VOA - 30. STUDENOGA, MEĐUNARODNA DIPLOMACIJA ZA RATA U BOSNI

Ž1=GLAS AMERIKE - VOA Ž2=30. XI. 1997. U redovitoj rubrici 'U žarištu pozornosti' danas je uloga međunarodne, a posebno američke i ruske diplomacije u ratu u Bosni i Hercegovini. O toj se temi raspravljalo na nedavno završenom skupu američke slavističke udruge koji se održao u Seattleu, u saveznoj državi Washington. Sudionoci panela su zaključili sljedeće: Američka se diplomacija odlučnije umiješala u krizu tek u ljeto i jesen 1995. kada je došlo do promjene u vojnoj ravnoteži na terenu. A ruski utjecaj u bosansko-hercegovačkoj krizi bio je znatan samo onda kada su saveznici iz NATO saveza bili nejedinstveni. Kada je Zapad bio jedinstven, Rusija se spremno prilagođavala. Prilog pripremio Bojan Klima. "O ulozi američke diplomacije govorio je Reneo Lukić, profesor političkih znanosti na kanadskom sveučilištu Laval. Evo što on misli o razvoju događaja koji su prethodili Daytonskim pregovorima i bosansko-hercegovačkom mirovnom procesu. = Sjedinjene su Države počele svoju diplomatsku mirovnu ofenzivu tek kada je na terenu ostvaren omjer 53:47 u korist združenih bošnjačkih i hrvatskih snaga. Tek je tada otpočela misija Richarda Holbrooka koji je tada već bio svjestan da će biti uspješan. Reneo Lukić smatra da su na američku odluku da intervenira utjecala četiri čimbenika. Prvo pad Srebrenice i Žepe. Zamjenik američkog državnog tajnika Talbot tom je prilikom izjavio da se u Europi ponavlja genocid te da Sjedinjene Države moraju izravno intervenirati. Drugo, u američkom Kongresu sve je više jačala inicijativa da se jednostrano ukine embargo na isporuku naoružanja za Bošnjake i Hrvate. Treće, nastavio je Reneo Lukić, Hrvatska vojska je u kolovozu 1995. uspješno provela akciju Oluja i time uklonila pritisak na bihaćki džep. I četvrto, krajem kolovoza bosanski Srbi ponovno granatiraju jednu sarajevsku tržnicu, a u napadu pogiba više desetina ljudi. Reneo Lukić posebno ističe značaj operacije Oluja. Sjedinjene su Države prešutno tolerirale naoružavanje Hrvatske vojske koja je između 1992 . i 1995. za naoružanje potrošila oko milijardu dolara. Njih su uvježbavali umirovljeni američki časnici. Kada je došlo vrijeme za napad, Amerika napad nije odobrila, ali ga nije niti zaustavila, rekao je Reneo Lukić. Britanija, Francuska i Rusija su se uvijek opirale američkim planovima o rješenju bosansko-hercegovačke krize, bilo da se radilo o ideji 'Lift and strike' ili pak o današnjem planu 'Opremi i uvježbaj'. Jedan od glavnih predstavnika europske politike na Balkanu bio je lord David Owen, mirovni izaslanik Europske unije. Eto kako Reneo Lukić ocjenjuje njegovu ulogu: = Lord Owen je vjerovao da su se ratovi u Jugoslaviji mogli u potpunosti izbjeći samo da je međunarodna zajednica prihvatila tvrdnju srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića da su granice između jugoslavenskih republika jedino administrativne te da ih se može mijenjati. Američko odbacivanje takvog stava lord Owen je nazvao kobnom grješkom. Ali, po mojem mišljenju, takav američki stav bio je ispravan. Da se prihvatio Owenov prijedlog, u Europi bi prvi put nastala etnička geta. U britanskoj i francuskoj strategiji protivljenja Sjedinjenim Državama Rusija je imala posebnu ulogu, smatra Allan Linch, profesor međunarodnih odnosa na sveučilištu Virginija. Engleska i Francuska, koje su se protivile američkim planovima o pomoći