NJEMAČKA/FAZ - POGLED NA ISTOČNU SLAVONIJU

Ž4=NJEMAČKA Ž1=FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG Ž2=13. XI. 1997. Ž3=Što su Srbi uopće radili u istočnoj Slavoniji proteklih šest godina? "U drugoj polovini 1991. g. 'Jugoslavenska narodna armija' osvojila je pod srpskim vodstvom najistočniji dio Hrvatske pored Dunava. To područje obuhvaća Baranju, dio istočne Slavonije i zapadni Srijem a u većini slučajeva nosi skraćeni naziv 'istočna Slavonija'. Spomenuto je područje postalo dijelom 'Republike srpske krajine' (RSK), tvorevine pod srpskom vlašću, uspostavljene na osvojenom hrvatskom teritoriju. Šest godina kasnije nekada kultivirane površine na tom području uz Dunav, Podunavlju, potpuno su zapuštene. Kilometri polja prekriveni su tamnosmeđom šikarom - riječ je o neobrađenim, velikim dijelom miniranim plodnim oranicama. Posvuda nailazimo na propale ciglane, tvornice šećera, uljare. Tko će prebrojiti izgorjele ili do temelja urušene kuće u kojima su nekada stanovali Hrvati ili Mađari. Ruševine katoličkih crkava sablasno strše uvis - prazne ljuske s batrljcima tornjeva. U gradovima poput Vukovara ili Bijelog Manastira zgrade su opustošene, pločnik uništen, posvuda smeće. U Vukovaru, upravnom središtu spomenute najistočnije regije nekadašnje 'RSK', srpski gospodari nisu sagradili ništa osim poštanskog ureda i vijećnice. Prekriženih ruku gledali su kako grad propada. Što su zapravo Srbi ovdje radili šest godina? Najupadljiviji znakovi djelatnosti velikosrpski su simboli na zidovima svih vrsta: četiri slova 's', smještena u križu (značenje simbola: 'Samo sloga Srbina spašava'), rečenice poput 'Ostajemo ovdje', 'Ovo je Srbija' i kratice 'RSK', 'SAO Krajina' (...); 'Šešelj' (...). Ulicama su nadjenuli imena poznatih Srba, primjerice povijesnog srpskog jezičnog autoriteta Vuka Karadžića. I posvuda su uveli ćirilićne natpise kojih dosada ovdje nije bilo: naime, prije rata Srbi u Vukovaru i u Baranji pisali su svojim srpskim jezikom na latiničnom pismu. Danas, tijekom postupne reintegracije tog područja pod nadzorom UN u sastav hrvatske države, ti su natpisi tek bizarna svjedočanstva megalomanije. Uskoro će izblijedjeti i nestati. No, istočna Slavonija još će dugo biti obilježena pustošenjima koja je pretrpjela za vrijeme šest srpskih godina. Divlji razarački bijes iskalio se u prvom redu na katoličkim crkvama. U župnoj crkvi u Bijelom Manastiru, središtu Baranje, skupili su sve slike i zapalili ih. Budući da velikog kamenog Krista, smještenog na vanjskom zidu, nisu uspijevali pomaknuti s mjesta, posegnuli su za traktorom i užetom za vuču. Kada je i taj pokušaj propao, odustali su. Iz spomenute crkve opljačkane su sve električne instalacije pa čak i vodovi; osvajači su ostavili samo metar visećeg kabela do kojeg nisu mogli doprijeti. Bezbrojni su Srbi nakon osvajanja uzeli kuću izbjeglog ili protjeranog Hrvata i opljačkali je do posljednjeg čavla prije no što su otišli u Srbiju, mučeni neizvjesnošću. Nisu ostala ni vrata ni prozori ni vodovodne instalacije, namještaj da i ne spominjemo. Neki su Srbi ponijeli čak i krovne opeke. Tko danas prođe Baranjom, stječe dojam da srpski rat protiv Hrvatske nije bio samo osvajački i razarački rat, popraćen etničkim čišćenjem, već i pljačkaški pohod. Za nekoliko desetljeća ono što je razoreno bit će obnovljeno a ono što je opljačkano zamijenjeno novim. No, nitko više neće vratiti u život ljude koje su osvajači poubijali a zlostavljane će žrtve čitav