HERALD, 22. - 23. XI., HOAGLAND

Ž4=SJEDINJENE DRŽAVE Ž1=THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE Ž2=22. - 23. XI. 1997. Ž3=Primakov hita popuniti Clintonov politički vakuum "Najvažniji svjetski diplomati ovog tjedna nisu spavali, kako bi objavili nepostojanje dogovora, usmjereno na nepromjenu u Iraku i srednjem istoku. Ne vjerujte im. Svijet se u posljednja tri tjedna promijenio toliko, da to bezbojna izvješća iz Ženeve ne mogu sakriti", piše Jim Hoagland. "Prije četvrt stoljeća, Henry Kissinger sjajnom je dvoličnošću isključio Ruse iz srednjega istoka. Ovaj tjedan, Bill Clinton i Madeleine Albright držali su kaput Jevgenija Primakova, dok je ruski ministar vanjskih poslova vraćao Moskvu u područje na velika vrata. Igra diplomatskog nadmetanja za utjecaj u srednjem istoku, koja je navodno zamrla s hladnim ratom, opet se rasplamsala nakon nejasnog dogovora Bagdada i Moskve o UN-ovim inspekcijama oružja i gospodarskim sankcijama protiv Iraka, objavljenim u četvrtak u Ženevi. Povratak Rusije u svjetsku diplomaciju ne mora sam po sebi biti loša stvar. Današnja Rusija nije Sovjetski Savez koji je g. Kissinger držao podalje od svoje diplomacije te ju 1974. na Ženevskoj mirovnoj konferenciji sveo na ceremonijalnu ulogu. Moskva nije čak više ni nametljiva kao što je bila 1991. kad je Jim Baker uporabio Kissingerov model da ponovno potakne arapsko - izraelske mirovne dogovore. No pogreška Clintonove vlade - dopuštanje da g. Primakov igra vodeću diplomatsku ulogu u odlučivanju hoće li u Zaljevu biti rat ili mir - važni je obrat američke sreće, kako u Moskvi, tako i na srednjem istoku. To podcrtava potpuni nedostatak smislene američke diplomacije u vrijeme krize izraelsko - palestinskih pregovora. Saddam Hussein i g. Primakov ušli su u vakuum, čije su razvijanje u posljednjih nekoliko godina Clinton i njegov tim za nacionalnu sigurnost namjerno dopustili. Oni su ga iskoristili. Očito spašavanje Saddama od moćnih američkih vojnih napadaja također će imati negativni politički utjecaj na američko - ruske odnose. To ne ohrabruje pozitivne struje ruskog stajališta o pitanju odnosa Kremlja sa srednjim istokom, Washingtonom i svijetom. Rezultat Ženeve umjesto toga jača ruske 'orijentaliste', poput g. Primakova, koji su poistovjetili svoje karijere s promicanjem i štićenjem najekstremnijih i najdestruktivnijih arapskih nacionalnih vođa. Predsjednik Boris Jeljcin tek je viša figura u današnjem Kremlju, čiji je najviši prioritet održavanje bliskih odnosa sa Sjedinjenim Državama i Zapadom. Od vremena g. Kissingera, američki su se diplomati trudili izbjeći ova dva ishoda: vakuum na srednjem istoku, i ohrabrivanje čvrstorukaša iz Kremlja. Čak i na vrhuncu 'prvo Rusija' faze njegove vlade, Warren Christopher, Clintonov prvi ministar vanjskih poslova, odbio je dopustiti Rusima da si stvore ulogu u diplomaciji srednjeg istoka. On je g. Primakovu jasno pokazao, za sastanka u Damascusu u travnju 1996. da svaki dogovor iz područja tako vitalnog za američke interese mora biti pod nadzorom Sjedinjenih Država.(...) Rezultat sastanka u Ženevi otkriva Clintonovo zanemarivanje i nedostatak vjere u politiku ravnoteže snaga, kakvu su odredili g. Kissinger i drugi. U intelektualnim diskusijama nepovezanim s političkim odlukama, predsjednik rutinski odbacuje usku, koristoljubivu diplomaciju kao 'stari način razmišljanja.' Za ova tri tjedna sukoba s Irakom, g. CLinton se i privatno i javno usredotočio na ono što vidi kao stvarne prijetnje današnjoj globalnoj stabilnosti: proliferaciju oružja masovnog uništenja, raspačavanje droge, prekid trgovine i zaliha energije. Dopuštanje da Rusi opet uđu na srednji istok, kao i dopuštanje da Saddam Hussein osvoji novi međunarodni legitimitet kroz svoje pogađanje, očito ne izgledaju kao bitne opasnosti ni na jednom ekranu koji predsjednik pažljivo promatra. Svi bodovi koje su Moskva i Bagdad osvojili nevažni su, proglasili su u četvrtak Clintonovi pomoćnici, inzistirajući da Washington nije bio dio nikakvog odgovora o olakšavanju sankcija te da nije dopustio da se njegov autoritet naruši. To nije samo Novo razmišljanje. To je Opasno razmišljanje, i to u dijelu svijeta koji se manje promijenio nego što to g. Clinton izgleda vjeruje." 240203 MET nov 97