DNEVNI PREGLED 228 25. XI. 1997.

GLAS AMERIKE - VOA 24. XI. 1997. O hrvatskom Podunavlju se ovih dana raspravljalo i na godišnjem skupu Američke slavističke udruge koji se održao u Seattlu, u saveznoj državi Washington. O situaciji u područjima pod prijelaznom upravom govorio je i Dennison Rusinow, profesor politologije na sveučilištu Pittsburg. = Djelatnost prijelazne uprave Ujedinjenih naroda često se naziva jednom od rijetkih uspješnih mirovnih operacija svjetske organizacije. Denesson Russinov kaže da je UNTAES bio uspješan prije svega zbog toga što mu je na čelu bio umirovljeni američki general Jacques Klein, odlučan i hrabar čovjek. On vjerojatno i zbog svog alzaškoga podrijetla vrlo dobro razumije probleme spornih teritorija oko istočne Slavonije, kaže Dennison Rusinow. Međutim on je još uvijek vrlo skeptičan glede politike hrvatske vlasti. Osnovno pitanje o kojem ovisi uspješnost misije jest da li hrvatska vlada želi i može omogućiti dvosmjeran povratak izbjeglih te, možda i najvažnije, može li obnoviti višenacionalni karakter tog područja jer Podunavlje je, nažalost, trenutno jedno-jedino višenacionalno područje na teritoriju Republike Hrvatske. Odgovor na ovo pitanje moramo tek čekati, rekao je gospodin Rusinow. Gospodin Rusinow ljetos je posjetio Podunavlje. Tvrdi da su dužnosnici Ujedinjenih naroda s kojima je tamo razgovarao prilično skeptični glede namjera hrvatske Vlade. U Republiku Hrvatsku vratilo s nekoliko tisuća srpskih izbjeglica koje su napustile zemlju u ljeto 1995. No u Vukovar i ostala mjesta istočne Slavonije i Baranje vratio se tek neznatan broj hrvatskih prognanika. Zbog čega se onda na Zagreb ne vrši veći pritisak? = Na hrvatsku se Vladu vrši veći pritisak zbog toga što UNTAES smatra da upravo ona odugovlači s povratkom izbjeglica te uspostavljanjem povjerenja između Hrvata i Srba. To se može pročitati u izvješćima glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, čiji je stvarni autor bio general Klein. Kada se radi o dvosmjernom povratku izbjeglica situaciju vidim na ovaj način, rekao je gospodin Rusinow. Teško se može zamisliti povratak hrvatskih prognanika sve dok u njihovim kućama žive izbjeglice iz krajine. Prvo bi se oni trebali vratiti svojoj kući. Svjestan sam da se radi o vrlo teškom problemu jer krajinu nastanjuju hrvatske izbjeglice iz Bosne. No s riješavanjem problema izbjeglica od negdje treba početi i na hrvatskoj je Vladi odgovornost da poduzme prvi korak, rekao,je Dennison Rusinow." (VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 24. XI. 1997. Pregled tiska Naslovnim stranicama britanskih listova danas dominiraju financijske teme. 'Financial Times' pod naslovom 'Azija u krizi' piše kako obični Japanci ne mogu vjerovati da je njihova najveća burzovna tvrtka prestala poslovati. Međutim, još gore je to što ne znaju kako se to dogodilo. Glasine o skrivanju gubitaka i prebacivanju dugova na različite račune već su odavno okružile Tokio. Središnja japanska banka održala je hitan sastanak kako bi se pronašlo 110 milijarda dolara koliko su ulagači investirali u tu burzovnu tvrtku. List ocjenjuje kako će kolaps najstarije japanske burzovne tvrtke predstavljati novu opasnost azijskoj ekonomiji koja je već u krizi. 'The Times' na naslovnoj stranici piše da je američki predsjednik Bill Clinton obećao pomoć Aziji. Clinton je jučer u Vancouveru izjavio kako Amerika i Azija imaju zajedničku budućnost. Današnji 'The Daily Telegraph' pod naslovom 'Prinčevi će platiti porez na naslijeđe' piše o tome kako će sinovi princeze Diane platiti porez u vrijednosti od sedam milijuna funta. Prinčevi William i Harry nasljednici su ostavštine svoje majke, princeze od Walesa, koja se procjenjuje na više od 20 milijuna funta. Iako po zakonu oni mogu izvesti transakcije koje bi im uštedjele oko sedam milijuna funta, kraljevska je obitelj odlučila platiti porez kako mladi prinčevi ne bi bili upleteni u porezne proturječnosti i vjerojatno kritiziranje zbog izbjegavanja plaćanja poreza. 'The Guardian' piše kako britanska kraljevska obitelj nije željela iskoristiti potpuno legalne načine za neplaćanje poreza jer bi to loše utjecalo na popularnost monarhije. Današnje britanske novine objavljuju napise o izborima u republici srpskoj. Novinar 'The Timesa' Tom Walker se javlja iz Prijedora, gradića gdje su međunarodne vojne snage u srpnju jednog bosanskog Srbina ubile a drugoga uhitile. Walker kaže da su se raspoloženje i način mišljenja otada znatno promijenili. Ime ubijenog Sime Drljače ili gospodina Deset posto, kako piše 'The Times', sada se rijetko spominje. Prijedor se nalazi u očajnoj izolaciji i bijedi, ali jedna građevina se odvaja od ostalih, u Prijedoru poznata kao Caringtonka po liku iz serije Dinastija. To je nova radiopostaja Feniks, a financira je Georg Soros. Vijesti na radio Feniksu izgledaju prihvatljivo za međunarodnu zajednicu, piše 'The Times'. Novinar radio Feniksa Draško Milinović kaže kako se sada promijenilo stanje pa se više ne govori o ratnim zločincima. Mladi ljudi očajnički žele napustiti takva razmišljanja. Oni žele popraviti svoj standard. Hoće li se Muslimani vratiti, to je sporedno pitanje, kaže za 'The Times' Draško Milinović. Za same izbore 'The Times' piše kako su nepredvidljivi, ali da većina promatrača procjenjuje da bi stranka gđe Plavšić mogla osvojiti dvadeset posto glasova. 'The Daily Telegraph' u svom izvješću iz Bosne objavljuje kako se najveći grad u republici srpskoj također promijenio. Za Banju Luku se govorilo da je središte mraka. Sada - piše 'The Daily Telegraph' - na svim biralištima birači su se odrekli Karadžića. To pokazuje da su oni spremni surađivati s međunarodnom zajednicom. Žena koja se suprotstavlja Radovanu Karadžiću jest 67-godišnja Biljana Plavšić, bivša profesorica biologije. Gospođa Plavšić je privukla Zapad - piše list - jer je spremna provoditi Daytonski sporazum u kojemu se traži povratak izbjeglica i sloboda kretanja u cijeloj Bosni i Hercegovini. List piše kako je predsjednica Biljana Plavšić privukla građane Banje Luke optužujući Karadžića i njegova bliskog suradnika Momčila Krajišnika za ratno profiterstvo. Te su optužbe naišle na plodno tlo u gradu gdje su još uvijek česti prekidi u opskrbi strujom i gdje tople vode ima samo katkada, a grijanja često nema čak ni u hotelima. Analitičari predviđaju da će Karadžić dobiti dosta glasova izvan Banje Luke, osobito među izbjeglicama. 'The Telegraph' navodi izjave zapadnih dužnosnika koji vele da ovi izbori neće dokrajčiti Karadžića, ali da će početi proces koji će dovesti do njegova pada. Svi britanski listovi jutros pišu o smrti pjevača australske rock skupine INXS Michaela Hutchinsa. (...) 22. XI. 1997. Međunarodni vojno-politički krugovi i publikacije specijalizirane za praćenje vojne industrije i trgovine oružjem, kao i hrvatski mediji i javnost, posvećuju u posljednje vrijeme dosta pozornosti razvoju mogućnosti hrvatskog vojno-industrijskog kompleksa. Osobito je zanimljiva njegova izvozna komponenta, o kojoj u večerašnjem radio-feljtonu govori Pjer Šimunović. "Prebacivši se u mirnodopsku brzinu hrvatska je vojna industrija rezultat stapanja ljudskih i materijalnih resursa nasljeđenih iz bivše Jugoslavije, proizvodnih iskustava stečenih tijekom rata 1991.-1995. godine, te je potreba samosvojnog opremanja moderne hrvatske vojske u onim djelovima u kojima je tako nešto tehnološki i financijski ostvarivo, počela intenzivno razmišljati o izvozu svojih proizvoda i usluga. Hrvatska izvozna ofenziva pokrenuta je ambicioznom prezentacijom na sajmu oružja IDEX '97. ovoga ožujka u Abu Dabiju, kada se hrvatska vojna industrija predstavila čak sa 127 izložaka. U svom oružanom katalogu državna agencija RH Alan, nadležna za proizvodnju i izvoz oružja nudi asortiman kojim pokriva znatne potrebe dijelove kopnenog, zračnog i mornaričkog bojišnog spektra. Nude se samokresi, jurišne i snajperske puške, ručni bacač granata, minobacači, topovi, haubice, višecijevni raketni bacači, tenkovi, oklopni transporteri, široki raspon streljiva, komunikacijska oprema, vježbovni simulatori, protuzrakoplovni sustavi, raketni brodovi. Vodeće svjetske vojno-političke publikacije kao što su različita izdanja londonske izdavačke kuće Jane's, zabilježile su pojavu markantnih hrvatskih oružja, te su neka od njih dočekana vrlo pohvalno, poglavito ona autentična i egzotična kao velika snajperska puška kalibra 20 mm RT-20 ručni top, namijenjen uništenju neprijateljskih materijalnih sredstava te komandoski minobacač kalibra 60 mm, opremljen sofistificiranim i taktički vrlo fleksibilnim ciljničkim sustavom KOKOS - Commando control sistem. Pozornost je izazvala i serija lakih oklopnih vozila LOV riječkog Torpeda naznačenih operativnih konfiguracija, za neke od kojih je naznačeno da bi mogla biti korištena posebice u mirovnim operacija, te tenk M-84A Đure Đakovića iz Slavonskog Broda. Hrvatsku se svrstava u one zemlje koje mogu biti kompetitivne na planu t.zv. hibridnih sustava, koji kombiniraju različite usvojene tehnologije, obično na potezu Istok-Zapad. Državni dužnosnici i vlastima bliski mediji s