DNEVNI PREGLED 221 14. STUDENOGA 1997.

GLAS AMERIKE - VOA 13. XI. 1997. Je li Hrvatska dio srednje Europe? Na ovo je pitanje sinoć u Washingtonu pokušao odgovoriti Janusz Bugajski, direktor Odjela za istočnu Europu Centra za strateška i međunarodna istraživanja. Predavanje je organizirao washingtonski ogranak AMAKA, udruge bivših studenata i prijatelja zagrebačkog sveučilišta. Prilog priredio Bojan Klima. = Naravno da je Hrvatska srednjeeuropska zemlja, no ona je to zasad samo geografski. Po svom političkom identitetu Hrvatska trenutno nije srednjeeuropska zemlja kao što su to, recimo, Slovenija, Mađarska ili Republika Češka, izjavio je na početku svojeg predavanja Janusz Bugajski. On smatra da ukoliko se uskoro ne poduzmu radikalni, kako je rekao 'kirurški rezovi', Republika Hrvatska će nepovratno zaostati u odnosu na te zemlje. Hrvatsko zaostajanje ovaj vrsni američki stručnjak u cijelosti stavlja na dušu hrvatskih vlasti. Srednjeeuropska se orijentacija ne može dirigirati putem nekih ustavnih preambula, kako to izgleda učiniti predsjednik Tuđman. Dijelom Zapada postaje se provedbom zapadne politike, rekao je članovima AMAKA Janusz Bugajski. Zbog toga što od Hrvatske više očekuju Sjedinjene Države u ocijeni tamošnje situacije koriste strože kriterije nego kada analizira situaciju u, recimo, Srbiji i Crnoj Gori ili pak republici srpskoj, napomenuo je Janusz Bugajski. A što bi hrvatske vlasti trebale učiniti da im država dobije tretman sličan srednjeuropskim državama? Odnosno kako se približiti Sloveniji te što više udaljiti od bivše Jugoslavije? = One bi se trebale popraviti u sedam područja. Prvo treba prestati s kultom ličnosti predsjednika Tuđmana. Taj kult sve više i više podsjeća na kult Maršala Tita. Drugo, treba prestati s medijskom kampanjom o antihrvatskoj zavjeri, i izvana i iznutra. Takva zavjera ne postoji. Treće, kriteriji upošljavanja u sudstvu i medijama ne bi trebalo biti članstvo u HDZ-u. Četvrto, tisak treba postati odista slobodan. Novinari se ne bi smjeli bojati sudskih progona. Peto sastoji se od ometanje opozicijske oporbe. Oporbene prvake se ne smije opisivati kao sudionike neke antihrvatske zavjere. Šesto, bolja jamstva manjinskih prava. Tu je ostvaren napredak, no to nije dovoljno. I sedmo, na gospodarskom planu obračun s korupcijom u procesu privatizacije. Neki od članova AMAKA vrlo su emotivno reagirali na ocijene Janusza Bugajskog. Tvrdili su da prema negatinostima koje svakako postoje, treba biti tolerantniji zbog toga što je Hrvatska ipak bila žrtva agresije. Janusz Bugajski na to kaže. 'Točno je da je Hrvatska bila žrtva, međutim rat je gotov. Osim toga Hrvatska je iz rata izašla osjetno ojačana i s ambicijom da postane dio Europe. A kako bi hrvatska dijaspora čiji su dio i članovi AMAKA mogli utjecati na razvoj događaja u domovini? = Dijaspora treba biti mnogo bolje informirana o situaciji u zemlji, pogotovo o različitim političkim alternativama. Po mom mišljenju ... sigurnija u samu sebe, treba postati pluralističnija, a dijaspora u tome može učiniti mnogo. Hrvatski radio u Sjedinjenim Državama trebao bi biti mnogo učinkovitiji, a novinare treba angažirati na pravim temama, za demokraciju u Hrvatskoj, za slobodno tržište, za primanje u NATO savez. Glede ovog posljednjeg Janus Bugajski napominje: 'Hrvatska će u vojnom pogledu postati sigurna jedino ako postane dijelom zapadnih vojnih integracija. Blok izolacionizam jedino odgovara njenim neprijateljima stoga je potrebno da se Hrvatska približi sustavu NATO saveza, a to može jedino ukoliko se ponaša prema zapadnim načelima, rekao je Janusz Bugajski direktor Odjela ua istočnu Europu Centra za strateška i međunarodna istraživanja. (VOA) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 13. XI. 1997. U Dossieru Damir Vučić predstavlja 7. summit frankofonskih zemalja koji sutra počinje u