HERALD, 21. XI., EUROPA - JUGOISTOK

Ž4=SJEDINJENE DRŽAVE Ž1=THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE Ž2=21. XI. 1997. Ž3=Ako je Europi zaista stalo do njezinog jugoistoka "Danski ministar vanjskih poslova Niels Helveg Petersen snažno se suprotstavio upućivanju poziva u članstvo Europske unije isključivo izabranim državama istočne i srednje Europe. On zagovara pregovore sa svim zainteresiranim državama, uključujući Bugarsku, Litvu, Letoniju, Rumunjsku i Slovačku. On je u pravu", piše bivši upravitelj Radija Slobodne Europe i viši analitičar Međunarodnog vijeća za Balkan J. F. Brown. Vođe zapadne Europe trebaju na summitu sredinom prosinca odlučiti koje će države primiti u prvom krugu proširenja. Službeni pregovori s izabranim državama započet će sljedeće godine. Upravno tijelo Europske unije, Europsko vijeće, predlaže da u prvi krug proširenja bude uključeno samo pet bivših komunističkih zemalja - Republika Češka, Estonija, Mađarska, Poljska i Slovenija - zajedno s Ciprom. NATO, također, poziva samo tri države (Republiku Češku, Mađarsku i Poljsku) da postanu prve nove članice saveza poslije hladnog rata. I EU i NATO kratkovidne su. Umjesto da započnu proces koji vodi prema konačnom europskom ujedinjenuju, one stvaraju selektivni sustav koji neće zaliječiti podjele, već će ih ovjekovječiti i pogoršati. Nitko ne predlaže da se sve zemlje prime odjednom. Pet država koje je EU imenovao najbolje ispunjavaju postavljene kriterije izbora. No zašto ne bi započeli pregovore i s drugim kandidatima? To bi im otklonilo svaku sumnju o onom što moraju činiti da bi učvrstili svoje preporuke. Trebali bi im postaviti rokove za dosezanje potrebnih standarda te ispunjenje zahtjeva, kao i moguće datume ulaska. Kandidatima bi se trebalo omogućiti da na nečem rade. Bez takve motivacije, psihološki i materijalni utjecaj mogao bi biti razoran. Neke, ili sve te države mogle bi jednostavno izgubiti nadu. One bi se mogle početi ponašati kao da su nepoželjne te napuštati put demokracije i tržišnog gospodarstva, krećući prema populizmu i još raširenijoj mreži organiziranog zločina. Posebno je potrebno osvrnuti se na Bugarsku. Ona je teško trpjela zbog svoje posljednje postkomunističke vlade, izabrane 1994. koja se međutim nije mogla otresti načina razmišljanja iz prethodnog razdoblja, dovodeći zemlju na rub siromaštva. No bugarski se narod, kroz mirne demonstracije, izborio za prijevremene izbore te je glasovao za obećavajuć, novi tim. EU i NATO trebali bi taj novi razvoj događaja i novo bugarsko raspoloženje opreznog optimizma ohrabriti pokretanjem preliminarnih razgovora o ulasku u njihova članstva. Bugarski zahtjevi za uključenje u obje organizacije jednako su vrijedni kao i rumunjski. Bugarska su izviješća u vanjskoj politici od 1989. primjerna, a njezina će strateška važnost vjerojatno rasti. Rumunjsku sponzorira Francuska. (...) Zapad također treba gledati dalje. Mir na Balkanu, primjerice, ovisi o opstanku Makedonije. Raspadne li se Makedonija, neizbježan je domaći i međunarodni sukob određene razine. Ne počne li Makedonija tretirati svoju veliku albansku manjinu - 23% stanovništva - pošteno kako to ona zaslužuje, zemlja će početkom sljedećeg stoljeća upasti u kaos. Nitko ne predlaže stavljanje Makedonije na ikakav sadašnji popis mogućih članica EU-a i NATO-a. No uključivanje u uvodne briselske razgovore mogao bi potaknuti Makedoniju na ustupke albanskoj manjini. Osnovno je pitanje jesu li NATO i EU uopće zainteresirane za jugoistočnu Europu. Ukoliko jesu, one bi trebale prestati izmišljati izlike za nedjelovanje - grčku osjetljivost, pretrpane programe rada, birokratsko preopterećenje, povećanu potrošnju, bockave zakone. One bi trebali pokazati da ne proširuju stabilnost tamo gdje je već ima dovoljno, dok istovremeno okreću glavu od zaista problematičnih mjesta. Je li to 'sat Europe' koji opet udara, ili je ono što čujemo zapravo pogrebna zvonjava?" 240204 MET nov 97