DNEVNI PREGLED 227 24. STUDENOGA 1997.

BRITANSKI RADIO - BBC 23. XI. 1997. Pregled tiska Samoubojstvo pjevača grupe INXS Michaela Hutchinsa događaj je o kojemu danas opširno pišu svi britanski listovi od kojih neki tome posvećuju i svoje naslovne stranice. Kada je pak riječ o ostalim temama, iračka kriza i stanje u kojemu se nalazi svjetsko gospodarstvo privlače najveću pozornost. Zbivanja u Bosni i Hercegovini gdje će danas biti nastavljeno glasovanje na parlamentarnim izborima u republici srpskoj koji se drže važnima za ishod mirovnog procesa danas su - za razliku od jučer, kada se o tome opširno pisalo - u listovima velikog formata zaslužila tek nekoliko jednostupačnih redaka u 'The Sunday Telegraphu'. Način na koji britanski listovi prate očekivani kolaps japanskog financijskog diva Jamaichi Securites daje dovoljno povoda da se čovjek ozbiljno zamisli nad situacijom u kojoj se nalazi svjetska privreda. Jer 'The Observer' na primjer drži da bi se propadne li inicijativa koju vodi Međunarodni monetarni fond u naporima da se spasi japanski bankovni sektor, azijska gospodarska kriza mogla proširiti po cijelome svijetu. List toj temi posvećuje jedan od svojih uvodnika u kojemu kaže da je riječ o najtežem šoku s kojim se suočava svjetska privreda nakon vrtoglavog rasta cijena nafte u sedamdesetim godinama ovoga stoljeća. 'The Sunday Telegraph' pišući o toj temi izlazi s prognozom o tome kako će u ponedjeljak doći do uzbune na svjetskim financijskim tržištima dok njegov financijski urednik kaže da ako za svoje raspoloženje kada je riječ o stanju svjetske privrede u nekoliko zadnjih tjedana može reći da nije bilo odveć optimistično, sada je ono na granici nemira. 'The Sunday Times' piše kako bi propast japanske financijske tvrtke mogla dovesti i do sloma newyorškog Wall Streeta te prenosi riječi jednog financijskog analitičara koji kaže kako je situacija opasna. Kada je pak riječ o iračkoj krizi gdje su se - kako ste već čuli - inspektori Ujedinjenih naroda nakon trotjedne stanke vratili na posao, treba reći da joj 'The Observer' prilazi s ponešto neuobičajenog kuta. List piše kako Irak pokušava iskoristiti izočnost mjera sigurnosti na britanskim sveučilištima ne bi li se dokopao bakterija za svoj program proizvodnje biološkog oružja za masovno uništenje. 'The Observer' navodi kako se jedan student, inače stipendist iračke vlade, povezao s nekim ekscentričnim profesorom na bermingenskom sveučilištu koji je u svojem nezaključanom frižideru držao kulture kuge i antraksa. List piše kako bermingemsko sveučilište nema načina da utvrdi jesu li neki uzorci tih kultura nestali, ali upozorava, pozivajući se na neimenovane izvore pri Ujedinjenim narodima, da su vodeće ličnosti u iračkom programu proizvodne biološkog oružja osamdesetih godina studirale na britanskim sveučilištima. Dva britanska dnevna lista u svojim nedjeljnim izdanjima pišu o tome kako je britanska monarhija u svojim naporima da se osuvremeni i približi širokim masama odlučila jednu od kraljevskih palača u Londonu pretvoriti u javnu zgradu. Problem je međutim u tome što se ta dva lista - riječ je o 'The Sunday Timesu' i o 'The Independentu on Sunday' - razilaze oko toga kojoj je palači ta sudbina namijenjena. 'The Independent' u svojem ekskluzivnom izvješću tvrdi da je riječ o službenoj rezidenciji kraljice Elizabete, Buchinghamskoj palači, dok 'The Sunday Times' tvrdi da će u javnu zgradu biti pretvorena Kensingtonska palača u kojoj je do svoje smrti živjela Diana, princeza od Welesa, a koja je sada praktički prazna. Slažu se međutim u tome da se planovima koje sad razmatraju visoki dvorski dužnosnici predviđa da jedna od kraljevskih palača u Londonu bude pretvorena u galeriju u kojoj bi bila izložena kraljevska umjetnička zbirka. Još jedna tema vezana uz kraljevsku obitelj probila se na naslobvne stranice nedjeljnih izdanja britanskih dnevnih listova. Riječ je o vijesti da je bivši britanski premijer John Major imenovan za legalnog staratelja sinova pokojne princeze od Walesa, prinčeva Williama i Harrya. 'The Sunday Telegraph' piše kako je ta odluka donesena da bi se našao zakonski način da se zaobiđe plaćanje golemog poreza na nasljeđe koje im je ostavila njihova pokojna majka. Princeza Diana je naime rastavom od svojeg supruga britanskog prijestolonasljednika princa Charlesa dobila 17 milijuna funta. Ta je suma - piše 'The Sunday Times' - izračunata na temelju procjene da će princeza Diana doživjeti 85 godina, ali je ona na žalost poginula, navršivši tek 36 godina. U nedostatku ozbiljnijih tema britanski su se listovi u svojim nedjeljnim izdanjima pozabavili i onim manje ozbiljnim, ali zato za čitatelje ništa manje zanimljivim pričama. 'The Sunday Times' i 'The Sunday Telegraph' pozorno prate sve oštriju svađu koju preko stranica britanskih listova vode dva ovdašnja ugledna književnika - Saloman Ruždi i John Le Carre. Svađa je - napominju novine - započela prije osam godina kada je Ruždi napisaop lošu kritiku za najnoviji špijunski roman Johna Le Carrea. Ovaj je pak odgovorio tako što je ustvrdio da je Ruždi sam kriv za fatvu ajatola Hommeinija. Svađa traje još i danas a novi je zaplet doživjela prošloga tjedna kada su dvojica književnika poslala otvorena pisma listu 'The Guardian' Ruždi je u svojem nazvao Johna Le Carrea uobraženim magarcem, dok je Le Carre Ruždia proglasio arogantnim kolonijalistom. Recimo da se 'The Obeserver' i 'The Sinday Times' bave i pokojnim vođom ruske boljševičke revolucije Vladimirom Iljičom Lenjinom. 'The Observer' na naslovnoj stranici piše o njegovom bankovnom računu u Zuerichu kojega nikada nije bio zatvorio i koji bi danas mogao vrijediti oko tri tisuće njemačkih maraka. 'The Sunday Times' se pak bavi Lenjinovim ljubavnim avanturama pa kaže kako je ruski revolucionar dugo vodio dvostruki život te da je bio zaljubljen u francusku revolucionarku Ines Arman koju drže pretečom feminizma. 22. XI. 1997. Većina britanskih listova na svojim naslovnim stranicama bavi se nastavkom krize u redovima oporbene konzervativne stranke u kojoj je ponovno došlo do sukoba oko Europe. Sada su dva doajena torijevske stranke Michaela Hasealtima i Chris Parten žestoko kritizirali novoga stranačkog čelnika Williama Hagea. Da stvari budu gore za konzervativce, jučer je, poslije vrlo loših rezultata na dopunskim izborima na kojima su konzervativci uspjeli zadržati jedan okrug, ali sa znatno smanjenom većinom i izgubili drugi još jedan konzervativni zastupnik u parlamentu napustio stranku i prešao na oporbene klupe. Samo list 'The Independent' za svoju vodeću vijest izabire tekst o tome kako vojni znanstvenici za svoje eksperimente svake godine ubiju 11 tisuća životinja. Svi ozbiljniji britanski listovi danas u svojim rubrikama iz svijeta donose tekstove o predstojećim izborima u dijelu Bosne pod srpskom kontrolom i gotovo svi drže - kako piše izvjestiteljica 'The Guardiana' Karen Colman da bi budućnost republike srpske mogla biti odlučena ovoga vikenda kada će birači imati priliku izabrati između suparnika u žestokom okršaju za vlast predsjednice Biljane Plavšić i - kako piše 'The Guardian' - tvrdih nacionalista. List dalje ističe da su jučer dužnosnici Organizacije za europsku sigurnost i suradnju zaduženi za nadzor izbora izjavili da su diskvalificirali trojicu kandidata SDS-a zbog toga što je rečena stranka odbila ukloniti plakate sa slikom Radovana Karadžića. Prema mišljenju 'The Guardianove' novinarke u ovome trenutku republika srpska rascijepljena je po polovici i oni na istoku lojalni su Radovanu Karadžiću dok oni na sjeverozapoadu daju potporu Biljani Plavšić. 'The Guardian' dalje ističe da je Biljana Plavšić postala ljubimica Zapada kada je pokrenula kampanju protiv čvrstorukaša. Premda je tijekom rata i sama bila gorljivi nacionalist, ona sada - tvrdi list - izražava veću potporu mirovnom procesu od njezinih protivnika. No entuzijazam Zapada mogao bi za nju imati posljedice suprotne od željenih, nastavlja novinarka. Međunarodna potpora mogla bi biti smrtni poljubac njezinoj političkoj karijeri. Srbi imaju negativan stav prema SFOR-u. Neki ga drže okupacijskim snagama koje su stale na stranu Muslimana i Hrvata. A Julius Strauss koji također tvrdi za Biljanmu Plavšić da je bivši nacionalist ističe da bi Plavšićkini slabi izborni rezultati također predstavljali veliku neugodu za međunarodnu zajednicu koja joj je dala znatnu novčanu i moralčnu potporu. Marcus Taner pak u listu 'The Independent' kaže kako neki promatrači vjeruju da će broj onih koji će glasovati za Plavšičku i Karadžića pasti te da će pravi pobjednik na izborima biti bosanski ogranak Šešeljeve Srpske radikalne stranke. 'The Independentov' komentator međutim predviđa i drugu mogućnost. Budu li suparnici pobijedili svako u svojem uporištu poludržava bosanskih Srba raspast će se na dva odvojena teritorija s dvije neprijateljske vlade, piše Marcus Tanner u 'The Independentu'. 'The Guardian' pak navodi riječi jednoga bosanskog Srbina koji kaže kako Biljana Plavšić ne može pobijediti. Prije nego što je raspustila parlament 45 od 83 mjesta držali su zastupnici SDS-a. Zapadni analitičari pak drže kako ona ne može osvojiti više od 15 do 20 posto mjesta te dodaju da će čvrstorukaši ostati moćni. List također donosi mišljenja Hraera Baliana iz međunarodne krizne skupine koji kaže kako bi u najboljem slučaju moglo doći do beznadno rascjepkanog parlamenta dok bi u najgorem mogućem slučaju većinu mogli dobiti SDS i Srpska radikalna stranka, čitamo među inim u današnjem 'The Guardianu'. *** Iako je bošnjačka strana odbila nedavni hrvatski prijedlog o posebnim odnosima Republike Hrvatske i federacije Bosne i Hercegovine, iako su ga osudili predstavnici međunarodne zajednice, hrvatska strana i dalje ustrajava da se razgovara o tom prijedlogu tvrdeći da još ima izgleda da se ono ostvari. U hrvatskim medijima razvila se rasprava o tome što znači da ga je bošnjačka strana odbila, ali podržala srpska, da je taj prijedlog na posljednjem sastanku kolektivnog predsjedništva Bosne i Hercegovine podržao srpski predstavnik u njemu, Momčilo Krajišnik. Više o tome od Maroja Mihovilovića iz Zagreba. "Hrvatski listovi koji su kritični prema ovoj inicijativi tvrde da je inicijativu podržala republika srpska i njen predstavnik Krajišnik, govori više od bilo čega drugog o njenoj pravoj prirodi. Tako je danas oporbi bliski riječki dnevnik 'Novi list' o toj činjenici napisao komentar pod naslovom 'Krajišnik podržava Tuđmana', u kojem je autor pomalo šokiran tom činjenicom kritički upozorio da se tim prijedlogom Hrvatska značajno približava srpskim stavovima o podjeli Bosni. U vlastima bliskom najnakladnijom hrvatskom dnevnom listu 'Večernjem listu', međutim, opravdava se činjenica da su se Srbi i Hrvati na ovom pitanju našli na istoj valnoj dužini. Autor komentara smatra to vrlo važnim te čak tvrdi da je hrvatski prijedlog dvotrećinskom većinom usvojen u predsjedništvu Bosne i Hercegovine čime je, kako kaže autor, 'prvi puta jasno pokazano da u Daytonskoj državi Muslimani i nisu jedini vladari'. Na kraju komentara 'Večernjeg lista' kaže se: 'Uostalom zašto hrvatski i srpski član predsjedništva Bosne i Hercegovine ne bi smjeli imati isti stav kada imaju isti interes i zašto bi hrvatska politika u Bosni i Hercegovini morala biti isključivo antisrpska. Stoga Muslimani odluku predsjedništva Bosne i Hercegovine ne bi smjeli smatrati isključivo kao neprincipjelnu koaliciju uperenu protiv njih već kao ozbiljno upozorenje da u odnosu prema Bosni i Hercegovini i svojem hrvatskom savezniku moraju mijenjati politiku. U tom smislu hrvatska inicijativa, čak i ako ne bude pihvaćena, već sama ima golemo značenje, razbistrila je mnoge stvari u mutnom bosanskom loncu', kaže 'Večernji list'. Hrvatska štampa danas prenosi izjavu američkog ambasadora u Sarajevu Richarda Kauzlarića