1 VEČERNJI-'NARUKVICA' UMJESTO SOCIJALNOG-BRKAN 17-12

Ž1=VEČERNJI LIST Ž2=17. XII. 1997. Ž3='Narukvica' umjesto socijalnog 'Pogled odozdo' naslov je redovite kolumne Božice Brkan u kojoj novinarka na konkretnom primjeru tumači stanje hrvatskoga gospodarstva. Riječ je, ovoga puta, o situaciji u jednoj od zagorskih općina koju je novinarka zabilježila nakon razgovora s njezinim načelnikom. "Mnogo je, mnogo lakše, kaže, nego prije dvije-tri godine", a osobito "otkako im je veliku lokalnu tvrtku kupio stranac, iako su svi redom, pa i on sam, bili protiv toga. Radnicima predradnici, stranci koji putuju kući svaki dan ili vikendom, čak kupuju i jeftiniji 'špeceraj'. Sad su već posao razvili i po okolnim selima, pa, kaže, ljudi ne trebaju ići ni u Leibnitz. Sjajno, kažem, bar će općinski proračun biti krcat, pa ćete napokon moći ostvariti neke od krasnih ideja o kojima smo odavno razgovarali. Ma kak'i, ništa od toga, kaže. Baš su njihove tvrtke među onima koje mjesecima iskazuju isplaćene minimalce ili čak mjesecima, ponegdje i više od godine, plaće službeno uopće nisu isplaćene. Išao je i na konzultacije na više instance, kaže, ali jednostavno je nemoćan. Novi su gazde neumoljivi i tvrde da nemaju novca, a radnicima kao da je svejedno što im mjesecima nisu plaćeni ni mirovinsko, ni zdravstveno, ni ostala obvezna izdavanja. (...) Tentam ga zašto ne razgovara s radnicima. (...) Pokušavao je, nije da nije, ali...Iz obiteljskog kruga zna da su radnici nekih od tih tvrtka - bar nekih, a pitam se koliko ih je od onih u kojima, po tvrdnji sindikata, navodno više od 100.000 zaposlenih već više mjeseci službeno ne prima plaću - čak vrlo zadovoljni. Kao što se u socijalizmu pred malim uravnilovskim plaćama bježalo na bolovanje ili u prijevremenu mirovinu, sada se pred nametima države često bježi u dogovornu, prešutnu ilegalu. Gazda uštedi plaćajući minimum obveza, a radnik tobože dobije više zahvaljujući često nigdje - ponajmanje kod države koja bi na to tražila i svoje - evidentiranoj gotovini (estradni radnici zovu to 'narukvicom'). Spominje tvrtku u kojoj su radnici stalno 'na putu' jer im slabe plaće popravljaju fiktivnim putnim nalozima u najudaljenije krajeve zemlje. Zatim poduzeće koje plaća u bonovima za robu iz vlastitih prodavaonica, koji se, također prešutno, mogu zamijeniti i za gotovinu. (...) Gdje li je tome kraj? Moj vrlo upućeni znanac zasad ga na vidi. Može to, kaže, još potrajati. Zar dok izdrže ili država ili radnici? Zar dok radnici ne zatrebaju bolnicu ili mirovinu i dok se, vidjevši što su si skrojili, ne pozovu na solidarnost ili čak na pomoć iz državnog budžeta? Ili dok se, istim slijedom, i državni proračun i razni fondovi i od najsvjesnijih platiša ne počnu puniti poput velikih magazina - ostacima štofova i kartonima ulja, putnim nalozima i bonovima za jelo...?" 170200 MET dec 97