velikim ponosom slave dostignuća hrvatske vojne industrije, dok ona, s druge strane, biva izložena oštrim kritikama nezavisnih tjednika. Tko je u pravu? Za jasno razumijevanje stvarnog položaja hrvatske vojne industrije, u ovom slučaju poglavito njene izvozne komponente, od ključne je važnosti prvo promotriti širi kontekst, glavne odrednice, temeljne trendove današnje međunarodne trgovine oružjem općenito. Koji su to trendovi, raščlanjuje doktorica Johanna Spier s Odjela za ratne studije londonskog Kings' Colegga, vodeći stručnjak za pitanja trgovine naoružanjem. = Mislim da je višak kapaciteta glavni trend. U posthladnoratovskom svijetu nema tolike potrebe za oružjem kakva je postojala prethodno, tijekom hladnog rata, no još uvijek imamo mnogo industrija koje proizvode oružje. Tako postoji mnoštvo različitih proizvođača koji tragaju za naručiteljima čiji se broj sve više smanjuje. Ovaj višak kapaciteta dovodi do nekih zanimljivih trendova na tržitu, na kojem tako financije i uzgredni poslovi postaju ključni namjesto odlika samog oružja. - U takvoj situaciji na globalnom tržištu naoružanja tko su glavni igrači? = Glavni igrač stvarno su Sjedinjene Države. One su jedinstvena sila što se prodaje oružja u ovom trenutku tiče. Ostali vodeći igrači su Velika Britanija, Francuska i Rusija. Rusija se zbilja počela opravljati od razdoblja neposredno nakon kraja hladnog rata, kada je njena prodaja bila dramatično opala. Postoji također i dosta zapadnoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja koje nastoje pronaći svoje mjesto na ovom teškom tržištu. Na takvom međunarodnom tržištu koje karakteriziraju žestoka konkurencija i generalno smanjenje vojnih izdataka, kako zemlja kao što je Hrvatska može naći svoje mjesto? Kakav je njen položaj? Promatra Jo Spier: = Mislim da se Hrvatska stvarno nalazi između čekića i nakovnja s obzirom da oružje koje ona proizvodi nije niti na tehnološkom vrhu, dok pak nije niti vrlo nisko. Problem je što je upravo na tom dijelu tržišta između dviju tehnoloških krajnosti višak kapaciteta najveći. Stoga mislim da za Hrvatsku vrlo teško pronaći tržišta, a što će možda značiti da bi moglo biti navedena da oružja prodaje tržištima na koje drugi ne žele ići. - O kojim bi se to tržištima ovdje radilo? = Moglo bi se raditi o zemljama za koje neke zapadne države smatraju da krše ljudska prava te ih se stoga ne drži podobnima da primaju oružje. Hrvatska bi svoju jedinu opciju možda mogla vidjeti u prodaji oružja tim zemljama. Doktorica Spier ističe kako se ovdje radi o mogućem budućem trendu, ne o nečemu što se sada stvarno događa. A da li bi Hrvatska bila usamljena u takvom jednom trendu? = Ne, mislim kako se radi o jednom općem trendu. Mislim kako se upravo ti opskrbljivači srednjeg reda u koje bi spadala Hrvatska, sada osjećaju stvarno stiješnjenima. Još jedna od posljedica ove situacije jest i sve veća sklonost da se oružje prodaje ne samo državama nego i pojedinim nedržavnim skupinama. Vidimo da do toga dolazi u mnogim sukobima koji se odvijaju na svijetu, onima koji se vode između država i nekih unutarnjih skupina. Hrvatska svojim oružjem i vojnom opremom trenutačno zauzima široki, moglo bi se kazati, i natrpani srednji dio tehnološkoga spektra. Može li se u budućnosti očekivati hrvatski skok u samu oštricu moderne vojne tehnologije? Jesu li takva očekivanja realna ili je pak sadašnji položaj hrvatske vojne tehnologije njen dugoročni trend? = Držim kako će biti dugoročni trend upravo stoga što su troškovi rastezanja tehnološkog vrha preveliki. Mnoge države koje su pokušale u tom smislu pomaknuti najviše svoj tehnološki prag ustanovile su da su za to potrebna ogromna ulaganja, dok je početna dobit vrlo slaba. Hrvatska nema novce za razbacivanje. Mislim kako su vrlo slabi njeni izgledi da u kratkome roku uđe u viši tehnološki razred. - Postoji li primjer zemlje koja je u tako nečemu uspjela? = Zemlja koju možemo istaknuti jest Izrael. No moramo imati na pameti da Izrael pri svom tehnološkom poboljšanju imao neke prednosti. Jedna od njih je bila vrlo snažna potpora Sjedinjenih Država, koja je Izraelu omogućila licencnu proizvodnju oružja, a osigurala mu je i veliku pomoć. Također vojna industrija je bila toliki prioritet za izraelsku državu te je u nju ulagano mnogo novca. No čak i tada Izraelci su se našli u teškoćama. Morali su pronaći neke tržišne miševe za sebe te nisu tehnološki sofisticirani duž cijelog spektra. - Inače, nedavno je izvješteno kako Izraelci, točnije njihova tvrtka L-Bit Design Sistems s Hrvatskom dogovaraju veliki posao koji bi se odnosio na poboljšanje hrvatskih MIG-ova 21B, poboljšanje tenka T-55 posao koji bi prema Jane's-u mogao biti težak 200 milijuna dolara. Obično dobro upućeni hrvatski izvori naznačuju kako su uistinu u tijeku ozbiljni izraelsko-hrvatski pregovori dok je na stolu više opcija. Pojedinosti pregovora službeno još nisu predstavljenje. Konačno, što pak zapadni stručnjaci misle, koje dijelove svoga oružanog asortimana Hrvatska može prodati u inozemstvu? = Snajperske puške mogle bi naći tržište. No i tu se radi o vrlo natrpanom tržištu no koje ipak dobro posluje. Možda bi mogli biti prodani i tenkovi. Zapadni vojno-analitički krugovi ocijenjuju kako se hrvatska vojna industrija može profilirati u ponuđača oružja osobito namjenjenog specijalnim snagama, kojima sada nudi asortiman snajperskih pušaka te također komandoski minobacač. Najzamašniji pak dio hrvatskog vojno-industrijskog kompleksa okreće se oko tenkovske proizvodnje koncentrirane u Đuri Đakoviću iz Slavoskog Broda, koji je u sklopu bivše jugoslavenske vojne industrije bio glavni pogon za sklapanje tenka M-84, povišene inačice sovjetskog T-72. Hrvatski M-84A još je savršenija verzija, a izgrađen je i prototip hrvatskog tenka nove, treće generacije DEGMAN-a. Bivša Jugoslavija bila je s Kuvajtom sklopila ugovor o velikoj prodaji tenkova, a koliko se zna hrvatska vojna industrija nastavila je preostale dijelove ugovora. Hrvatskoj tenkovskoj industriji, koju su inherentni visoki troškovi istraživanja, razvoja i proizvodnje, osobito su važni neki bitni poslovi, kako prodaja tenkova tako i njihovo usavršavanje i servisiranje, što bi osiguravalo temelje hrvatskog samosvojnog tenkovskog programa. U tom smislu Hrvatska osobitu pozornost posvećuje Kuvajtu te ostalima naftom bogatim zaljevskim emiratima. Hrvatski M-84 A slovi kao kvalitetan tenk, a znatno je jeftiniji od svojih zapadnih ekvivalenata. Vodeći hrvatski vojno-politički analitičar Fran Višnar sa svoje strane ovako procijenjuje reakcije na koje su u svijetu naišli proizvodi hrvatske vojne industrije te iznosi savjet i pregled njenog proizvodnog raspona. = Izraelski vojni stručnjaci, ali ne samo oni nego isto tako svi oni koji prate naoružanje kao i vlade mnogih arapskih zemalja, prije svega mislim na šeikate u Zaljevu, zatim na Kuvajt, potom na neke azijske zemlje, recimo Maleziju, Singapur, Indoneziju, njihovi stručnjaci su zainteresirani za domete hrvatske vojne industrije prije svega u proizvodnji tenkova, zatim na području taktičkog raketnog naoružanja, pri čemu se misli na višecijevne bacače raketa manjega, srednjega i većega kalibra s dometima od minimalno osam pa sve do 50 km daljine. Zatim ono što budi također pažnju ne samo u zemljama u razvoju i Izraelu nego isto tako i u nekim zemljama članicama NATO-a, pa čak i kod Amerikanaca, su nove, teške snajperske puške hrvatske proizvodnje kalibra 12,7 mm i kalibra 20 mm koje su na nekoliko pokusnih gađanja pokazale izvanrednu kavalitetu i što se tiče dometa i što se tiče probojnosti i lakoće rukovanja. Tu je također i hrvatska bojna brodogradnja, proizvodnja lakih raketnih brodova tipa korveta i topovnjača, raketnih čamaca, što je Hrvatska nasljedila iz bivše Jugoslavije, ali zahvaljujući vlastitim modifikacijama, isto tako švedskoj opremi, odnosno švedskim raketama brod-brod tipa RBF-15, koji su zatečeni u hrvatskim bazama nakon sloma Jugoslavije, te rakete su usavršne, s njima su opremljeni svi hrvatski borbeni plovni objekati, odnosno korvete, raketni čamci i topovnjače. Tako da i tu postoji šansa da dođe ili do prodaje ili do kooperacije sa zemljama koje su slične, velike su otprilike kao Hrvatska, koje imaju isti broj stanovnika itd. Tu također treba uvrstiti u ponudu hrvatskog vojno-industrijskog kompleksa i topništvo koje je vrlo kvalitetno, proizvodnja topova i haubica svih vrsta, zatim proizvodnja minobacača, proizvodnja ručnih bacača i proizvodnja samovoznog topništva, odnosno ugradnja automatskih topova i to poluvećih kalibra na vozila koja se kreću gusjenicama ili na kotačima. - Što za hrvatski položaj na međunarodnom tržištu oružja eventualno znači postojanja ovakvog vojno-industrijskog raspona? = To znači da je Hrvatska u roku od svega nekoliko godina razvila oružja koja je uvrštavaju u one zemlje koje su u stanju godišnja proizvesti i prodati oružja u vrijednosu između 200 do 400 milijuna dolara. Proizvodni kapaciteti su, dakako, jedna stvar dok su prodajne mogućnosti ipak nešto drugo. I konačno kada se razmišlja o vojnoj industriji općenito, kako hrvatskoj tako i