THE NY TIMES MAGAZINE, 30. XI., BOSNA - RYBACK

Ž4=SJEDINJENE DRŽAVE Ž1=THE NEW YORK TIMES MAGAZINE Ž2=30. XI. 1997. Ž3=Terapija nasiljem za zemlju u poricanju Timothy W. Ryback piše: "Ako vas ne smeta puščana paljba ili povremeni prasak jakih eksplozivnih naprava, možete se dobro naspavati u hotelu Ero. Smješten na crti sukoba između zapadnoga Mostara (kojega nadziru Hrvati) i istočnoga Mostara (u kojem dominiraju Muslimani), Ero nudi sjaj jednog Sheratona, u središtu najžešće podijeljenog grada u Bosni." Ryback spominje da su cijene u hotelu razumne, da ulaz čuvaju vojnici SFOR-a te da je zabranjeno unošenje oružja u predvorje zgrade. Zatim se prisjeća posjeta 'čudne' skupine ovom području: ovog su kolovoza u Bosnu stigli bivši salvadorski gerilac, 37-godišnji bostonski poduzetnik, umirovljeni britanski diplomat odgojen u kvekerskom duhu, bivši aktivist palestinske organizacije PLO te izraelski zakonodavac. Ta se skupina okupila pod nazivom 'Projekt pravde u prijelaznom razdoblju' i njezin je cilj navesti ljude da opet počnu međusobno razgovarati. "'Ne možemo spriječiti Srbe, Hrvate i Muslimane da ubijaju jedni druge, niti da se mrze. No možemo im pružiti primjere drugih ljudi koji su prevladali nasilne sukobe', izjavio je jedan od utemeljitelja projekta i član uprave bostonskog energetskog poduzeća, ljubazni i glatko izbrijani Tim Phillips. 'Kad salvadorski gerilac govori, srpski ratni zločinci slušaju.' Teoretski, oni mogu uspostaviti međusobni odnos, kao ubojica s ubojicom. Phillips, koji oblači svoj idealizam šezdesetih u visoku modu bostonskog Lousia, bavi se zajedno s drugom utemeljiteljicom projekta Wendy Luers, predsjednicom Zaklade civilnoga društva u New Yorku, bivšim diktatorima, teroristima i amnestiranim ratnim zločincima, nudeći, kaže Phillips, 'radne skupine' za područja 'ovisna' o nasilnim sukobima. (...) Prošlog su ljeta, na zahtjev nekoliko viših bosanskih vođa, Phillips i Luers pomogli organizirati brzo jednotjedno putovanje kroz četiri grada u Bosni, kako bi proveli svoje terapije. (...) Mirovna je misija u Mostar stigla loše raspoložena. Posljednja dva dana sastanaka s višim političkim sarajevskim vođama bili su neuspjeh. Kad se predstavnici srpskih nacionalista nisu pojavili (nespremni prijeći tridesetak kilometara od Pala do Sarajeva zbog straha da bi snage NATO-a uhitile optuženike za ratne zločine koji su se nalazili među njima), dvadesetak se Muslimana, Hrvata i Srba zateklo u konferencijskoj dvorani hotela Bosna, kako slušaju poučne priče Chazana, Kamala i Sanabrije. (...) Raspravom su dominirali ratni zločini, a ne pomirba; no malo je suglasja postignuto o pitanju što je ratni zločin, koga bi se trebalo goniti i tko bi to trebao činiti. Srbin Vladimir Srebrov bunio se protiv međunarodne zajednice koja još nije uhitila nijednog muslimanskoga ratnog zločinca. Odbacujući pomirbu kao 'prazne priče', Hamdija Surković, zastupnik vladajuće muslimanske stranke, bučno je osudio ono što je nazvao trima političkim kugama stoljeća: 'nacistički fašizam, boljševički fašizam i unilateralni panslavenski fašizam'. Također je dodao nešto i o stranim pomagačima. 'Zašto nam vi iz Izraela i Palestine govorite što da radimo?', upitao je on. 'Što vi radite ovdje?' Završio je savjetujući mirotvorce da ostanu kod kuće i rješavaju vlastite probleme. 'Mislim da možemo zaboraviti razgovore jer nam oni neće pomoći.' (...)" Opisujući Mostar, novinar kaže da je on hrpa etničkih napetosti. Zatim se prisjeća uspješne zajedničke obrane Hrvata i Muslimana protiv Srba te sukoba koji se zatim dogodio među bivšim saveznicima. Spominje i hrvatsko bombardiranje Starog mosta u studenom 1993., ističući da je taj čin simbolično uzdrmao stoljećima staru vezu istočnog i zapadnog Mostara, Muslimana i Hrvata, istoka i zapada. "Za balkanske je pregovarače, od Britanca Davida Owena do Richarda Holbrookea, nepobitna činjenica da je Mostar ključ trajnoga mira u području. (...) Za razliku od Sarajeva, u kojemu prevladavaju Muslimani, ili Banje Luke, koju su 'etnički očištili' srpski nacionalisti, Mostar ostaje dom 40.000 Hrvata, 35.000 Muslimana (polovica njegovih prijeratnih stanovnika) te nekih Srba, uglavnom u miješanim brakovima. Sa svojih 13 džamija i kojih pet-šest crkava, Mostar je najveća multietnička zajednica u Bosni. Da bi ponovno utkali predratno društveno i političko predivo, dužnosnici NATO-a u grad su postavili tisuće francuskih i španjolskih vojnika, zajedno s tenkovima, oklopnim transporterima i helikopterima. Osim toga, EU je uložila gotovo 200 milijuna dolara u obnovu njegove uništene infrastrukture. (...)'Uspijemo li u Mostaru, možemo uspjeti u Bosni', kaže umirovljeni britanski mornarički general sir Martin Garrod, odgovoran za provedbu civilnih dijelova Daytona u Mostaru. 