da hrvatski prijedlog nije u suglasnosti s Daytonskim sporazumom niti ustavom Bosne i Hercegovine. Prije nekoliko dana to je izjavio zamjenik visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Jacques Klein, koji je rekao u povodu izjašnjavanja u predsjedništvu Bosne i Hercegovine da čak i kad bi taj prijedlog prihvatila sva tri člana predsjedništva Bosne i Hercegovine i svi drugi državni organi, on ne bio bio prihvatljiv jer nije u skladu s Daytonom. Takav sporazum, kaže Klein, ne krši samo mirovni sporazum nego i međunarodno pravo." (BBC) SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 22. - 23. XI. 1997. Primakov hita popuniti Clintonov politički vakuum "Najvažniji svjetski diplomati ovog tjedna nisu spavali, kako bi objavili nepostojanje dogovora, usmjereno na nepromjenu u Iraku i srednjem istoku. Ne vjerujte im. Svijet se u posljednja tri tjedna promijenio toliko, da to bezbojna izvješća iz Ženeve ne mogu sakriti", piše Jim Hoagland. "Prije četvrt stoljeća, Henry Kissinger sjajnom je dvoličnošću isključio Ruse iz srednjega istoka. Ovaj tjedan, Bill Clinton i Madeleine Albright držali su kaput Jevgenija Primakova, dok je ruski ministar vanjskih poslova vraćao Moskvu u područje na velika vrata. Igra diplomatskog nadmetanja za utjecaj u srednjem istoku, koja je navodno zamrla s hladnim ratom, opet se rasplamsala nakon nejasnog dogovora Bagdada i Moskve o UN-ovim inspekcijama oružja i gospodarskim sankcijama protiv Iraka, objavljenim u četvrtak u Ženevi. Povratak Rusije u svjetsku diplomaciju ne mora sam po sebi biti loša stvar. Današnja Rusija nije Sovjetski Savez koji je g. Kissinger držao podalje od svoje diplomacije te ju 1974. na Ženevskoj mirovnoj konferenciji sveo na ceremonijalnu ulogu. Moskva nije čak više ni nametljiva kao što je bila 1991. kad je Jim Baker uporabio Kissingerov model da ponovno potakne arapsko - izraelske mirovne dogovore. No pogreška Clintonove vlade - dopuštanje da g. Primakov igra vodeću diplomatsku ulogu u odlučivanju hoće li u Zaljevu biti rat ili mir - važni je obrat američke sreće, kako u Moskvi, tako i na srednjem istoku. To podcrtava potpuni nedostatak smislene američke diplomacije u vrijeme krize izraelsko - palestinskih pregovora. Saddam Hussein i g. Primakov ušli su u vakuum, čije su razvijanje u posljednjih nekoliko godina Clinton i njegov tim za nacionalnu sigurnost namjerno dopustili. Oni su ga iskoristili. Očito spašavanje Saddama od moćnih američkih vojnih napadaja također će imati negativni politički utjecaj na američko - ruske odnose. To ne ohrabruje pozitivne struje ruskog stajališta o pitanju odnosa Kremlja sa srednjim istokom, Washingtonom i svijetom. Rezultat Ženeve umjesto toga jača ruske 'orijentaliste', poput g. Primakova, koji su poistovjetili svoje karijere s promicanjem i štićenjem najekstremnijih i najdestruktivnijih arapskih nacionalnih vođa. Predsjednik Boris Jeljcin tek je viša figura u današnjem Kremlju, čiji je najviši prioritet održavanje bliskih odnosa sa Sjedinjenim Državama i Zapadom. Od vremena g. Kissingera, američki su se diplomati trudili izbjeći ova dva ishoda: vakuum na srednjem istoku, i ohrabrivanje čvrstorukaša iz Kremlja. Čak i na vrhuncu 'prvo Rusija' faze njegove vlade, Warren Christopher, Clintonov prvi ministar vanjskih poslova, odbio je dopustiti Rusima da si stvore ulogu u diplomaciji srednjeg istoka. On je g. Primakovu jasno pokazao, za sastanka u Damascusu u travnju 1996. da svaki dogovor iz područja tako vitalnog za američke interese mora biti pod nadzorom Sjedinjenih Država.(...) Rezultat sastanka u Ženevi otkriva Clintonovo zanemarivanje i nedostatak vjere u politiku ravnoteže snaga, kakvu su odredili g. Kissinger i drugi. U intelektualnim diskusijama nepovezanim s političkim odlukama, predsjednik rutinski odbacuje usku, koristoljubivu diplomaciju kao 'stari način razmišljanja.' Za ova tri tjedna sukoba s Irakom, g. CLinton se i privatno i javno usredotočio na ono što vidi kao stvarne prijetnje današnjoj globalnoj stabilnosti: proliferaciju oružja masovnog uništenja, raspačavanje droge, prekid trgovine i zaliha energije. Dopuštanje da Rusi opet uđu na srednji istok, kao i dopuštanje da Saddam Hussein osvoji novi međunarodni legitimitet kroz svoje pogađanje, očito ne izgledaju kao bitne opasnosti ni na jednom ekranu koji predsjednik pažljivo promatra. Svi bodovi koje su Moskva i Bagdad osvojili nevažni su, proglasili su u četvrtak Clintonovi pomoćnici, inzistirajući da Washington nije bio dio nikakvog odgovora o olakšavanju sankcija te da nije dopustio da se njegov autoritet naruši. To nije samo Novo razmišljanje. To je Opasno razmišljanje, i to u dijelu svijeta koji se manje promijenio nego što to g. Clinton izgleda vjeruje." Čuvajte se globalizacije koja ljude ostavlja za sobom "Nakon što je uvjerio Kongres da odobri dogovor o slobodnoj trgovini (NAFTA), predsjednik Bill Clinton dao je jedno priznanje. On se skupini za zaštitu okoliša požalio kako će on, kao i svaki drugi izabrani vođa, imati više problema s pružanjem kvalitetnog obrazovanja, pristojnih primanja i nezagađenog okoliša, i to zbog sve veće snage koju globalizacija daje multinacionalnim korporacijama", piše upravitelj Sierra Cluba, najveće organizacije za zaštitu okoliša u Americi, Carl Pope. "Čini se da predsjedniku nije palo na pamet da bi, otežava li ona zadaću poboljšanja ljudskih života (čak i uz sve jače tehnologije i sve produktivnija gospodarstva), globalizaciju možda trebalo ukrotiti, a ne pustiti s uzice. Sad David Friedman, međunarodni savjetnik i član Instituta za tehnologiju u Massachusettsu, tvrdi da je najbolja strategija da se izađe na kraj s globalizacijom učiniti korporacije još slobodnijima ('Kad globalizacija znači isključivanje radničkog svijeta', 29. listopad). G. Friedman predlaže da rasporimo mrežu za zaštitu okoliša na kojoj su Amerikanci radili posljednjih 25 godina te da se pridružimo Delhiju, Šangaju i Rio de Janeiru u utrci koja će pokazati koji se grad prvi može pridružiti ekskluzivnom klubu u kojem stopa smrtnih slučaja od zagađenja okoline sustiže sva zdravstvena poboljšanja postignuta u posljednjih nekoliko stoljeća. To bi trebalo učiniti u ime dinamičnog prilagođavanja snagama globalizacije. Da to prikaže prihvatljivijim za radničko stanovništvo kojem se navodno obraća, g. Friedman iznosi cjelokupnu klasnu retoriku nove desnice: borci za zaštitu okoliša su 'elitisti' koji brinu o sigurnosti hrane, a ne o ropskom radu. G. Friedman smatra da, kad bi javnost samo razumjela neizbježnost globalizacije, gubitka domaće autonomije i nadzora nad našim životima, bismo tad mogli nastaviti sa sklapanjem najboljih mogućih poslova. Posljedice takve strategije i previše su vidljive. Usprkos udvostručavanju zaposlenja u meksičkom industrijskom području od dogovora NAFTA, doslovce ništa od tih profita nije utrošeno na ceste, kanalizaciju ili čistu vodu, a prihodi su pali za gotovo 50%. Pitanje koje bi si ljudi trebali postaviti sljedeće je: Budući da tehnologija poboljšava našu produktivnost, ne bi li se ti dobici mogli podijeliti, kako bi se povećali životni standardi siromašnih i očuvao okoliš za budućnost? Ukoliko globalne korporacije ne mogu ponuditi takvo rješenje, zašto ih ne bi smatrali odgovornima? Takva su se pitanja postavljala u debati o 'izravnoj' ovlasti, u kojoj su se borci za zaštitu okoliša i organizirani radnički savezi pridružili snagama koje su se usprotivile odluci Clintonove vlade da podigne okvir budućih globalnih trgovinskih dogovora na političkom temelju 'prilagodbe' takvima kao što su Newt Gingrich, kineska vlada i Exxon. Taj dogovor nije uspio osvojiti odobrenje Kongresa, velikim dijelom i stoga što je NAFTA pokazala da to vodi samo smanjivanju zaštite okoliša i manjim prihodima. To je razlog zbog kojeg su Sierra Cliub i drugi borci za zaštitu okoliša aktivno surađivali protiv tog dogovora o 'izravnoj' ovlasti. (...) To je razlog zbog kojeg se Sierra Club također ujedinila s predstavnicima u Bangladešu, u pozivima na bržu globalnu akciju da se smanji učinak staklenika. G. Friedman i drugi niječu mogućnosti takvih saveza. Oni propovijedaju razlike u stajalištima radnika i boraca za zaštitu okoliša, običnih građana u industrijskom svijetu i radnika zemalja u razvoju te zahtijevaju slobodne ruke za globalne korporacije. Razlike postoje. Izazov stvaranja pristojnog svjetskog poretka je pronalaženja rješenja koja jamče da će se plodovi ljudske domišljatosti i rada koristiti da bi se unaprjedili životi kako sadašnjih, tako i budućih naraštaja." 21. XI. 1997. Ako je Europi zaista stalo do njezinog jugoistoka "Danski ministar vanjskih poslova Niels Helveg Petersen snažno se suprotstavio upućivanju poziva u članstvo Europske unije isključivo izabranim državama istočne i srednje Europe. On zagovara pregovore sa svim zainteresiranim državama, uključujući Bugarsku, Litvu, Letoniju, Rumunjsku i Slovačku. On je u pravu", piše bivši upravitelj Radija Slobodne Europe i viši analitičar Međunarodnog vijeća za Balkan J. F. Brown. Vođe zapadne Europe trebaju na summitu sredinom prosinca odlučiti koje će države primiti u prvom krugu proširenja. Službeni pregovori s izabranim državama započet će sljedeće godine. Upravno tijelo Europske unije, Europsko vijeće, predlaže da u prvi krug proširenja bude uključeno samo pet bivših komunističkih zemalja - Republika Češka, Estonija, Mađarska, Poljska i Slovenija - zajedno s Ciprom. NATO, također, poziva samo tri države (Republiku Češku, Mađarsku i Poljsku) da postanu prve nove članice saveza poslije hladnog rata. I EU i NATO kratkovidne su. Umjesto da započnu proces koji vodi prema konačnom europskom ujedinjenuju, one stvaraju selektivni sustav koji neće zaliječiti podjele, već će ih ovjekovječiti i pogoršati. Nitko ne predlaže da se sve zemlje prime odjednom. Pet država koje je EU imenovao najbolje ispunjavaju postavljene kriterije izbora. No zašto ne bi započeli pregovore i s drugim kandidatima? To bi im otklonilo svaku sumnju o onom što moraju činiti da bi učvrstili svoje preporuke. Trebali bi im postaviti rokove za dosezanje potrebnih standarda te ispunjenje zahtjeva, kao i moguće datume ulaska. Kandidatima bi se trebalo omogućiti da na nečem rade. Bez takve motivacije, psihološki i materijalni utjecaj mogao bi biti razoran. Neke, ili sve te države mogle bi jednostavno izgubiti nadu. One bi se mogle početi ponašati kao da su nepoželjne te napuštati put demokracije i tržišnog gospodarstva, krećući prema populizmu i još raširenijoj mreži organiziranog zločina. Posebno je potrebno osvrnuti se na Bugarsku. Ona je teško trpjela zbog svoje posljednje postkomunističke vlade, izabrane 1994. koja se međutim nije mogla otresti načina razmišljanja iz prethodnog razdoblja, dovodeći zemlju na rub siromaštva. No bugarski se narod, kroz mirne demonstracije, izborio za prijevremene izbore te je glasovao za obećavajuć, novi tim. EU i NATO trebali bi taj novi razvoj događaja i novo bugarsko raspoloženje opreznog optimizma ohrabriti pokretanjem preliminarnih razgovora o ulasku u njihova članstva. Bugarski zahtjevi za uključenje u obje organizacije jednako su vrijedni kao i rumunjski. Bugarska su izviješća u vanjskoj politici od 1989. primjerna, a njezina će strateška važnost vjerojatno rasti. Rumunjsku sponzorira Francuska. (...) Zapad također treba gledati dalje. Mir na Balkanu, primjerice, ovisi o opstanku Makedonije. Raspadne li se Makedonija, neizbježan je domaći i međunarodni sukob određene razine. Ne počne li Makedonija tretirati svoju veliku albansku manjinu - 23% stanovništva - pošteno kako to ona zaslužuje, zemlja će početkom sljedećeg stoljeća upasti u kaos. Nitko ne predlaže stavljanje Makedonije na ikakav sadašnji popis mogućih članica EU-a i NATO-a. No uključivanje u uvodne briselske razgovore mogao bi potaknuti Makedoniju na ustupke