DNEVNI PREGLED 223 18. STUDENOGA 1997.

BRITANSKI RADIO - BBC 17. XI. 1997. Pregled tisak Glavna priča kojom se britanski mediji nastavljaju baviti i jutros krajnje je neugodna financijsko-politička afera za laburističku vladu i njenog vođu, britanskog premijera Tonya Blaira glede izuzimanja utrka Formule 1 iz opće zabrane reklamiranja duhana. Nakon što je vlada odlučila da će se Formuli 1 dozvoliti da i dalje reklamira duhan dok se u ostalim sportovima to zabranjuje, otkriveno je da nekoliko mjeseci uoči izbora prvi čovjek Formule 1 Berny Ecclestone bio poklonio laburistima milijun funti. Iako vlada tvrdi kako ova donacija i odluka o izuzeću od zabrane reklamiranja cigareta nisu povezane te da će novac Bernyu Ecclestoneu biti vraćen kako bi se izbjegao skandal, Tony Blair jučer se na televiziji javno ispričao zbog načina na koji je njegova vlada donosila ovu odluku u korist Formule 1. Tony Blair danas nadopunjuje svoju javnu ispriku obećanjem o brzoj povjeri financiranja političkog sustava kako bi Britaniji osigurao zdraviju demokraciju, piše današnji 'The Times'. Nakon što je jučer na televiziji rekao kako preuzima punu odgovornost za aferu koja je odvela u najgoru krizu otkako je on premijer, Tony Blair danas podržava državno ograničenje na količine novca koje političke stranke smiju potrošiti, skromni prag do kojeg bi mogle ići individualne i kolektivne donacije, te objavljivanje imena donatora te koliko su njihove donacije iznosile. Ovaj korak označava napore Tonya Blaira da povrati svoj moralni autoritet u zemlji za koje se laburisti više nego očito plaše da je potkopan, piše današnji 'The Times'. 'The Daily Telgraph' najavljuje kako će britanska tajna obavještajna služba MI 5 danas otvoriti svoje arhive po prvi put otkrivajući kako je lovila njemačke špijune za vrijeme I. svjetskog rata. Dokumenti će pokazati kako je MI 5 razotkrila 31 stranog obavještajca prije 1914. puštajući ih da i dalje rade, zatim masovno ih uhićujući na dan kada je započeo rat. Oni će također razotkriti pojedinosti o uhićenju više od 30 agenata tijekom rata te kako je Wernon Kell?, prvi šef MI 5 protestirao kada je jedan od uhićenih agenata izbjegao smrtnu kaznu zbog toga što je bio žena. Šef MI 5 bojao se da će nakon toga Nijemci preplaviti Britaniju ženskim špijunima. Špijune je u Britaniji vodio Kusto Steinhauer, šef njemačke tajne službe, koristeći jednu brijačku radnju u sjevernom Londonu kao poštanski sandučić za komunikacije sa svojim agentima. Kada su ih Englezi uhitili od njih tridesetjednog dvadesetjedan je bio osuđen na smrt. Čertrnaestorica su smakuta, a sedmorica su se izvukli zatvorskim kaznama. Žena koja je izazvala srdžbu šefa MI 5 jer nije bila smaknuta zvala se Eva De Dornoville, bila je Dankinja koju je on sam opisao kao ženu visoke klase i zapanjujuće dobrog obrazovanja. Ona je svoja izviješća slala na poleđini pisama britanskim ratnim zarobljenicima koja su bila obilježena tako da ih je njemačka tajna služba mogla prepoznati. Možda najuspješnija među ratnim operacijema MI 5 bila je uhićenje Gustava Miller koji je svoja izviješća slao kući u obliku malih oglasa u 'The Daily Telegraphu'. MI 5 zamijetio je sumnjive poruke i dešifrirao jednu o isporuci oružja u Italiju. Miller je uhićen, suđen i smaknut, ali službeno on je nastavio postojati. MI 5 je imao njegov kod i sustav te ga upotrebljavao mjesecima objavljujući njegove poruke u britanskom tisku. Nijemci su ove važne pouke smatrali tako dobrima da su mu dali povišicu, piše novinar 'The Daily Telegrapha' Michael Smith. 'The Financial Times' piše o sastanku zemalja Europske unije na kojem će se raspravljati o nezaposlenosti unutar te reintegracije, a koja će se u četvrtak održati u Luxemburgu. Već više od šest godine čelnici zemalja Europske unije obećavaju svakih šest mjeseci, koiko se često ovaj summit organizira, da će smanjiti nezaposlenost. Ali oko pribroja ljudi bez posla još je uvijek više od 18 milijuna, dvostruko veći od broja nezaposlenih u Sjedinjenima Državama, a triput veći od onog u Japanu. Europska komisija poduzima oštre korake pokušavajući poboljšati tržište radnom snagom, njegovu prilagodljivost, obučenost kadrova te troši više novca na istraživanje i razvoj. Evo nekoliko glavnih ciljeva Europske unije. Povišenje udjela radno sposobnog stanovištva u zapošljavanju sa 60 na 70 posto, preusmjeravanje uobičajenog dugoročnog trenda prema višim porezima na plaće, koji su porasli s 35 posto u '80. na više od 42 posto u '95. godini. Povećanje broja nezaposlenih kojima je ponuđena mogućnost obuke za nova zanimanja sa prosječnih 10 posto, što je prosjek za Europsku uniju, na više od 25 posto, što je prosjek najbolje tri zemlje članice. Ipak sve su zemlje svjesne velikih isčekivanja, ni jedna ne govori o smanjenju broja nezposlenih za 50 posto do 2000. godine, kako se to naznačivalo prije pet godina. Glavni prigovor koji Njemačka upućuje na račun općih ciljeva Europske unije glede pokušaja smanjenja nezaposlenosti, strah je da bi oni mogli ugroziti odgovornost pojedinih zemalja u politici zapošljavanja ili neizravno potkopati ravnotežu stabilnosti i gospodarskog rasta koja će voditi proračunsku disciplinu u budućoj zoni Europske jedinstvene valute, piše 'The Financial Times'. 'The Independent' na naslovnoj stranici izvješćuje o rezultatima novog istraživanja koje je pokazalo kako su mladi Britanci nasuprot popularnom imidžu loše obrazovnih hohštaplera ili lijenih iskorištavača socijalne pomoći, osobe s mnogo osjećaja odgovornosti. Iako su mnogi preuzeli neke karakteristike bespoštednog teacherizma, mnogi su zabrinuti zbog raspadanja socijalne države i nesigurosti radnog mjesta. Anketa je provedena tijekom dvije godine na više od 10 tisuća mladih, starosti između 12 i 25 godina, a pitanja su se odnosila na rad, obrazovanje i društvo. Istraživanje je pokazalo impresivnu sliku optimističnog, vrijednog naraštaja koje žele raditi na sebi kroz obrazovanje učeći praktične vještine. Oni visoko cijene trdicionalne korijene tražeći stabilnost kroz brak i obitelj, što je nekada među naraštajima iz 70-ih i 60-ih smatrano staromodnim. Žene su se pokazale spremnijima za novi svijet, dok je zabrinutost zbog prirodnog okoliša stala na drugo mjesto iza socijalnih problema koji mlade Britance više brinu, piše 'The Independent'. *** 'Hrvatska državna administracija je neučinkovita, pregolema, preskupa, nedovoljno se bavi potrebama korisnika državnih usluga, a na županijskoj razini između 20 do 30 posto zaposlenih je suvišno i treba ih što prije otpustiti.' To su samo neki od nalaza studije koja je na zamolbu hrvatske Vlade sačinio poznati britanski Institut za ekonomske studije Adam Smith. Rezultati studije su prošloga petka predstavljeni na sastanku s hrvatskim premijerom Zlatkom Matešom i županima. To je bio povod da Tin Radovani razgovara s Peterom Jangom, direktorom Instituta Adam Smith i jednim od trojice autora rečene studije te ga prvo zamoli da predstavi glavne nalaze njihova istraživanja. = Ustanovili smo kako je hrvatska javna služba zajedno s mnogima drugima u svijetu naprosto prevelika, preskupa, ne pretjerano učinkovita, nedovoljno orijenirana na potrebe korisnika državnih usluga. Stoga potreban je cijeli niz reformi. Zakonski