bilo čijoj drugoj, nameće se pitanje postojanja opasnosti da vojno-industrijski kompleks postane snažan čimbenik koji bi utjecao na državni proračun, te općenito na civilno-vojne odnose u zemlji. U čemu se sastoje te opasnosti te u kakvom je odnosu izvoz oružja u vezi s njima? Doktorica Johanna Speier s Odjela za ratne studije londonskog King's Collage. = Postoji ovdje više opasnosti, jedna proizlazi iz mogućnosti da Hrvatska previše nade stavi na to da će zaraditi mnogo novaca prodajom oružja, a što bi teško mogla ostvariti, obzirom na stanje tržišta. Pritom, izvozne ambicje mogu služiti tome da vojno-industrijski kompleks dobije veću težinu na unutrašnjem planu, a što može biti problematično s obzirom na ravnotežu političkih snaga u Hrvatskoj. Hrvatska se, za razliku od nekih drugih zemalja srednje i istočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza, sada nalazi u sretnijem položaju što se njene vojne industrije tiče, budući da nije naslijedila predimenzioniran vojno-industrijski kompleks koji bi iziskivao skupu konverziju i koji bi predstavljao odljev nacionalnih financija. U idealnom slučaju njena bi vojna industrija trebala predstavljati povoljnu ravnotežu stvarnih sigurnosnih potreba te gospodarskih i tehnoloških mogućnosti zemlje. Pitanje je prihoda od izvoza oružja pak treba držati u perspektivi globalnog smanjenja izdataka za obranu čime je smanjen obujam međunarodne trgovine naoružanjem i žestoke konkurencije na međunarodnom tržištu. U tom kontekstu te također s obzirom na njegov povod, manevarski prostor hrvatskog vojnog izvoza je sužen, no ipak ga se dade nazrijeti, kako ocijenjuju analitičari, na nekim dijelovima trgovine oružjem, najvjerojatnije onima koji odgovaraju na potrebe postrojbi specijalne namjene te možda također i onima koje popunjavaju zahtjeve oklopnih snaga zemalja koje bi ih kupnjom hrvatskih proizvoda, koji bi mogli zadovoljiti njihove kvalitativne i financijske kriterije, možda željele diverzificirati izvore svoga arsenala." (BBC) SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 24. XI. 1997. Vendetta g. Tuđmana "Gotovo je godinu dana kruta i uskogrudna nacionalistička hrvatska vlada Franje Tuđmana udarala po institutu Otvoreno društvo - Hrvatska, privatnoj zakladi za izgradnju demokracije američkog novčara Georgea Sorosa. Predsjednik Tuđman taj institut optužuje za prenošenje 'opasne ideologije tuđinaca' - što je optužba kojom se Sorosa kudi zbog osnivanja instituta. Otvoreno se društvo uporno napada i uznemiruje, posebice zbog potpore koju institut pruža neovisnim medijima i organizacijama za zaštitu ljudskih prava. Sad su njegov hrvatski upravitelj i računovođa proglašeni krivim za očito prozirne političke optužbe krivotvorenja službenih spisa. Institut Otvoreno društvo primjećuje da se Hrvatska sad izdvojila kao prva država bivšeg komunističkog svijeta koja je kriminalizirala globalni rad zaklade na jačanju nevladinog sektora građanskog društva. Vendetta g. Tuđmana protiv Instituta Otvoreno društvo - Hrvatska razumljiva je. On zna kako je krhki njegov zahtjev za demokratskim legitimitetom te kako bi izgradnja otvorenog društva mogla biti teška i puna izazova. Zbog kojeg bi drugog razloga osim straha, on sebe u svijetu otkrio kao progonitelja pokreta otvorenog društva, koje se gotovo svugdje drugdje shvaća kao neophodna te čak plemenita organizacija u poslijekomunističkoj vladavini? Sigurno je to razlog zbog kojeg je pokrenuo propagandu, pravne, financijske i administrativne mjere da pogodi one slične Hrvatskom helsinškom odboru i neovisnim novinama Feral Tribune. Čineći tako, naravno, on pokazuje svoj prijezir prema Helsinškoj konačnoj odluci i drugim međunarodnim dogovorima koje je Hrvatska svečano potpisala. Zagrebačka je vlada, uz sudbene progone, tražila da Otvoreno društvo - Hrvatska podnese novu pravnu registraciju kojom bi se poništilo njihovo izuzeće plaćanja poreza te bi se ono podvrgnulo strogom vladinom nazdoru. Taj je zahtjev dio očitog službenog pokušaja da se ili nadziru, ili dokinu inozemne i domaće zaklade, grane inozemnog biznisa te humanitarne i druge nevladine organizacije. Potrebno je suprotstaviti se tom pokušaju. Od raspada Jugoslavije, Hrvatska je donekle vodila čaroban život. Najteže kritike, i to za najveća nedjela, pale su na Srbiju; hrvatski su prijestupi bili u drugom planu. Najveće prekoračenje hrvatskih vlasti dolazi u dobro vrijeme da se Hrvatsku natjera na polaganje računa. Ono što g. Tuđman pokušava učiniti je dosljedno s komunističkom shemom u starom stilu: izolirati nježne izdanke građanskog društva, kako jedne od drugih tako i od izvora inozemnog ohrabrenja. To je prljavo, i g. Tuđmanu se ne bi smjelo dopustiti da s tim umakne." THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 24. XI. 1997. Čuvajte se ruskog sabotiranja UN-ove inspekcije "Dok se Bill Clinton nastavlja pretvarati da Iraku nisu pruženi nikakvi ustupci, Sadam Husein uredio je s Rusom Jevgenijem Primakovim da se odstrani element iznenađenja iz potrage specijalnog UN-ovog vijeća, s ciljem otkrivanja dugo skrivanih sredstva za bakteriološki rat", piše William Safire. "Ključ je u izjavi g. Primakova, koju su Clintonovi dužnosnici progutali cijelu, da je on postigao dogovor o postizanju 'djelotvornijih' inspekcija. U Orwelleseu, to znači ulazak ruskih špijuna u UN-ov tim. G. Primakov je, nemojmo zaboraviti, najiskusniji svjetski majstor špijunaže. Agent KGB-a u svojoj mladosti, on je naučio arapski, poboljšao svoj imidž promijenivši ime iz Finkelstein u ukrajinsku riječ za 'pastorak' te se svrstao u red s okrutnom arapskom zvijezdom u usponu. Kad je Sadam Husein napao Kuvajt, upravo je g. Primakov iz KGB-a marljivo radio u Moskvi i Bagdadu kako bi sprječio američku intervenciju. Kad ga je Boris Jeljcin imenovao ministrom vanjskih poslova da bi smijenio prozapadnjački orijentiranog dužnosnika, Primakov je brzo pohitao pomoći svom prijatelju Sadamu da anticipira inspekcije koje bi mogle prekinuti tajni rad Iraka na terorističkom oružju. Kako god bilo, Ruse iz UN-ovog tima - i u New Yorku i u Iraku - unovačili su dužnosnici koji su željeli isključivo inspektore koji su UN-ovu misiju, s ciljem da Irak uništi oružje, shvatili ozbiljno. Uključeni su i veterani ruske vojske kojima je bakteriološki rat poznat. (...) Špijunska izreka: kad prodiranje ne uspije, optužite za istu stvar drugu stranu. Dok su se UN-ove inspekcije usredotočile na toksikološki rad iračkog 'dr. za bakterije', Rihaba Taha, Sadam Husein je optužio američke žitelje inspekcijskog tima da su špijuni CIE. Sadam je znao da ne može trajno zabraniti inspekcije bez pozivanja na veći vojni napad. No žaleći se na američku špijunažu, Sadam i Primakov nadali su se da će rekonstituirati UN-ov tim koji im je zadavao probleme. To djeluje. Predsjednik Clinton pao je na to. Na sastanku koje je podsjećao na Molotova i von Ribbentropa, g. Primakov i Tariq Aziz složili su se o 'djelotvornijoj' inspekciji. Američki predstavnici UN-a žurno su proglasili da je Sadam 'dao mig', savjetnik za nacionalnu sigurnost g. Clintona tvrdio je da 'nisu učinjeni nikakvi ustupci', a g. Clinton je pozdravio svoje vlastito 'postignuće.' Zaboravite američki ustupak o povećanju iračke prodaje nafte za 50%. Mnogo je opasnije umirenje dopustiti g. Primakovu da prestrukturira inspekcijsko osoblje. (...) Možete očekivati imenovanje novog upravnog vijeća za 'učinkovitije provođenje' planova vijeća, te imenovanje imena vođa timova na specifičnim misijama. Očekujte da će Rachel Davies, energična Britanka pri Službi za procjenu informacija u New Yorku, biti smijenjena ili će njezin ured biti 'pojačan'. Dok se nastavlja prodiranje g. Primakova, g. Clinton će i dalje zauzimati svoju odlučnu pozu. Televizijske će kamere prikazivati američke nosače. (...) A špijunski majstor dobar je u prodiranju; Sadam ima neograničeni proračun da kupi tajne; UN nema kontraobavještajnog kapaciteta. Tako je inspekcija koja pristaje na kompromise jasna opasnost. (...) 