THE WASH. TIMES, 21. XII., KOSOVO

Ž4=SJEDINJENE DRŽAVE Ž1=THE WASHINGTON TIMES Ž2=21. XII. 1997. Ž3=Balkanska priča koju su mediji zanemarili "Nedavno je The Washington Times objavio nekoliko članaka o potrazi albanske većine na Kosovu za neovisnošću od Srbije ('Kosovski Albanci zahtijevaju vlastitu državu', od 7. prosinca)", piše William Dorich, autor knjiga 'Srpski genocid 1941. - 45.'(1991.), 'Kosovo' (1992.) i (Zatomljen srpski glas i sloboda tiska u Americi' (1994.). "Kao autor knjige 'Kosovo' objavljene 1992., zapanjen sam tvrdnjom medija i ministarstva vanjskih poslova da Srbi nemaju nikakvih prava na Kosovu. Da bi razumjeli što se sad događa u tom području, potrebno je razumjeti povijest tog područja i ulogu koju su Albanci igrali u stvaranju sadašnjeg neprijateljstva. Za onog što Albanci smatraju svojim 'autonomnim' razdobljem na Kosovu od 1974. - 1989., a koje je nelegalno uspostavio Maršal Josip Broz Tito za svoje komunističke diktature, obrazovni je sustav (koji su nadzirali Albanci) zabranjivao uporabu ćiriličnog pisma - kojeg Srbi koriste od 9. stoljeća. Knjige o srpskoj povijesti, glazbi i vjeri bile su uklanjane iz knjižnica i škola na Kosovu, a albanske su ih vlasti spaljivale, nalik na ozloglašeno Hitlerovo spaljivanje knjiga za vrijeme Holokausta. Bahato je da su Albanci koji danas prosvjeduju na ulicama Kosova tvrdeći da ih se 'progoni', isti oni Albanci koji su spaljivali srpske knjige i koji su redovno oskvrnjivali srpske crkve. Učitelji koji danas odbijaju učiti albansku djecu u srpskom školskom sustavu isti su oni koji su na Kosovo krijumčarili knjige proizvedene u Tirani, Iranu i Turskoj, koje slave pokolj milijuna Srba, Grka i Makedonaca za 500 godina turske okupacije Balkana. Te knjige također slave nacistička ubojstva Srba prije 50 godina, koja su počinili Albanci na Kosovu. Godine 1989., 79-godišnjeg je biskupa kosovskog, sadašnjeg srpskog Patrijarha Pavla, albanska mladež na kosovskim ulicama skoro nasmrt prebila. Biskup je proveo šest mjeseci u bolnici, gotovo umrijevši od posljedica ozljeda. Albanci pametno kriju svoje progone i srpske nedaće. Američki su mediji još jednom uspjeli zanemariti drugu stranu te nasilne priče. Sedamdesetih je godina rad najvažnijeg srpskog pisca i jedinog jugoslovenskog dobitnika Nobelove nagrade, Ive Andrića, namjerno uklonjen iz sveučilišnog programa Prištinskog sveučilišta, jer se pisac očitovao kao Srbin, usprkos svom miješanom porijeklu. Gotovo svih 15 godina kosovske 'autonomije', Albanci su zauzimali sve vodeće položaje u Akademiji znanosti i umjetnosti te u vladi. U posljednjih 20 godina čak je i filmska industrija na Kosovu postala 'etnički čista'; od 1977. nije produciran nijedan jedini srpsko - hrvatski film. Cilj je bio uništavanje kulturnog i znanstvenog obrazovnog potencijala srpskih ljudi. Stoljećima su Srbi činili većinu stanovništva na Kosovu. To je bilo tako do Drugog svjetskog rata, kad je njihov broj nasilno smanjen na 28%. Sad ih je 8%, nakon više od 15 godina nezauzdane rasističke agresije albanskih terorista. Srpski narod ima svako pravo biti uvrijeđen tim sustavnim genocidom: on je uspio. Više od 160.000 Srba osamdesetih je godina bilo prisiljeno napustiti Kosovo, budući da su paleži, prijetnje smrću i silovanja srpskih djevojaka postali pandemični. Srpske crkve i srpska groblja oskvrnjuju se i dalje. Stoka, pčele i voćnjaci manastira i mjesnih žitelja sustavno su uništavani tijekom tog razdoblja. Čak ni srpske opatice nisu bile pošteđene seksualnih zločina. Nijedna svjetska organizacija za ljudska prava nije pristigla u pomoć tim Srbima. Za Kosovske bitke 28. lipnja 1389., Srbi su u jednom danu izgubili 77.000 vojnika, u očajničkom pokušaju da sprječe ekspanziju Otomanskog carstva u Europu. Tog su dana Srbi izgubili svoju državu i postali robovi islama na gotovo 500 godina. Stoljećima su turski okupatori nijekali Srbima osnovna ljudska prava: obrazovanje, pravo na vlasništvo te čak i uporabu glazbenih instrumenata. Glavni razlog zbog kojeg se Srbi tako dugo nisu bili u stanju osloboditi islamskog jarma bila je činjenica da je turski porezni sustav uzimao svakog prvorođenog kršćanina srpskih roditelja. Kidnapirane sinove turska bi vojska uzimala, odgajala i uvježbavala za janjičare, najelitniju borbenu silu u islamskoj povijesti. Kao mladići, ti bi srpski sinovi opet bivali poslani na Balkan da ubijaju svoje kršćanske roditelje, braću i sestre koje više nisu prepoznavali. Tek su u drugoj polovici devetnaestog stoljeća Srbi naposljetku uspjeli