okvir je presložen te ograničava prilagodljivost. Predložili smo nekoliko metoda koje su već korištene u Velikoj Britaniji i drugdje. Jedna od osnovnih stvari je vidjeti jesu li neke stvari nepotrebne, je li uveden neki zakonski propis koji tjera ljude da rade poslove koje bi trebalo odbaciti, tako da se ti ljudi mogu preseliti na neke druge zadatke itd. Osim toga ispitali smo mogu li privatne tvrtke raditi neke poslove koji su sada u nadleštvu državnih institucija. Ishode smo predstavili premijeru i višim ministrima, te nakon toga hrvatskim županima. Odlučeno je da bi najbolje bilo organizirati oglednu provedbu naših preporuka u dvije županije i to u Krapinsko-zagorskoj i Splitsko-dalmatinskoj. Namjera bi bila vidjeti može li se poboljšati učinkovitost i smanjiti broj zaposlenih gdje ih je previše i gdje obavljaju nepotrebne poslove. Ishodi ogleda bili bi primjenjeni i drugdje i to prvo u ostalim županijama, a potom i u središnjoj administraciji. - Koliko točno bi ljudi izgubilo svoj posao u državnoj administraciji? = Mislimo da na županijskoj razini ima 20 do 30 posto viška zaposlenih. Naravno, otpuštanje bi se trebalo obaviti na pažljiv način. Razmotrili smo različite opcije za ranije mirovine, prezapošljavanja gdje ima manjka, a ne upošljavanje novih, prebacivanje zaposlenih na druga mjesta u javnoj administraciji. Tamo gdje će uistinu i doći do gubitka radnih mjesta predlažemo da se osigura obuka za prekvalifikaciju ili da se dobije kupon koji bi se mogao upotrijebiti za obuku u privatnim ustavnovama, recimo u kompjutorskim školama. Tom aspektu cijeloga problema naravno posvećujemo posebnu pozornost. - Kako biste usporedili hrvatsku državnu administraciju s ostalima zemljama u središnjoj i istočnoj Europi? = Na samom vrhu državne uprave Hrvatska ima razmjerno malo visokih činovnika. Za više osoblje plaće su razmjerno niske. No na srednjoj i nižoj razini broj zaposlenih je uistinu prevelik. Jedna od namjera reformi je naravno smanjiti sveukupni broj zaposlenih. Time će se moći osigurati bolje plaće kroz cijelu strukturu, a posebno za više činovnike, što bi privuklo sposobnije i kvalitetnije ljude. Mislim da ima previše dupliciranih poslova na županijskoj razini. Imate županijsku upravu, pa lokalnu upravu, jednostavno na županijskoj razini ima, da se izrazim, previše sala. To je posebno svojstveno upravo Hrvatskoj. No u osnovi situacija nije lošija nego u ostalim istočnoeuropskim zemljama. Različito je to što na višoj razini vlade uistinu postoji spremnost da se provede reforma jer Republika Hrvatska naprosto ne može financijski podnijeti tako veliku javnu službu. (BBC) NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 17. XI. 1997. Clinton želi slobodnu trgovinu s Latinskom Amerikom "Predsjednik Clinton iskoristio je radni posjet meksičkog predsjednika Zedilla da bi susjednoj zemlji i drugim latinskoameričkim državama zajamčio obvezu Sjedinjenih Država načelima slobodne trgovine. Ove je godine doduše punomoć za pregovore za međunarodni trgovački sporazum (fast track) propao, no Latinska se Amerika ne mora obeshrabreno okrenuti, rekao je Clinton svojem gostu. Posljednja riječ o tomu još nije izgovorena. Početkom iduće godine predočit će kongresu prerađeni prijedlog zakona koji će naići na odobravanje zastupnika i senatora. Slično se optimistički izrazilo i republikansko vodstvo kongresa. Trgovački stručnjaci izvan vlade također se pokazuju uvjerenima. Budući da bi Wall Street sigurno negativno reagirao na drugo odbijanje, Clinton će pobijediti jer naposljetku nijedan od zastupnika u kongresu ne želi biti odgovoran za velike tečajne gubitke na Wall Streetu, rekao je primjerice Fred Bergsten iz Instituta za međunarodnu gospodarsku politiku u Washingtonu. Meksički predsjednik Zedillo nije dakako tajio duboko razočaranje u Latinskoj Americi. Pred američkim je novinarima dan ranije o svojem razgovoru s Clintonom rekao da propast prijedloga 'fast tracka' drži 'jako neugodnim znakom'. Većina zemalja Latinske Amerike proteklih je godina poduzela velike napore kako bi otvorila svoja tržišta i liberalizirala trgovinu robom i uslugama. Svi su već od usvajanja sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA) koncem 1993. očekivali da se pregovara o proširenju NAFTA-e i njihovom pristupu. Osim toga su Sjedinjene Države svojim obećanjem da će od Aljaske do Ognjene zemlje do 2010. stvoriti slobodnu trgovačku zonu, pobudile velika očekivanja. 'Nakon propasti prijedloga sada prevladava osjećaj frustracije', rekao je Zedillo. Latinskoamerički trgovački diplomati idu čak korak dalje. Drže da je NAFTA zbog dugog američkog odugovlačenja izgubila svoju draž u toj regiji. U središtu zanimanja sada su vlastite regionalne udruge. Dugo predomišljanje Clintonove vlade je osim toga dalo šansu Brazilu da u Latinskoj Americi preuzme vodeću trgovačko-političku ulogu. Sad svi umjesto u NAFTU teže u regionalnu zonu slobodne trgovine Mercosur koju vodi Brazil. Za trgovinu između Sjedinjenih Država i Meksika, NAFTA se u svakom slučaju pokazala izvanredno pozitivnom. Od stupanja na snagu početkom 1994. bilateralna se trgovina više nego udvostručila na 165 milijardi dolara. Za Meksiko su Sjedinjene Države nadaleko najvažniji trgovački partner a Meksiko je poslije Kanade drugi trgovački partner Sjedinjenih Država. Godišnje prosječno prelazi 85 milijuna automobila, 3 milijuna teretnih vozila i 250 milijuna ljudi preko 3200 kilometara dugačke granice između susjednih država. No nije sve što preko otvorene granice dolazi iz Meksika u Sjedinjene Države dobrodošlo. Od nekih 5 milijuna ilegalnih useljenika u Sjedinjene Države, više od polovice dolazi iz Meksika. Osim toga se Meksiko razvio u najvećeg dobavljača droga za Sjedinjene Države. Više od 50 posto ilegalnog materijala na američkom tržištu prokrijumčare meksički trgovci drogom i bande. Ta dva problema teško opterećuju partnerski odnos među susjedima koji bi - kako je rekao Clinton - trebao biti dugačak kao i 3200 kilometara dugačka granica. Clinton i Zedillo posvetili su se u svojim razgovorima isključivo pitanju kako zaustaviti tu ilegalnu rijeku ljudi i droga. U pomirljivoj gesti prema Meksikancima, Clinton je glede toga naglasio da odgovornost za prekidanje trgovine drogom nije samo stvar Meksikanaca. Sjedinjene bi Države morale sa svoje strane poduzeti 'djelotvornije mjere za uklanjanje poslova s drogom, za smanjenje potražnje droga i za iskorjenjivanje mreža preprodavača'. Da bi zastrašile ilegalne useljenike, obje vlade žele se pobrinuti za 'urednu i sigurnu repatrijaciju meksičkih državljana' i onemogućiti poslove banda za ilegalno dovođenje ljudi. Obje vlade nadalje žele osnovati zajedničku ispostavu koja bi trebala brinuti za sigurnost uvoza i izvoza namirnica. Nakon što su se prošlog ljeta američka djeca razboljela poslije konzumiranja meksičkih jagoda, povećalo se nepovjerenje američkih građana prema meksičkim higijenskim standardima. Prije povratka u Mexico City, Zedillo je s Clintonom u Organizaciji američkih država (OAS) potpisao multilateralni sporazum o prekidanju krijumčarenja oružja u zapadnoj hemisferi" - izvješćuje novinar lista C.K. Smiju li Amerikanci primijeniti vojnu silu? "Kao odgovor na izgon nadzornika UN-a