albanskoj manjini. Osnovno je pitanje jesu li NATO i EU uopće zainteresirane za jugoistočnu Europu. Ukoliko jesu, one bi trebale prestati izmišljati izlike za nedjelovanje - grčku osjetljivost, pretrpane programe rada, birokratsko preopterećenje, povećanu potrošnju, bockave zakone. One bi trebali pokazati da ne proširuju stabilnost tamo gdje je već ima dovoljno, dok istovremeno okreću glavu od zaista problematičnih mjesta. Je li to 'sat Europe' koji opet udara, ili je ono što čujemo zapravo pogrebna zvonjava?" Globalna ambicija i izolacionistička politika ne poklapaju se "Sjedinjene Države više nemaju politička sredstva da djeluju kao vodeća snaga u svjetskim pitanjima. Čini se da su to pokazali nedavni događaji", piše William Pfaff. "Američka se javnost, u načelu, zalaže za međunarodno vodstvo, no Kongres kojeg izabire ne pokazuje nikakvog ozbiljnog interesa za međunarodna pitanja, ne želi platiti za američko vodstvo te odbija tolerirati vojne žrtve kao potporu tog vodstva. Za Amerikance je opasno ne prepoznati da se otvorila nepremostiva provalija između onog što vodstvo zemlje i predsjednikovi savjetnici pričaju o obavljanju globalnih dužnosti, te spremnosti javnosti, koju predstavlja Kongres, da domaće brige stavi u drugi plan pred važnim pitanjima vanjske politike. To je tako iako Clintonova vlada nije podčinila svoju vanjsku politiku interesima poslovnih i političkih lobija. Kako god to moglo biti obranjivo u terminima demokratske odgovornosti, to je rezultiralo time što je Amerika postala povrediva od pustolova kao što je Saddam Hussein. Irački je predsjednik s uspjehom izveo dvostruku prijevaru, te tako odvojio Clintonovu vladu od američkih saveznica, oslabio UN-ove sankcije protiv Iraka, otkrio političke granice američke vojne snage, općenito oslabio američki položaj na srednjem Istoku te ojačao položaj Rusa. Bila su to impresivna tri tjedna Saddamovog rada. Još ostaje mogućnost da stvari pođu krivo za iračkoga predsjednika. (...) No nedostatak koristi od jednostavnog bombardiranja države koju niste spremni napasti, čini gornju procjenu kockanja iračkog predsjednika razumno čvrstom. Američki program 'Dvostrukog obuzdavanja' kako bi se zaustavio i irački i iranski utjecaj na Bliski istok, sad propada, dok američke sankcije protiv obiju država izmiču. Taj program više ne izaziva mnogo simpatija europskih saveznica te doslovce nema nikakvu potporu arapskih vlada koje su poduprle Washington u Zaljevskom ratu. Nije više održiva tvrdnja Washingtona kako je on nezainteresiran saveznik umjerenih arapskih država te nepristran posrednik u palestinsko - izraelskom sukobu. Vlada Benjamina Netanyahua svoj je izborni mandat protumačila kao ovlašćivanje učinkovitog odbacivanja takozvanih mirovnih procesa iz Osla te dogovora u Bijeloj kući iz 1993. Sjedinjene su Države tu promjenu prihvatile uglavnom zbog pritiska Kongresa, iako su pritom važnu ulogu igrale i predsjedničke izborne brige. Rezultat je taj da Arapi više ne prihvaćaju Washington kao nepristranog sugovornika. Washingtonove veze sa Saudijskom Arabijom, koja je bila njegova glavna regionalna saveznica, kao i s nekim krhkim emiratima, nisu uspjele stvoriti ikakvu potporu vojnoj akciji protiv Saddama. (...) Clintonova vlada snosi odgovornost za sve to, no marljivo samouništavajuća uskogrudnost i nacionalizam Kongresa najviše su doprinijeli tom stanju; a američka javnost izabire Kongres kakav želi. (...) Sjedinjene su se Države počele baviti domaćim brigama koje su obilježile desetljeća od Građanskog rata do 1941. Oduševljenje za inozemnu pustolovinu nakratko je izazvano za vrijeme rata sa Španjolskom 1898., te ponovno od 1916. do 1919. Inače su prevladavali domaći prioriteti, kao i danas. Izolacionizam je obranjiva politika. Ipak, ne može se istovremeno provoditi izolacionističku politiku i gajiti globalističke ambicije. Postoji temeljna proturječnost između američkih pokušaja da vodi svijet, i onog što je ona sposobna ili spremna učiniti da podupre taj svoj zahtjev. Amerika ne želi platiti svoju politiku. Ne želi za nju podnijeti nikakve ozbiljne žrtve. Ta je politika često tašta i intelektualno neodrživa. Nastavi li Washington tim putem, riskira ne samo gubitak vjerodostojnosti, već i mogućnost nanošenja trajne štete nacionalnom interesu." THE NEW YORK TIMES 23. XI. 1997. Glasovanje u Bosni moglo bi se osvetiti Zapadu Hedges se osvrće na borbu za moć između Radovana Karadžića i Biljane Plavšić, u očekivanju parlamentarnih izbora koji bi se trebali održati ovaj vikend: "Čini se da bi se glasovanje, s obzirom da potpora gđi Plavšić sve više blijedi, moglo osvetiti njegovim zapadnim pokroviteljima. To ozlojeđuje mnoge zapadne diplomate, koji osjećaju da je gđa Plavšić spremnija na suradnju što se tiče provođenja Daytonskih sporazuma, jer bi time mogli profitirati ekstremni nacionalisti u Radikalnoj stranci koju vodi srpski paravojni vođa Vojislav Šešelj. (...)" Hedges prepričava događaje od posljednjih nekoliko mjeseci u RS, primjerice osvajanje redarstvenih postaja koje je antagoniziralo mnoge Srbe te preuzimanje televizijskih prijenosnika. "'Sada je najbolje čemu se nadamo da će gđa Plavšić (u izborima) osvojiti dovoljno glasova da stvori neku vrst koalicije s drugim strankama, možda sa socijalistima, koji su prisno povezani s Miloševićem', izjavio je zapadni diplomat. 'Ne uspije li to, biti će to katastrofa." Hedges još spominje kako je izbornu kampanju pratilo nasilje, prijetnje i zastrašivanja, a u srijedu su uhićeni redarstvenici koji su podupirali gđu Plavšić. RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 21. XI. 1997. Još jedan sukob između Krajišnika i Plavšićke "Političari raznih zemalja i predstavnici međunarodnih udruga koji se drže odgovornima za razvoj stanja u Bosni i Hercegovini već su uobičajili svoje nade na rješenje ovdašnje krize povezivati s ovim ili onim izborima koji uvijek ponovno prisiljavaju puk da izlazi na birališta. Ovim izborima - 23. XI. birat će se parlament bosanske Republike srpske (RS) - međunarodna se zajednica nada da će riješiti sukob između predsjednika RS Biljane Plavšić i srpskog predstavnika u tročlanom predsjedništvu Momčila Krajišnika. Dva tjedna nakon toga - 7. XII. - kao nastavak ovih izbora predviđeni su još jedni, na kojima će se birati novi predsjednik RS i republički predstavnik u bosanskom predsjedništvu. Još prije godinu dana Plavšićku su smatrali većim ekstremistom i većim protivnikom međunarodnih snaga razmještenih u Bosni, nego Krajišnika, a njezino mjesto i uloga u bosanskom ratu ocjenjuju se jako različito. Međutim, čim su Plavšićka i njezini donedavni partneri započeli borbu za vlast, zapadni su političari jednodušno stali na stranu predsjednice, vidjevši u mogućoj Plavšićkinoj pobjedi mogućnosti za stjecanje znatne političke dobiti - Radovana Karadžića, bivšeg predsjednika RS optuženog za mnoge ratne zločine, kojega odavno očekuju na međunarodnom sudu u Den Haagu. Sada mnogi međunarodni promatrači priznaju da niz zapadnih političara zauzima jednostrano, tendenciozno stajalište glede događaja u BiH. Ako se muslimansko-hrvatska Federacija odlučno podiže iz ruševina i obnavlja svoje gospodarstvo uz pomoć Hrvatske i brojnih azijskih zemalja i uz potporu međunarodne zajednice koja ovamo šalje 96 posto novčarsko-robne pomoći, onda RS koja zauzima 49 posto područja BiH, živi od preostalih 4 posto strane pomoći, gotovo u uvjetima nametnute izolacije i političke opstrukcije. Glavni krivci za takvo stanje jesu, naravno, ovdašnji politički čelnici. No oni žive dobro. Muče se njihovi sugrađani, životni standard kojih je pao za više desetaka godina. Trenutno je jako uočljiva i razlika u mentalitetu Srba i njihovih susjeda u državi koje je, zbog puno razloga, još uvijek teško nazvati sunarodnjacima. Ako je većina prosječnih Srba usmjerena na mirnu, makar i polaganu obnovu zemlje iz ruševina, u muslimansko-hrvatskom dijelu BiH puno se češće čuju govori ne samo o povratku kućama koje su se prema Daytonskom sporazumu našle na srpskom području, već i o tome da će cijela BiH jednom svejedno biti pod njihovim potpunim nadzorom. Ovih je dana susjedna Hrvatska predložila čelništvu muslimansko-hrvatske Federacije da sklope sporazum o tzv. posebnim vezama koji pretpostavlja postupno stvaranje zajedničkog tržišta, valutni i carinski savez, zone slobodne trgovine i suradnju na području vanjske politike i obrane, uključujući i zajedničko vojno zapovjedništvo u slučaju kriznih stanja. Prije, u veljači ove godine, sličan su sporazum potpisale RS i Beograd, no još nije došlo do njegove provedbe. Na prvi pogled nema ništa čudno što se učvršćuju veze entiteta u Bosni s njihovim susjedima, tim više što to dopuštaju i Daytonski sporazumi. Istina, ovi posljednji predviđaju da takav dokumenat trebaju odobriti čelnici cijele Bosne, što se, u ovom slučaju, nikako ne može dogoditi. Osim toga, svakome je jasno da provedba sličnih međususjedskih sporazuma može dovesti samo do postupne podjele Bosne između Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije, a možda i do novog rata", piše Aleksandr Kuranov. ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 22. XI. 1997. Konvencija protiv korupcije "Nakon četverodnevnih i sve drugo nego jednostavnih konačnih pregovora, u ranim je jutarnjim satima u petak u sjedištu Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) u Parizu postignut uspjeh: zemlje članice te organizacije zajedno su s Argentinom, Brazilom, Bugarskom, Čileom i Slovačkom pozdravile međunarodnu konvenciju koja najavljuje borbu protiv aktivne korupcije koja prelazi sve granice. Države potpisnice te konvencije obvezuju se da će u svoje zakone kao kriminalno djelo prihvatiti podmićivanje stranih službenika. Nacionalne zakone treba najkasnije do 31. prosinca 1998. prilagoditi toj konvenciji. Službeno potpisivanje konvencije treba uslijediti 17. prosinca u Parizu na razini ministara. Kako je predsjednik konferencije, švicarski posebni izaslanik Marino Baldi rekao u petak u prigodi jedne medijske orjentacije u Parizu, najnovijom suglasnošću uspješno je svršen pregovarački proces koji je započeo prije dvije godine. Pa iako predočena konvencija ima još mnogo rupa i jamačno će u budućnosti biti potrebno daljnje produbljivanje i dotjerivanje, rezultat je ipak izraz postupnih približavanja na početku vrlo antagonističkih stajališta tijekom 24 mjeseca. Zadovoljstvo je pokazao i voditelj američkog izaslanstva koje je dogovor označilo kao miljokaz za međunarodni poslovni svijet. Konvencija je ponajprije značajna za američka poduzeća jer je Washington još pod Carterovom administracijom izdao zakon koji američkim koncernima kazneno-pravno zabranjuje davati mito u inozemstvu, osobito u trećem svijetu. SAD su stoga u toj prigodi od početka bile pokretačka snaga dočim su mnoge europske zemlje tu nakanu djelomično do svršetka pregovora prihvaćale s najvećom suzdržanošću. Američki izaslanik u OESS-u stoga je nedavno uspješni svršetak pregovora protiv korupcije opisao kao najvažniju brigu Washingtona u pariškoj organizaciji. Za profesora kaznenog prava iz Basela Pietha, koji je također aktivno sudjelovao na pariškim pregovorima, izrađena konvencija ima izgleda za uspjeh iz dva razloga: prvo, strogi je nadzor njezine provedbe predviđen od strane OESS-a odnosno država potpisnica pri čemu se sasma oslanjaju na sustav 'peer pressure' (prijateljski pritisak) kojeg OESS uspješno provodi. Na taj način treba osigurati da iza riječi uslijede i djela. Drugo, planira se da se ti dogovori postupno prošire i na prostor izvan OESS-a" - izvješćuje list. NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 22. XI. 1997. Od Podgorice preko Banja Luke do Beograda? "Zoran Đinđić posjetio je svoj zavičaj i istodobno pripomogao predsjednici Republike Srpske Biljani Plavšić u predizbornoj