NJEMAČKA - FAZ - BRZEZINSKI KNJIGA - 26. XI.

Ž4=NJEMAČKA Ž1=FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG Ž2=26. XI. 1997. Ž3=Stabilnost kroz ravnotežu List objavljuje osvrt Volkera Ruehea na knjigu Zbigniewa Brzezinskog 'Jedina svjetska sila' objavljenu ove godine u Berlinu. "Zbigniew Brzezinski, jedan od vodećih političko-strategijskih umova u Americi, tako povezuje političko iskustvo i analizu da njegove teze privlače pozornost širom svijeta. Njegova najnovija knjiga u američkom izdanju nosi odgovarajući naslov 'The Grand Chessboard. American Primacy and Its Geostrategic Imperatives', što se odnosi na euroazijski kontinent kao projekcijsku površinu američke globalne politike ali i na odgovornost. Njemačko izdanje naprotiv s naslovom 'Jedina svjetska sila. Strategija i prevlast Amerike' insinuira da Brzezinski pokušava osigurati američki globalni hegemonijski zahtjev. No status Sjedinjenih Država kao jedine svjetske sile za Brzezinskog nije zahtjev nego činjenica koja se temelji na četiri bitna čimbenika: kapacitet za vojnu nazočnost širom svijeta, gospodarski potencijal kao pokretač svjetskog rasta, tehnologijska prednost u ključnim tehnologijama kao i veliki afinitet za njihovu kulturu, ponajprije među mladeži. Sklop ta četiri čimbenika čini Ameriku jedinom globalnom supersilom u sadržajnom smislu. U tom stanju za Ameriku važi da treba spriječiti nastanak neke druge globalne sile koja bi mogla dovesti u pitanje američku prevlast i nacionalne interese Sjedinjenih Država. Očuvanje prevlasti za Brzezinskog nipošto nije samo sebi svrhom nego bitna pretpostavka za globalnu stabilnost. Americi mora biti cilj stvaranje trajnog okvira globalne geopolitičke suradnje. Jer po shvaćanju Brezezinskog, globalna prevlast Sjedinjenih Država neće biti trajna: Amerika neće biti samo prva i jedina svjetska sila nego i posljednja. Euroazija je za Brzezinskog presudno poprište. Taj prostor koji se proteže od Lisabona do Vladivostoka i uključuje ističnoazijske otočne države, obuhvaća dvije od tri najrazvijenije i gospodarski najproduktivnije regije svijeta; najveći dio ukupnog materijalnog bogatstva koncentriran je tu s 60 posto globalnog brutto proizvoda te oko tri četvrtine poznatih nalazišta energije. Svi potencijalni izazivači Amerike su euroazijske države. Srž knjige tvori opsežna analiza četiriju euroazijskih ključnih regija: 'demokratski most' Rusija, srednja Azija i istočna Azija s Kinom. Brzezinski svojim geostrategijskim nacrtom želi odgovoriti na pet središnjih kompleksa pitanja: kakvu Europu Amerika treba željeti i podupirati? Kakva je Rusija u interesu Amerike i što Amerika može pridonijeti u stvaranju takve Rusije? Kakvi su izgledi da u središtu Eurouazije nastane 'novi Balkan' i što bi Amerika trebala napraviti da minimizira opasnosti koje iz toga proizlaze? Za kakvu bi ulogu na dalekom Istoku trebalo ohrabrivati Kinu i kakvi se zahtjevi mogu iz toga izvesti, ne samo za Sjedinjene Države nego i za Japan? Koje su nove koalicije zamislive koje bi mogle biti škodljive po interese Sjedinjenih Država i što treba učiniti da bi se takvo stvaranje koalicija onemogućilo? Brzezinskijeve teze glase: u Europi Amerika mora unaprijeđivati njemačko-francusku vodeću ulogu i aktivno pridonositi da se postojeći demokratski mostovi na zapadnoj periferiji Euroazije ujedine, učvrste i prošire. Središte Euroazije ostat će tako dugo neodređeno i nesigurno sve dok Rusija jednoznačno ne definira svoju ulogu u smislu demokratske i zapadne orjentacije. Srednja Azija prijeti da će postati 'euroazijski Balkan', poprište etničkih sukoba i suparništva velikih sila ako taj prostor ne postane međunarodno dostupan; međunarodna ulaganja i otvaranje energetskih izvora i rudnog blaga moraju dovesti do blagostanja i pojačane svijesti o sigurnosti i stabilnosti u toj regiji. Naposljetku će na istoku Euroazije Kina sve više dolaziti u središte događaja; Amerika će svoj politički položaj učvrstiti na azijskom kopnu tek ako uspješno poradi na geostrategijskom konsenzusu s Kinom - i to povezano s jasnim priznanjem Japanu da je najvažniji partner Amerike na pacifičkom prostoru kojem dakako ne bi trebalo dati samostalnu ulogu regionalne sile na azijsko-pacifičkom području. Brzezinski dakle želi sačuvati čuvanje položaja sile Sjedinjenih Država kako bi na dulji rok izrastao u institucionaliziranu suradnju širom svijeta. U postupnom procesu Amerika bi trebala unaprijediti strategijska pratnerstva s ključnim regijama Euroazije, ponajprije s (proširenim) EU i Kinom koja bi trebala imati vodeću ulogu regionalne sile - uključujući i perspektivu da bude primljena u G7/8. Dugoročno bi ta strategijska partnerstva mogla stvoriti srž prave političke odgovornosti, transeuroazijski sigurnosni sustav koji bi mogao obuhvatiti Ameriku, Europu, Kinu, Japan, Rusiju, Indiju i po mogućnosti druge zemlje. Takav transeuroazijski sigurnosni sustav bio bi i zavjet današnje globalne sile Amerike. Brzezinskijeva geostrategija usmjerena je na podređeni interes svih sudionika za sigurnost, stabilnost i gospodarski razvitak. On zna da predstavlja viziju čije ostvarenje nipošto nije osigurano, čak ni od strane Sjedinjenih Država. Njegova knjiga nije značajna samo za Ameriku. Obraća se i Europi, neizbježnom partneru Sjedinjenih Država kojem Brzezinski pridaje potencijal glavnog euroazijskog aktera - pod pretpostavkom da uspješno napreduje proces ujedinjenja i proširenja. Na pragu XXI. stoljeća trebamo novo mišljenje - novo mišljenje u kategorijama dijaloga i razmjene, regionalne i globalne kooperacije, umreženja gospodarstva i politike. Brzezinski tomu daje smion ali i provokativan, istodobno izvrstan i vrijedan doprinos. Vrijedno ga je proučiti u znanosti, medijima pa i u vladama. Politika koja slijedi iz Brzezinskijevog geostrategijskog pokušaja, pretpostavlja razumijevanje i spremnost svih sudionika i stoga mora izrasti iz širokog dijaloga. Treba nam kontinuiran i sustavan dijalog sa Sjedinjenim Državama koji obuhvaća sve izazove međunarodne agende: konstrukciju Sjevernoatlantskog saveza, naše zajedničke napore za mir i stabilnost u sjevernoj Africi i Sredozemlju, odnos zapadne državne zajednice prema Rusiji, stabilizaciju nestalnog državnog poretka u srednjoj Aziji; a osobito našu dugoročnu strategiju naspram Kine" - piše Volker Ruehe. 270324 MET nov 97