američke državne pripadnosti iz Iraka, u četvrtak se Vijeće sigurnosti našlo spremnim za izjavu u kojoj ukazuje na rezoluciju 1137 (1997.) od prethodnoga dana i na opomenu na ozbiljne posljedice koja je u njoj sadržana. Kako će one izgledati, nije rečeno. Stalni članovi Vijeća sigurnosti s pravom veta Kina, Francuska i Rusija već su dale do znanja da neće pristati na vojni udar. Američka je vlada naprotiv mišljenja da glede toga nije potrebna nova odluka jer su već dosadašnje rezolucije Vijeća sigurnosti pokrile akcije američkih postrojba. Temelj za primjenu vojne sile protiv Iraka bila je rezolucija 678 od 29. studenog 1990. Poslije opsade i aneksije Kuvajta, protivne međunarodnom pravu, i nakon što Irak - kojeg se nisu dojmile gospodarske sankcije - nije poslušao nijedan zahtjev za povlačenjem, Vijeće sigurnosti je (Kina suzdržana) ovlastilo države koje surađuju s Kuvajtom da 'primijene sva sredstva za ponovnu uspostavu svjetskoga mira i međunarodne sigurnosti na tom području'. Da li je Vijeće sigurnosti tom ovlasti ostalo u okvirima poglavlja VII. Povelje UN-a u kojem su određena pravila prisilnih mjera, prijeporno je. Po prvom odlomku članka 42. Vijeće sigurnosti naime samo provodi vojne sankcije protiv kršitelja mira. Budući da Ujedinjeni narodi ne raspolažu vlastitim oružanim snagama, to je moguće samo ako se postrojbe zemalja članica podrede Vijeću sigurnosti. No zbog gubitaka vlastitog zapovjedništva nad svojim vojnicima, što je time povezano, države na to nisu spremne ako se radi o borbenim akcijama. Taj se sustav prisilnih vojnih mjera predviđen Poveljom UN-a stoga nije mogao primijeniti. Umjesto toga, Vijeće sigurnosti se u međuvremenu ograničilo da u takvim slučajevima za akcije ovlasti države članice. Taj postupak nalazi potporu u odlomku 2. članka 42. gdje je rečeno da mjere sankcija 'uključuju akcije zračnih, pomorskih ili kopnenih oružanih snaga članica Ujedinjenih naroda'. Ovlaštenje u rezoluciji 678 za primjenu vojne sile dosad nije ukinuto. Što više, rezolucija 678 od 3. travnja 1993. koja sadrži uvjete za formalan prekid vatre, potvrđuje daljnje važenje svih ranijih rezolucija ako one nisu izričito izmijenjene. U svakom slučaju, to se i dogodilo kad se radi o oslobođenja Kuvajta od iračkih opsadnih postrojba i osiguranju njegove državnosti u priznatim granicama. Samo time ipak nije uspostavljena međunarodna sigurnost na tom području koja je također bila obuhvaćena ovlastima. Kako proizlazi iz uvjeta za obustavu vatre, bitan dio sigurnosti je uništenje kemijskog i biološkog oružja Iraka kao i njegovih balističkih projektila s dometom većim od 150 kilometara. Nadalje je Iraku zabranjeno nabavljati ili razvijati nuklearno oružje. Za pronalaženje skladišta i tvornica oružja kao i za nadgledanje uništenja spomenutog oružja, ustrojeno je posebno povjerenstvo Ujedinjenih naroda (UNSCOM) i inspekcijske skupine Međunarodne organizacije za atomsku energiju. Unatoč obveza koje je prihvatio pristankom na prekid vatre, Irak je od početka sprječavao povjerenstvo u njegovom radu. Stoga je Vijeće sigurnosti rezolucijom 707 konkretiziralo i zaoštrilo obveze. Povjerenstvima treba odmah, bezuvjetno i neograničeno omogućiti pristup svim područjima, svim postrojima, svim uređajima, svim dokumentima i svim prijevoznim sredstvima koja žele inspicirati. Nadalje su dobili pravo da među ostalim zbog nadziranja bez ometanja prelijeću irački zračni prostor zrakoplovima i helikopterima. No ometanja su trajala i dalje i naposljetku kulminirala odbijanjem Iraka da američki član povjerenstva sudjeluje u inspekcijama, iako Irak nema nikakvog prava utjecati na sastav povjerenstava. Nesigurnost glede toga gradi li Saddam Hussein atomski oružani potencijal, raspolaže li biološkim i kemijskim oružjem i dalekodometnim oružanim sustavima, ugrožava i sigurnost u regiji jednako kao i stvarno posjedovanje takvog oružja. Ipak se čini upitnim važi li i dalje rezolucija 678 da se za ponovnu uspostavu sigurnosti primijeni oružana sila. U rezoluciji 686 se naime to pravo priznaje samo za razdoblje do ispunjenja odavno provedenih ili sređenih zahtjeva koji se odnose primjerice na ratne zarobljenike, jamstvo za ratne štete ili obavijesti o iračkim minama i oružju na području na kojem borave savezničke postrojbe koje ne smiju biti ugrožene. Povlačenjem oružanih snaga taj je problem riješen. Nadalje rezolucija 687 utvrđuje da je osiguranjem granice s Kuvajtom stvoren uvjet za dokončanje vojne nazočnosti u Iraku. Prema tome nova invazija nije opravdana. Stanje se može usporediti s međunarodno priznatim crtama primirja čija povreda unatoč formalno postojećem ratnom stanjom znači prijestup protiv zabrane uporabe sile. Ako se vojni udar na Irak teško može osloniti na postojeće rezolucije Vijeća sigurnosti, pravo na to ipak proizlazi iz napada na američke izvidničke zrakoplove. UNSCOM po rezoluciji 707 ima pravo obavljati promatračke lijetove iznad Iraka ili prepustiti drugim pojedinim državama da to čine. Irak tu nema pravo glasa, što je Vijeće sigurnosti ponovno potvrdilo najnovijom rezolucijm od 12. studenog. Izvidnički lijetovi Amerikanaca po nalogu UNSCOM-a time su opravdani; pokušaj da te zrakoplove pogode napad je na Sjedinjene Države kao na državu koja se od toga smije braniti. Iako se protuudarac mora kretati u razmjernim okvirima, ne mora biti ograničen na razaranje položaja protuzračne obrane ili sličnog. Irak je naime takvom akcijom ugrozio ne samo pojedine zrakoplove nego sprječavanjem nadzora naoružanja istodobno i sigurnost čitave regije" - piše profesor dr. Ulrich Fastenrath iz Dresdena. RUSIJA PRAVDA 15. XI. 1997. Hrvatska-Bosna: je li moguć novi rat? "Republike koje su činile bivšu Jugoslaviju i dalje su jedan od glavnih žarišta napetosti u svijetu. Mnogi stručnjaci, među kojima i američki veleposlanik u Zagrebu Peter Galbraight misle da samo nazočnost višenacionalnih snaga za stabilizaciju u Bosni na čelu s NATO-om održava srazmjeran mir na području te republike. Stoga prijevremeni odlazak postrojba može dovesti do novog rata. Galbraight je djelatno sudjelovao u mirovnim pregovorima u Daytonu koji su 1995. priveli kraju krvavi bosanski rat. Prema veleposlanikovu mišljenju svaka će obnova vojnih činidaba u Bosni biti propast ne samo za samu republiku, već i za njezine susjede, primjerice za Hrvatsku. Većina Hrvata ne želi imati posla s Bosancima. Hrvatska je uspjela ujediniti svoja područja i sada želi ići za slovenskim primjerom - pronaći svoje mjesto u NATO-u i europskim ustrojima. U tome bi slučaju daljnje održavanje tijesnih veza s Bosnom bilo, da se slikovito izrazimo, kamen za vratom kako u gospodarskom, tako i u političkom smislu. Hrvatska će neizbježno biti uvučena u možebitni rat sa susjednom Bosnom. U toj zemlji živi puno Hrvata koji su ostali čvrsto povezani s domovinom. Nedavno je Hrvatska izišla s prijedlogom o uspostavi 'posebnih veza' s muslimansko-hrvatskom Federacijom koja zauzima polovicu područja poslijeratne Bosne. Svrha je ovog prijedloga poduprijeti federaciju i višenacionalnu bosansku vladu. Najveća pogibelj za Hrvatsku jest masovan bijeg bosanskih Hrvata u domovinu. To znači da izjave Zagreba kako želi očuvati hrvatsku nazočnost u Bosni ne odgovaraju stvarnosti. Peter