borbi. Đinđić, podrijetlom iz Bosanskog Šamca, gradića na južnoj obali Save, predsjedatelj je Demokratske stranke i danas najprofiliranija figura srpskog demokratskog pokreta. Njegov bivši suborac Drašković iz Srpskog pokreta obnove smijenio ga je s položaja beogradskog gradonačelnika samo nekoliko mjeseci nakon preuzimanja dužnosti. Otada Đinđić pokušava skovati novi pansrpski savez. Prošle srijede doputovao je u Banja Luku radi predizborne borbe i stao uz bok predsjednici Plavšić. U RS bit će ove subote i nedjelje održani prijevremeni skupštinski izbori koji će vjerojatno donijeti odluku u višemjesečnoj borbi za vlast između Plavšićke sa sjedištem u Banja Luci i krugova okupljenih oko možebitnog ratnog zločinca Radovana Karadžića na Palama. Najbliži Karadžićev pouzdanik a time i najistaknutiji protivnik predsjednice jest srpski član cjelovitog bosanskog državnog predsjedništva Momčilo Krajišnik. On je uporno optuživao Plavšićku da je izdala i podijelila RS i gurnula je u cjelovitu bosansku državu. Plavšićka pak optužuje paljansko vodstvo za pokradanje vlastitog naroda, korupciju i neodgovornost. Odveli su bosanske Srbe u 'beznađe i strah', izjavila je Plavšićka tijekom predizborne manifestacije Srpskog narodnog saveza, stranke koju je osnovala u kolovozu ove godine. Obećala je da će u slučaju pobjede nastaviti proces otvaranja RS prema Zapadu i premjestiti glavni grad iz planinskog seoceta Pala u Banja Luku. U međuvremenu, Radovan Karadžić kojem je zabranjeno javno nastupanje također se oglasio pozivom članovima svoje Srpske demokratske stranke. Po izvješću beogradskog lista 'Danas' Karadžić poziva svoje sunarodnjake na 'jedinstvo i odlučnost': 'Naša povijesna misija osnivanja i jačanja srpske države zapadno od Drine nalazi se u posebnoj etapi u kojoj bi mogla biti blokirana ili čak potpuno srušena'. Apel, doduše, nije potpisao Karadžić osobno ali je jedan član SDS-ova vodstva potvrdio da ga je Karadžić sročio u jednom od svojih 'pet skrovišta' na Palama. Na završetku predizborne kampanje, obilježene prijetnjama, ispadima i uvredama, šef špijunske službe RS Čeranić priopćio je da je Karadžić tijekom rata u Bosni pokušavao nabaviti atomsko oružje. Izbori u RS neće odlučiti samo političku sudbinu prevarenog varalice i njegovih sljedbenika u RS - srpski demokratski pokret nada se da bi pobjeda umjerenih snaga, okupljenih oko Biljane Plavšić, mogla biti impuls i za samu Srbiju. Već nekoliko tjedana Đinđić se posebno angažirao u procesu stvaranja demokratskog 'trokuta' na relaciji Podgorica, Banja Luka, Beograd. Budući da je u samoj Srbiji u međuvremenu splasnuo čak i elan odavno raspadnutog oporbenog saveza 'Zajedno', vladavina jugoslavenskog predsjednika Miloševića trebala bi biti narušena s rubova. Izbor reformatora Đukanovića za novog crnogorskog predsjednika važan je djelomični uspjeh. U sljedećoj fazi Plavšićka bi trebala izboriti pobjedu u borbi za vlast u RS. Milošević je u toj borbi u nekoliko navrata podupro Krajišnika i Pale. Stoga Plavšićka optužuje jugoslavenskog predsjednika da nikad nije održavao tako bliske odnose s Karadžićem kao danas. Izbori u RS uistinu bi mogli biti nagovještaj razvoja događaja u Srbiji gdje će 7. prosinca biti održani predsjednički izbori. I u RS i u Srbiji riječ je o sukobu umjerenih snaga i ekstremni nacionalista. Pojedini pokazatelji upućuju na mogućnost formiranja dva nepomirljiva bloka. Srpska radikalna stranka bivšeg četničkog vođe Šešelja vjerojatno će i u RS i Srbiji postati odlučujućom snagom: u RS kao partnerica SDS-a a u Srbiji kao služavka Miloševićeve socijalističke stranke. Đinđić je uvjeren da se tom bloku može suprotstaviti samo savez umjerenih snaga Srbije i njezina bliskog susjedstva", prenosi na kraju članka Matthias Rueb. DIE TAGESZEITUNG 22. XI. 1997. Izdajnik je uvijek druga strana "Na središnjoj predizbornoj manifestaciji Biljane Plavšić organizatori jednostavno nisu uspijevali stvoriti dobro raspoloženje. Naime, samo je 1500 ljudi zalutalo u nezagrijanu višenamjensku halu u zapadnobosanskom gradu Banja Luci kako bi se zagrijalo za skupštinske izbore koji će krajem tjedna biti održani u Republici Srpskoj. Osim toga, govornički talent kandidata Srpske narodne stranke (SNS) koji su se predstavili biračima nije baš mogao zagrijati raspoloženje. Raspoloženje se popravilo tek kada je za govornicu izišla sama Biljana Plavšić. 67-godišnja bivša profesorica biologije pokazala se angažiranom mentoricom stranke koju je tek nedavno sama osnovala. Nakon raskida s pristašama Radovana Karadžića, Plavšićka se danas bori za vlast, nastojeći nadvladati svoje nekadašnje političke istomišljenike, vodstvo srpske nacionalne stranke SDS. Osnivanjem vlastite stranke, SNS-a, Plavšićka je uspjela podijeliti nacionalnu stranku, u čijem je vodstvu i sama nekada imala svoje mjesto. Otada su u cijeloj zemlji mnogi članovi SDS-a prešli u njezinu stranku. Na izborima neće biti donesena odluka o nositelju predsjedničke dužnosti ali najjača će stranka moći formirati vladu. Stoga je ulog Biljane Plavšić u toj igri velik. Ako njezina stranka osvoji vodeći položaj, moći će nametnuti svoju politiku, orijentiranu na suradnju s međunarodnim institucijama. Ako pak izgubi, neće dugo moći zadržati svoj predsjednički položaj. Naime, predstavnici tvrde i beskompromisne linije kojima je Daytonski sporazum preradikalan samo čekaju povoljnu priliku za torpediranje njezine politike. Suočena s prigovorom podjele RS i srpskog nacionalnog pokreta, Plavšićka je u početku govora nastupila kao uvjerena nacionalistkinja koja se po vlastitim riječima od samog početka borila za srpsku državu na bosanskom tlu. No, paljansko vodstvo izdaje danas tu državu, tvrdi Plavšićka, dodajući da 'tamo glavnu rijieč imaju zločinci. Moramo izgraditi demokratsku državu, uspostaviti čiste odnose, u protivnom nemamo šansi za opstanak', glasi njezina poruka. Plavšićka ističe da Republiku Srpsku nije izdala ona već oni koji još nisu shvatili da je nastupio mir i da se valja pozabaviti socijalnim i gospodarskim problemima. No, hoće li takve riječi biti dovoljne da osiguraju njezinoj stranci biračku naklonost? Jedna prodavačica oklijeva odgovoriti. Poput mnogih građana, i ona je nesigurna. 'Ranije smo imali samo jednu stranku', objašnjava ona. Ne razumije borbu za vlast. Zalaže se za jedinstvo. Smatra da je točan slogan da 'samo sloga Srbina spašava'. Vera F. slaže se s njom. 1993. g. ta bivša konobarica preuzela je gostionicu i kuću jedne prognane muslimanske obitelji. 'Prošlog tjedna čovjek se vratio iz Beča gdje danas stanuju i kazao da za tri mjeseca moram otići iz kuće jer se on želi vratiti', pripovijeda Vera. Zna da nije zakonita vlasnica ali trgovina ide dobro a zarada je relativno velika. 'Neka me ostave na miru', dodaje. Srpska radikalna stranka uredila je svoju stranačku središnjicu u apartmanu hotela 'Bosna'. 'Biljana Plavšić dijeli RS i previše izlazi u susret međunarodnoj zajednici', izjavljuje čelni kandidat SRS-a Nikola Poplašen. Doduše, paljansko vodstvo samo se prepustilo zagrljaju kriminalaca ali stari program nacionalne stranke ispravan je, tvrdi Poplašen i dodaje: 'Na kocki je egzistencija RS'. Čini se da ta parola pali ljude. Već na općinskim izborima, održanim u rujnu ove godine, SRS je u prvom redu u istočnobosanskim regijama osvojila status druge po snazi političke stranke nakon SDS-a koji tamo još uvijek uživa snažnu potporu. Danas se članovi SRS-a nadaju prodoru i u zapadnoj Bosni: 'Doduše, mediji nas blokiraju', dodaju oni. Otkada su međunarodne postrojbe (SFOER) isključile paljansku televiziju, mnogi dijelovi zemlje imaju samo jedan program. Novinari su promijenili strane - umjesto Momčila Krajišnika i Alekse Buhe, hvale Biljanu Plavšić. 'No, mehanizmi su ostali isti', žali se novinar Zoran P. i dodaje: 'Danas se propagira za Plavšićku'. Na kraju valja spomenuti i socijaliste. Oni će dobiti 20 posto glasova, prognozira optimistički Željko Radišić, bivši odvjetnik i komunistički funkcioner. Daytonski sporazum mora biti proveden u djelo a privreda mora oživjeti, naglašava on i dodaje: 'Ljudi ponovo hoće kruha'. Budući da na izbore neće izići samo Srbi već i prognani Muslimani i Hrvati koji danas žive u inozemstvu, muslimanski i hrvatski zastupnici osvojit će u novoj skupštini 20 posto zastupničkih mjesta. 'U skupštini bi mogla zavladati pat-pozicija', prognozira Radišić" na kraju članka Ericha Rathfelera. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 22. XI. 1997. Prijevremeni izbori trebali bi pomoći Biljani Plavšić "Novi izbori u cijeloj Bosni trebali su biti održani tek u jesen sljedeće godine. Usprkos tome, krajem ovog tjedna na polovini bosanskohercegovačkog teritorija - naime, u republici bosanskih Srba - bit će održani skupštinski izbori. 'Međunarodna zajednica' - riječ je o aktualnom nazivu za aktiviranu američku politiku prema Bosni - želi iznuditi rezultat koji smatra povoljnijim za daytonski mir od rezultata zabilježenih 1996. g. Amerikanci su pripremili teren uz pomoć NATO-ve postrojbe SFOR, pružajući potporu predsjednici Biljani Plavšić sa sjedištem u Banja Luci i povremeno oružano intervenirajući u njezin sukob s paljanskim vodstvom RS. Rezultat takve politike jest podjela ne samo u vladajućoj SDS koju vodi optuženi ratni zločinac Radovan Karadžić već i u policiji, vojsci i u suženom dijelu RS oko brčanskog koridora. Danas Banja Luka može oblikovati dio programa službene televizije smije koji je dosada kreiralo SDS-ovo vodstvo na Palama. SFOR-ovi vojnici zaposjeli su televizijske odašiljače. Po zamisli međunarodnih zaštitnika mira novi izbori trebali bi konsolidirati odnos snaga koji se promijenio na štetu Pšala. Prijevremeni izbori došli su na dnevni red kada je Plavšićka u srpnju ove godine raspustila skupštinu. Apsolutna SDS-ova većina nije prihvatila njezin zahtjev za smjenom neposlušnog ministra unutrašnjih poslova Dragana Kijca. Vodstvo okupljeno oko predstavnika RS u tročlanom bosanskom predsjedništvu optužilo je predsednicu za izdaju, uskrativši joj vrhovno zapovjedništvo nad vojskom. Nakon što su zbivanja krenula u smjeru građanskog rata, Pale su uz posredovanje jugoslavesnkog predsjednika Slobodana Miloševića pristale na nove izbore. Plavšićka je prvi put nastupila s vlastitom strankom, SNS, koju je osnovala od otpadnika iz redova SDS-a. Za vrijeme rata Plavšićka je kao 'kraljica Biljana' poticala srpske postrojbe na protjerivanje Muslimana i Hrvata, uskrativši potporu Miloševiću prilikom njegova prihvaćanja bosanskog kompromisa. Kada je Karadžić 1995. g. morao dati ostavku na sve dužnosti zbog haaške optužnice, Plavšićka je postala aktualnom predsjednicom. No, nakon izbora, 1996. g., premjestila je svoju rezidenciju u Banja Luku, jedini veći grad u republici bosanskih Srba. Kada su je paljanske vođe pokušale marginalizirati, 67-godišnja političarka uzvratila je otkrićima o monopoliziranom krijumčarenju gorivom, cigaretama, alkoholnim pićima i građevinskim materijalima. Plavšićka je ustvrdila da Karadžić i Krajišnik krijumčarskim poslovima namiču sredstva za plaćanje tjelohranitelja i za zbrinjavanje vlastite budućnosti. Lokalni sukobi suparničkih policijskih snaga bili su primjereni instrument u prvom redu za uspostavu čvršćeg nadzora nad posebnim postrojbama i tjelesnim stražama. Osim toga, Pale više ne mogu posredstvom televizije žigosati SFOR kao okupatora ni proglašavati američke intervencije protektoratom oji prekoračuje Daytonski sporazum. Već na nedavnim općinskim izborima SDS je pretrpio ozbiljan poraz ali su njezivi gubici dijelom nadoknađeni dobicima bosanske stranačke filijale Šešeljevih beogradskih radikala. U međuvremenu je Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi (OESS), organizator i kontrolor izbora, izbrisala s izbornog popisa tri kandidata SDS-a zato što SDS nastoji pridobiti biračku naklonost pozivanjem