3 VJESNIK-AMERIKA I FRUSTRIRANI OSTATAK SVIJETA-IVANKOVIĆ 10-12

Ž1=VJESNIK Ž2=10. XII. 1997. Ž3=Amerika i frustrirani ostatak svijeta "Amerika danas nije samo jedina preostala supersila, nego i sila koja se u skladu s tom činjenicom i ponaša. Čak i njeni saveznici i prijatelji otkrivaju 'novu američku aroganciju i hegemoniju'. Bez Washingtona jedva da se negdje nešto još može pokrenuti, protiv njega baš ništa. Amerika vedri i oblači ne samo u Europi (Bosna) i Srednjem istoku (Irak) nego i u svim drugim kriznim i stretegijski važnim regijama svijeta", piše Nenad Ivanković u uvodu osvrta. Istaknuvši kako "ta sveprisutnost Amerike osobito teško pada Rusiji, zemlji koja se s razine globalne supersile srozala na regionalnu silu", Ivanković posve razumljivim ocjenjuje to "da Rusija traži put i način kako da 'zaustavi Ameriku', povrati barem dio izgubljenog samopouzdanja i prestiža. Spasonosni potez u tom smislu trebala bi biti posebna institucionalizirana suradnja između Moskve, Pariza i Bonna/Berlina. Neka vrst 'kontinentalne trilaterale", piše Ivanković i komentirajući ruski prijedlog napominje: "Jedno je sugurno: Sama ideja nije toliko neočekivana, kad je riječ o Rusiji, koliko je iznenađujuća činjenica da su je prihvatili Chirac, a u prvom redu kancelar Kohl". Glede zainteresiranosti Francuske za tu rusku ideju, Ivanković piše kako se "ona dosta dobro uklapa u vanjskopolitičke ambicije Pariza. Nije, naime, nikakva tajna da su odnosi između Washingtona i Pariza već dugo napeti i da je Chiracova glavna vanjskopolitička ambicija ograničenje vojnopolitičkog utjecaja Amerike u Europi. Napokon, o odnosima između dviju država svjedoče i vrlo ozbiljna razmimoilaženja ne samo kad je riječ o politici prema jednom Saddamu Husseinu, nego i kad je riječ o politici prema Iranu, proširenju NATO-a kao i njegovim reformama", objašnjava Ivanković i ustvrđuje: "Dakle, svojevrsno demonstrativno približavanje Francuske i Rusije gotovo je prirodno, jer obje države, svaka iz svog interesnog kuta, imaju ozbiljne probleme s Amerikom. Razlika je jedino u tome što Francuska svoje nacionalne interese i ambicije kašira 'interesima Europe', dok Moskva u Americi vidi globalni i sigurnosni problem mnogo delikatnije naravi. Jedan zapadni komentator to je otprilike ovako opisao: 'Boris Jeljcin iz Kremlja promatra svijet i svugdje vidi Ameriku'!" Ivanković, stoga, ključnim pitanjem drži - "Što u tom društvu radi Njemačka i kakvi su njeni interesi?" Ocjenjuje kako, s jedne strane, "nema sumnje da Njemačka u Francuskoj vidi svog glavnog europskog partnera", jer "bez osovine Bonn-Pariz nema ni europskog ujedinjenja a to u ovom trenutku znači ni eura, dakle prioritetnog vanjskopolitičkog cilja Kohlove vlade. S druge strane, transatlantsko partnerstvo s Amerikom za Njemačku je jednako značajno i to podjednako iz političkih kao i iz sigurnosnih razloga", napominje dalje Ivanković i objašnjava kako "Njemačka želi snažnu vojnu prisutnost Amerikanaca u Europi kako bi se na taj način izbjeglo rivalstvo europskih kontinentalnih sila za dominacijom u središtu Starog kontinenta, a koje bi moglo obnoviti francusko-njemačke konfrontacije te shodno tome i stvaranje antinjemačke koalicije. Iz sigurnosnih, ali i iz gospodarskih razloga, Njemačka želi stabilne i partnerske odnose i s Moskvom, jer povijesno je uvijek bilo ovako: Ako na istoj strani nisu bili Berlin i Moskva, Moskva se uvijek s drugim europskim silama udruživala protv Berlina", dodaje još Ivanković i na temelju svega zaključuje: "Iz tih motiva je posve razumljivo da Kohl nije mogao odbiti ni svog prijatelja Chriraca kao ni svog prijatelja Borisa. Dio analitičara tvrdi da je Kohl zapravo pristao na tu svojevrsnu trilateralu kako bi otupio njenu antiameričku oštricu. Dakle s idejom da ju već na samom početku pretvori u stanoviti 'psihoterapeutski mehanizam'. Tome ide u prilog i tvrdnja da bi jedna takva trilaterala prije stotinjak godina izazvala opću uzbunu u svijetu a danas je ipak prošla bez veće prašine. Da li zbog neupitne dominacije Amerike u svijetu, čiji položaj ne mogu ugroziti ni udružne ambicije Rusije i Francuske, ili pak zbog 'trojanske' uloge Njemačke? Ili pak zbog toga, što po mišljenju nekih, takve trilaterale nemaju mjesta u politici nadolazećeg stoljeća? Kakav god odgovor prihvatili, jedno bi ipak moglo biti točno: Sama činjenica da je jedna takva 'trilaterala' začeta ukazuje na to da američka arogancija i hegemonizam postaju sve teže podnošljivim. Podjednako partnerima kao i bivšim neprijateljima". 100253 MET dec 97