Galbraight drži da svi članovi federacije ne trebaju imati automatsko pravo na hrvatsko državljanstvo. Bosanski su Hrvati i u doba mira spremni, pod bilo kakvom izlikom, preseliti u gospodarski razvijeniju Hrvatsku. Ako im se dadne državljanstvo, zemlju će, ako dođe do rata, zapljusnuti val izbjeglica koji se neće moći nadzirati. Washingtonski političari podupiru zamisao o ostanku posebnog vojnog kontingenta NATO-a i nakon završetka mandata u Bosni koji istječe u lipnju 1998. Međutim, za sada SAD službeno nisu izvjestile o produljenju svoje mirovne zadaće. Zato se Velika Britanija i Francuska spremaju povući svoje postrojbe prema predviđenom planu. Pred Billom Clintonom su teška vremena. U početku je obećao da će američke vojnike vratiti u domovinu još koncem 1996. Naravno, predsjednik će naići na protivljenje Kongresa glede daljnje vojne nazočnosti u bivšoj jugoslavenskoj republici. Ulazak Hrvatske u europske ustroje u mnogome zavisi od toga hoće li se izbjeglicama omogućiti povratak kućama i od slobode tiska. Vrlo je vjerojatno da će republika ući u NATO u sljedećem valu pristupa novih članova. No za to bi trebalo poštivati sve mirovne sporazume, omogućiti hrvatskim Srbima da se vrate u domovinu, a Hrvatska bi morala postati uistinu demokratska višenacionalna država. Što se može, zahtjevi su stvarno visoki. Po svojim gospodarskim, zemljopisnim i vojnim pokazateljima zemlja bi mogla biti punopravnim partnerom u Sjevernoatlantskom savezu. Ipak je najteža povreda ljudskih prava protjerivanje iz zemlje zbog etničkih razloga. Na pragu novog tisućljeća demokratske države ne žele imati ništa zajedničko s takvim republikama. Bez povratka protjeranog puka u domovinu, na ovom području neće biti čvrstog ni trajnog mira", piše Jelena Morozova. SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 17. XI. 1997. Preveliki kapacitet: učinak domina na globalna gospodarstva "Neuspjeh predsjednika Billa Clintona da osvoji pristanak Kongresa za slobodne trgovinske pregovore odražava američki skepticizam o koristima globalnog gospodarstva - sustava koji dopušta da novac, tvornice i poslovi presele bilo gdje", piše Louis Ucithelle. "Naravno, domaća je politika imala veliku ulogu u predsjednikovoj odluci da odustane kad nije uspio skupiti dovoljno glasova. No skepticizam nije ograničen na političare koji se nadmudruju zbog sljedećih izbora ili sindikalne dužnosnike koji se žale da poslovi napuštaju državu. Zabrinuti su često oni isti poslovni izvršni organi i međunarodni ulagači koji su izgrađivali današnje globalno gospodarstvo te se sad boje da bi im se to moglo osvetiti. Postoji razlog za zabrinutost. Financijski bi metež u Aziji mogao biti prva stepenica u razvoju svjetske krize, potaknute uglavnom fenomenom prevelikog kapaciteta - tendencije oslobođenog globalnog gospodarstva da proizvodi više auta, igračaka, zrakoplova, čelika, papira, filmova, odjeće i elektronske opreme nego što će ljudi kupiti po cijenama koje prevladavaju. 'U gotovo svakoj industriji postoji višak globalnog kapaciteta', izjavio je predsjednik General Electric Co.-a, Jack Welch. Problem nastaje zbog toga što globalno gospodarstvo ima tendenciju dovesti do prevelike izgradnje tvornica. (...) Ratovi cijena su, do neke mjere, za potrošače dobri. Stopa inflacije u Sjedinjenim je Državama pala djelomično zbog prevelikog globalnog kapaciteta, a poslovni se ljudi svugdje žale da ne mogu podignuti cijene. Opasnost je u tome što će se u jednom trenutku ta kuća od karata srušiti. U globalnom gospodarstvu otvorenih granica, gotovo svaki proizvođač automobila, primjerice, pokušava biti prisutan na svakom tržištu. No kad tvornice proizvode više automobila nego što ih ljudi mogu kupiti, padaju cijene vozilima, a pada i profit proizvođača te stradaju i djelatnici. Smanjuje se također i broj ljudi koji si mogu priuštiti automobile. Gospodarstva se prema recesiji mogu kretati u spirali. To je ono što se sad počinje događati u Aziji. Istočna je Azija posljednjih godina glavni izvor prevelikog svjetskog kapaciteta. Od godine 1991., države poput Tajlanda, Južne Koreje, Indonezije, Malezije i Filipina odgovorne su za polovicu rasta u svjetskom outputu, i to primarno u proizvodnji, tvrdi David Hale, glavni globalni ekonomist u Zurich Insurance Groupu. Sredstva za tu novu proizvodnju često su dolazila od međunarodnih ulagača koji su preko granice donosili ogromne svote novaca. Oni su često posuđivali novce uz malu kamatu u Japanu i Sjedinjenim Državama te ih zatim ulagali u Aziju, očekujući da će zaraditi veliki profit. Neizbježno je da dijelovi tih novaca nisu otišli u tvornice već u spekulacije. Vjerovnici su obustavili plaćanje. Budući da nisu stvoreni veliki dobici, proširio se strah, prvo u Tajlandu, da novac uložen u valutu te države - baht, neće zaraditi dovoljno da se plate dugovi u dolarima ili jenima.(...) Tvornice su ostale netaknute, no povukli su se milijuni Azijaca na koje se računalo kao kupce. Potrošači Sjedinjenih Država postali su ciljani kupci za dobar dio neprodane azijske robe. I dok se uvoz iz tog područja povećava, postoji pritisak na cijene u Sjedinjenim Državama te na prihode djelatnika koji proizvode robu koja konkurira uvezenoj. Čini se da je globalno gospodarstvo sposobno za samouništenje. To je stajalište autora knjige 'Jedan svijet, bili spremni ili ne: Manična logika globalnog kapitalizma', William Greidera, koji ukazuje na opasnosti nereguliranog globalnog gospodarstva. 'Ono proizvodi sve više i više robe, čak i kad snizuje prihode na oba kraja svijeta, kako u industrijskim, tako i u zemljama u razvoju', pisao je on. 'Ne možete to činiti vječno - proizvoditi sve više te smanjivati prihode onih koji kupuju - bez nekakvog sloma.' Takvo je stajalište napalo nekoliko ekonomista, posebice Paul Krugman iz Instituta za tehnologiju u Massachusettsu. Američko je gospodarstvo, smatra on, još uvijek uglavnom samostojeće; nije još došlo do takvog prodora globalne trgovine. Osim toga, kaže on, djelatnici će na posljetku dijeliti zaradu od povećane proizvodnje." Za globalnu energetsku politiku koja bi ograničila učinak staklenika "Ovo je priča o pohlepi, strasti, ovisnosti (o nafti sa Srednjeg istoka), opasnosti (od nuklearne snage), energetskim porezima ... Jesmo li privukli vašu pozornost? Dobro. Zapravo, ovo je priča o globalnom zatopljenju i promjeni klime, što je povezano sa svim gore spomenutim i još mnogo čim", piše Jim Hoagland. Na spomen globalnog zatopljenja, ljudi više ne uzvraćaju prazni pogled. Živahna, koristoljubiva politička debata zamijenila je mutne znanstvene proračune kao pokretačku silu u intenzivnom naporu da se međunarodnim dogovorom ograniči otpuštanje plinova za koje se čini da trajno štete zemljinoj atmosferi. Izgleda da danas imamo koncenuzus između svjetskih političkih vođa o postojanju 'primjetnog ljudskog utjecaja na globalnu klimu', na koju utječu plinovi kao što je ugljični dioksid, metan i dušični oksid. (...)" Hoagland najavljuje predstojeću konferenciju o globalnom zatopljenju, koja će se održati u japanskom Kyotu. "Istaknuti američki čovjek za pitanja promjene klime, pomoćnik ministra vanjskih poslova Timothy E. Wirth, nudi jezgrovit mozaik vladine filozofije i strahova: 'Ljudska