život nositi breme svoje patnje. U jednom selu u Baranji Mađari čine veliku većinu stanovnika: njihovi su preci naseljeni na to područje prije četvrt tisućljeća. Krajem ljeta 1991. g. došla je srpska ratna sila i unovačila sve muškarce mađarske nacionalnosti u radne postrojbe, prisilivši ih da na bojišnici kopaju rovove. Plaću nisu dobili. Srbi su iz kuća uzimali sve što bi poželjeli. U spomenutom baranjskom selu Romi su odmah prešli na stranu Srba. Odjednom su svi Srbi i Romi - čak i djeca - imali oružje kojim su počeli terorizirati Mađare, prijeteći im na ulici da ne govore svojim jezikom: 'Ne želim više čuti da govorite mađarski'. Iz dalekog Knina, glavnog grada 'RSK', stigla je zapovijed o dodjeli srpskih imena ulicama. Mađarski predsjednik općine odgađao je s provedbom. Nije mogao učiniti ništa više za svoje ljude jer nije imao ovlasti. Srbi su opljačkali njegovu kuću kao i sve ostale. Mnogi mladi Mađari pobjegli su u Mađarsku ili u neokupirani dio Hrvatske dok bojišnica još nije prerasla u neprobojnu crtu razdvajanja. U jednom baranjskom selu u kojem žive samo Hrvati polja već godinama nisu obrađena jer su naoružani Srbi u nekoliko valova odnijeli sve: traktore, plugove, sjeme. U studenom 1991. g. stigle su srpske ratne izbjeglice iz hrvatske zapadne Slavonije, podvrgnuvši selo teroru. U proljeće 1992. g. većina njih krenula je dalje ali neki su ostali. Danas većina njih neupadljivo nestaje u smjeru Srbije. Ni 'Jugoslavenska narodna armija', koja je na Božić 1991. g. ušla u to hrvatsko selo, nije bila bolja. Najteže je bilo kada su u selo na kraju došle postrojbe raznih četničkih vođa. Jedna od njih nosila je naziv 'Suncokret' - četnici, njezini pripadnici, nosili su na odorama prišiven suncokret. I iz tog su sela mnogi mladi ljudi izbjegli u Mađarsku i Hrvatsku. Nisu poznati nikakvi podaci o silovanjima - gotovo sve mlade žene izbjegle su. Crkva je izgorjela, župni je dvor opustošen iako tri prostorije mogu poslužiti kao privremeni smještaj. Pritom valja napomenuti da u tom selu nije ni bilo rata budući da Hrvatska 1991. g. nije imala ni dovoljno vojnika ni dovoljno oružja da obrani taj dio Baranje. Hrvatski seljani često nisu imali što jesti. Tjednima se nisu usuđivali otići u seosku trgovinu. Ako se netko od njih požalio, policija 'RSK' službeno bi zabilježila žalbu ali se ništa n bi dogodilo. 'Jučer su otišla dva najgora Srbina', pripovijedalo se u selu jednog jesenjeg dana 1997. g. No, Hrvati su još uvijek prestrašeni baš kao i Mađari u spomenutom mađarskom selu. Ne žele govoriti ni kazati svoje ime; ne vjeruju nijednom strancu. Strah istodobno priječi povratak Hrvata i Mađara koji su iz tog područja izbjegli ili su prognani prije pola desetljeća. Oni čije su kuće prazne smiju se vratiti, određuje uprava UN, nazvana UNTAES. No, rijetki su oni koji u selu ostaju dan i noć. Većina dolazi isključivo preko dana kako bi radila na svojim opustošenim kućama a uvečer se vraća u Osijek ili Vinkovce, tamo gdje Hrvatska ne postoji samo na pravnom papiru. Oni u čijim kućama žive Srbi ionako moraju čekati dok sadašnji stanari ne nađu drugi primjereni smještaj; tako je odredio UN. Oni, pak, koji ne žele tražiti, ne mogu ništa ni naći. Na kraju, strahuju i Hrvati koje je hrvatska vlada u dogovoru s UN poslala u dio istočne Slavonije pod upravom UNTAES-a radi obnove uprave i gospodarstva. Na dužnosti suočavaju se sa suravnateljima, srpskim šefovima iz vremena 'RSK'. Neki od tih Srba sabotiraju, neki ne rade doslovno ništa. U čitavom tom projektu Hrvati koji svakodnevno dolaze na to područje u osjetnoj su manjini. 