na Radovana Karadžića. Po beogradskom sporazumu Plavšićke i Krajišnika na izbore su trebali izići i srpski predstavnik u bosanskom predsjedništvu i predsjednica RS. No, čini se da inozemni zaštitnici nisu bili sigurni u Plavšićkin reizbor - naime, međunarodni Visoki predstavnik u Sarajevu Carlos Westendorp ocijenio je da bi te izbore valjalo odgoditi za završetak zime", dodaje Bernhard Kueppers na kraju članka. FRANCUSKA LA CROIX 22. XI. 1997. Milijun i pol Bosanaca još se nije vratilo svojim kućama Louisa Ballin izvješćuje o trodnevnom posjetu visoke povjerenice UN-a za izbjeglice Sadako Ogate Bosni i Hercegovini: "Visoka povjerenica UN-a za izbjeglice u srijedu je stigla u trodnevni posjet BiH. Polazeći na put, Sadako Ogata je čvrsto bila odlučila da će od Bošnjaka Alije Izetbegovića koji predsjedava zajedničkim predsjedništvom, tražiti da olakša povratak Srba koji su otišli iz Sarajeva kada je pet predgrađa prijestolnice ustupljeno hrvatsko-muslimanskoj Federaciji. U Banjoj Luci, trebala je zamoliti Biljanu Plavšić, predsjednicu srpskog entiteta, da učini sve kako bi se Hrvati i Muslimani, koji su protjerani etničkim čišćenjem, mogli vratiti svojim kućama. Od otprilike dvaju milijuna ratnih prognanika i izbjeglica, manje od četiristo tisuća vratilo se u zemlju, smatra HCR - a najmanje ih se vratilo u republiku srpsku. Preko sedamsto tisuća izbjeglica i dalje živi većinom u Europi, uključujući Saveznu Republiku Jugoslaviju (Srbija i Crna Gora) i Hrvatsku. Osamsto tisuća ljudi prognanici su unutar same BiH. Od siječnja do listopada ove godine oko 101 tisuća izbjeglica mogla se vratiti na svoja ognjišta, od čega 34 tisuće na područja na kojima je njihova zajednica u manjini. Posjetom Sadako Ogate ne želi se samo procijeniti buduće potrebe. Visoka je povjerenica prije odlaska rekla da prije svega želi 'izbliza vidjeti stanje u Konjicu, jednom od 'otvorenih gradova' koji su se očitovali za povratak izbjeglica, pa i onih koji pripadaju manjini.' Kao i drugi otvoreni gradovi poput Busovače, Vogošće i Bihaća, koji su u hrvatsko-muslimanskoj Federaciji, Konjic u zamjenu za svoje stajalište dobiva izravnu pomoć u obnovi. Pozivajući se na ove primjere Sadako Ogata je htjela zatražiti od Biljane Plavšić i Alije Izetbegovića da 'podupru zamisao o otvorenom gradu'. Za Biljanu Plavšić nije bio najbolji trenutak - nekoliko dana do prijevremenih izbora za parlament - da pokaže dobru volju glede povratka izbjeglica. Druga je briga Sadako Ogate bila uvjeriti se kako će 'vojnici mirovnih snaga za stabilizaciju (SFOR) i dalje čuvati sigurnost koja je najvažnija za povratak izbjeglica'. Ona je k tome zatražila da se nazočnost SFOR-a produži i nakon kraja mandata, 'nakon lipnja 1998.' Položaj izbjeglica i dalje je težak, kao i onih koji se vraćaju kućama, a pripadaju manjini na tom području. Naime, u njihovim kućama često žive drugi. Prema zakonima koji su prihvaćeni kako u hrvatsko-muslimanskoj Federaciji, tako i u republici srpskoj, stanovi koji se smatraju 'napuštenima' mogu se dodijeliti novim stanarima. A da se i ne govori o zakonu o privatizaciji koji vrlo brzo treba stupiti na snagu i koji još više osložnjava ovo osjetljivo pitanje." BELGIJA LE SOIR 22. XI. 1997. Pariz i Bonn pokreću prijedlog za onesposobljavanje bombe na Kosovu "Ni nezavisnost, ni status quo. Već 'poseban status' kojim se predviđa visok stupanj autonomije za albansku manjinu. Preko svojih ministara vanjskih poslova Huberta Vedrinea i Klausa Kinkela, Pariz i Bonn su ujedinili napore kako bi - napokon - pokrenuli konkretan diplomatski prijedlog za rješavanje kosovske krize. Pismo poslano jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću barem je stavilo točke na 'i' prije početka možebitnih pregovora. Odmazda i apartheid koje srpske vlasti provode u toj pokrajini od ukidanja autonomije 1989., nedopustivi su. No jednostavno odcjepljenje - a za neke i mogućnost naknadnog pripojenja Albaniji - isto je tako nedopustiva. Otkako je počeo balkanski sukob međunarodna je zajednica teritorijalnu cjelovitost i nepovredivost postojećih granica uzela za svoje temeljno pravno načelo, pa nema govora da se to ne primijeni i na Kosovo. Da bi se laskanjem pridobio g. Milošević koji je sve do sada radije rabio svoje jedinice za posebnu namjenu, negoli slao tamo posrednike, francusko-njemački dvojac na međunarodnoj pozornici u lijepom svjetlu prikazuje punu reintegraciju Jugoslavije: otvaranje predstavništva Europske unije u Prištini - samo su Sjedinjene Države danas tu nazočne - potpora kandidature Beograda za ulazak u OESS (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju) i obnova trgovine s jugoslavenskom federacijom. Albanci su prvi odgovorili na prijedlog. Većinska stranka, Demokratska liga Kosova pozdravila je zamisao i u načelu pohvalila svaki prijedlog koji pridonosi mirnom rješenju pitanja. No albanski vođa Ibrahim Rugova, uvijek vjeran svojoj strategiji nenasilja, mogao bi doživjeti kritike radikalnije oporbe koja će ga zacijelo podsjetiti na prošla obećanja o suverenosti ovog područja. U Beogradu, naprotiv, vlast kasni s odgovorom. Socijalistička se vlast ograničila na izjave o tome kako je Kosovo unutarnja stvar i ne traži posredništvo izvana. To stajalište g. Milošević dijeli s jednim uglednim saveznikom: albanskim premijerom Fatosom Nanom koji je nedavno započeo izravan dijalog sa srbijanskim prvakom. Jugoslavenske su vlasti ovog tjedna čak predložile da razmijene veleposlanike s Tiranom. Službeno, zahtjev se razmatra. No popuštanje napetosti između dviju prijestolnica bit će dragocjen pokazatelj smirivanja na čitavom području...", piše Edouard van Velthem. Pale se bave sumornim predviđanjima "Automobil ide natrag i ubrzava kako bi svladao zadnjih stotinjak metara koji vode na Jahorinu gdje su se 1984. održale zimske olimpijske igre, a sada tu borave bosanskosrpski izbjeglice kao i dobar dio paljanskih ministara. Kotači se skližu na ledu. Vrijeme je predizborne šutnje. Izlozi su prekriveni posterima s momčadi SDS-a, Srpske demokratske stranke Radovana Karadžića, s natpisom: Mi nismo izdajice. Čujemo vozača kako psuje: prokleti izbori... Na vrhu brda pod snijegom, u kavani hotela 'Bistrica', Jovan Zametica, bivši savjetnik Radovana Karadžića koji je prešao u službu srpskog člana zajedničkog predsjedništva Momčila Krajišnika, još pokušava uvjeriti u pobjedu i 'preporod' SDS-a... Usprkos Plavšićkinim izdajama mi prihvaćamo izbore... jer smo sigurni da ćemo s radikalima pobijediti... 'Gubitci' su toliki da SDS i njegov radikalni saveznik (stranka Vojislava Šešelja) koji su u Skupštini republike srpske imali više od polovice zastupničkih mjesta (46 od 83), imaju, prema paljanskim 'analitičarima' velikih izgleda da se pri osnutku sljedeće vlade nađu u oporbi. Recimo, kaže Zametica nerado, da Plavšićkina stranka, muslimanski savez i neke manje stranke dobiju 51 posto glasova... Srpska će vlada biti prebačena u Banju Luku; redarstveni će načelnici (prim. ur. istočnog dijela) biti smijenjeni, prijestolnica više neće biti srpsko Sarajevo (prim. ur. gradić Pale ponad grada)... Kratko i jasno, bit će to kraj paljanske politike i dvije godine nakon Daytona, nade u napredak u provedbi civilnog dijela mirovnih sporazuma. Međutim, Demokratska stranka i posebno radikali, dobro ustrojene skupine, također imaju 'dobrih izgleda'. Prosječan izbornik, izgubljen pred dugom listom stranaka - 49 - mogao bi se još jednom 'uteći sigurnim vrijednostima'... 44 mjeseca rata, mržnja, strah u spoju s jasnim dojmom da Plavšićkom upravlja Washington (bosanskohercegovačka prijestolnica, kako kaže jedna šala koja se rado prepričava na Palama) jačaju klan ekstremista. Pridružite se pobjednicima, poziva jedan od slogana. Ovaj put, SDS je, izvukavši pouku iz općinskih izbora, puno odlučniji glede međunarodne zajednice, dodaje Zametica. S hladnoćom, i sumornost je došla na Pale. Plavšićka ili Krajišnik, ista stvar, kažu ljubitelji šljivovice, umorni od novinarskih pitanja. Vidjet ćete, tvrdi Dragan, student ekonomije koji je zauzet igranjem šaha, partija Banja Luka - Pale završit će se patom. Njegov susjed Siniša uzima komad papira i bilježi predviđanja: SDS će izgubiti 15 mjesta, radikali će dobiti 10... Zatim se zaustavlja uznemiren: Socijalisti (prim. ur. vjerni Beogradu i Miloševiću)? Nemam pojma... Znate, to je Balkan!" Međunarodna zajednica glasuje za Biljanu Plavšić "Sada se opet, na neki način, nalazimo u situaciji koju u Bosni dobro poznajemo: treba igrati na sve ili ništa. Ako prođe, preskočili smo veliku zapreku. Ako zapne, vraćamo se u razdoblje puno nesigurnosti i paralize. Dan uoči prijevremenih parlamentarnih izbora koji se ovoga vikenda održavaju u republici srpskoj u Bosni, Jacques Klein, pomoćnik civilnog predstavnika međunarodne zajednice Carlosa Westendorpa, zadržava dah od neizvjesnosti. Više od milijun građana trebalo bi izići na birališta, a Robert Frowick, šef OESS-ove misije koja nadzire održavanje samih izbora, pozvao je sve strane na suradnju. Ulog je velik: u pitanju je istovremeno i stabilnost republike srpske i nastavak mirovnog procesa u cijeloj državi, a posebno povratak izbjeglica i poštovanje rezultata izbora održanih u rujnu ove godine. Kako bi se povoljno riješila beskrajna unutarnja politička kriza, sukob 'tvrdolinijaša' i 'umjerenih' u srpskom vodstvu, međunarodna je zajednica poravnala put ispred Biljane Plavšić, nekad zagovornice etničkog čišćenja, sada pokajnice, koja je spremna poštovati Daytonski sporazum. Zauzimanje predajnika državne radio-televizije, smirivanje policijskih snaga koje su padale u iskuštenje da izvedu državni udar... NATO-ovi vojnici i ured visokog povjerenika međunarodne zajednice posljednjih su se nekoliko mjeseci jako koristili dvjema metodama koje su sve do tada apsolutno pripadale 'Karadžićevom klanu' - riječ je o zastrašivanju i promidžbi. A i ovoga je tjedna otvaranje banjolučke zračne luke civilnom prometu, nakon četverogodišnje stanke, okrunilo napore onih koji rade na povratku bosanskih Srba u svijet. Srpski narodni savez, nova stranka gospođe Plavšić, kojoj predizborne prognoze predviđaju 20 posto glasova, sigrno neće biti bez aduta za zavođenje birača, predviđa američki diplomat Jacques Klein, uz tvrdnju da je 'to realno', dan prije održavanja izbora. Uspjeh njezinih kandidata značio bi kraj samoubilačke izolacije republike srpske, a možda i početak kraja za ekstremističke zapovjednike koji danas razmišljaju samo o tome kako da se obogate na račun naroda, korupcijom i krijumčarenjem. Na drugoj strani nalaze se ultranacionalisti iz Karadžićevog SDS-a, a kampanju su vodili oko vrlo pojednostavnjenih, ali uspješnih tema poput 'međunarodne zavjere' i 'izdaje Biljane Plavšić'. Oni, okupljeni oko Momčila Krajišnika, člana zajedničkog predsjedništva, očekuju prije svega rasap svojih liberalnih protivnika (to je vječna drama srpskih demokrata) i očuvanje svojeg dominantnog položaja u budućem parlamentu. Konkurenciju im predstavlja ... desnica - Radikalna stranka, čiji će vođa Vojislav Šešelj biti kandidat na predsjedničkim izborima u Srbiji 7. prosinca. Vođe SDS-a kažu da su u iskušenju da stvore veliku 'domoljubnu' koaliciju u ime 'velike Srbije' i 'etničkog čišćenja'. Radikali su postigli prevlast u nekim mjestima na posljednjim općinskim izborima, a njihov populistički diskurs zavodi najveće gubitnike u ratu, one osiromašene i uvjerene da su prepušteni vlastitoj sudbini. Jedini pravi adut 'ultraša' leži u politici pogoršavanja stanja i pojačavanju napetosti, kaže jedan savjetnik Roberta Frowicka. Osjećajući da im sjeverni dio države izmiče, mogli bi se preusmjeriti na jugozapad, tamo gdje imaju većinu i gdje slogani s Pala i dalje nešto vrijede među planinskim i seoskim stanovništvom. Ali to bi značilo nepovratni društveni i geografski raskid. Kao i prigodom svakog