bića povećavaju koncentraciju plinova u atmosferi, i to prvenstveno spaljivanjem fosilnih goriva - ugljena, nafte i prirodnog plina - te kroz brojne druge industrijske procese ... Od vremena industrijske revolucije u 18. stoljeću, koncentracija ugljičnog dioksida u atmosferi povećala se za 30%', a klima je zatoplila. G. Wirth i drugi strastveno tvrde da će se taj opasni trend eksponencijalno ubrzati u predstojećim desetljećima, dok se Kina, Indija i druge države u razvoju industrijaliziraju rabeći jeftine energetske izvore koji onečišćuju, osim u slučaju da se već sada dogovore i nametnu globalna ograničenja. Američki dužnosnici ministarstva financija, industrijski lobisti i države koje proizvode naftu, jednako žestoko tvrde da su ta predviđanja nepouzdana i pogrešna, dodajući da će ograničenja na ugljik oštetiti američko i svjetsko gospodarstvo." (...) Hoagland nastavlja da je Clinton sad prihvatio Wirthovu tezu da se svijet mora suočiti s potrebom za globalnom energetskom politikom koja bi vodila uporabu ugljena, nafte i nuklearne snage u budućnosti. "On se sad počinje zalagati za čuvanje energije i učinkovitost u vanjskoj politici. Njegovo odobravanje prodaje američkih nuklearnih reaktora Kini bilo je dobrim dijelom utemeljeno na wirthianskim argumentima po kojima se Kinu i Indiju mora uvjeriti da pređu s ugljena na učinkovitije energetske izvore poput nafte, plina i nuklearne energije. Povećavanje uporabe nuklearnih elektrana u razvijenom je svijetu neizbježan rezultat ograničenja koje g. Clinton traži u Kyotu. Radi se o bogatstvima u energetskom poslu, koja će nastati, ili će biti razorena; stoga se lobiranje zaoštrava. Europska je Unija u ispadu licemjerja napala uravnotežene Clintonove ciljeve, nazivajući ih nedovoljnima te istovremeno tvrdeći da se od zemalja u razvoju ne bi smjelo zahtijevati da sad prekinu s emisijama ugljika. Europsko pozerstvo otežava Kyoto više nego što je to potrebno. No ukoliko sastanak u Kyotu stvori novo razmišljanje o potrebi za državnom i međunarodnom energetskom politikom, smatrajte to uspjehom Clintonovog opreznog, no jasnog vodstva o tom pitanju." THE WASHINGTON TIMES 17. XI. 1997. Strah za Bosnu "Naglo povlačenje vojnika NATO-a iz Bosne moglo bi voditi novom ratu, tvrdi američki veleposlanik u Hrvatskoj (!) Peter Galbraith. 'Postoje veliki izgledi da bi prenagljeno povlačenje moglo voditi izbijanju rata', izjavio je on prošli tjedan. Sjedinjene Države trenutačno debatiraju o pitanju povlačenja američkih vojnika, koje je bilo planirano za lipanj 1988. (!) Clintonova se vlada zalaže za produženje mandata. Glavni tajnik NATO-a Javier Solana rekao je da bi američko povlačenje potaknulo druge zemlje da također povuku svoje vojnike iz područja. G. Galbraith je izjavio da vjeruje da bi čak i Hrvatska odbila intervenirati, bude li ponovno došlo do sukoba u Bosni. 'Mislim da bi se većina Hrvata radije izvukla. Hrvatska je postigla svoj nacionalni cilj ponovnog ujedinjenja svoje države te bi sad željela ići putem kojim ide Slovenija: u NATO i Europu. Nastavak veće uloge u Bosni potencijalni je albatros." Nada u Bosni "Bosanski veleposlanik Sven Alkalaj smatra da je odlukom o stvaranju jedinstvenog sustava obrazovanja (umjesto odvojenih škola za Bošnjake i etničke Hrvate) njegova zemlja poduzela korak prema obnovi stabilnosti. Ministarstvo obrazovanja bosanske federacije prošli je tjedan odbacilo dekret obavljen u srpnju, koji je tražio odvojeno obrazovanje za dvije etničke skupine. 'Uvjeren sam da će ta odluka svim Bosancima u Federaciji omogućiti da obnove našu strukturu obrazovanja, kako bi ona odražavala bosansko multietničko, multikulturno nasljeđe te našu tradiciju tolerancije', izjavio je veleposlanik. 'Vjerujem da je ministarstvo donijelo pravilnu odluku te da je njegova odluka o ponovnom razmatranju tog pitanja odraz istinske zrelosti i duha suradnje i razumijevanja u našoj vladi." THE NEW YORK TIMES 17. XI. 1997. Mir i pravda U svojoj kolumni Anthony Lewis kaže da ministar Robin Cook smatra kako je mir u Bosni neodvojiv od istjerivanja pravde o pitanju ratnih zločina: (...) "Ministar vanjskih poslova laburističke vlade g. Cook upadljiv je primjer utjecaja koji politička promjena može imati na vanjsku politiku. U šest mjeseci od kad su laburisti preuzeli vlast, on je promijenio britansku politiku prema Bosni. Za vrijeme srpske agresije i 'etničkog čišćenja', konzervativna se vlada premijera Johna Majora opetovano odupirala međunarodnim mjerama za zaustavljanje pokolja. U mirovnim su snagama UN-a služile tisuće britanskih vojnika, no od svih država Europe, Britanija je bila najmanje spremna uporabiti silu smisleno. (Prethodnica g. Majora, Margareth Thatcher, oštro se suprotstavila toj plahoj politici.) Čvrsto novo britansko stajalište jasno je demonstrirano prošlog srpnja, kad su britanske snage poduzele prvi međunarodni pothvat uhićenja ljudi traženih radi suđenja za ratne zločine. Jedan je Srbin uhićen, a drugi ubijen u pucnjavi. Zatim je Britanija prikupila novac za otvaranje druge sudnice u Haagu te je pomogla popuniti sud osobljem. U razgovoru s ministrom Cookom, upitao sam ga što misli o potrebi da se uhiti najtraženiji zločinac, Radovan Karadžić, koji je bosanske Srbe odveo u rat. 'Veoma, veoma je važno uhititi Karadžića', izjavio je on. 'Bila bi to neka vrsta nepravde, suditi sitnijim ribama, a pustiti krupnije da pobjegnu. Jedna od poruka koju Karadžić sad mora prihvatiti jest da nema mjesta na kojem bi se mogao sakriti. Jednog će mu se dana suditi. No ne smije se prenagliti. Njegov je tjelesni čuvar ogroman.' Britanija u Bosni drži 6.300 vojnika - članova međunarodnih stabilizacijskih snaga, što ju čini drugom snagom po veličini - poslije Amerike, koja u području ima 8.500 vojnika. G. Cook založio se za postavljanje strogih rokove za poštivanje odredaba Daytonskog sporazuma, s 'batinama u obliku sankcija ne budu li se ti rokovi poštivali.' On zna biti kritičan prema svim stranama u Bosni. U srpanjskom je posjetu području ministar upozorio na njihovo zatajivanje javne potrošnje te 'otvaranje prema korupciji koje ono stvara.' O tom se problemu sad barem raspravlja, izjavio je on, a kao posljedica toga oslabila je 'tajna policija, privržena SDA-i (nacionalističkoj stranci koja dominira među Muslimanima).' Dok je djelovao u oporbi, Cook je bio glasnogovornik laburista o domaćim pitanjima poput zdravlja, no također je bio poznat po tome što je iščeprkao činjenice o sumnjivim inozemnim trgovinama oružjem. Cook je intelektualac mekanog glasa, no kad je potrebno, posjeduje oštri jezik raspravljača. G. Cooka se često opisuje kao čovjeka koji priželjkuje 'etičku vanjsku politiku' s naglaskom na ljudskim pravima. Neki su se torijevci rugali toj zamisli. (...) 'Kaže se da se u vanjskoj politici radi o promicanju nacionalnih interesa', izjavio je g. Cook. 