'Ne uspijemo li u Mostaru, bojim se da su mali izgledi da ćemo uspjeti drugdje.' Od preuzimanja svog položaja u srpnju 1996., Garrod je vodio agresivnu kampanju protiv mjesne mafije, zatim za privođenje ratnih zločinaca te kako bi mjesne muslimanske i hrvatske vlasti naveo na suradnju. No njegovi su rezultati ograničeni. Iako Garrod tvrdi da 'klima straha' opada, malo mostarskih žitelja riskira prijeći crtu podjele. Otkad je rat završio, hrvatska i muslimanska policija i dalje pucaju jedna na druge, katkada merzerima. Prošle je godine oklopno vozilo SFOR-a pogođeno ručnom bombom, a stradao je i američki policijski dužnosnik, član Međunarodnih policijskih snaga u Mostaru. U veljači je hrvatska policija pucala na 200 muslimanskih žalobnika na groblju u zapadnom Mostaru, ubivši jednu osobu te ranivši njih 32. Iako je fotograf snimio zamjenika policijskog načelnika zapadnoga Mostara (u civilnoj odjeći), kako puca u leđa Muslimanki u bijegu, Garrod nije uspio nagovoriti hrvatske vlasti da zaustave, a kamoli uhite, odmetnutog radnika. Ove je jeseni automobil-bomba eksplodirao u blizini policijske postaje u zapadnom Mostaru, ranivši desetke ljudi.(...)" Novinar zatim navodi riječi jednog člana skupine mirotvoraca, Naomi Chazan: 'Mostar me podsjeća na Jeruzalem. On je podijeljen, komunikacija između dva dijela je oskudna, jačina emocija golema. Jednako kao što je Jeruzalem ključ za izraelsko-palestinski sukob, mislim da je Mostar ključ za mir u Bosni.' (...) No pomirba nije na današnjem programu. Hrvatski su žitelji u Jajcu izbacili 300 Muslimana koji su se nešto prije incidenta vratili u područje, u sklopu Daytonskog plana ponovnog naseljavanja. Jedan je postariji čovjek izgorio u svojoj kući, u koju je podmetnuta vatra, a hrvatska je policija navodno dijelila besplatno pivo sudionicima pogroma. U Mostaru, gdje su izbacivanja normalna stvar (neki od tih tupih zvukova u noći zvuci su Hrvata koji bombardiraju muslimanske stanove u zapadnom Mostaru), SFOR se osjećao obveznim ojačati svoju nazočnost. Tenkovi, džipovi i osobni nosači ophode ulicama. (...) Za razliku od sarajevskih sastanaka, u kojima je prevladavalo političko pozerstvo, mostarski je sastanak bio skup racionalnih kontradikcija i moralnih imperativa. Sudionici se nisu mogli složiti ni o čemu, čak ni o temperaturi u sobi. Kako je pomirba moguća kad je muslimanski 'ratni zločinac' Hrvatu ili Srbinu 'nacionalni junak'? Kakva je korist od slobodnoga tiska ako mediji samo zasipaju područje otrovnom propagandom? Uzmite zatim primjer bolnice u istočnom Mostaru, izgrađene novcem EU-a, koja pomaže samo Muslimanima, te aluminijske tvornice u zapadnom Mostaru, koja zapošljava samo Hrvate. Što učiti djecu u obnovljenim školama (također novcem EU-a) duž podijeljenih etničkih crta? Konačno je konverzacija, takva kakva jest, prešla na Dayton, koji se rutinski okrivljuje za sva zla koja progone područje. Pejo Gašparević, istaknuti hrvatski novinar, inzistirao je na 'određenim ispravcima' Daytonskog sporazuma ako se želi da on uspije. Njemu se odmah usprotivio Aliha Behran, radijski komentator iz muslimanskoga istočnog Mostara. 'Svaki ispravak Daytona samo će odgoditi mirovni proces', kaže on. 'Prioritet bi trebao biti da se Hrvatska i Srbija prisile pokoriti Daytonu. Ideje podjele Bosne i Hercegovine dolaze od njih.' Dok je Behram pričao, član hrvatske nacionalističke stranke Mate Franjičević ozbiljno je odmahivao glavom. 'Dayton ne jamči trajan mir', kaže on. 'Jamac je politička volja triju entiteta da stvore društvo koje je za njih prihvatljivo'. On je dalje objašnjavao da ne postoji zajednički prihvatljivo rješenje u Bosni te da Dayton nije pomogao. Uspostavom rs, nijekanjem vlastitog entiteta Hrvatima te depriviranjem Muslimana od istinski ujedinjene BiH, Dayton je osuđen na propast. 'Glavno pitanje koje nas je odvelo u ovaj rat je sljedeće: 'Koja vrsta BiH?' Franjičević primjećuje: 'Tri su strane u BiH dale tri potpuno različita odgovora.(...)" Novinar navodi zaključak člana skupine mirotvoraca, g. Sanabrije iz Salvadora:"'Ti ljudi ne žele mir. Oni žele rat. Nakon 12 godina rata u mojoj zemlji, shvatili smo da nitko ne može pobijediti. Obje su strane bile iscrpljene, pa smo se odlučili za mir. Ovi ljudi tu točku još nisu dostigli. Pred njima su još dvije ili tri godine ubijanja.'" 030244 MET dec 97