'Ne smijemo dopustiti da naša djeca budu izložena' teroru bakteriološkog rata, kaže g. Clinton. No ako se Primakovljevo razaranje inspekcije ne zaustavi, već će i ovaj naraštaj biti izložen. A sadašnji će se predsjednik zapamtiti kao čovjek koji je dopustio da se to dogodi." Umnožavaju se prijetnje svjetskom gospodarskom rastu "Tržišta u razvoju širom svijeta teško su pogođena sve većim kamatama te padom valuta i dionica. Posljednje su žrtve Rusija, Južna Koreja i Brazil. Nedavna uobičajena mudrost da će se problemi ograničiti na azijske tigrove, pokazala se dramatično pogrešnom", piše Geoffrey Bell. "Sad se pretpostavlja da će svi događaji u zemljama u razvoju imati skromni utjecaj na Sjedinjene Države i Europsku uniju. Ta će se procjena vjerojatno također pokazati previše optimističnom, dok od jednog do drugog tržišta moćne financijske pozicije ubrzano popuštaju, povećavajući rizik od bankovnog neplateža. Primjerice, pažnja tržišta usmjerava se na činjenicu da su banke Južne Koreje veliki dioničari ruskog i brazilskog papira, čija je cijena jako pala. Jednako tako, brazilske su banke uložile velike količine u ruski papir, a postoje bezbrojni primjeri u kojima banke jednog tržišta u razvoju ulažu svoja sredstva u druga. (...) Duboko ukorijenjeni gospodarski problemi Tajlanda, Malezije, Južne Koreje i drugih izazivaju probleme na tržištu Rusije i Južne Amerike, koji kroz rastuće kamate vode gospodarskim napetostima. Vlade se prisiljavaju na uvođenje proračunskih paketa za učvršćivanje fiskalne politike. U isto vrijeme, banke koje su bile veliki trgovci međunarodne sigurnosti suočavaju se s velikim gubicima i sve većim pritiscima likvidnosti. Taj novi put globalne zaraze ne pokazuje znakove popuštanja. Krajnji će rezultat biti veliko gospodarsko usporavanje u južnoistočnoj Aziji, a čini se i da će se 1998. smanjiti ulijev novog novca u većinu tržišta u razvoju. Već sada, otkazuju se izdavanja novih obveznica, dok glavne tržišne aktivnosti imaju razloga za mirovanje. Rast bi u južnoistočnoj Aziji mogao pasti na 1% s 2% 1998., u usporedbi s 6% do 7% u prvoj polovici 1997., a rast u Južnoj Americi bit će izložen negativnom djelovanju, posebice u Brazilu. To će zauzvrat povećati konkurenciju na tržištu izvoza, s obzirom na preveliki kapacitet južnoistočne Azije. Ukoliko se krug u tom trenutku zaustavi, opće je stajalište da će utjecaj na Sjedinjene Države i Europu biti relativno umjeren. Korporacije će se suočiti s više konkurencije za izvozne proizvode, no biti će jeftinije proizvoditi na tržištima u razvoju. Potrošači će sasvim sigurno imati koristi od nižih cijena uvoznih artikala, a čini se da nema izravnog razloga zašto bi to trebalo ozbiljno pogoditi burzu. No ta bi slika mogla biti preružičasta, s obzirom na to što se događa u Japanu te na mogućnost sporijeg rasta s obje strane Atlantika 1998. Čak i prije nego što je u Tajlandu izbila kriza, japansko je gospodarstvo doslovce prestalo rasti, pa su sad izgledi za recesiju stvarnost. Banke se suočavaju sa sve više sumnjivih potraživanja, a veliki su dijelovi japanskih izvoznih tržišta nestali, iako će zbog manjeg jena izvoz postati još konkurentniji. Najvažnije je od svega to, da vizija kako drugo po veličini svjetsko gospodarstvo klizi u recesiju ne predstavlja dobru vijest, posebice ako se japanski problemi u financijskom sektoru umnože. Paradoksno, činjenica da je rast tako snažan u Sjedinjenim Državama te da se u zapadnoj Europi ubrzava, nije dobra vijest za burzu. Američko gospodarstvo trenutačno je poraslo na gotovo 4%, sa stopom nezaposlenosti od 4,7% i tržištem rada koje se zateže. Usprkos tim pritiscima, uobičajena mudrost na Wall Streetu tvrdi da u sadašnjem nestabilnom financijskom okolišu, Federalne pričuve nikako ne mogu podići kamatne stope. Svaki bi njihov potez nosio rizik od oštrog pada na tržištu. No ukoliko gospodarstvo nastavi rasti ovom brzinom, ili osim ako se ne uspori samo od sebe, Pričuve će na posljetku morati povećati kamatne stope. U svakom slučaju, američko će se gospodarstvo morati ubrzati 1998., upravo kad će inozemna konkurencija biti veoma snažna te će pritisak na pad cijena biti još veći. Utjecaj na profit mogao bi biti značajan te bi mogao voditi ponovnim procjenama vrijednosti na burzi. U Europi, Bundesbank i Bank of England nisu čekale s povećanjem kamatnih stopa. Britansko gospodarstvo raste za oko 4%, a rast u EU napokon se počinje ubrzavati, s povećanjem bruto domaćeg proizvoda od 3% 1998. Opće je očekivanje da će Bundesbanka povećati kamatne stope još više, pripremajući se za uvođenje eura. Rizik je da bi se to moglo dogoditi upravo onda, kad će europski izvoz zaostajati zbog općeg usporavanja svjetskog gospodarstva. Svi ti čimbenici znače da se rizici za svjetski rast umnožavaju. Posljedice krize tržišta u razvoju produbljuju se i proširuju više nego što je to gotovo itko očekivao." NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 24. XI. 1997. Neopravdani prigovori za kršenje Daytona "To što je predsjednik Bosne i Hercegovine Izetbegović odbio hrvatski nacrt ugovora o stvaranju posebnih odnosa između hrvatsko-muslimanske federacije u Bosni i Hercegovini i Republike Hrvatske, njegovo je pravo i možda - ako bi bio štetan za muslimanske Bošnjake - čak i njegova obveza. Nestručnom se i netočnom naprotiv pokazuje kritika iz Ureda međunarodnog visokog predstavnika za obnovu u Bosni Westendorpa. Ograničeno stručno je i izvještavanje kad FAZ ('Opet zahvaćanje u jedinstvo Bosne?' 12. studenog) već u podnaslovu drži: 'Zagreb i Beograd žele posebne odnose s 'entitetima'. 'Posebni odnosi - kako ih naziva Daytonski sporazum - Federacije s Hrvatskom ne mogu se usporediti s onima srpske republike u Bosni sa Saveznom republikom Jugoslavijom jer se pri ovom zadnjem ipak radi o rezultatu ne baš uspješnog srpskog osvajačkog rata, napokon o odnosima između preostalog plijena i pljačkaša. Da podsjetim: 1. ožujka 1994. potpisali su bosanski premijer Silajdžić, hrvatski ministar vanjskih poslova Granić i predstavnik bosanskih Hrvata Zubak u američkom glavnom gradu sporazum koji se sastoji od okvirnog sporazuma o federaciji - 's kojim će se na području republike Bosne i Hercegovine s većinskim bosanskim i muslimanskim stanovništvom stvoriti federacija' -, o nacrtu 'uvodnog suglasja o načelima i temeljima za pristup Federacije hrvatskoj luci Ploče i za hrvatski prolaz kroz bosanski obalni grad Neum. Taj sporazum nije stvorio samo muslimansko-hrvatsku federaciju, stvorio je i temelj za dokončanje muslimansko-hrvatskog građanskog rata i za oslobođenje mnogih područja pod srpskom okupacijom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. 'Uvodni sporazum' kao nacrt dijela državnopravnog sporazuma u čijem se neograničeno obvezatnom dijelu 'okvirni sporazum' već odnosi na konfederaciju (i u kojem su postavljeni rokovi za njezino stvaranje), predstavlja obvezujuću izjavu namjere. Njegova je provedba zakoniti postupak a nipošto, kako Westendorp drži, 'protuustavna i kršenje Daytonskoga sporazuma': Dayton je rezultat Washingtona. Dakako se prijedlozi za stvaranje posebnih odnosa između Hrvatske i Federacije - hoće li se to nazvati 'konfederacijom' ili ne - moraju uspoređivati i s kritikom tih prijedloga, što izjava namjera u Washingtonskom sporazumu i kaže. FAZ izvješćuje: 'Nacrtu sporazuma iz Zagreba OHR (ured visokog predstavnika državne zajednice za obnovu Bosne) zamjera sljedeći članak i označava ga 'sasma neprihvatljivim': ponajprije zamisao da se između Hrvatske i Federacije korak po korak stvori slobodna trgovačka zona, carinska unija, zajedničko tržište i naposljetku monetarna unija'. Upravo to izričito predviđa nacrt konfederacijskog sporazuma u Washingtonskom sporazumu. U poglavlju II. rečeno je: 'Konfederacija će usvajanjem pravila i drugim putovima (1) stvoriti zajedničko tržište koje omogućuje slobodan promet robama, uslugama i kapitalom', te u poglavlju III.: 'Hrvatska i Federacija će pod pokroviteljstvom konfederacije što je moguće prije staviti na snagu pravila i zaključiti dogovore koji su nužni kako bi se stvorile sljedeće ustanove: (1) carinska unija, (2) monetarna unija.' FAZ nastavlja u izvješću: 'Prema stajalištu OHR-a odluke o tim predmetima ne spadaju u nadležnost Federacije nego cjelovite države. Pitanja zajedničke granice između Hrvatske i Federacije trebaju rješavati 'kompetentne međudržavne institucije'. Ta pitanja nedvojbeno spadaju u nadležnost vanjske politike koja je kao i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine stvar međudržavnih institucija.' Washingtonski okvirni sporazum o stvaranju federacije daje vladi Federacije među ostalim i sljedeće isključive odgovornosti: (poglavlje II, br. 1): 'Vanjske poslove', 'Trgovinu uključujući carinu, međunarodnu trgovinu i financije, trgovinu unutar savezne republike, komunikacije', 'Financije: nacionalna valuta, novčana i fiskalna politika, odredbe za financijske insititucije, zajedničke pripreme unutar konfederacije'. Kao daljnju 'sasma neprihvatljivu' točku u hrvatskom nacrtu sporazuma FAZ navodi: 'Kao treće, OHT zamjera prijedlog da Hrvatska i Federacija surađuju u zakonodavstvu kao i na drugim područjima s osvrtom na europski razvitak.' U Washingtonskom okvirnom sporazumu se naprotiv kaže (Nacrt konfederacijskog sporazuma, poglavlje II.): 'Konfederacija će usvajanjem pravila i drugim putovima...(2) olakšati suradnju i razvitak zajedničkih mjera na sljedećim područjima: (I) transport, (II) energija, (III) okoliš, (IV) gospodarska politika uključujući zakone i pravila koja određuju razvitak slobodnih tržišta kao i financije i carinu, (V) obnova gospodarstva, (VI) zdravstvo, (VII) kultura, znanost i prosvjeta, (VIII) standardizacija proizvoda i zaštita potrošača, (IX) migracija, useljenje i azil, (X) provedba zakona, osobito glede terorizma, krijumčarenja, zloporabe droga i organiziranog kriminala.' Na popisu grdnji je zatim: 'Pa iako obrana zemlje spada u kompetencije 'entiteta', koordinacija vanjske politike ili stvaranje zajedničkog vrhovnog zapovjedništva s drugom državom stvar je cjelokupne bosanske vanjske politike.' O tome se u Washingtonskom sporazumu (Nacrt konfederacijskog sporazuma, poglavlje III) kaže: 'Hrvatska i Federacija će pod pokroviteljstvom konfederacije što je moguće prije staviti na snagu pravila nužna za stvaranje sljedećih institucija:...