zbaciti svoje tlačitelje i osigurati svoju slobodu. Bilo je to na Berlinskom kongresu 1878., kad je međunarodna zajednica priznala Srbiji neovisnost. Poslije Prvog svjetskog rata, samo je Srbija odustala od svoje države da bi 1918. stvorila Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Hrvati i Slovenci bili su vazali Austrijskog carstva te su rado odustali od svog statusa da se pridruže Srbima u novoj državi 'južnih Slavena', nazvanoj kasnije Jugoslavija. Srpski je suverenitet žrtvovan na štetu milijuna Srba koji su u ovom stoljeću platili krajnju cijenu za slobodu, izgubivši u Prvom svjetskom ratu 52% odraslog muškog stanovništva. Srbi su također kao naši saveznici izgubili 1,5 milijuna ljudi u Drugom svjetskom ratu. Srbi su lakovjerno vjerovali da je 'nikad više' uključivalo i njih. No čini se da političari Novog svjetskog poretka imaju druge zamisli: kako je čudno što te zamisli nalikuju srpskoj sudbini na Kosovu 1389. Kosovo nije samo pitanje neke pokrajine ili toga koja je etnička skupina brojnija; radi se o jednakopravnosti i ljudskom dostojanstvu. Kosovo je kolijevka srpskog kršćanstva, koje potječe iz 12. stoljeća. Kosovo je za Srbe ono što je Vatikan za rimske katolike. Na toj su svetoj zemlji Srbi izgradili svoje prve crkve i manastire, 200 godina prije svog velikog poraza na Kosovu. Mnoge su te crkve izdržale razorno djelovanje mržnje; one danas svjedoče o tisuću godina srpske volje za opstankom. Više od 150.000 Srba 'očišćeno' je s Kosova za Drugog svjetskog rata, a Tito im je zanijekao pravo povratka, dodijelivši njihovu zemlju 200.000 albanskih plaćenika koji su se borili za njegovu komunističku pobjedu. Ti albanski plaćenici za to su nagrađeni dobrobitima nedostupnim drugim jugoslavenskim građanima. Treba spomenuti da je tisuće iranskih plaćenika koji su se borili u građanskom ratu u Bosni ostalo u zemlji, dobivajući pravo boravka navodnim ženidbama s Bosankama, da bi prikrili svoje političke aktivnosti. Oni su također obasipani povlasticama, usprkos lukavstvu ministarstva vanjskih poslova koje tvrdi da je 'samo 200 plaćenika ostalo u Bosni.' Jugoslavenski popis stanovništva iz 1989. otkriva da je od Drugog svjetskog rata 850.000 Albanaca rođeno u Jugoslaviji. Na početku rata u Bosni 1992., agencija Associated Press pričala je o '1,2 milijuna Albanaca na Kosovu'.(...) Danas Associated Press inzistira da na Kosovu živi '1,7 milijuna Albanaca', no ne objašnjava dramatičan rast od 45% u samo pet godina. To povećanje kosovskog islamskog stanovništva može biti izravno pripisano ratobornim ilegalnim tuđincima, koji prelaze granicu u Kosovo jednako lagano kao što Meksikanci ulaze u Kaliforniju preko San Diega. Arogantno je da se tih pola milijuna ilegalnih stanovnika pretvaralo da su legalni žitelji jugoslavenskog Kosova te su nadalje zaključivali da imaju pravo odvojiti taj teritorij tek stoga, što ih je više nego Srba. (...) Kao Amerikanac, brinem se da bi ta albanska rasprava implicirala da su dijelovi južne Kalifornije, Floride i Teksasa zreli za odcjepljenje od Sjedinjenih Država, izaberu li etničke ili vjerske većine iskoristiti to apsurdno obrazloženje. Kosovski bi model također predstavljao opasan primjer u mnogim dijelovim svijeta. Čišćenje Srba s Kosova nije ništa novo u srpskoj povijesti. Godine 1737., četvrt je milijuna Srba nasilno udaljeno. Nakon Berlinskog kongresa 1878., gotovo je 200.000 Srba opet izbačeno iz područja. Taj trend je poprimio tragične razmjere poslije rata na Kreti između Turske i Grčke 1897.. Te su godine moji roditelji 'očišćeni' s Kosova te raseljeni u Krajinu, gdje je moj otac rođen 1908. Za Drugog svjetskog rata, 17 su mojih rođaka spalili hrvatski nacisti u pravoslavnoj crkvi. To mediji nazivaju 'davnom prošlošću', usprkos činjenici da se dogodilo mojoj obitelji za mojeg života. Posljednjih godina mnogo se pažnje posvećuje terorističkim aktivnostima, 'razbojničkim državama' i sličnom. No još nisam vidio pošten članak u većim novinama o 'pokretu za oslobođenje' na Kosovu - terorističkom pokretu čiji je cilj etnički čisto muslimansko Kosovo, i silom ako je potrebno. Ti ratoborni Albanci ne trude se pregovarati sa Srbima o teritoriju na kojem su tisuće godina stajale njihove glavne pravoslavne crkve i manastiri; njihovo 'sve ili ništa' stajalište čista je agresija. (...) Kosovo je srpska duša: ukrasti ju, bio bi još jedan zločin protiv čovječnosti u ovom stoljeću - stoljeću u kojem su Srbi izgubili jednu trećinu svog naroda zbog te vrste rasističke i vjerske tiranije." 230241 MET dec 97