delikatnog zaokreta, međunarodni poslanici vrše pritisak na Slobodana Miloševića kojega i dalje smatraju glavnim vozačem srpskog vozila. Robert Frowick i Carlos Westendorp opet su otputovali u Beograd kako bi tamo potpisali zajedničke apele s jugoslavenskim predsjednikom pozivajući 'narod na izbore' i 'kako bi se oni održali bez pritisaka i pošteno'. A Milošević, kojega sada muče druge brige, potpisao je te apele bez nekakvog oduševljenja, budući da mu nedovoljan prodor njegove socijalističke stranke u republici srpskoj ne omogućuje igranje uloge suca u političkoj borbi koja će tmao nastati. Kraj godine bit će presudno razdoblje. Prema katastrofičnom scenariju, prisustvovat ćemo ostanku nacionalista u Bosni i velikom uspjehu ekstremne desnice u Srbiji. To bi oslabilo Plavšićevu, destabiliziralo Miloševića i paraliziralo diplomatsku inicijativu, zaključuje neumorni Jacques Klein. Ali mi u to ne vjerujemo. Ovdje, u Sarajevu, mi osjećamo da se vjetar okreće u povoljnom smjeru. Daytonski će sporazum svoju drugu obljetnicu doživjeti u znaku nade, a ne u znaku neuspjeha..." - stoji u članku Edouarda van Velthema. ŠPANJOLSKA ABC 23. XI. 1997. Nakon sukoba između Karadžića i Plavšićeve, bosanski Srbi danas biraju svoj parlament "Međunarodna zajednica se upustila u održavanje prijevremenih izbora na području pod nadzorom bosanskih Srba u nadi da će tako ukloniti jastrebove koji samim svojim postojanjem sprječavanju primjenu mirovnog sporazuma, ali bi put traženja kompromisnih rješenja i borbe protiv korupcije, koji su zacrtali u Banjoj Luci, mogao naići na nerazumijevanje razočaranog stanovništva i doživjeti neuspjeh u suočavanju s mašinerijom s Pala i stvaranjem alternative onome što nudi predsjednica Biljana Plavšić. Ovoga vikenda na izborima u republici srpskoj u Bosni glasovat će se za 49 stranaka. To bi moglo stvoriti dojam postojanja različitih struja, ali one zapravo i ne postoje u tom entitetu čije su granice zacrtala ratna osvajanja i Daytonski sporazum. Za Zapad, važno je jedino oslabiti SDS uz pomoć pragmatičnije alternative, predsjednice Biljane Plavšić, bivše članice klana s Pala koja se zalaže za poštovanje Daytonskog sporazuma. Najmanje 20 stranaka, prema riječima analitičara Miladina Kostovića, dijele istu ideologiju, istu politiku, organizaciju i metode. Mnoge od njih izravno su povezane s SDS-om koji je i pokrenuo rat u Bosni, osam stranaka zagovara politiku Radikalne stranke, sve su te stranke zapravo ogranci tih dviju stranaka, na čijem se čelu nalaze bivši ministri i bivši vođe SDS-a, a sve su one kćeri istog oca: Radovana Karadžića i njegovih nalogodavaca iz Beograda. Među njima, najvažnija stranka, na čijem se čelu nalazi i predsjednica republike srpske Biljana Plavšić, jest Srpska narodna stranka (SNS), a u njezinu se vodstvu nalaze imena poput Ostoje Kneževića, Svetozara Mihajlovića, Đurđa Banjca, Ostoje Kremenovića i Novaka Kondića. Svi su oni do prije nekoliko mjeseci bili u vodstvu SDS-a, a njima su se priključili i brojni gradonačelnici i članovi općinskih vijeća sa sjevera te regije, kao i direktori tvrtki i parlamentarni zastupnici koji su prije bili članovi SDS-a. Kad je riječ o strankama čije je sjedište u Banjoj Luci, uz posvemašnju šutnju o odgovornosti za pokretanje rata, jedina tema predizborne kampanje, koju je razočarano i siromašno stanovništvo slabo pratilo budući da razmišlja o nadolazećoj zimi, bilo je gospodarstvo, podjela vlasti, zloraba ovlasti u policiji, krađa javnog novca i sveopća korupcija. Tako je jedna od posebnih tema bila i nedavna borba između predsjednice Biljane Plavšić i njezine nove stranke SNS-a protiv svoje nekadašnje stranke SDS-a s Pala. A pristaše Pala govorili su o izdaji najviših dužnosnika, prijevarama i prisvajanju ovlasti Biljane Plavšić, uz pozive na zbijanje redova kako bi se očuvali položaji dostignuti tijekom rata, ali i demokratska dostignuća ostvarena pod vodstvom Radovana Karadžića, osumnjičenog za počinjene ratne zločine. Njegovo je izručivanje već dva puta zatražio međunarodni sud za ratne zločine iz Haaga, a on je sam prije rata u Sarajevu bio poznat kao pripadnik UDBA-e unutar udruženja književnika, bio je zatvaran zbog veza s mafijom kao i sadašnji vođa s Pala i srpski član zajedničkog bosanskog predsjedništva Momčilo Krajišnik. Neki promatrači drže da su upravo te stare veze s mafijom ono što i dalje održava na životu Pale, a otud i njihova nepopustljivost. Od svih stranaka bosanskih Srba, za barem njih pet vrlo je diskutabilno sudjelovanje na ovim izborima zato što su registrirane u Jugoslaviji. Riječ je o Srpskom pokretu obnove, stranci Srpsko-pravoslavne harmonije (??) Radivoja Glavaševića, stranci Nacionalni demokratski savez iz Banje Luke, Jugoslavenskoj demokratskoj stranci Jovana Šprema i Komunističkoj partiji - pokretu za Jugoslaviju koji dijeli članove s JUL-om. Osim narcisoidnosti,i to zbog minimalnih razlika, ne može se primijetiti nekakva raznolikost stavova kad je riječ o korištenju srpskog naroda pri uništavanju Muslimana i prisvajanju njihova teritorija, osim skromnih iznimaka poput umjerenog liberala Miodraga Živanovića i ponekog socijalista. Stoga taj veliki spektar stranaka, uz biračko tijelo koje čini samo 1.100 000 glasača, neće odgovoriti na želju za demokratizacijom, drže promatrači, nego će biti obična utrka za prisvajanje položaja, tvornica i plaća nad kojima će se na taj način steći nadzor. Tako je lako objasniti i teškoće pri uspostavi novih općinskih vijeća u republici srpskoj. Na ovim se izborima pojavljuju i bošnjačke stranke i stranke bosanskih Hrvata, među kojima se prvi put pojavljuje i svemoćni HDZ, koji tako naglašava promjenu stava Franje Tuđmana glede povlačenja katolika iz središnje Bosne prema strateškim važnim teritorijima na zapadu. Unatoč tome, zbog slabe informiranosti izbjeglica iz bošnjačko-hrvatske federacije i njihove nezainteresiranosti za ono što doživljavaju kao obiteljske svađe između Srba, predviđa se njihov slab odaziv na izborima. Stoga i izjava posebnog OESS-ov izaslanika Roberta Frowicka, koju je dao jučer u Banjoj Luci, 'da je zadovoljan zbog toga što se problemi rješavaju održavanjem izbora', može izgledati kao da nema veze s realnošću, čak i pomalo smiješnom," piše Angel Santa Cruz. AUSTRIJA DIR PRESSE 22./23. XI. 1997. Kompromis o proširenju EU-a "Šefovi država i vlada Europske unije u četvrtak na večer približili su se na rubu vrha o zaposlenosti u Luxemburgu kompromisnoj formuli za proširenje koja bi trebala zadovoljiti sve kandidate. Na vrhu EU-a sredinom prosinca u Luxemburgu EU će navodno svoj jedanaestorici kandidata ponuditi 'pregovore', no pod tim podrazumijeva razne stvari. Naime, zapravo će se intenzivni pregovori održat samo sa šest natjecatelja koje favorizira povjerenstvo EU-a - Madžarskom, Poljskom, Češkom republikom, Slovenijom, Estonijom i Ciprom - s drugima će započeti samo labavi proces konzultacija. Savezni kancelar Viktor Klima u svakom je slučaju naglasio da se 'riječ pregovori treba posvuda pojavljivati'. Jedan stručnjak EU-a opisao je to kao pokušaj 'Animal Farm': 'Svi su jednaki, neki su jednakiji.' Klima drži da se time žele izbjeći neželjeni politički signali onim državama koje još ne bi bile ocijenjene dovoljno naprednima. Glede šest favorita ne radi se o zatvorenoj skupini koja bi zajedno pregovarala, zaključila i pristupila; i druge države mogu se priključiti u svako doba, primjerice Slovačka, ako ispuni uvjete. Na prijepornoj europskoj konferenciji ističe se i slično rastezljivo rješenje: pod pretpostavkom da Grčka pristane, žele pozvati i Tursku. No zbog toga će na konferenciji biti nesadržajan forum koji bi trebao njegovati europski dijalog i dati europsku perspektivu. 'To nije gremij koji odlučuje, tamo se ne raspravlja o pitanju pristupa', rekao je Klima. Osim Turske mogle bi surađivati i Švicarska i Norveška ako imaju interesa. Poziv je izreklo vijeće a ne povjerenstvo EU-a, sastajali bi se samo jednom godišnje. Nadaju se da će na taj način podupirati za Zapad strategijsku važnu Tursku bez da će joj morati praviti ustupke. Pristanak Grčke ovisi o rješenju zamršene borbe problema o kojoj će sadašnji predsjeddnik EU-a luksemburški premijer Jean-Claude Juncker voditi razgovore u ponedjeljak tijekom posjeta Ankari" - izvješćuje Doris Kraus. SALZBURGER NACHRICHTEN 22. XI. 1997. Punom parom u Europu "(...) Kučan, koji ulazi u izbornu utrku kao nestranački kandidat, može mirno iščekivati izbore, zakazane za ovu nedjelju. Istražitelji javnog mnijenja prognoziraju da će (...) već u prvom krugu izbora dobiti apsolutnu većinu glasova. Ako se uopće može govoriti o predizbornoj kampanji, valja konstatirati da se odvijala gotovo isključivo na radiju i televiziji. Krug tema o kojima se raspravljalo obuhvaćao je priželjkivani pristup EU, reformu mirovinskog sustava, privatizaciju, rasipanje državnog novca i kriminal. Status jedinog ozbiljnog Kučanova izazivača uživa 37-godišnji predsjednik slovenske skupštine Janez Podobnik. Podpredsjednik suvladajuće narodne stranke može računati na 6 do 9 posto glasova - riječ je o rezultatu o kojem ostatak kandidata može samo sanjati. Usprkos Kučanovom statusu favorita, Podobnik u razgovoru za list zrači samopouzdanjem: 'Očekujem drugi krug'. U tom slučaju, taj 38-godišnji liječnik računa na glasove cjelokupnog konzervativnog bloka u suradnji s kojim namjerava osporiti Kučanovu pobjedu. Upitan o ciljevima, Podobnik državnički odgovara: 'Želim biti predsjednik svih Slovenaca i Slovenki'. Nakon opetovanog propitivanja, napokon otkriva zašto bi upravo on a ne Kučan trebao biti na čelu slovenske države: 'U društvu ne prisutna nesklonost bivšim komunističkim aktivistima. Stoga je važno da građani mogu izabrati i kandidata koji nije imao nikakve veze s bivšim sustavom'. U isti rog puše i desno orijentirana oporba. Neposredno uoči izbora vođe demokršćana i socijal-demokrata Janez Janša i Lojze Peterle objavili su rezoluciju o obračunu s bivšim komunistima. Po tom prijedlogu dužnosnici bivšeg komunističkog režima trebali bi pet godina biti isključeni iz svih javnih dužnosti. No, taj lov na vještice nije razljutio Kučana koji je osamdesetih godina bio predsjedatelj Saveza komunista Slovenije i ne taji svoju prošlost. Osim toga, šefovi oporbe nisu uspjeli prije izbora uvrstiti spomenuti prijedlog u dnevni red slovenske skupštine. Kučan se tek u drugom dijelu ove godine odlučio ponovo istaknuti kandidaturu nakon što su untarpolitičke razmirice mjesecima blokirale politiku i na kraju vjerojatno rezultirale neuključivanjem Slovenije u prvi krug proširenja NATO-a. Kučan se po vlastitim riječima odlučio kandidirati kako bi pomogao ostvariti bar drugi vanjskopolitički cilj Slovenije - punopravno članstvo u EU. Nakon što je slovenska skupština rafiticirala sporazum o pridruženom statusu u EU, Slovenija je ovog ljeta napravila krupan korak u smjeru ostvarenja tog cilja ali je to platila gorkom pilulom: pod pritiskom Italije slovenska je skupština spornom promjenom ustava ukinula zabranu slijedom koje stranci nisu smjeli kupovati nekretnine. Marija Adanja, ravnateljica ureda za europske odnose, smatra da ne postoji ni politička ni gospodarska alternativa pristupu EU: 'Za Sloveniju u ovom slučaju nije bitno prebrojavanje novčića ni pitanje isplati li se pristup EU ili ne. Bitna je odluka želimo li biti dijelom Europe ili ne'. Gledano iz gospodarske perspektive, ta je tvrdnja točna. Nakon nestajanja jugoslavenskog tržišta, udio EU u vanjskotrgovinskoj razmjeni Slovenije porastao je na 70 posto. U usporedbi s tim udjelom, na države nasljednice bivše Jugoslavije otpada samo 16,7 posto ukupnog izvoza. Reforme čija je završna točka pristup EU zahtijevat će od Slovenije još puno energje. Adanja ističe da u prvom redu treba jače poticati usklađivanje zakona. U svakom slučaju, Slovenija u Bruxellesu neće nastupiti kao molitelj, naglašava Adanja: 'Sa 100 tisuća šilinga po stanovniku već sada imamo najviši prihod među svim reformskim državama'. Slovenska vlada uskoro će pokrenuti kampanju ispitivanja terena. 