1 VEČERNJI-WIESENTHALOVA 'USLUGA' ŽIDOVIMA-KRUŠELJ 8-12

Ž1=VEČERNJI LIST Ž2A=8. XII. 1997. Ž3=Wiesenthalova 'usluga' Židovima S londonske konferencije o nacističkom zlatu Željko Krušelj komentira istup predstavnika Centra Wiesenthal. "Proteklih godina zacijelo i nije bilo neke političke afere međunarodnih razmjera u kojoj centar Wiesenthal, poznat po svojim prisnim vezama s beogradskim 'genocidolozima', nije pokušao iskonstruirati neku dopunsku optužnicu na račun Hrvata. To se dogodilo i na londonskoj konferenciji o nacističkom zlatu, srećom bez šireg odjeka, tvrdnjom da je ustaški vrh NDH od svojih žrtava, ponajprije Židova, oteo i prenio u inozemstvo, uglavnom u Vatikan, oko '300 tona zlata'. Upitan na čemu temelji svoju bombastičnu tvrdnju, predstavnik Centra pozvao se na kontroverzni, u cijelosti neobjavljeni, izvještaj američkih obavještajaca iz 1946., a kojim je i počela afera. Ta je priča slična onoj iz britanskog tiska da je današnja vrijedost imovine koje se domogao Pavelićev režim oko '83 milijuna funti'", objašnjava Krušelj povod članka. Analizirajući u nastavku kolika je utemeljenost te tvrdnje, Krušelj prvo ustvrđuje kako su se ratovi "oduvijek vodili novcem", odnosno kako su u oba svjetska sukoba na posljetku "pobjeđivali koji su imali veće gospodarske resurse. Gledano iz toga ugla, NDH je unaprijed bila osuđena na poraz", komentira Krušelj i potom iznosi neke od gospodarskih pokazatelja koji to potvrđuju. Izdvaja činjenicu da Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji nije bila gospodarski razvijena u skladu s mogućnostima, a da je vojna industrija bila podizana daleko od njezinih granica i dodaje: "Kad se Poglavnik dočepao vlasti, naišao je na iznimno lošu gospodarsku situaciju, koja je idućih godina postajala još katastrofalnijom. NDH je mogla izvoziti samo u osovinske zemlje, i to pod nepovoljnim uvjetima, što je dovelo i do bankrota pojedinih privrednih grana, a najveći dio proračuna 'pojeo' je vojni i policijski aparat. Posljedica je toga bila da je osiromašeno stanovništvo bilo suočeno sa stalnim nestašicama osnovnih prehrambenih proizvoda, dok je znatan dio tekstilne i tehničke robe bio praktički nenabavljiv, bar legalnim načinom". Pojašnjavajući u nastavku "zašto je bitno navođenje tih materijalnih realnosti", Krušelj piše: "Zato što bi NDH tih Wiesenthalovih '300 tona' otetog zlata, što je u tadašnjim okolnostima značilo kudikamo više od današnje vrijednosti, zasigurno upotrijebila još tijekom rata za svoje vojno jačanje, umjesto da prije općeg bijega razmišlja o tome kako da ga 'za neka bolja vremena' čuva u vatikanskim trezorima". Istaknuvši potom kako najnovija istraživanja dr. Jere Jareba "kazuju da je NDH uspjela prebaciti izvan zemlje manje od dvije tone zlata", Krušelj napominje: "Nije, međutim, ni u tome glavna poanta, već u činjenici da bi njihova pljačka tristotinjak tona zlata značila da su, prema statističkim podacima, vlasti NDH od svake židovske obitelji u prosjeku oteli tridesetak kilograma zlata!? To je zastrašujuća brojka, koja bi značila da je ta etnička zajednica s manje od jedan posto stanovništva NDH koncentrirala golemo bogatstvo. Sami Židovi, pak, govore, što je zacijelo točnije, da je njihova imovina bila svjesno umnožavana radi podupiranja mita o 'sustavnom izrabljivanju Hrvata', čime su i opravdavani pogromi. Kome su, dakle, u Londonu napakostili Wiesenthalovi suradnici: omraženim Hrvatima ili samim Židovima?", pita nakon svega Krušelj. 080205 MET dec 97