'No dio nacionalnog interesa jest biti samouvjeren i ponosan na svoje vrijednosti. To je razlog zbog kojeg vjerujemo da bi jedan element vanjske politike trebao biti podupiranje onih kojima su uskraćene vrijednosti demokracije i ljudskih prava.' Ministar Cook smatra da ne postoje samo dva izbora u poslovanju s autoritarnim vladama - 'ulagivati se i poniziti radi dogovora - ili se posvaditi.' Postoji i treći način - raspravljati o gospodarskoj suradnji, no istražiti probleme ljudskih prava 'na civiliziran i ljubazan način.' (...) U svakom slučaju, briga o ljudskim pravima ne dominira Cookovom politikom. Glavno je žarište vojna sigurnost. Britanija je jedina zemlja koja je u cijelosti poduprla Sjedinjene Države u konačnom obračunu sa Saddamom Huseinom. Okoliš je drugo pitanje na programu Cooka i laburista. Odlazeći o pitanju globalnog zatopljenja mnogo dalje od Sjedinjenih Država, Britanija je odlučna u namjeri da do godine 2010. smanji emisiju ugljika za 20%. Na posljetku, tu je Europa. Šest će mjeseci, počevši od 1. siječnja, Britanija predsjedati Vijećem ministra EU. Na vrhu će njegova programa, rekao je g. Cook, biti proširenje EU-e: 'Europa ima povijesnu misiju otvaranja svojih vrata novim demokracijama srednje i istočne Europe.'" FRANCUSKA LIBERATION 17. XI. 1997. Stevens pjeva islamske pjesme "Cat Stevens alias Yusuf Islam prošle je subote u Sarajevu otpjevao tri pjesme sa svoje kompilacije 'I have no cannons that roar' ('Ja nemam topove koji riču'). Pojavio se u turskoj odjeći crne boje s bijelom kapicom na glavi, blijed i slabašan, bez bučnih topova, ali zato s voditeljem svoje turneje, s naočalama, obučenim posve u crno, imenom Hamza, koji nas je pozvao na stranu i zaprijetio nam 'da će nas već pronaći' ako budemo postavljali neugodna pitanja tijekom razgovora. Ni govora o pitanjima poput onoga što on misli o 'fatvi' protiv Salmana Rushdija, ili o Saddamu Husseinu ili Pakistanu', mrmlja Hamza, onako, za svaki slučaj. A događaj je sam po sebi značajan. To je prvi put nakon dvadeset godina da taj slavni britanski pjevač, sin ciparskog Grka i jedne Šveđanke, nastupa na nekom koncertu. A uz njega, sa zelenim šalom oko vrata, Abdullah Whiteman, još jedan britanski glazbenik koji je prešao na islam početkom sedamdesetih godina, Dino Merlin, slavni lokalni pop-pjevač blistavih očiju koji je 1992. godine nastupio na Euroviziji, Lejla Jusić, priznata pjevačica klasičnih pjesama u haljini kao iz 'Tisuću i jedne noći', glasoviti zbor Gazi Husrevbegove džamije, najveće kuranske škole u Sarajevu koja se nalazi odmah do Baš-Čaršije, i sarajevski filharmonijski orkestar. Ime Yusufa Islama ispisano je zlatnim slovima na zelenoj podlozi plakata koji se već tri tjedna nalaze po cijelom gradu, nalijepljeni preko fluorescentnih plakata koji su najavljivali koncert rock skupine U2, održanom u rujnu ove godine. Ali taj se pedesetogodišnjak ipak ne ponaša kao lutka. Oprezno se kreće, uvijek je netko uz njega, a njegove oči iza zatamnjenih naočala uvijek traže nekakvu potporu. Na pozornici pjeva nesigurnim glasom, ruke su mu pripijene uz tijelo, a u desnoj ruci drži mali podsjetnik na kojemu su malim, crnim slovima ispisane riječi dviju pjesama koje pjeva 'a capella'. Nema nijednog starog hita na repertoaru. Pjesma 'Little Ones' napisana je za bosansku djecu i za one iz škole u Dunblaneu, u Škotskoj (...). Tekst pjesama je jednostavan i snažan, ali daleko od onih pjesama koje su proslavile Cat Stevensa. Glas Yusufa Islama zapravo je glas nekog bolesnog pjevača. Tek u trećoj pjesmi, već klasičnoj 'Tala'a'l-Bedr'alejma', u kojoj ga prati zbor (dječaci u odijelima i s kravatama u prvom redu, a djevojčice s velom preko lica iza njih) i pet quduma, tradicionalnih tambura, Yusuf Islam se zaista zagrijao i počinje njihati tijelom naprijed-natrag i sada izgleda da se ugodno osjeća. A to je zato što se u toj pjesmi radi o Allahu i zato što se skandira i poziva oko 12 tisuća nazočnih slušatelja da mu se pridruže pljeskanjem ruku. Koncert je na vrhuncu u trenutku kad se, umjesto bis-a, bivši Cat Stevens ohrabri i izjavi, sa žarom preobraćenika: 'Istina se uvijek izdigne iznad laži, a mi vjerujemo da je istina uz nas'. Siljedi grmljavina pljeskanja od prvih redova do najviših tribina. Yusuf Islam zatim cijelu dvoranu poziva da zajedno, u zboru, uzvikuju 'Allahu Ekber!'. Bosanski predsjednik Alija Izetbegović i čelnici SDA, muslimanske nacionalističke stranke na vlasti koja je sponzorirala Islamov dolazak, sada mogu biti sretni. Iako glazbeni 'come-back' Cat Stevensa još nije na dnevnom redu, ovaj je politički skup bio vrlo uspješan. Osim toga, pristaša starog Cat Stevensa gotovo da i nema. Osim političara i njihovih žena u krznenim bundama, publika djeluje kao jedna obitelj. Podijeljene su kolektivne ulaznice ustanovama, svaka druga žena nosi feredžu, a koncert je organizirao tjednik 'Ljiljan' (prema imenu cvijeta koji simbolizira muslimansku Bosnu) koji podupire tvrdolinijaše iz SDA i čijeg su glavnog urednika Džemaludina Latića, ideologa i pjesnika, 1983. godine komunističke vlasti osudile zbog 'proturevolucionarnih djelatnosti' u isto vrijeme kad i Aliju Izetbegovića. On u svoje slobodno vrijeme piše 'ilahije', muslimanske ljubavne pjesme, a taj književni rod bosanska publika uopće ne poznaje iako opet postoji od 1991. godine. Kulise pozornice, lagane konstrukcije s bijelim kupolama, napravio je školski prijatelj predsjednikova sina. I koja je uloga Yusufa Islama u svemu tome? Njegovo podupiranje SDA počinje s ratom, tijekom kojega je u više navrata odlazio u Bosnu pokušavajući pomoći svojoj muslimanskoj braći. A inspiraciju za novi album pronašao je nakon sastanka s bivšim ministrom vanjskih poslova Irfanom Ljubijankićem u Londonu 1995. godine. 'Dao mi je kasetu s pjesmom koju je napisao, onom o topovima, i upitao me da li bih mogao nešto napraviti s time. Nekoliko dana nakon toga poginuo je pri padu helikoptera koji je srušio srpski neprijatelj'. (...) Za Yusufa, te riječi sve govore: 'Shvatio sam da se u toj pjesmi i bez oružja nalazi bosanska duša. Upravo tu dušu pokušali su uništiti bombama na džamije i ubijanjem intelektualaca. I upravo to se sada opet podiže'. On ovaj koncert smatra odavanjem počasti nedužnom i neuništivnom bošnjačkom narodu koji voli svoju vjeru i svoju kulturu i koji je tijekom rata ostao posve osamljen i bez nade'. On danas želi da taj 'kulturni dragulj - Bosna, postane poznat, a sve do sada je bio skriven iza slika rata, užasa i genocida'. (...)" SRBIJA POLITIKA 17. XI. 1997. Smišljen pritisak na Srbe "Srbi, četnici! Točno pet do dvanaest! Još smo dva mjeseca do 15. siječnja. Prvog prosinca vas stavljamo u rezervat. Volimo lov na divljač, naročito kad je bradata. (...) Za dom spremni'. - Ovo je test letka koji je prije dva dana osvanuo u svim dijelovima Vukovara. (...) Međutim, ovaj proustaški letak, kao i istup na HTV-u (Dedaković) nisu nimalo iznenađujući, jer svakim danom povećava se pritisak na srpsko stanovništvo ove regije", piše list. Nastavljaju se mračne igre oko Jasenovca "Koliko su bile ozbiljne izjave i uvjeravanja s najvišeg hrvatskog državnog vrha da se ipak neće dirati u osnovnu namjenu spomen područja nekadašnjeg ustaškog logora u Jasenovcu... postaje sve neizvjesnije. (...) Koliko je bilo iskrenosti u takvim obećanjima i jamstvima predsjednika hrvatske države ostaje da se vidi poslije najnovije, drukčije, izjave dužnosnika Ministarstva kulture RH Tončija Blagića. On je rekao da je 'namjera da Jasenovac bude mjesto sjećanja na sve stradale u Drugom svjetskom ratu i poraću'. Dakle, baš onako kako je to svojevremeno najavio i predsjednik