(3) pravila obrane uključujući stvaranje zajedničkih zapovjednih stožera u slučaju rata ili neposredne opasnosti za jednu od strana.' Ta izjava namjere iz ožujka 1994. nije bila bez rezultata nego je iduće godine u zajedničkim vojnim akcijama dovela do oslobođenja područja u Bosni pod srpskom okupacijom. Postoji samo jedna jedina točka koju kritizira OHR a koja zbilja nije pokrivena Washingtonskim sporazumom: 'Integracija u europske institucije također je stvar cjelovite države, zaključuje OHR.' Doista, sporazum zaključen u američkom glavnom gradu ne ulazi u europske perspektive; Europska unija spominje se samo u administraciji Mostara. Možda zapadna Europa koja je tako sramotno zakazala u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini baš to ne drži spomena vrijednom perspektivom. No možda je baš nevoljnost određenih zapadnoeuropskih krugova da Hrvatskoj otvore europsku perspektivu i njihova želja da ju zajedno s Bosnom gurnu natrag na Balkan pod srpskom dominacijom, razlog što je Westendorp izjavio preko svojeg OHR-a da je zagrebački nacrt sporazuma sasma neprihvatljiv. Tada dakako Hrvatima i Muslimanima u Bosni i Hercegovini tek treba željeti skoru i čvrstu 'zapadnu povezanost' njihove Federacije s Hrvatskom. A za to se isplati i Westendorpovu nestručnu i netočnu kritiku pomalo neugodno usporediti s tri godine starim tekstovima Washingtonskog sporazuma. Pokazuje se naime da je hrvatski nacrt sporazuma međunarodno pravno korektan kao i da politički upućuje na budućnost - europsku naime umjesto balkansku" - piše Volker Schimpff iz Dresdena. Velikosrpstvo "Uoči skupštinskih izbora u srpskom dijelu Bosne europska politička organizacija OESS kaznila je Karadžićevu stranku zbog pridobivanja biračke naklonosti Karadžićevim fotografijama. No, fotografirana osoba važnija je od same fotografije. Karadžić vodi paljanski režim a zapadne ga sile ne ometaju, podupirući istodobno njegovu nekoć marljivu učenicu koja se odvratila od njega i danas je susretljiva prema Zapadu. No, Plavšićka sebi time u zemlji stvara više protivnika nego pristaša. Najlakše će prikupiti glasove tvrdnjama da je Karadžićev režim korumpiran a njezin čist. Većina Srba u Bosni i danas podupire velikosrpske ideje. Slična je situacija i u Srbiji. Srpska nacija - gdje god bila - ne uspijeva se osloboditi samonametnutog vladalačkog mentaliteta čijim radikalnim očitovanjem možemo smatrati veliki poprečni natpis 'Srbija' na zemljovidima Europe. Naime, takva su očitovanja megalomanije nađena na napuštenim kućama nakon oslobađanja nekad okupiranih hrvatskih područja 1995. g. Te ideje danas nisu ostvarive - ostale su samo misli i želje čiji je strašan plod bio srpski napadački rat iz 1991/1992. g.", zaključuje Johann Georg Reissmueller. DIE WELT 24. XI. 1997. "Sve mora krenuti nabolje" "Ove hladne i kišovite subote i nedjelje bosanski Srbi izišli su na skupštinske izbore. 1,1 milijun građana trebao je odlučiti o raspodjeli 83 zastupnička mjesta u skupštini za koja se natjecalo 49 stranaka i 18 nezavisnih kandidata. Prvi podaci pokazuju da je odaziv birača bio skroman. 'Ovo je povijesni dan', odgovarali su mnogi na novinarska pitanja, očitujući nadu u 'promjenu vlasti i u konačno poboljšanje'. No, ta je nada za mnoge podrazumijevala uspon desnoekstremističkih radikala na vlast. Većina pristaša liberalnijih stranaka nije se usudila navesti svoja imena u razgovoru s novinarima. Na općinskim izborima, održanim prije dva mjeseca, među srpskim je strankama pobjednu odnijela SDS iza čijih kulisa glavnu riječ ima srpski vođa Radovan Karadžić, tražen zbog sumnje u počinjene ratne zločine. Drugo su mjesto zauzeli radikali, nacionalno orijentirani kao i SDS s kojom nakon izbora namjeravaju formirati i koaliciju. Treće su mjesto zauzeli socijalisti koji će nakon izbora vjeroajtno odlučiti tko će vladati - naime, ni nacionalisti ni prozapadni blok vjerojatno neće zasebno osvojiti dovoljno glasova. Promatrači očekuju da će se glasovi slično rasporediti i na aktualnim izborima. Velika je nepoznanica ovih izbora kakav će rezultat ostvariti nova stranka srpske predsjednice Biljane Plavšić. Predsjednica je iznudila prijevremene skupštinske izbore nakon tromjesečne borbe za vlast, otvoreno izjavivši da tim potezom želi razvlastiti paljanski SDS. No, rijetko je tko u nedjelju pred biračkim mjestima u Brčkom i Banja Luci očitovao potporu Plavšićkinom novom Srpskom narodnom savezu. 'Sviđa mi se ta stranka ali nije dobro da zemljom upravlja žena', izjavila je jedna starija dama u Brčkom. Dragan, pristaša radikala, čvrsto je uvjeren da će Srpski narodni savez osvojiti najviše 10 posto glasova. 'Nadamo se da ćemo na razini čitave zemlje osvojiti 25 posto glasova', izjavljuje Svetozar Mihajlović, podpredsjednik SNS-a. 'No, naša je stranka mlada. Uistinu velike uspjehe očekujemo tek na sljedećim izborima', dodaje on, aludirajući pritom na predsjedničke izbore, planirane za rujan 1998. g. Mihajlović polazi od pretpostavke da će SDS i radikali zajedno osvojiti 40 posto glasova. U tom će slučaju SNS moći formirati vladu u suradnji sa socijalistima i manjima strankama. No, njegov protivnik iz redova bjeljinskih radikala iznosi sasvim drugačiju procjenu: 'Mi ćemo sa SDS-om i socijalistima formirati koaliciju, to je sasvim sigurno', izjavljuje Mirko Blagojević, šef radikala u Bijeljini. Po njegovom je mišljenju Biljana Plavšić 'već sada politički leš'. Javnost će dugo čekati na rezultat ove zagonetke. Nakon općinskih izbora, održanih u rujnu ove godine, objava rezultata otegnuta je na gotovo mjesec dana. Ovaj put Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi (OESS), organizator izbora, obećava službenu objavu konačnih rezultata nakon dva tjedna. Čini se da su na organizacijskoj razini neke stvari poboljšane - u najmanju ruku stranke štedljivije iznose prigovore, adresirane na OESS", dodaje Boris Kalnoky na kraju izvješća. BELGIJA LE SOIR 24. XI. 1997. "Kako bilo da bilo, Clinton će odlučiti o sudbini Bosne" Mile Pajević, profesionalni boksač, čuva ured Biljane Plavšić u Bijeljini. Prije samo nekoliko dana dva zakrabuljena tipa tamo su ispraznila četiri okvira iz automatskog pištolja, tako da zidovi sada izgledaju kao švicarski sir. I fotografija predsjednice Plavšić puna je rupa. Krivci, najvjerojatnije plaćenici s Pala, kako kaže Mile, nisu uhićeni... U Bijeljini, najvećem gradu sjevernog koridora koji spaja istok i zapad republike srpske, borba između Pala i Banje Luke vrlo je vatrena, a tijekom cijele predizborne kampanje bilo je zastrašivanja raznih stranaka. Ali se zato izborni vikend odvijao bez većih izgreda. Stalne svađe i učestala održavanja izbora (općinski su održani u rujnu), na kraju su dojadili biračima. Tako je ispred ljudi koji su u redu čekali na glasovanje neki pravnik izgubio strpljenje i izjavio: 'Vraćam se kući, jer naši političari onako razmišljaju samo o tome kako će zgrtati njemačke marke kad budu izabrani, a o Bosni i o izbornim rezultatima ovako ili onako, odlučivat će Clinton.' Ali u Bijeljini, kao i u Zvorniku i u Brčkome, stotine birača kući se vratilo bijesno. U subotu oko 10 posto birača nije moglo glasovati zato što se nisu nalazili na OESS-ovim izbornim popisima. Jedan od njih je i Saša, umirovljeni poljoprivredni radnik. 'Skandal, prijevara', uvjeren je Saša... OESS-ov međunarodni promatrač, koji se nalazio u uredu, žali zbog neobjašnjivih propusta u organizaciji tih izbora. OESS-ovi članovi iz redova bosanskih Srba čak govore o smišljenom planu isključivanja srpskih birača kako bi izborni rezultati bili povoljniji za Hrvate i Muslimane. U nedjelju je OESS to ispravio omogućavajući glasovanje Saši i ostalima koji su imali isti slučaj. No, to je već ionako bilo gotovo. Samo 5 od 49 osoba koje nisu glasovale u subotu vratilo se sljedeći dan kako bi glasovale. U Bijeljini najveće šanse za dobar dio glasova imaju radikali. Pristaše ultranacionalističke stranke Vojislava Šešelja (kandidata na predsjedničkim izborima u Srbiji) sada imaju vjetar u krmi, uz postojeću bijedu i mržnu prema 'ne-Srbima'. 'Mi smo mnogo aktivniji i pošteniji od Krajišnikovog SDS-a i ostalih kripto-komunista', tvrdi Dragan Đurđević, potpredsjednik radikala iz Bijeljine. 'Za razliku od Miloševićevih socijalista, imamo mnogo prijatelja u Europi, među kojima su i Le Pen u Francuskoj i Žirinovski u Rusiji', dodaje Đurđević... U izbornom izlogu SDS-a, kroz koji su prošla dva metka, nestali su Karadžićevi posteri, a pojavili su se plakati s fotografijom Alekse Buhe, predsjednika te stranke i glavnog nositelja liste. A Krsto Buha, njegov bratić i potpredsjednik lokalnog SDS-a, za sve okrivljuje međunarodnu zajednicu. Domoljubna fronta (govori o SDS-u), radikali i socijalisti unatoč manipulacijama moraju pobijediti demokratski mrak. A u slučaju poraza? Paravojne će postrojbe napasti SFOR. A ako SFOR uzvrati, Srbi će nestati, otići će u nebo... Pod fotografijom Biljane Plavšić, koja je ostala pošteđena rupa od metaka, Svetozar Mihajlović, potpredsjednik SNS-a objašnjava, logično, da je nezamislivo stvaranje koalicije s SDS-om i radikalima. Što god se dogodi, on računa na pomoć međunarodne zajednice i SFOR-a, a spominje i 'protektorat'. Politički portret općine Bijeljina ne bi bio potpun bez 'Mauzera', bivšeg zapovjednika postrojba za posebne namjene u vojsci bosanskih Srba, sada utemeljitelja i predsjednika Demokratske stranke republike srpske, saveznice Plavšićkinog SNS-a. On je žestoki protivnik Pala, koje kritizira zbog 'iracionalne' politike i korupcije, ali on kritizira sve i svakoga i ljuti se na Plavšićku koja je glupo odbila stvoriti demokratski blok s malim oporbenim strankama. Ljubiša Savić, alias 'Mauzer', izbjegava atentate istom lakoćom kojom običan čovjek mijenja košulje. 