Bošnjacima i održavanju cjelovite države, koristile su se Rusijom i njezinim otvorenim prosrpskim stajalištima jer se nisu željele otvoreno sučeliti sa Sjedinjenim Državama. Gospodin Linch tvrdnju o promjenama u međunarodnoj koaliciji u vrijeme bosansko-hercegovačkog rata ilustrira ovim primjerom: = U ljeto 1993. godine već postoji prešutna koalicija između Britanije, Francuske i Rusije, a protiv Sjedinjenih Država. Cilj tog saveza je spriječiti ukidanje ambarga na dostavu naoružanja Bošnjacima. Navest ću izvadak iz memoranduma britanskog ministarstva vanjskih poslova: 'Najkorisniji prilog ruske diplomacije bilo je njihovo protivljenje ukidanju embarga te protivljenje poduzimanju zračnih napada na položaje bosanskih Srba. Rusija se', navodi se u britanskom izvješću, 'ustrajno protivila tim luđačkim idejama. Također je bilo vrlo korisno što je Rusija u Vijeću sigurnosti uvijek bila spremna poslužiti se vetom kako bi spriječila izglasavanje američkih prijedloga'. Allan Linch zaključuje: Za Britaniju i Francusku Rusija je bila kao štit koji im je omogućavao prešutno pomaganje Beograda. S druge strane, ruska je diplomacija djelovala na ovaj način: = Rusija je imala utjecaj jedino kad su članice NATO saveza bile nejedinstvene. Razlike između Amerike, s jedne strane, te Engleske i Francuske, s druge strane, omogućile su Rusiji da stekne prekomjerno velik utjecaj, nerazmjerno s njezinom moći, ali i s njezinim stvarnim interesima na Balkanu. Jer ako Rusija u ovom trenutku uopće ima interesa na Balkanu, oni su diktirani domaćom politikom, a ne vanjskopolitičkim čimbenicima. Naime, nekim ruskim političarima je u određenom trenutku bio vrlo dobrodošao mit o tradicionalno dobrim rusko-srpskim odnosima. Kada je Zapad bio stvarno ujedinjen, kao na primjer u rujnu 1995., Rusija se vrlo brzo priklonila zajedničkoj politici te nije previše prosvjedovala kada su zrakoplovi NATO saveza dva tjedna bombardirali položaje bosanskih Srba, smatra Allan Linch, profesor međunarodnih odnosa na sveučilištu Virginija. U tom se trenutku Rusija morala odlučiti jesu li joj važniji posebni odnosi sa Zapadom ili pak Srbi te se odlučila za dobre odnose sa Zapadom, posebnom s NATO savezom. Jaques Levasque, profesor sveučilišta Montreale i stručnjak za rusku vanjsku politiku, smatra da je uloga Rusije na Balkanu blisko povezana s njezinom željom da razvije dobre veze sa Zapadom, ali da i onemogući širenje NATO saveza. = Rusija je tijekom mirovnih operacija u Bosni i Hercegovini stvarno željela pokazati da je njezina uloga ključna za opću sigurnost u Europi. Osim toga, ne zaboravimo, Rusija se pri raspadu Sovjetskog Saveza nije ponašala poput Srbije pri raspadu Jugoslavije. Ona nije izvela agresiju ni na jednog susjeda, nije bunila rusku manjinu protiv novih vlasti, recimo u baltičkim republikama ili državama središnje Azije. Međutim, Rusi danas smatraju da je na njihov umjereni stav Zapad reagirao jedino novim i novim zahtjevima, primjerice idejom o proširenju NATO saveza te isključivim kažnjavanjem bosanskih Srba i Jugoslavije. Sva trojica sudionika panela Reneo Lukić, Allan Linch i Jacques Levasque zaključili su da je za diplomatsko rješenje krize u Bosni i Hercegovini uporaba sile bila od ključne važnosti. Događaji iz ljeta '95. ali i Daytonski mirovni proces također su još jednom pokazali središnje mjesto Sjedinjenih Država na svjetskoj političkoj sceni." Ž5=(VOA) 010304 MET dec 97