Tuđman, kada je izazvao zgražanje i žestoke proteste u cijelom svijetu", piše list. POLITIKA EKSPRES 17. XI. 1997. Otok za djecu "Žalosno je što su se samo roditelji srpske djece i srpski nastavnici, na području koje kontrolira UNTAES, pobunili protiv čudovišnog školstva u RH. Tuđmanov režim pretvorio je škole u poligone mržnje: umjesto da stječu znanje i odgajau se u duhu ljubavi, djeca se uče kako da mrze sve srpsko. Pa i svoje vršnjake!", piše, uz ostalo, list. HRVATSKA SLOBODNA DALMACIJA 18. XI. 1997. Vukovar nije pao "Prije šet godina vukovarske kolone izgladnjelih, izmučenih i poniženih Hrvata napuštale su svoj grad, a srpski barbari orgijali su i pjevali na ruševinama kao pobjednici. Prije šest godina na današnji dan Hrvatska je proživjela najstršniji trenutak rata, dane tjeskobe i nevjerice - zar je Vukovar doista pao, zar Vukovar uopće može pasti? Bili su to doslovce trenuci užasa i trenuci nacionalne tragedske katarze. (...) Bili su to dani kad su jedan grad i njegovi građani podnosili najveću žrtvu za hrvatsku nezavisnost. U moralnom smislu, oni su bili pobjednici, i u njhovoj patnji ogledala se istina i pravednost hrvatske borbe. Na zgarištima grada, pod crnim četničkim zastavama s mrtvačkim lubanjama pokazala se prava dijabolična narav velikosrpske politike. Hrvatska vjera pobjedila je tada srpsku magiju, a srpski mitovi su pred Vukovarom već bili razgolićeni, samo je pitanje vremena kad će se sami Srbi suočiti s istinom o sebi samima. Vukovar je za njih bio isto što i Siget za Osmanlije, oni su išli na Zagreb i nisu zaobišli grad za koji su bili uvjereni kako će pasti kao prezrela kruška u jesen, a ovi potonji su nekada davno išli na Beč - i napravli su jednako fatalnu pogrešku, jer nisu zaobišli Siget s dvije tisuće branitelja. Isto koliko ih je bilo u Vukovaru. Mnogi su izginuli i svaki od njih je u Vukovaru bio jedan Zrinski. Šest godina nakon toga kolone prognanih postale su dio naše povijesne kolektivne memorije na koju smo posebno osjetljivi, a ona užasnuta lica djece i izmučenih ljudi i dalje traže svoj dom i svoje smirenje. Oni sada idu prema Vukovaru po svoje dostojanstvo koje su im pokušali oduzeti osamnaestog studenog te samrtne jeseni. Jer oni jedini mogu sada dokazati da Vukovar zapravo nikad i nije pao", piše Zoran Vukman. VJESNIK 18. XI. 1997. Izetbegovićeva 'stambena politika' Poruka predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Allije Izetbegovića, izrečena na b-h Televiziji "kako je pripravan poduprijeti provedbu zahtjeva međunarodne zajednice da se prijeratnim nositeljima stanarskog prava omogući povratak u njihove domove, u kojima su sada prognanici - Bošnjaci", povod je osvrta Josipa Vrička. Analizirajući "kako to, zapravo, bošnjački lider 'podupire međunarodnu zajednicu'", Vričko piše: "Po njegovoj koncepciji, naime, proces bi trebao početi povratkom Srba izbjeglih iz Hrvatske u njihove domove - u 'kninskoj krajini'!? Time bi se, misli Izetbegović, oslobodili stanovi u Banjoj Luci, Prijedoru i Brčkom, u koje bi došli protjerani Bošnjaci. Dakle, Izetbegović bi udomio Bošnjake i Srbe - a gdje bi se vratile tisuće Hrvata prognanih iz rečenih gradova Bosanske krajine, ali i nekih srednjobosanskih općina - Izetbegović ne kaže. Primjerice: baš u jednu banjalučku kuću, koje je vlasnik hrvatska obitelj - uselio je vođa kninske 'balvan revolucije' Mile Martić, a u jedan (hrvatski) sarajevski stan uselio je Izetbegovićev savjetnik. Što, dakako, iznova upozorava kako, za razliku od javno proklamirane multietičnosti, postoji esdeaovski program - a stambena politika samo je jedan njegov segment 'čistog Sarajeva'", komentira Vričko. Upozorava potom "kako kninska i sarajevska situacija - mada se Izetbegoviću to tako ne čini - uopće nisu usporedive", jer su kninski pobunjenici, "naime, vojnički poraženi, a uvjerljivo najveći broj tamošnjih Srba napustio je svoje kuće prije svega zbog nečiste savjesti", a zbog koje se ni danas, kada nema nikakvih zapreka - "ne vraćaju u svoje, što bi kazao njihov neočekivani skrbnik Izetbegović, prazne kuće. S druge pak strane, Hrvati koji su u opkoljenom Sarajevu dijelili sudbinu svojih susjeda, a nerijetko i u Armiji BiH puškom branili svoj grad, danas su od njega, sudeći i po najnovijoj Izetbegovićevoj 'stambenoj politici' - dalje nego ikad", zaključuje Vričko. Negativan saldo američke politike Iz osvrta Carla Gustafa Stroehma na događanja u i oko Iraka, odnosno američke i europske politike prema arapskome svijetu, izdvajamo: "Sukob Sjedinjenih Država i iračkog diktatora Saddama Husseina svakako je poučan primjer za složenost suvremenih međunarodnih odnosa - i za neizbježive buduće teškoće i prepreke koje očekuju Ameriku kao vodeću svjetsku super silu. Nema dvojbe da Saddam Husein nije baš simpatična pojava na suvremenoj svjetskoj sceni. Ali, ne radi se samo o njegovoj ličnosti i o njegovim vjerojatno bolesnim ambicijma. U prvom redu taj čovjek je utjelovljenje regije i civilizacije koja nikad u svojoj povijesti nije poznavala nešto kao europsku 'pravnu državu' ili barem ograničavanje ili kontrolu vlasti. Problem Saddama Husseina nije u njegovoj ličnosti - inače bi njegovo odstranjenje ili pad riješili 'problem' Iraka. Teškoće s kojima Amerikanci (na neki način i Europljani) imaju posla na Srednjem istoku imaju mnogo dublje korijene. (...) Među inteligencijom (i poluinteligencijom) arapskog svijeta, kao i među običnim ljudima, raste - često nevidljiva - duboka mržnja protiv Zapada, protiv Amerikanaca i protiv svih 'bijelih' Europljana. Ljubazni taksist ili hotelski recepcionar mogu se duboko klanjati zapadnim gostima u očekivanju 'bakšiša', ali nitko ne zna što se krije u glavama tih ljudi. Ovisnost o npr. američkoj materijalnoj pomoći ne rezultira osjećajima ljubavi nego često još većom mržnjom. Te osjećaje, te duboke komplekse arapskog svijeta prema zapadnim 'vragovima', Saddam će iskoristiti. Mnogi Arapi, koji inače ne odobravaju njegove okrutne i brutalne metode, ipak su na neki način ponosni: Saddam je pokazao Amerikancima da se Arapi znaju braniti. Ovih dana američko ministarstvi vanjskih poslova upozorilo je američke građane da ne putuju u Pakistan zbog velike opasnosti po život. A Pakistana je desetljećima bio najpouzdaniji američki saveznik i prijatelj! Amerikanci su naoružali antikomunističke borce u Afganistanu, talibane, koji provode islamski fundamentalizam srednjovjekovnog tipa, s, npr., potpuno obespravljenim ženama, ali Ameriku, inače zemlju feminizma i ljudskih prava - to uopće ne zanima. Ni glede Palestinaca stanje nije bolje. Amerikanci su pridobili starog i umornog Yasera Arafata, ali on očito više nema kontrolu nad ekstremnim snagama unutar palestinskih organizacija. Ako se previše približi Izraelu, njegovi ljudi mogu ga proglasiti izdajnikom. To znači da se rješenje izraelsko-palestinskog spor još ne vidi. 