'Bogati vođe na vlasti slatko spavaju, a žive u mitovima', kaže Savić. Bijeljina, grad s mnogo policije, krijumčarenja, mračnih kazina, s vojnim stožerom i 38 javnih kuća, tek je glasovao, a lokalni političari već govore o budućim izborima i 'pravim promjenama', u rujnu 1998. godine", piše Philippe Deprez. ŠPANJOLSKA EL PAIS 24. XI. 1997. Izuzetno slab odaziv na parlamentarnim izborima u srpskoj republici u Bosni Lokalni i međunarodni izborni povjerenici i stranke jučer su oglasili znak za uzbunu pokušavajući uvjeriti bosanske Srbe da iziđu na birališta i glasuju u posljednjih nekoliko sati, budući da je postalo jasno da tijekom cijelog dana, u subotu, nije glasovalo ni 30 posto biračkog tijela. U OESS-u, koji organizira te izbore, prigodom zatvaranja birališta izjavili su da je konačni odaziv birača bio oko 50 posto, a taj rezultat nije baš ohrabrujući, budući da su izbori prošli bez izgreda. U udaljenim mjestima republike srpske, gdje je jučer kiša padala kao iz kabla, odaziv birača bio je manji i od deset posto. Političari i razni dužnosnici to objašnjavaju u skladu s vlastitom pripadnošću nekoj od stranaka, a izjave se kreću od tumačenja kako su to već treći izbori za redom (narodu su već dosadili) pa do podudaranja izbora i vikenda pogodnog za kolinje, a neki govore i o tome da su te izbore 'nametnule' zapadne sile kako bi pomogle pobunjenoj Biljani Plavšić. Ona je međunarodnim posrednicima neslužbeno izjavila da će podnijeti ostavku ako nakon ovih izbora njezina stranka, SNS, ne bude mogla stvoriti vladu u koaliciji s bliskim strankama. A većina analitičara prognozira vrlo rascjepkani parlament. Jedino je na ulici jasno da strašna ekonomska situacija mnoge bosanske Srbe dovodi u stanje apatije. Tu je i razlog zadovoljstva političara iz Doboja, grada na sjeveru, na granici između republike srpske i muslimansko-hrvatske federacije - druge polovice Bosne. U Doboju, tvrđavi Karadžićevih ultranacionalista, gdje nije bilo ni jednog jedinog plakata s fotografijom predsjednice Biljane Plavšić, više od 60 posto njegovih 40 tisuća stanovnika glasovalo je već prije podne. Muslimani, prognani iz grada na proljeće 1992. godine, nisu ništa manje izlazili na birališta od novih gospodara grada, i to unatoč svim poteškoćama. Na jednom od birališta-getoa, uređenome izvan grada, za Muslimane, i na koje su dolazili u autobusima pod NATO-ovom zaštitom, do trinaest sati glasovalo je više od polovine od 1.600 galsača s popisa. A to je bilo najverojatnije, kako kaže Velida Rašovac, djevojka koja je sat vremena stajala na kiši u redu za glasovanje, 'zato da bi nakon tih izbora mogla opet u svoj stan u središtu Doboja'. Tome se nada i 74-godišnji Mustafa koji živi u Zenici otkad su ga srpski ekstremisti spriječili da se vrati u grad u kojemu je oduvijek živio. I on je sat i pol proveo putujući do Doboja, i to 'unatoč tome što je glasovati mogao i u Zenici'. Spokojni izgled grada, u dolini s tri rijeke, vrlo je varljiv. Poravnavanja računa i atentati, poput onog koji je prekinuo izlaženje tjednika 'Alternativa', kritički usmjerenog prema vlasti, događaju se svakoga dana, a skladišta i ustanove tog grada pretvoreni su u zatvore i mjesta za mučenje Muslimana i Hrvata. U gradu 'u koji su stigli svi najgori Karadžićevi pristaše, lopovi, krijumčari, zločinci i ubojice...', kako kaže vođa Srpske socijalističke stranke Tihomir Gligorić, ništa se ne događa bez znanja posebne policije vjerne Palama. A prije samo dva tjedna NATO-ove su postrojbe okružile njihovo lokalno zapovjedništvo i zaplijenile oružje, streljivo, vozila, telekomunikacijsku opremu i znakovlje 66 članova tih snaga koje djeluju kao tjelesni čuvari i paravojna postrojba", piše posebni dopisnik lista iz Doboja Angel Santa Cruz. FRANCUSKA LIBERATION 22. - 23. XI. 1997. Bosna: glas za oživljavanje Daytona "Četrnaest mjeseci nakon prvih općih poslijeratnih izbora u Bosni srpski su izbornici pozvani da u subotu i nedjelju iziđu na nove izbore kako bi izabrali parlament svoga entiteta, repubike srpske. Riječ je o dovršenju četveromjesečne političke krize između predsjednice Biljane Plavšić koju podupire međunarodna zajednica i 'tvrdih' s Pala na čelu s Momčilom Krajišnikom, srpskim predstavnikom u tročlanom bosanskom predsjedništvu, kojega smatraju sivom eminencijom Radovana Karadžića. Ulog je mirovni proces koji je na današnji dan prije dvije godine započet u Daytonu i onemogućen ostankom na vlasti triju glavnih nacionalističkih stranaka iz triju zajednica, koje su i vodile rat. Otkako je izbio sukob između predsjednice i paljanskih ultranacionalista, međunarodna je zajednica uložila sve napore kako bi poduprla Biljanu Plavšić, u nadi da će iz igre izbaciti Radovana Karadžića koji i dalje potajno upravlja sudbinom republike srpske, pače je izbjegao Den Haag gdje je optužen za zločine protiv čovječnosti. Kada je u srpnju sukob postao očit, činilo se da Biljana Plavšić, nepatvorena nacionalistkinja koja je otvoreno izjavila da je etničko čišćenjE 'prirodna pojava', nema puno izgleda u borbi s Krajišnikom kojega je podupirao moćni predsjednik Savezne Republike Jugoslavije Slobodan Milošević. Početak sukoba čini se posve otrcanim: izabrana uredbom - Karadžić koji je bio isključen iz javnog života nije mogao obavljati nijednu dužnost - Biljana Plavšić, 67- godišnja biologinja, nije se htjela zadovoljiti ulogom marionete koju joj je Krajišnik namijenio kada je ušao u tročlano predsjedništvo gdje je stvarna vlast. Da bi istaknula svoju nazavisnost, ona ne mari za Pale i svoje sjedište smješta u Banju Luku, najveći grad bosanskih Srba. Početkom zime očituje se protiv sporazuma o posebnim vezama između republike srpske i Jugoslavije koji je potpisan u Beogradu, a suprotan je daytonskom duhu. Zatim počinje borbu protiv sumnjivih poslova u dvama gotovo monopolističkim poduzećima koja su bila jako povezana s Krajišnikom. U srpnju je izbio otvoreni rat. Pri povratku iz inozemstva predsjednicu su kratko zadržali njezini protivnici. Ona uzvraća optužujući državni vrh za kriminal i traži odlazak ministara umiješanih u nedopuštenu trgovinu. Pale odbijaju. Ona raspušta skupštinu republike srpske. 'Tvrdi' iz SDS-a (stranka koju je osnovao Karadžić) ne oklijevaju kada je riječ o fizičkom zastrašivanju tvrdoglavih sudaca i izjavljuju da je raspuštanje skupštine neustavno. Predsjednica je isključena iz SDS-a kojega je bila jedan od utemeljitelja. U kolovozu, izolirana u svojoj banjalučkoj rezidenciji, dok je uhodi Krajišnikova policija i čuva nekoliko SFOR-ovih (NATO-ove snage za stabilizaciju) vojnika, čini se da su joj dani odbrojani. U tom je trenutku međunarodna zajednica odlučila stati na njezinu stranu. (...) Tada je Biljana Plavšić osnovala vlastitu stranku, Srpski narodni savez (SNS) koji su činili otpadnici iz SDS-a, ali nije se uspjela značajnije povezati s oporbom - uključujući Socijalističku partiju (SPRS koja proizlazi iz stranke na vlasti u Srbiji) koja ju je poduprla na općinskim izborima. Podjela istok-zapad, različitost ideja i stranaka, čimbenici su koji bi mogli onemogućiti stvaranje jasne većine. Ako 'tvrdi' s Pala pobijede, međunarodna bi zajednica, koja i dalje tvrdi da bi svoje postrojbe mogla povući u lipnju 1998., mogla preispitati svoju strategiju, pa čak i razgovarati o podjeli. Ako Biljana Plavšić ojača, bit će to novi poraz za Slobodana Miloševića koji je prošlog mjeseca već doživio da Crna Gora dobije predsjednika koji se ne slaže s njegovom politikom", piše Helene Despić-Popović. RUSIJA SEGODNJA 22. XI. 1997. 