'Austrijska je kampanja možda bila previše dobra', smatra Adanja i dodaje da pragmatični Slovenci ionako ne bi vjerovali pretjerano ružičastim perspektivama. Slovenski ministar vanjskih poslova Frlec smatra da će EU 2003. ili 2004. g. primiti sljedeću skupinu novih članica. On smatra da nije važno hoće li Bruxelles 1998. g. istodobno pokrenuti pregovore sa svih deset kandidata ili u početku samo sa šest favorita. 'Važno je da se nađemo u prvom krugu'. Frlec ne pokazuje da je razočaran što je NATO na pregovore već pozvao Mađarsku, Češku i Poljsku dok Slovenija još mora čekati. On smatra da će u drugoj polovini prvog kruga proširenja biti pribljena i Slovenija. 'Smatram da je kandidatura Slovenije, male države, stare samo šest godina, za članstvo u NATO-u jedan od njavećih uspjeha slovenske vanjske politike'. Adanja to drugačije tumači: 'Slovenci su bili šokirani što države koje su bile daleko dublje iza Željezne zavjesne ranije pozvane na pregovore za pristup NATO-u dok smo mi ostali u čekaonici'. Ona napominje da ipak ne treba zaboraviti da je Slovenija u najboljem položaju od svih reformskih država te da je već sada daleko bliže Europi", prenosi na kraju članka Barbara Egger. SRBIJA POLITIKA EKSPRES 21. XI. 1997. Tuđmanove tajne diplomatske igre "Kad je prije dva mjeseca u New Yorku ministar vanjskih poslova BiH Jadranko Prlić stavio svj potpis na dokument o uspostavljanju diplomatskih odnosa između BiH i Izraela nitko nije slutio da službeno Sarajevo, odnosno vlasti u Federaciji BiH ili Uniji BiH, nemaju s tim ništa i da je to učinjeno bez njihovog znanja. 'Ekspres' je prije nekoliko dana o tome pisao procjenjujući da je to još jedna ujdurma Franje Tuđmana. (...) Za sve to, naravno, Tuđman mnogo ne haje jer nije jednom do sada pokazao da njemu do tog bosansko-islamskog naroda nije ni stalo. To nekada zvano 'cvijeće hrvatskog naroda' Tuđmanu je potrebno samo kao 'topovska hrana' u obračunu sa Srbima što, nažalost, ni Izetbegović ni mnogi drugi prije njega nikako da shvate. Izetbegoviću sada ne preostaje ništa drugo nego da uputi diplomatsku notu Zagrebu. Međutim, prije toga morao bi imati ozbiljne razgovore s Prlićem, Šoljićem i Zubakom koji, nije nikakva tajna, sve što rade - rade po instrukcijama iz Zagreba", piše list. POLITIKA 21. XI. 1997. Poslije rasvijetljenog ubojstva župnika koje se u Senti dogodilo prije tri godine "Organi istrage stegnuli su obruč oko dvadesetjednogodišnjeg Čabe Hanaka iz Sente koji je, vidjevši da se u rukama policije neumoljivo gomilaju dokazi protiv njega, priznao ubojstvo župnika Andraša Buša. Ubojstvo je počinio prije tri godine. (...) Mladić je u iskazu sucu rekao da je ubojstvo počinio kako bi se spasio župnikove nastranosti i objesti, jer ga je duže seksualno zlostavljao. (...) Inače, homoseksualnost Andraša Buša nije bila nepoznata Senćancima, a postoje i tvrdnje da je nakon 20 godina službovanja u Telečki, upravo zbog ovih svojih seksualnih sklonosti, premješten u Sentu", piše list. DT MAGAZIN 23. XI. 1997. Razgovor: Borisav Jović "Onima koji u mojoj knjizi traže argumente za traženje ratne odštete poručujem da u njoj takvih argumenata nema, ali ima isuvše dokaza da je hrvatska vlast izazvala međunacionalni sukob na prostorima Hrvatske i pridonijela izbijanju građanskog rata u BiH, za što bi morala, da je međunarodne pravde i poštenja, snositi političku i materijalnu odgovornost", kaže, uz ostalo, Jović. HRVATSKA VJESNIK 24. XI. 1997. Kako čitati Dayton? U ozračju očitovanja službenoga Sarajeva o hrvatskom prijedlogu o uspostavi posebnih odnosa - podupiranje hrvatske i srpske strane u Predsjedništvu BiH (Zubak, Krajišnik) i prepričavanje osobnog stava odsutnoga Izetbegovića (Silajdžić) - ocjenu američkog veleposlanika u BiH R. Kauzlaricha da je hrvatski prijedlog "u suprotnosti s Daytonskim sporazumom", komentira Josip Vričko. Novinar ocjenjuje da je Kauzlaricheva reakcija, "ma koliko očekivana, pokrenula možda i ključno pitanje: je li živa Daytonska BiH i može li, barem u perspektivi, oživjeti država začeta u američkoj bazi prije točno dvije godine? Bosna, iako su iza onakve kakvom je Amerikanci zamišljaju dva rođendana, očito još nije 'prohodala'. U takvim okolnostima, mišljenje američkog diplomata praktički ima veće značenje od stava dvojice članova Predsjedništva, kojima su legalitet i legitimitet dali građani na demokratskim izborima pokrovitelj kojih je bila međunarodna zajednica. U takvoj BiH, također, osobni stav jednoga od članova državnog vodstva postaje jednako važan, ili čak važniji, od stava političkih čelnika dvaju konstitutivnih naroda. Pritom, dakako, valja naglasiti da Ustav BiH dopušta mogućnost entitetima da sklapaju veze sa susjednim državama. Znači li to da je i Ustav u koliziji s Daytonom?", naglašava Vričko i na kraju piše: "Službenom Zagrebu, kao jednom od jamaca Daytonskoga sporazuma, stalo je da taj sporazum profunkcionira. Ali činjenica je da se gotovo uvijek u ključnim (ili spornim) situacijama pokaže da je, zato što je potpisan u velikom cajtnotu, Dayton ostao nedorečen. Odnosno, kao što su to već primijetili brojni analitičari, može se tumačiti na različite načine. Pozivanje na Daytonski sporazum u kontekstu hrvatskoga prijedloga o posebnim odnosima pokazuje da su doista u pravu. Znači li to da je vrijeme za novo 'dopisivanje'?" Račanova (o)poruka oporbi "Energičan istup Ivice Račana u Saboru" povod je osvrta Deana Sinovčića koji ocjenjuje da je Račan "svojim povišenim tonovima" želio odaslati neke poruke jer "teško da je išta kod Račan slučajno. Račan osjeća da je dio, SDP-u manje ili više bliske, oporbe izgubio zbog unutrašnjestranačkih sukoba dobar dio kredibiliteta u javnosti. U tom smislu Račan i vodstvo SDP-a namjeravaju oporbeno 'osamostaliti' stranku je znaju da trenutno ne zvuči baš najbolje 'SDP kao dio oporbebog centra', ponajmanje zbog SDP-a, daleko više zbog HSLS-a i HSS-a", komentira Sinovčić. Istaknuvši kako je, međutim, "u SDP-u još živa ideja o okupljanju oporbenih stranaka kako bi se na sljedećim izborima za Sabor zajedničkim nastupom pokušao pobijediti HDZ-, iako protekli stranački događaji na centru ne idu u prilog toj ideji", Sinovčić nastavlja: "Ako ništa drugo, vrijeme djelomično radi za SDP, jer će se agonija HSLS-a vrlo skoro okončati na ovaj ili onaj način, a očekuje se da će se ubrzo nakon toga slično dogoditi i u HSS-u. Tada će Račanu i SDP-u biti dovoljno jasno što mu je raditi do sljedećih izbora - okupljati oporbu ili samostlno nastupati - ovisno o raspletu događaja u tim strankama". Sinovčić drži kako je jasno "da je Račan spreman na obje solucije" s njihovim dobrim i lošim stranama. "Uspiju li se političke stranke centra oporaviti (u što malo tko vjeruje), SDP će biti kritiziran kako se koristi ostatkom oporbe za vlastiti uspjeh, kao u slučaju 'zagrebačke krize'. Uz to, pitanje je bi li na takvo oporbeno liderstvo SDP-a pristao, primjerice, Budiša. Ostane li SDP sam, spominjanje komunizma i ateizma ponovno će biti na tapetu, ma koliko Račan mislio kako u takve priče malo tko vjeruje", objašnjava Sinovčić i zaključuje: "Stoga Račanov grlati nastup u Saboru ima jednostavnu poruku, namijenjenu prije svega ostatku oporbe, i glasi: SDP se kreće, a vi - ili ostanite ukopani u mjestima ili se pokrenite za nama. Predsjednik SDP-a sada samo traži njihov jasan odgovor". Postaje li HHO sekta Čičkovih sljedbenika? "Na plenarnoj sjednici Hrvatskog helsinškog odbora (HHO), održanoj u subotu u Zagrebu, iz članstva te udruge isključen je Drago Pilsel, jedan od utemeljitelja HHO-a, njegov prvi tajnik i bivši zamjenik predsjednika. S njim se solidarizirala i poznata odvjetnica Dafinka Večerina koja je napustila skup držeći da nije bilo statutarnih temelja, a niti razologa da se isključi Pilsela", piše Marko Barišić u uvodu članka. U nastavku novinar ukratko prepričava poznate pojedinosti vezane uz odnos na relaciji Pilsel-Čičak, odnosno navodi neke od pojedinosti vezane uz isključivanje Pilsela ("... Čičak je sa svojim istomišljenicima triput mijenjao Statut HHO-a kako bi stvorio pretpostavke za svoju namjeru.") i ocjenjuje: "Na kraju ostaje činjenica da je isključenje Drage Pilsela iz jedne takve udruge kao što je Helsinški odbor svakako presedan. No, podugačak je popis javnih djelatnika koji su otišli iz HHO-a uglavnom zbog samovolje koju je u toj udruzi provodio I. Z. Čičak". Barišić pritom izdvaja neka od njih: odvjetnica Zvjezdana Znidarčić-Begović; pravnici Slobodan Budak, Vjekoslav Vidović, Orhideja Martinović; Slobodan Lang, Božo Novak, Dušan Bilandžić, Mladen Maloča, Ante Gavranović, Dubravka Ugrešić. "Promatrači drže da je glavni razlog odlaska tolikog broja uglednih javnih djelatnika iz HHO-a u činjenici da je Čičak potpuno privatizirao tu udrugu. 'Čičku taj Odbor treba stoga što nije uspio njegov povratak u politiku kroz stranke u kojima je bio', mišljenje je jednoga od članova HHO-a. A osim toga, HHO mu omogućava i dobru materijalnu poziciju. Naime, prema određenim informacijama, iako je Dragomir Vojnić službeno rizničar udruge, glavni financijski operativci zapravo su osobe iz Čičkova kruga. Stoga mnogi članovi HHo-a sve glasnije izriču sumnje u ispravnost financijskog poslovanja te organizacije. Svakako ne bi bilo dobro kad bi se jednog dana ispostavilo da je, kako to reče jedan član HHO-a, 'netko trgovao tuđim nesrećama'. Zbog svega rečenog mnogi drže kako je Čičak od HHO-a zapravo napravio svoju privatnu sljedbu. Svi ugledniji djelatnici su otišli, a ovi koji su ostali, uz neke iznimke, i nemaju nekog posebnog izbora. Banac nije uspio u hrvatskoj politici, Puhovski s teretom činjenice da je bio svjedokom optužbe u sudskim procesima hrvatskim sveučilištarcima 1971. i ne može opstati u hrvatskoj politici izvan HHO-a, dok većina drugih niti dolazi na sjednice niti posvećuje potrebnu pažnju toj udruzi. Međutim, takav razvoj događaja ne iznenađuje. Mnogi su još prilikom Čičkova dolaska na čelo HHO-a upozoravali da je u pitanju osoba koja je najbolja kada treba destruktivno djelovati", piše Barišić. U sklopu članka, objavljena je i izjava Drage Pilsela koji kaže kako je Ivan Zvonimir Čičak "osoba o kojoj hrvatska javnost nema pravu sliku". Istaknuvši kako je Čičak "osobno pridonio promociji ljudskih prava kao i svi članovi Hrvatskog helsinškog odbora" i posvjedočivši da je Čičak "vrlo hrabro i odvažno branio ljudska prava u Hrvatskoj", Pilsel upozorava da Čičak, "međutim, nije mogao i nije htio odvojiti sebe kao građansku osobu koja želi biti u politici od uloge predsjednika HHO-a koja mora poštovati raznolikost svjetonazora. Posljednjih godina svjedok sam neopisivog izljeva sujete i taštine koja je dovela do toga da se I. Z. Čičak svom snagom okmio na ljude koji su mu postali smetnja. Članstvo je toliko izmijenjeno da se zaboravilo sve što se događalo. Sa mnom odlazi i jedna od najuređenijih arhiva koji je postojao među članstvom HHO-a, i zato je trebalo čekati više od godinu dana i triput mijenjati Statut da bi se riješio osobe koja ga se usudila javno kritizirati", upozorava Pilsel i na kraju naglašava: "Kako sam upoznao I. Z. Čička i njegove humane kvalitete, tako sam upoznao i Čička kao izuzetno netolerantnu osobu, umišljenu, sklonu mržnji i osveti, makinacijama, lažima i prijevarama". VEČERNJI LIST 24. XI. 1997. 