WASH. TIMES, 25. XI., GEYER

Ž4=SJEDINJENE DRŽAVE Ž1=THE WASHINGTON TIMES Ž2=25. XI. 1997. Ž3=Bez moći da se nametne mir Georgie Anne Geyer izvješćuje iz Sarajeva: "Svaki put kad se vratim u ovaj nekad lijep grad, ponadam se da se zaista nešto promijenilo - da su Sjedinjene Države i Zapad na posljetku našle formulu za rješavanje petogodišnjeg sukoba na području. Svakako, grad danas bolje stoji, čak i u odnosu na razdoblje prije godinu dana. Ljudi mirno šeću između spaljenih i granatiranih zgrada. Postoji nešto malo trgovine i robe. Sjedinjene su Države postavile neke od svojih najistaknutijih diplomata, vojnih ljudi i civilnih dužnosnika, koji neprestano rade u planinama i dolinama srednje Bosne. No ipak, još jednom nalazim da je rješenje sukoba tako varljivo kao i vjetar te da je 'mir' riječ koja obilježava zjapeću neodlučnost. Tragična, sramna središnja istina o Bosni danas je da, usprkos 35.000 vojnika NATO-a na području te milijardi potrošenih dolara, zapravo ništa nije rješeno. Istini za volju, to nikoga ne bi smjelo iznenaditi, budući da su Sjedinjene Države, čak i kad su postavljale svoje vojnike te se činilo da napokon rabe silu, u osnovi upale u potpuno nedjelotvornu politiku, po duhu neutralističku, koja slijedi filozofiju da 'nitko ne pobjeđuje, nitko ne gubi' te 'nitko nije nevin, nitko nije kriv.' One nastavljaju postavljati 'snage' koje su toliko birokratizirane te zakonom ograničene da su zapravo bespomoćne. Uzmite primjerice Ured visokog predstavnika, kojeg je Daytonski sporazum iz 1995. utemeljio radi nadgledanja civlne provedbe 'mira' kojeg su ti sporazumi trebali donijeti. 'Mi nemamo moć', izjavio je veleposlanik Jacques Klein, Amerikanac koji je postao legendarni junak zbog svojeg rada u Vukovaru te koji je danas drugi čovjek Ureda visokog predstavnika. 'Ured visokog predstavnika može samo odvraćati od sukoba. To stvara jednu od dilema. Mi bismo trebali imati prokonzula ovlaštenog da vodi 14 do 15 agencija. Što se tiče vojske, možemo ih samo koordinirati; ne možemo ih pozvati i tražiti od njih čak ni da maknu barikade s ceste.' Što se tiče vojske, čini se da prevladava čudno raspoloženje samonametnute nemoći. Gotovo svi američki vojnici smješteni su izvan gradova, u barakama gdje većinu svog vremena provode štiteći sebe i suludo oprezan Washington od makar jedne žrtve rata u Bosni. (Ne iznenađuje da su Srbi u ratobornom beogradskom vodstvu i rs uvjereni da nitko, a zasigurno ne Amerikanci, nikad neće poduzeti nešto protiv njih.) U međuvremenu, Washington još uvijek udvara srbijanskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću, koji je započeo rat u kojem je nestalo 250.000 života. Washington misli kako će nam on jednog dana zasigurno pomoći stvoriti istinski mir. I tako, dok mi nadgledamo područje, vidimo: da g. Milošević još uvijek ima punu moć u Beogradu; da ratni zločinci još uvijek vladaju u Srpskoj; da se nasilje nad Albancima s Kosova pogoršava te da ne postoji stvarno rješenje problema integriranja Muslimana i Srba u Bosni. Zaista, ovih se dana u Washingtonu naveliko raspravlja o pitanju, da li ostaviti ikakve vojne snage u Bosni, nakon što im istekne mandat slijedećeg lipnja. Zaista smiono stajalište - koje se smatra čak pomalo 'ratničkim' - jest da se tamo ostavi podosta smanjen broj snaga. (Kako bi bilo zanimljivo čuti staro makijavelističko pojašnjenje kako s manje snaga učiniti ono što niste bili sposobni ili voljni učiniti s više!) Na posljetku dolazimo do odgovora na sadašnju washingtonsku debatu o tome, 'što učiniti u Bosni.' Radi se o tome, da učinimo ono zbog čega smo u područje i došli: uhitimo ratne zločince, provedemo reforme redarstva, zaštitimo povratnike ... Veleposlanik James Pardew, sposobni američki diplomat koji je trenutačno zadužen za obuku i naoružavanje bosanske vojske, govori o tome kako je nedavno razgovarao s organizacijom novih američkih brigadnih generala u Washingtonu. 'Njihovo je prvo pitanje o Bosni bilo: 'Kad odlazimo?' Odgovorio sam im: 'Ne odlazite. Tek kad se Dayton provede te se ratni zločinci uhite te ...' Pardew kaže da se generalima to svidjelo. 'Poruka je bila jasna i snažna. A to nije ono što čuju od visokih dužnosnika.' Stvarno pitanje glasi: Hoće li oni to ikad čuti od 'visokih' dužnosnika uvjerenih da je nemoćni neutralizam politika te da, iako je 250.000 ljudi poginulo, 'nitko nije kriv'?" 260257 MET nov 97