'Nuklearna lutka' vrijedna šezdeset milijuna dolara "Dok u ruskom Federalnom vijeću za sigurnost već treći dan razmišljaju treba li odgovoriti na još jedno otkriće generala Lebeda o 'nuklearnim kovčežićima', u Europi se podigla nova uzbuna oko krijumčarenja nuklearnog oružja iz Rusije. (Kao što je izvijestio list 'Segodnja', bivši je tajnik vijeća, kako bi dokazao tvrdnju, naveo njihove službene oznake, čime je vjerojatno odao državnu tajnu - ako kovčežići doista postoje). Sada je, navodno, riječ o vođi bosanskih Srba Radovanu Karadžiću koji je 1995. pokušao spomenuti nuklearni uređaj kupiti za 60 milijuna dolara. Jučer je, prema priopćenju beogradske izvještajne agencije 'Beta', načelnik doglasne službe republike srpske Predrag Ćeranić potvrdio da je doista bilo takvih pokušaja. Prema njegovim riječima, Karadžić je htio kupiti nuklearno oružje male snage, nadajući se da će tako završiti rat. Podsjetimo da 1995. stanje na bojišnici za Srbe nije bilo baš najbolje: u proljeće i ljeto te godine oni su bili vrlo blizu vojnom porazu. Srbe su bombardirali NATO-ovi zrakoplovi, a Muslimani i Hrvati su uz zaštitu iz zraka zauzeli trećinu područja koje su prije zauzeli Srbi. Nije isključeno da se doktor psihijatrije Radovan Karadžić u tim prilikama uistinu mogao odlučiti na nuklearnu ucjenu. Za posao oko nabavke nuklearnog uređaja Karadžić je predobio tadašnjeg ministra obrane Milana Ninkovića (opet prema riječima Predraga Ćeranića). Posrednikom u poslu bio je libijski trgovac oružjem Oman Nikolas. Srpsko čelništvo drži (vjerojatno za to ima razloga) da je on imao 'dobre poslovne veze s Rusima'. Kako je točno tekao posao (ako ga je uopće bilo), ne zna se: Ćeranić kaže da je Središnja banka RS izdala Ninkoviću 60 milijuna dolara za trgovca. Zauzvrat su dobili 'kontejner s kuglama napunjenim želatinoznom tvari'. Ona se pokazala potpuno bezopasnom. Sva ova otkrića, uza svu svoju prividnu neobičnost, nisu bez stanovitog, ponajprije političkog smisla. U prvom redu, Srbi su doista mogli vjerovati Libijcu - koliko se dade razabrati, nije im podvaljivao pri dopremama običnog oružja. Tako da je teoretski do posla moglo doći. Drugo, pravi razlog Ćeranićevih izjava krije se najvjerojatnije u želji da do kraja 'pokopa' Radovana Karadžića kao političkog protivnika sadašnje predsjednice RS Biljane Plavšić, pristaša koje je Predrag Ćeranić. Tim više što se danas i sutra u RS održavaju izbori za skupštinu na kojima Karadžićevi suborci iz Srpske demokratske stranke žele ponoviti prošlogodišnji uspjeh, kada su dobili apsolutnu većinu u skupštini. Budući da je vlastiti politički ustroj Biljane Plavšić trenutno u osnivanju, tolika bruka koja uništava ugled glavnog protivnika, nedvojbeno ide na ruku predsjednici RS. Ako Ćeranić uspije naći bilo kakve dokaze da je Karadžić prvi čovjek koji se stvarno pokušao baviti nuklearnim terorizmom, njegovom će se sudbinom i samom pričom s libijskim posrednikom i nekim ruskim prodavačima koji su, misli Ćeranić, mitska 'ruska mafija', pozabaviti posebne službe i odgovarajuće međunarodne organizacije", kažu Aleksandr Korecki i Lalija Čupahina. HRVATSKA VJESNIK 25. XI. 1997. Predrag Raos optužuje glavnu urednicu Stojedinice da je strani plaćenik "Zrinka Vrabec, glavna urednica Radija 101, ovih je dana ukinula redovitu emisiju Radija 101 'Ni mi je jasno' koju je vodio i uređivao kontroverzni književnik i političar Predrag Raos. U nemilost glavne urednice dospio je nakon skandala koji se dogodio u četvrtak, 2. studenog, kada je, zbog navodnog vrijeđanja, Raosova gošća Đurđa Knežević, poznata feministica, napustila studio usred emisije. Uslijedila su brojna protestna pisma, uglavnom iz inozemstva, koja su osuđivala 'Raosove seksističke ispade' te upozoravala da to što Raos radi 'ne spada u medijske slobode, nego u verbalno nasilje'. Teškim kritikama i optužbama pridružila se i Raosova šefica Zrinka Vrabec Mojzeš ocijenivši njegovu emisiju 'šokantnom, vulgarnom, nedopustivom i strahovitom', te upozorila da 'sugovornike na Radiju 101 treba znati potući intelektom'. Epilog: Predrag Raos više nema emisiju na tom radiju", piše Dražen Ćurić. Istaknuvši potom kako Raos, međutim, cijeli slučaj "vidi drukčije nego njegove feminističke kritičarke i glavna urednica Radija 101", Ćurić u nastavku prenosi dijelove pisma, objavljenog u 'Novom listu' u kojem Raos iznosi svoje viđenje problema. Raos "tvrdi da uopće nije vrijeđao Đurđu Knežević nego da je cijeli eksces ona sama režirala i napuhala. (...) Odbio je, također, optužbe da je vrijeđao gošću te ustvrdio da je Kneževićka izišla iz studija tek kad ju je upozorio da ne može voditelju pet puta upadati u riječ", navodi Ćurić. Raos zamjera Zrinki Vrabec Mojzeš "što je ustala u obranu feministica, a nije reagirala na nekoliko puta teže uvrede koje je Raos u istoj emisiji uputio predsjedniku Tuđmanu, ministru kulture Biškupiću i nekim drugim javnim osobama", nastavlja Ćurić citirajući Raosove riječi: "'Ja sam u svojoj emisiji ZET-ove kontrolore u lice nazivao 'gestapovcima', Mladena Čuturu sam optužio da je ukrao svaku četvrtu knjigu u gradskim knjižnicama, ministra Biškupića da s mafijom dijeli mito, ismijavao sam majku budućeg britanskog kralja, a što sam o Tuđmanu govorio, bolje je ne ponavljati', piše Raos i postavlja pitanje: 'Ako je riječ o načelu, zašto Zrinka nije stala u zaštitu svih ljudi'". Ćurić još izdvaja: "Prema Raosu, ona to nije učinila zato što joj oni nisu dali novac, dok su joj feministice jasno dale do znanja: ako Raos ostane od novca - ništa. 'Bit je u tome da hrvatski predsjednik na Radiju 101 uživa manju zaštitu od nekakve Đurđe Knežević, zato što iza prvog stoji samo hrvatska država, a iza druge nekakva marginalna inozemna organizacija. Bez obzira što ja inače mislio o trenutnom obnašatelju te dužnosti, mene ta činjenica, kao hrvatskog građanina, istinski vrijeđa. I makar smatrao svojim demokratskim pravom (i dužnošću) o dotičnom govoriti što mislim, ako to isto ne mogu učiniti s nekim iza kojega stoji neki sitni inozemni financijer, onda tu nije riječ ni o kakvoj 'demokraciji', nego - da jednom i Tuđmanu dadnem za pravo - 'Judinim škudama' i izdaji domovine', piše Raos". Ćurić prenosi i Raosovu tvrdnju kako je "jedno biti 'protivnik vlastite vlasti radi vlastite domovine, a drugo za strani novac u vlastitoj domovini činiti što ti naredi stranac', kao i podatak koji je navodno čuo od nekoliko nezavisnih izvora "da Zrinka Vrabec Mojzeš nikada nije postavila pitanje Raosove odgovornosti, nego je samo 'kukala koliko će zbog njega izgubiti novca od vanjskih financijera'. 'I da dobije taj novac, nije mi samo diskretno ukinula emisiju, nego je svoga suradnika (Raosa op. a) počela javno klevetati, samo da dokaže svoju pravovjernost s protuvrijednošću u zlatu', stoji u pismu Predraga Raosa. (...) Na kraju, Raos komentira izjavu glavne urednice da je emisija bila šokantna i vulgarna te da sugovornike na Stojedinici treba znati potući intelektom. On doslovno kaže: 'Sve su to, dakako, samo riječi, pusta plijeva. Kada se netko prodaje za novac, kasno je već glumiti damu'", citira Ćurić. Disidenti i u HHO-u! "Da Hrvatski helsinški odbor (HHO) funkcionira više kao politička udruga nego kao organizacija koja se brine za zaštitu ljudskih prava dokazuje i činjenica da poput većine političkih stranaka osim svog članstva ima i svoje - disidente", ocjenjuje Marko Barišić u povodu najnovijeg isključenja iz HHO-a novinara Drage Pilsela zbog njegova neslaganja s I. Z Čičkom i odstupanja iz HHO-a odvjetnice Dafinke Večerine zbog načina na koji je isključen Pilsel. Barišić piše kako su "ta dva crimena, kazna za suprotno mišljenje i nepoštovanje procedure, prema mišljenju nekih promatrača", približili HHO "organizacijama kakve su postojale u vrijeme komunizma. Naime, većina današnjih disidenata iz hrvatskih političkih stranaka je prije isključenja najprije dobivala javnu opomenu, potom ukor, a tek ako ni te mjere nisu dovele do rješenja pristupalo se isključenju. Kod Čička svega toga nije bilo", objašnjava Barišić. On je mišljenja da će istupanje Dafinke Večerine vjerojatno po sam HHO "izazvati puno teže posljedice nego se tomu sadašnje vodstvo nadalo", osobito ukoliko "Večerina odluči okupiti oko sebe sve bivše članove HHO-a koji su zbog Čičkove samovolje napustili tu udrugu. Ta imena i u hrvatskoj i u inozemnoj javnosti uživaju puno veći i moralni i profesionalni kredibilitet nego sadašnja skupina oko Čička koja se, uostalom, tek nedavno priključila HHO-u i to, možda je to tek slučajnost, u trenutku kada se proračun HHO-a približio brojci od gotovo milijun dolara", komentira Barišić i u zaključku piše: "Možda više od činjenice da bivši članovi HHO-a izražavaju sumnje u ispravnost financijskog poslovanja HHO-a Čička tereti činjenica da je tu udrugu pretvorio u hrvatsku političku stranku na čijem čelu se nalaze oni koji su poput njega propali u svim drugim političkim pokušajima. Logična posljedica takve organizacije su i disidenti". Haaški popis Biljane Plavšić "Nakon što je predsjednica Republike Srpske Biljana Plavšić u španjolskom 'El Paisu' predstavila redoslijed po kojem bi u Haag morao prvi Milošević, a odmah za njim i njezini vodeći oponenti Krajišnik i Buha - gotovo da bi se moglo reći kako je ova zapadna favoritkinja neslužbeno objavila rezultate tamošnjih parlamentarnih izbora, ocjena je Josipa Vrička koji drži da 'prozivanje' jugoslavenskog predsjednika "sugerira da Srpski narodni savez na izborima nije postigao rezultat temeljem kojeg bi predsjednica konačno ostvarila utjecaj na Vladu - koja je pod snažnom paljanskom paskom. Unatoč svim pritiscima i brojnim međunarodnim poklisarima koji su proteklih predizbornih tjedana pohodili Dedinje, vjerojatno je jasno Plavšićevoj, Milošević ne odustaje od 'paljanske opcije'", komentira Vričko i na kraju piše: "No, Plavšićeva, čini se, ipak ne mora sa strahom čekati 5. prosinca, poslije kojega će, po nekim