok već desetljećima traje pritajeni prijepor o vlasništvu, obje se strane u jednome slažu: u uvjerenju da je riječ o iznimno dragocijenim spomenicima iz prošlosti, koji do danas zaslužuju pozornost filologa i povjesničara. Smješten na kineskome sjeverozapadu, danas u pokrajini Gansu, Dunhuang je još u 2. stoljeću prije Krista bio najzapadniji kineski grad na trgovačkom putu kasnije nazvanom Put svile. Promet koji se stoljećima tuda odvijao povezujući golemu Kinu s njoj zapadnim područjima osigurao mu je dugotrajni prosperitet i veliko bogatstvo, dio kojega je ulagan i u izgradnju vjerskih objekata. Tako je nedaleko Dunhuanga kroz tisuću godina, od 4. do 14. stoljeća nastao jedinstveni kompleks u niskim brdima bogato ukrašenih budističkih spilja koje do danas privlače i turiste i znanstvenike. Napokon, sačuvane su 494 spilje sa dvije tiusće obojenih kipova, i osikanim zidovima površine od 15 tisuća četvornih metara. I dok izaziva divljenje čarobnom slikovnicom prošlosti koju čuva, Dunhuang istodobno izaziva uzdahe svime što je od početka ovog stoljeća izgubio. Naime, kada je 1900. slučajno otkrivena jedna zapečaćena spilja u kojoj su u strahu pred ratovima što nisu štedjeli ove prostore budistički svećenici još u 11. stoljeću pohranili stare dokumente, strani su istraživači za naknadu podmitljivim čuvarima spilje stali odnositi što se odnijeti dalo. Među 50 tisuća dokumenata o religiji, povijesti, običajima, književnosti, umjetnosti, matematici, medicini i gospodarstvu, pisanih kineskim, ujgurskim, sogdienskim, tibetanskim, sanskritom i drugim jezicima, birali su najstarije i najvrijednije, odnoseći ponekad i po deset tisuća dokumenata. Osim pisanih materijala, odnosili su i kipove, slike na svicima, a skidali su - kako su već znali - i freske s oslikanih zidova. Istini za volju, istraživači među kojima je bilo i Rusa i Nijemaca, Mađara, Britanaca, Francuza i Japanaca, golemim zbirkama koje su i danas na ponos pojedinih svjetski čuvenih muzeja položili su temelje dunhuangologiji, pruživši znanosti priliku da rasvijetli mnoga dotad nerazjašnjena pitanja o dodirima kultura na prostorima uz Put svile,te iz kineske povijesti. Pritom su bili uvjereni da spašavaju zanemarenu i ugroženu povijesnu baštinu, kojoj prilike u carskoj Kini na izdisaju, i razdoblje koje će uslijediti, nisu išli na ruku. U Kini danas, dok se arheolozi i povjesničari naveliko bave proučavanjima upravo rubnih područja zemlje, gdje se je kineska kultura stoljećima susretala i preplitala s kulturama okolnih naroda, a njihovim posredstvom i kulturama proširenim od Kine daleko na zapad, dunhuanški dokumenti samo dobivaju na značenju. A razasuti po stranim muzejima i znanstvenim zavodima, kineskim stručnjacima otežavaju sustavna istraživanja. Istodobno, u Kini primjećuju da se smanjuje broj stranih dunhuangologa, primjerice u Francuskoj, Rusiji i Japanu,što onda znači da su dokumenti izvan dosega onih koje zanimaju, a u posjedu onih koji će im poklanjati sve manje pozornosti. I dok povremeni pozivi strancima da vrate dokumente koji imaju nailaze na slabi odaziv, ideje o prikupljanju i izdavanju kritičkih zbirki dunhuanških dokumenata traže i mnogov vremena i velika sredstva. Školovanje mladih kineskih dunhuangologa traži i sredstva i vremena. Napokon, ni sami Kinezi nisu još osmislili program sustavnog proučavanja golemog blaga koje iz nekih davnih vremena govori i o njima i o svijetu oko njih. Na pitanje kako riješiti bar dio spomenutih problema, odgovore će vjerojatno ponuditi znanstveni skupovi godine 2000. prigodom obilježavanja stote obljetnice otkrića dunhuanških dokumenata. A pripreme su za njih već počele. (Hina) mer sv 261037 MET dec 97