'U koga se ovdje mogu pouzdati?', pita jedan hrvatski suravnatelj poduzeća. Sve se odvija vrlo polako; bar više nema krađa strojeva kao za vrijeme 'RSK'. Srpski suravnatelj još uvijek ističe da je četnik. Hrvat se osjeća nesigurno. Što mu se može dogoditi, pitamo ga. 'Ništa ne treba isključiti', odgovara. Tko će me zaštititi, uzvraća protupitanjem. Dođe li patrola miješane srpsko-hrvatske policije, uspsotavljene posebno za prijelazni period, srpski policajac možda će spriječiti intervenciju hrvatskog policajca. Kada je krajem listopada u Vukovaru usred bijela dana gomila naoružanih Srba zaustavila i ugrozila povjerenicu hrvatske vlade, policajaca nije bilo na pomolu. No, nisu svi ovdašnji Srbi isti. Neki od starosjedilaca, koji su naseljeni za vrijeme habsburške dinastije i žive ovdje već stotine godina, doživljava si 'RSK' kao običnu sablast. Neki od njih koji su pokazali što misle nisu prošli bolje od Hrvata ili Mađara. Oni koji su na ovo područje došli tek nakon završetka drugog svjetskog rata i smjestili su uglavnom u kućama izbjeglih, prognanih ili ubijenih Nijemaca, podunavskih Švaba, daleko su više bili skloni novoj srpskoj vlasti. Teror su provodili pretežno Srbi koji su došli na ovo područje iz drugih dijelova Hrvatske kao ratne izbjeglice. No, posjetitelj će tu i tamo naići i na Srbe koji pripovijedaju da su 1993. g. napustili svoje matično mjesto u Hrvatskoj, smješteno izvan izravnog dosega rata, zato što im je zaprijećeno da moraju što prije otići. Ti su se ljudi u istočnoj Slavoniji smjestili u napuštenim hrvatskim kućama a u mnogim njihovim kućama žive pak Hrvati koji su morali napustiti svoj zavičaj. U istočnoj Hrvatskoj deseci tisuća ljudi žive u kućama koje nisu njihove. Povjerenici Ujedinjenih naroda u Vukovaru, hrvatske vlasti i same izbjeglice nastoje da se svi vrate tamo gdje im je i mjesto. Ipak, jednostavne su razmjene rijetko moguće a mnogi Srbi žele ostati jer je njihov ovdašnji smještaj bolji. Istodobno mnogi se Srbi u istočnoj Slavoniji osjećaju nelagodno. Razlozi su višestruki. Oni koji su počinili zločine nad Hrvatima i Mađarima već su otišli u Srbiju a mnogi od njih ponijeli su sa sobom i sav tuđi namještaj. Danas odlaze i oni koji ni pod koju cijenu ne žele živjeti u hrvatskoj državi. Ti ljudi tvore tanak potočić koji će možda neposredno uoči konačne reintegracije u hrvatsku državu ponovo nabujati. Na kraju krajeva, na ovom području ima i Srba koji nisu ništa učinili osim što su možda glasnije ili tiše poželjeli dobrodošlicu 'RSK'. Oni strahuju od povratka većinskog hrvatskog stanovništva i od povlačenja dužnosnika, vojnika i policajaca UN. Kakav će tada biti odnos hrvatske vlasti prema njima? Ti se ljudi već danas žale na napravde i šikaniranje kojim ih navodno podvrgava hrvatska uprava i pravosuđe u nastajanju. Mnoge od tih priča vjerojatno su izmišljene ili iskrivljene ali čini se da su neke od njih i istinite. Možda neki hrvatski državni službenici smatraju da je pohvalno ako svojim odnosom potaknu što veći broj Srba na odlazak u Srbiju. To nije uobičajena pojava. Na obje strane raste broj ljudi koji se pripremaju na suživot, obilježen razumom i razboritošću. Nešto više još će dugo biti nezamislivo u najistočnijem dijelu Hrvatske nakon strahovlade 'Republike srpske krajine'", dodaje Johann Georg Reissmueller na kraju reportaže. 140303 MET nov 97