'Mehanički' pristup američke politike tim problemima nije dao očekivane rezultate. Novac i vojna moć mogu puno učiniti, ali to ima granice, gdje su u igri iracionalne snage - ljubav, mržnja... Ovdje se već pokazuju i granice politike koja ne želi razumjeti imponderabilije povijesti i mentaliteta. Na žalost, zakljčni račun američkih (zapadnih) odnosa s islamskim svijetom trenutačno završava - negativno", ocjenjuje Stroehm. Račanova 'slatka osveta' HSS-u Napadi čelnika HSS-a Zlatka Tomčića na SDP, pojačani predizbornim događanjima u primorsko-goranskoj županiji gdje odbori HSLS-a i HNS-a koaliraju sa SDP-om i napustivši tako 'Hrvatski politički centar', povod su osvrta Deana Sinovčića. Citiravši Račanovu ocjenu kako je riječ o 'poraženoj strategiji' koja se sada oglašava u medijima, Sinovčić piše kako je to dijelom točno, "a dijelom bi se uskoro moglo ustvrditi kao točno", jer je realno za očekivati da će 'Obitelj' osvojiti daleko više glasova od samostalnog HSS-a, Sinovčić nastavlja: Zna to i Tomčić, pa kao i većina političara u Hrvatskoj za pogreške vlastite stranke s lakoćom optužuju nekog drugog. Pritom Tomčić vjeruje u održavnje Hrvatskog političkog centra pa ne optužuje one koji su pobjegli - HSLS i HNS - već one koji su ih, tvrdi on, privukli, a to je SDP. Činjenica da kolege iz HPC-a ne pomažu Tomčiću u napadima na SDP govori dovoljno". Sinovčić ocjenjuje kako "ovaj rasplet događaja može izgledati kao slatka osveta HSS-u koja jače djeluje no bujica Tomčićevih optužbi. Osveta, jer su proljetne SDP-ove namjere oko osvajanja vlasti u Zagrebu i Primorsko-goranskoj županiji propale prvenstveno zbog HSS-ovih vijećnika koji su odigrali suprotno. Osveta, jer se SDP stalno zalagao za koalicijska okupljanja najjačih oporbenih hrvatskih stranaka, s čime se HSS nikad anije slagao. Naravno, u svemu tome može se razmišljati koliko je za to zaslužan SDP, a koliko slabost ostatka oporbe. Obično se kaže: S ovakvom oporbom, nije čudno što HDZ s lakoćom održava vlast. Jednako tako: S ovakvom oporbom nije čudno što se SDP predstavlja kao jedini konkurent HDZ-u", zaključuje Sinovčić. VEČERNJI LIST 18. XI. 1997. Braniteljima treba reći kad će biti novca U svjetlu najave osnivanja Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata kojemu će na čelu, ukoliko Sabor prihvati Vladin prijedlog, biti dr. Juraj Njavro, ravnatelj Državne uprave za skrb o razvojačenim brniteljima i civilnim žrtvama rata, Mirjana Prišćan razgovara s dr. Njavrom o problemima s kojima se susreću invalidi Domivinskog rata kao i obitelji poginulih branitelja. Istaknuvši kako novo ministarstvo "mora funkcionirati bez barijera prema ljudima zbog kojih će postojati, bez suvišnih formalnosti koje sada u raznim institucijama branitelje i njihove obitelji koče u ostvarivanju njihovih zakonskih prava", dr. Njavro o mogućnostima da to novo ministarstvo razbije krugove u kojima su zakočeni problemi branitelja (nezaposlenost, školovanje), kaže: "Upravo je riječ o tome da su nezaposleni razvojačeni, koji je 1. studenoga bilo 43.000, relativno mladi ljudi, ali slabih stručnih kvalifikacija. A danas ne možete biti ni skladištar bez osnovnog kompjutorskog znanja. lako je reći da ljude treba školovati, prekvalificirati i dokvalificirati, ali zapravo ne postoji sustav za to. Nezaposlenim razvojačenima treba omogućiti školovanje koje nije standardno, jer je iluzorno da sjede u klupama tri, četiri godine. Ti ljudi trebaju brzo naučiti ono što ih stvarno čeka na poslu, a jedino ako im posao bude zajamčen ima svrhe da idu u školu. Okupit ćemo ljude koji mogu misliti takav sustav i onda preko Zavoda za zapošljavanje u raznim narodnim učilištima školovati razvojačene". Glede finacijskih problema s kojima se bore branitelji jer ne dobivaju zajamčene mirovine ili odobrene kredite, dr. Njavro napominje: "Ministarstbvo ne može stvoriti novc ako ga nema, niti će ono prisiljavati Vladu da ga 'štanca'. No, inzistirat ćemo da se poštuju prava koja su braniteljima zajamčena zakonom. Ako nema mogućnosti da se sva njihova prava ispune jer u proračunu zbog opravdanihrazloga nema toliko novca, onda treba kazati - ove godine ne možemo, ali nagodinu ćemo moći... Invalidi, uostalom, kažu: u redu, neka se to zamrzne, pa jednog dana kad bude mogućnosti platit će se, ali neka se kaže kada. O tome moramo voditi rčuna sada kada se određuje proračun za idući godinu. Što se tiče kredita za samozapošljavanje, dosad je podneseno oko 11.500 zahtjeva, ali je daljnje primanje zhtjeva zaustavljeno. Za isplatu kredita svima koji su ga tražili trebalo bi osigurati milijardu i pol kuna. Odobreno je oko 320 milijuna kuna za kredite 3653 branitelja. A za 43.000 kredita, primjerice, to bi iznosilo više od četiri milijarde kna, što je nemoguće izdvojiti iz proračuna. Mislim da je školovanje branitelja bolje rješenje za zapošljavanje nego kredit, koji može donijeti i nevolju, Primjerice, ako ga dužnik upotrijebi za nasad vinograda, a nevrijeme potom uništi lozu. Istina, država treba jamčiti za taj kredit, ali sudski su procedure duge i branitelj svakako gubi". NOVI LIST 18. XI. 1997. Balkanski kompleks Zabrana povezivanja s balkanskim državama, sadržana u prijedlogu Ustavnih promjena, kao i tumačenje kako je nepovezivanje na sastanak šefova država balkanskih zemalja "konačan dokaz kako nismo na Balkanu", povod su članka Josipa Jovića koji, uz ostalo, piše: "Vodeći ljudi ove zemlje u nedostatku boljih argumenata nastoje stalno podgrijavati bojazan o povratku u balkanske vode, sebe dakako nudeći kao jedinog garanta kako se to stvarno neće dogoditi. Samo taj i nikakav drugi smisao ima i predložena formulacija u sklopu prijedloga ustavnih promjena, po kojoj se zabranjuje svako stupanje u državno-pravne saveze s balkanskim zemljama, odnosno zemljama bivše Jugoslavije. Takva formulacija je ponajprije besmislena, jer ova vlast to može zabranjivati samo sebi, a svaka druga vlast može promijeniti Ustav. Obvezni referendum o udruživanju u druge države je sasvim dovoljna garancija da nitko ne može odvesti narod tamo gdje on ne želi. (...) Ovdje pak stižemo do točke na kojoj jasno raspoznajemo kako mi bezuspješno povijesno-geografski pokušavamo pobjeći s Balkana, što nikako ne možemo, a da istovremeno duhovno ostajemo čvrsto na njegovu tlu. Riječ je o duhu jeftine demagogije, o upornim nastojanjima da se narodu predstavi postojanje nepostojećeg i da ga se uvjeri kako je za njega dobro ono što mu nije dobro, riječ je o nepoštivanju zdravog razuma i dostajanstva ljudi, o vječnoj spremnosti i potrebi laganja, o korupciji i kriminalu, o bezakonju, o idolopoklonstvu i držanju ljudi u mraku, o poltronstvu i taštinama, o sebičnosti i bahatosti, o neiskrenosti i licemjerju. (...) Uostalom, i toliko dokazivanje kako nepozivanje na jedan sastanak znači priznanje kako ne spadamo na Balkan nije samo kratkovidna politička demagogija, nego izrazom vlastitog kompleksa. Jer, ono u što nismo uvjereni rješavamo priznanjem drugoga. (...) Izvlačenje iz tog balkanskog kompleksa moguće je samo unutrašnjom demokratizacijom i samoosvješćivanjem kako naroda tako i političkih elita te intenzivnija kulturna komunikacija s naprednim zemljama i nacijama. Loši saveznici su na tom putu već spomenuti neskriveni autonomaški refleksi koji dovode u pitanje integritet zemlje, kao i šuvarovsko zagrijano zalaganje za novo, sudbinsko povezivanje Južnih Slavena, a jednako su kontraproduktivne na tom planu i generalne osude ili predrasude tipa one koju je Slavko Goldstein izrekao u beogradskoj 'Dugi', kazavši kako se 'Hrvatska tek nalazi pred deustašizacijom hrvatskog identiteta'". 180236 MET nov 97