'Čičak poput Staljina, Puhovski poput Višinskog' "Pretvara li se Hrvatski helsinški odbor, nakon isključenja Drage Pilsela i istupanja iz njega odvjetnice Dafinke Večerine, koja se solidarizirala s Pileslom, doista u 'sektu Čičkovih sljedbenika', kako je to izjavio izbačeni član te organizacije za zaštitu ljudskih prava?", pita Robert Valdec u uvodu članka u kojem, uz navođenje nekih detalja vezanih uz rad HHO-a, prenosi mišljenja glavnih aktera posljednjih događanja - novinara Drage Pilsela, Ivana Zvonimira Čička, predsjednika HHO-a, Žarka Puhovskog, zamjenika predsjednika HHO-a i odvjetnice Dafinke Večerine. Istaknuvši kako je njegovo smjenjivanje dugo pripremano, jer je samo ove godine tri puta mijenjan statut Odbora kako bi se ono reaiziralo, Pilsel napominje: "'Subotnja sjednica izgledala je doista kao jedan od staljinističkih montiranih procesa, a uz Čička, koji od nekadašnje žrtve počeo ponašati poput Staljina, vjerno je stajao njegov Višinski, Žarko Puhovski, siva eminencija HHO-a'". Pilsel još dodaje: "'Čičkova je taština neizmjerna i to je, smatram, osnovni razlog ovim događajima'. Novinar tu napominje kako "niti poslovanje HHO-a, na koje je Pilsel imao primjedaba, nije zanemarivo" i objašnjava: "Naime, uz godišnji proračun od milijun njemačkih maraka i činjenicu da je šefica računovodstva Čičkova šogorica (a u Odboru rade i drugi članovi njegove obitelji), da nitko ne zna kolike su stvarno plaće zaposlenih, da rizničar Vjekoslav Vidović ne dopušta nikome pristup financijama, vežu se različite priče, no to je svakako problem HHO-ovih sponzora". Citirajući potom Pilsela koji kaže da Čičak "'naprosto ne podnosi u svojoj blizini nikoga tko nije njegova hostesa'" i kako "'mu je taština, izgleda, ispred ljudskih prava'", novinar nastavlja: "U krugovima bliskim HHO-u i Zakladi 'Otvoreno društvo' priča se i da je Pilselovo eliminiranje iz Odbora uzrokovano i navodnim zahtjevom jednog od najvećih donatora, Georga Sorosa, da na čelo HHO-a dođe upravo Drago Pilsel, što je, naravno, razjarilo Ivana Zvonimira Čička". Prozvani predsjednik HHO-a, Ivan Zvonimir Čičak u izjavi za list je istaknuo: "'Odbor će danas dati službenu izjavu o najnovijim događajima vezanim uz isključenje Drage Pilsela, no moram istaknuti kako činjenica da je za njegovo isključenje glasovalo tri četvrtine članova Odbora sve govori'". Ne želeći komentirati izravne optužbe na svoj račun, Čičak je dodao: "'Smatram da je ispod svake ljudske razine raspravljati s Pilselom, a što se njegove današnje konferencije za novinare tiče, mogu reći samo da je ovo slobodna država pa prema tome svatko može reći što želi'". Odvjetnica Dafinka Večerina, koja je istupila iz HHO-a zbog isključenja Drage Pilsela, u izjavi za list je istaknula: "'Za isključenje Drage Pilsela iz HHO-a nije bilo nikakvog razloga jer on se nije ogriješio o statut Odbora. Po statutu, naime, razlog za isključenje jest ogrješivanje o ljudska prava na način da netko od članova dovede u opasnost žrtve koje se za pomoć obraćaju Odboru ili nekog od suradnika, a Drago Pilsel to, naravno, nije učinio. (...) Netolerancija kakvu su pokazali čelnici HHO-a ne bi smjela postojati u takvom društvu i ja u njemu više ne želim biti, niti mogu s njima, u takvoj atmosferi, više surađivati', odlučna je D. Večerina, koja ističe kako bi isto napravila da je na takav način iz HHO-a isključen i netko drugi. 'Uvjerena sam da će i Helsinška federacija ubrzo reagirati na sadašnje stanje u HHO-u'- zaključila je D. Večerina", prenosi novinar. Žarko Puhovski, zamjenik predsjednika HHO-a, "osoba koju je Drago Pilsel u intervjuu 'Motrištima' najviše napao izjavivši kako je Puhovski nadmašio samoga sebe iz procesa protiv hrvatskih sveučilištaraca 1971. godine", u izjavi za list je istaknuo: "'Ne mogu ništa reći prije konzultacija s Odborom, no danas ćemo izdati priopćenje tako da će javnost imati priliku čuti i drugu stranu, što je u 'Motrištima' bila uskraćena'". Dodajući potom da osobne napade Pilsela ne želi komentirati i da se na takve stvari "'već navikao'", Puhovski nastavlja: "'Bavim se ljudskim pravima, a ne narcizmom nekih osoba, no mogu reći kako smatram da je Drago Pilsel jedan od naših najistaknutijih i najboljih novinara, ali nema moralni kredibilitet da bi se bavio ljudskim pravima'". SLOBODNA DALMACIJA 24. XI. 1997. Vladari medija Svoje viđenje situacije u hrvatskim medijima, u redovitoj kolumni 'Hrvatska raskrižja', iznosi Zoran Vukman i, uz ostalo, piše: "Mnogi su se pitali kako to da javnost ne reagira na mnoge senzacionalne napise i otkrića o djelatnostima pojedinih političara i gospodarstvenika? Upravo zato jer su mnogi mediji svojim senzacionalističkim pristupom temama stvorili s godinama kontraefekt - zasitili su publiku tim sadržajima i ona je postala imuna, ali joj je i osjećaj za selekciju informacija i stvarno razlučivanje njihove istinitosti u moru napisa ostao otupljen. Naime, ne samo da se više nitko ne uzbuđuje napisom da je netko nešto pronevjerio, jer su upravo mediji stvorili lažni dojam sveopćeg nepoštenja, nego je i upitno povjerenje publike u novinske medije, odnosno svatko vjeruje novinama koje zadovoljavaju njegov ideološki profil, ili vjeruje samo u ono što želi vjerovati. Zanimljivo je da se novinari, pored rasprava o statusu naše profesije, bave uglavnom ideološkim raspravama, ali nitko se nije ozbiljnije usudio postaviti pitanje koliko je stvarno povjerenje publike u njihove novine. Koliko nam zapravo ljudi vjeruju? To je najneugodnije pitanje za novinarsku profesiju jer uključuje i pitanje osobne novinarove etike, njegove moralnosti i pismenosti, ali i odgovornosti prema javnosti. Tu, dakle, dolazimo do temeljnog pitanja: koliko su novinari odgovorni za stvaranje javnosti koja uopće ne reagira na bitna nepolitička pitanja hrvatske budućnosti? Ma koliko sve bilo dotaknuto prstima politike - život ipak nije dnevna politika, niti je naša sudbina predodređena stranačkim priopćenjima i lamentiranjima političkih dužnosnika. Političari nam pišu kolumne i umuju nad hrvatskom stvarnošću, prosiplju svoju ojađenost ili svoj otrov, ali nitko se više ne sjeća da pored njih u ovoj zemlji postoje i neki drugi ljudi. Gdje je naša književna javnost, gdje je naša teološka i filozofska javnost, gdje su njihovi mediji koji bi se dodirivali s njezinim središtima, a ne prebivali na marginama? Da je takva javnost stvorena i konzistentna, onda bi imala odgovore na mnoga ključna pitanja, koja bi dopirala i do šire publike. To da nema takve javnosti opet će neki objasniti političkim motivima i destrukcijom - međutim, riječ je najprije o kulturološkom fenomenu,a u političkom smislu štetu hrvatskoj kulturi čine upravo sukobi klanova podijeljenih po crti vlast-oporba. Ne mislim da su tu novinari isključivi krivci, jer oni nisu iznad društva, nisu njegovi demijurzi, oni dijele njegovu sudbinu, ali se može postaviti pitanje medijskih, kulturoloških i vrijednosnih, ali i nadasve moralnih kriterija. Mora li se javno mnijenje stvarati samo i jedino na načelu senzacije i profita, da bi se time ono i dokidalo kao vjerodostojno, odnosno svodilo na utjecaj pojedinih lobija kojima mediji služe kao moćan instrument društvene manipulacije? Ako se ne otvori prostor i za medije koji bi na javno mnijenje utjecali, a time ga i kreirali, ozbiljnim i moralnijim pristupom, onda se može dogoditi da malim hrvatskim tržištem zavlada nekoliko ljudi i njihovih interesnih skupina koji bi mogli javnosti nametnuti svoje osobne ideološke i profitne kriterije. A biti vladar medija opasna je kušnja za suvremenog čovjeka, jer u trenutku pomisli - da mu se nudi čitav svijet. Tolika je odgovornost medija". Ne dobijemo li Ploče, gradit ćemo luku u Neumu! Zdravka Soldić razgovarala je s Edhemom Bičakčićem, predsjednikom Vlade Federacije BiH, o prijedlogu specijalnih odnosa između RH i Federacije BiH, te o drugima aktualnim pitanjima. Bičakčić drži da je ponuđeni hrvatski prijedlog "apsolutno neprihvatljiv, primarno zbog ponuđene monetarne unije" jer je ona, drži Bičakčić, u nadležnosti državnih, a ne federalnih tijela. "Federacija ne može biti u monetarnoj uniji s Hrvatskom, jer je to protuustavno", napominje Bičakčić. - Bosanskohercegovački prijedlog o korištenju luke PLoče zasniva se na aneksu washiungtonskog sporazuma o konfederalnim odnosima Federacije BiH i Hrvatske. Taj dio sporazum nije prenesen u daytonski sporazum. Zbog čega onda BiH traži besplatno korištenje luke, a istodobno ne prihvaća hrvatsku inicijativu o specijalnim odnosima koji se temelje na istom tom sporazumu?", pitanje je novinarke na koje Bičakčić odgovara: "Nakon washingtonskog sporazuma koji se odnosio samo na Federaciju BiH, došao je daytonski koji je dao okvir za BiH. Sporazum o luci Ploče vezan je uz sporazum o slobodnom prolazu kroz Neum. To je bio paket aranžman koji je tada vrijedio, a mi cijenimo da on vrijedi i danas. Daytonski sporazum, ako ga nije prihvatio, nije ga ni negirao i ne vidim razloga da taj dio sporazuma i dalje ne razvijamo. (...) BiH treba izlaz na more i ako se ne napravi sporazum o luci Ploče, imamo mogućnost praviti luku u Neumu. Zaista imamo vrlo zanimljive ponude da pristupimo izgradnji ove luke. Koliko god to sada izgledalo daleko, ako se ne postigne sporazum o luci Ploče, onda moramo u realizaciju tih ideja. Netko je spominjao luku Bar kao alternativno rješenje. Ta luka može biti alternativno rješenje, ali nikako ne može biti ono što bi bila luka Ploče ili eventualno Neum. Dakle, prava alternativa Pločama jest izgradnja luke u Neumu". Na upit novinarke tko im nudi financiranje izgradnje luke u Neumu, Bičakčić kaže kako se radi o međunarodnom financijsko-poslovnom kapitalu i da je to poslovna tajna pa ne želi otkrivati detalje. Na primjedbu novinarke je li to 'ponuda' da se ubrzaju pregovori o luci Ploče, Bičakčić odgovara: "Možda Vi mene neozbiljno shvaćate, međutim, mi imamo vrlo ozbiljne ponude za izgradnju luke u Neumu. Na poluotoku Prstacu rezervirana je zona od oko šest kilometara za tu namjenu. Također je u tijeku izgradnja puta od Stoca do Neuma po teritoriju BiH..." NOVI LIST 24. XI. 1997. Muk gospodari Saborom "Ugled hrvatskog Sabora ipak presudno ne ovisi o količini protokolarnih predsjedničkih izjava koje će ili neće - Hrvatska televizija objelodaniti s nekog inozemnog parlamentarnog gostovanja, već ponajprije o onome što se u samom hrvatskom Saboru radi ili ne radi", piše Dražen Vukov Colić u uvodu kolumne 'Horoskop' u kojoj analizira rad hrvatskoga Sabora. Vukov Colić drži da se u Saboru "opetovano zbivaju stvari koje bjelodano govore o općoj krizi zdravih demokratskih navika", a kao potvrdu tvrdnji izdvaja: "O nekim se presudnim stvarima godinama ne može raspravljati (Predstavka bivših agenata SIS-a ili najnoviji revizorski nalazi o trošenju novca u Ministarstvima obrane, policije i vanjskih poslova), premda bi te stvari sigurno više zanimale javnost od Pavletićevih bugarskih impresija, dok se oporbi uporno zatvaraju usta i postojano odbacuju svi njezini zakonski prijedlozi. Hrvatski sabor se tako bjelodano pretvara u vrlo jednoumnu politikantsku mašinu, koja će po ubrzanom postupku pristati na sve zakonodavne želje Pantovčaka, pa čak i kada se radi o onom najvažnijem od svih prevažnih zakonodavnih poslova - promjenama i dopunama Ustava", ocjenjuje Vukov Colić i na kraju kolumne piše: "Zbog toga i javnost sa sve manje i manje pažnje prati ovakav Sabor, koji preskače javne tajne (Predstavka otjeranih SIS-ovaca), zaobilazi teme dana (televizija) i preskače presudne činjenice (kako najvažnija ministarstva troše novac poreznih obveznika). Takav će Sabor prešutjeti kada neke od njegovih najuglednijih članova, ova ista televizija javno proglasi nemoralnim jugonostalgičarima, samo zbog toga što se nisu složili sa svime što trenutačno predlaže Predsjednik, u takvom će Saboru vladati osobne taštine i bljutavi cinizam, a gospodariti većinski politički muk, čak i kada se Predsjedniku svidi da znatno ograniči neke od njegovih izvornih ovlasti (uloga Županijskog doma). U takvom Saboru, u Zagrebu, u Hrvatskoj, a ne u Sofiji i Bugarskoj, gdje se ipak mnogo lakše hvaliti pred pokornim televizijskim kamerama". 240202 MET nov 97