najavama, po nekim najavama, biti poznati konačni izborni rezultati. Naime, još uoči izbora voditelj Misije OESS-a Robert Frowick je izjavio kako i u slučaju pobjede paljanskih ultranacionalista međunarodna zajednica ima jasnu strategiju. To je, dakako, Daytonski sporazum. Budući da se, nedavno, praktički preko noći, od ultranacionalistice preobratila u čuvara 'daytonskog pečata', odnosno, kako ona - ne bez određenog cinizma - voli reći, 'samo' u nacionalisticu - Plavšićeva je nedvojbeno dio te stratagije. Strategije koja, uz ostalo, aktualnu predsjednicu RS mora (o)držati na političkoj sceni do sljedećih izbora u rujnu '98. A dotad možda netko s njezina popisa ratnih zločinaca zbilja završi u Haagu". VEČERNJI LIST 25. XI. 1997. Izraelci u Hrvatsku ulažu šest milijardi dolara O izralesko-hrvatskim odnosima, ekskluzivno iz Tel Aviva, piše Stojan de Prato. U članku se koristi iskustvima i ocjenama uglednog izraleskog stručnjaka za odnose s javnošću Shlomoa Peretza te umirovljenog visokih dužnosnika u izraelskoj policiji Dan Bar'ama. Shlomo Peretz, angažiran da Hrvatskoj u Izraelu popravi image, drži da su problem neki novinari koji nastoje Hrvatsku prikazati kao zemlju nacističkog nalsijeđa, koristeći "'veliku emocionalnu osjetljivost Izraelaca na sve što ima veze s holokaustom, a psoebice činjenicu da hrvatski predsjednik ono što je o tome napisao nije ispravio i u hrvatskome, nego samo u engleskome izdanju svoje knjige'. (...) 'Doajen' protuhrvatskoga pisanja u izraelskom tisku, umirovljeni urednik izraelske televizije i kolumnist dnevnika Ma'ariv Tomy Lapid', podrijetlom je iz Srbije. 'Posao' mu je uvelike olakšala činjenica da su tijekom cijeloga rata u Hrvatskoj i BiH u Izraelu bila akreditirana četiri dopisnika, nasuprot nijednome hrvatskome. Na njihovom se proračunu nije škrtarilo, pa su, priređujući redovite veselice za svoje izraelske kolege, u 'prijateljskom druženju' nametali svoju istinu", dodaje Stojan de Prato. Novinar izdvaja i rad nekadašnjeg Zagrepčanina Dan Bar'ama koji je "uporno probijao led prema Hrvatskoj", danas se "posebice angažira na dovođenju izraelskih biznismena u Hrvatsku". Upravo razvoj gospodarskih odnosa, izdvaja i Shlomo Peretz ocjenjujući kako će oni 'pomoći da se prevladaju 'emocionalne zapreke' između dviju zemalja. (...) On potvrđuje istinitost glasina da će izraelske tvrtke obnoviti i suvremenom opremom opremiti hrvatske borbene zrakoplove MIG-21 i tenkove T-55. Dodaje da će računala hrvatskih državnih tvrtki koje ne prepoznaju 2000. godinu reprogramirati izraelski stručnjaci, a izraelska tvrtka 'Tevel' dobila je na natječaju posao kabliranja za hrvatsku kabelsku televiziju. Radi se i na suradnji u poljoprivredi, posebice u biotehnologiji, te na još nekim područjima. (...) Ulaganja u Hrvatsku iz Izraela ili kroz Izrael, o kojima se pregovara, premašuju milijardu dolara, saznajemo u ovdašnji poslovnim krugovima. To je višestruko iznad dosadašnjih ukupnih izravnih ulaganja u neovisnu Hrvatsku. Neki će se ugovori potpisati već ovih dana", napominje novinar. Hrvatska bi mogla brzo do EU S trećim britanskim veleposlanikom u Hrvatskoj gospodinom Colinom Munrom razgovarala je Marina Šerić. Veleposlanik se na početku razgovora osvrće na kratku priču Dubravka Jelačića Bužimskog objavljenu u 'Večernjem listu' ocjenjujući kako prikazuje Veliku Britaniju koja, po njegovom mišljenju, "nije nikada bila točna, a osbito nije istinita u sadašnjem trenutku. (...) Prema mojoj procjeni, ta priča, za koju priznajem da je objavljena u kulturnom prilogu lista pa se može raspravljati i o umjetničkoj slobodi, može poslužiti za zauzimanje pogrešnih stavova. Nacionalni je interes Hrvatske približavanje i povezanost sa zemljama članicama EU, a u ovom slučaju to je i Velika Britanija", kaže britanski veleposlanik. U nastavku razgovora komentira odnose između svoje zemlje i SAD-a, a govoreći odnosima s Hrvatskom posebno analizira mogućnosti proširivanja suradnje na području trgovine i investicija, istaknuvši kako je njegov dojam "da je makroekonomski menadžment zemlje izuzetno dobar". Komentirajući proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlju, veleposlanik Munro napominje: "Valja istaknuti da je mirna reintegracija najbolja metoda i mislim da su tu udareni dobri temelji za budućnost. Impresioniran sam načelima kojima se rukovodi Odbor za uspostavu povjerenja koji vodi gospođa Vesna Škare-Ožbolt. Još ima mnogo posla i mislim da je pomirenje posao za idućih nekoliko generacija. Ovo sada temelji su za budućnost i ja sam ohrabren svime što čini hrvatska strana". Na upit novinarke kako vidi perspektive Hrvatske u kontekstu njezina pridruživanja euroatlantskim integracijama, veleposlanik odgovara: "Dinamika ovisi o Hrvatskoj. Mislim da ona ima dobru budućnost i u načelu nema razloga da Hrvatska brzo ne napreduje tim putem. Ali ima vrlo važnih političkih i društvenih čimbenika koje treba uzeti u obzir. Tu je riječ o rješavanju neriješenih političkih pitanja o kojima smo već govorili. Kada do toga dođe, Hrvatska se može pridružiti onima koji čekaju da se pridruže EU i NATO-u". (...) SLOBODNA DALMACIJA 25. XI. 1997. Razočarani metropolit "Ovih dana metropolit zagrebačko-ljubljanski i cijele Italije Jovan Pavlović boravio je u manastiru Krki kod Kistanja i bogoslužjem obnovio vjerski život koji se bio ugasio prije više od dvije godine", piše Ivica Mlivončić u uvodu osvrta. Povod su neke od ocjena metropolita u kojima on diže glas protiv političara i to prije svih srpskih jer je "osudio 'političare koji su zaveli, a zatim ostavili srpski narod'". Istaknuvši kako "znamo da su velikodostojnici SPC-a bili uz svoje političare" i "nisu se odvajali od njih, blagoslivljali... njihove poteze i nadahnjivali se u politici ostvarenja 'srpskoga nebeskog carstva' na zemlji", Mlivončić podsjeća kako je nekadašnji vladika šibenski Nikolaj Mrđa pružio "svu potporu Jovanu Raškoviću", potom "postao metropolitom dabro-bosanskim" i bio "stalno na Palama uz Karadžića i Mladića", a na Pale je "dolazio i patrijarh Pavle. Sada SPC pokušava oprati ruke od tih političara. Je li to znak da je bila toliko naivna da se za njih vezala ili kod nje prevladala realpolitika koja joj sugerira da se odlijepi od političara koji bi mogli u veći bezdan gurnuti srpski narod. Svakako su pravoslavni vladike postali svjesni da se ne može realizirati politika koja drži da je Srbija tamo gdje su srpsko-pravoslavni hramovi", komentira Mlivončić. Istaknuvši kako je metropolit Jovan, po onome što je govorio u Krki, prihvatio "hrvatsku državu kao realnu političku činjenicu", izrazivši vjeru u vladin program povratka izbjeglica i ocjenjujući "da će hrvatski zakoni vrijediti za sve jednako", Mlivončić nastavlja: "Svakako je za pozdraviti metropolitovo zauzimanje za pomirenje među ljudima i narodima. Kako daje do znanja, on to smatra prvotnom zadaćom Crkve i bilo bi dobro da na tome više on i njegovi podanici u Hrvatskoj porade. (...) Kad je pak riječ o pomirenju, trebat će se prije toga raščistiti neki pojmovi. Mora se znati tko je koga uvrijedio, da li se onaj tko je drugome rane nanosio spreman na traženje oprosta kao pretpostavke pomirenja. O tome se još uvijek šuti u SPC-u, ali to će pitnje doći ubrzo na red. Glavno je da puše neki novi vjetar s druge strane", zaključuje Mlivončić. Glbraith se ne ide iz Hrvatske? "Iako je nedavni boravak američkog veleposlanika Petera Galbraitha u Zadru službeno predstavljen oproštajnim, u nekim stranim novinarskim i diplomatskim krugovima vlada uvjerenje kako se kod Galbraitha već osjeća tendencija opiranja povratku u SAD u predviđenom roku. Naime, prema američkoj diplomatskoj proceduri - tvrdi naš pouzdani izvor - Galbraith nije oduševljen povratkom u svoju domovinu i želi odlazak što više odgoditi, a njegov nasljednik ne može preuzeti istu dužnost dok se ovaj ne pojavi u Washingtonu", piše Šenol Selimović i, analizirajući u nastavku zašto Galbraith odugovlači s povratkom, "iako je senatski odbor već dao zeleno svjetlo Williamu Montgomeryju za dolazajžk na njegovo mjesto", piše: "Po riječima našeg izvora, Galbraith je svjestn da u budućoj karijeri više nikada neće imati tako snažnu, dinamičnu i značajnu diplomatsku ulogu koju je imao u Hrvatskoj zahvaljujući njezinoj vrlo transparentnoj međunarodnoj političkoj poziciji u vrijeme trajanja Galbraithova mandata. Upravo zato - tvrdi naš izvor - u razgovorima sa svojim suradnicima Galbraith uvijek ističe neophodnost njegova ostanka u Hrvatskoj do potpunog kraja UNTAES-ova mandata, do svršetka svih aktivnosti oko mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja i tome slično. Nadalje, Galbraith ne bi želio u Ameriku ni prije objavljivanja i predstavljanja svoje knjige koja je upravo na tiskanju u Beču, a u njoj će na oko petsto stranica teksta biti riječi o ratu u Hrvatskoj i svemu što je ova država prolazila na putu do svoga osamostaljenja. Oni koji već poznaju sadržaj Galbraithove knjige, tvrde da hrvatska službena politika neće biti oduševljena njezinom pojavom u našoj javnosti - kažu naši strani novinarski i diplomatski izvori". 250239 MET nov 97