Hanoju. "Sutra se u Hanoju, u Vijetnamu, otvara 7. summit Frankofonije, udruženja zemalja kojima su zajednički francuski jezik i francuska civilizacija, udruženje u središtu kojega je Francuska. Svrha postojanja frankofonije jest očuvanje upotrebe francuskog jezika izvan granica Francuske, pa ako je moguće i proširenje upotrebe. Sukladno tome tijekom summita nastojat će se proširiti mrežu obrazovnih ustanova, istaknuti privrženost ideji da francuski mora ostati sredstvo komunikacije u međunarodnim organizacijama i osnovati zonu frankofonske i gospodarske suradnje. Kako kaže član francuske vlade Charles Juslin, zadužen za frankofoniju, 'Frankofoniju ne bi trebalo doživljavati kao vođenje rata zagovarača francuskog jezika protiv sveprisutnog engleskog nego kao alternativu sadašnjoj hegemoniji Shakespearovog jezika u svim mogućim oblastima: kulturnoj, ekonomskoj i lingvističkoj'. Ambicija Frankofonije to je više opravdana što u vrijeme mundializacije ili globalizacije, a u strahu da ta pojava ne dovede do uniformizacije svijeta, da je strah opravdan govori sveopća prisutnost CNN-a, Coca-cole i McDonaldsa, sve više zajednica i pojedinaca osjeća potrebu za traženjem korijena kako ne bi došli u situaciju da izgube svoj identitet. Međutim te ambicije Frankofonije nisu popraćene odgovarajućim sredstvima, drugim riječima smatra se Francuskoj da Pariz, jer on je os oko koje se u frankofonskom svijetu sve okreće, dakle Pariz ne ulaže dovoljno novaca za promicanje francuskog jezika iako bi mu se kroz Frankofoniju to moglo višestruko vratiti. Razmotrimo kako. Domaćin ovogodišnjeg summita Frankofonije je Vijetnam. Za tu komunističku zemlju to je prilika da se istakne ne diplomatskom planu, da se vrati na međunarodnu pozornicu nakon dugogodišnjeg izbivanja i to uz relativno niske troškove organizacije budući je Francuska glavni pokrovitelj. Drugim riječima, Francuska je pružila priliku Vijetmanu da bude domaćin važnog skupa, pošto je riječ o sastanku najviših predstavnika pedeset zemlja i zajednica, što će nevojbeno povećati njegov ugled u svijetu. Zauzvrat, vijetnamska vlada prihvatila je ponude francuskih tvrtki za nemali broj poslova većih razmjera. Kako ističe glasilo francuskog poslovnog svijeta 'Ecos' 4,5 milijarde francuskih franaka, koliko iznosi vrijednost ugovora sklopljenih između vijetnamske vlade i francuskih tvrtki za vrijeme službenog posjeta predsjednika Jacquesa Chiraca toj zemlji, posjeta koji ih je spojio sa sjedenjem na summitu Frankofonije, itekako opravdaju novac što ga je Pariz potrošio za organizaciju summita. Prema jednom diplomatu, čije mišljenje prenosi dnevnik 'Le Figaro', u današnje vrijeme inozemna akcija na kulturnom planu zavrijeđuje kudikamo veću pozornost od one što joj poklanja francuska vlada iz jednostavnog razloga što bi se kroz kulturne inicijative povećao utjecaj francuskog jezika, koji više nije kao nekoć samo neophodno pomagalo u diplomaciji nego glavni element razvoja globalne strategije koji za Francusku može biti od vitalnog značaja. Nekadašnje diplomatsko-vojne veze zamijenjene su ekonomsko-kulturnim koje obuhvaćaju cijeli niz segmenata, od obrazovanja preko stvaranja specifične potrošačke navike i mentaliteta općenito do investicija. Da bi se takav kontekst stvorio potrebno je ulagati u obrazovne ustanove u inozemstvu. Izvan Francuske postoje 414 francuskih gimnazija i 1056 škola za učenje francuskog poznatih pod nazivom Alliance Francaise. Oni su važan čimbenik u očuvanju nazočnosti francuskog jezika, ali u današnje vrijeme nisu dovoljni i za širenje frankofonskog svijeta koji ne samo da osigurava Francuskoj status kulturne velesile nego je, naglasili smo malo prije, i jamstvo francuske dominacije na gospodarskom planu. Zemlje Frankofonije međutim ne treba doživljavati kao buduće ekonomsko udruženje poput Europske unije, ali da zemlje članice inzistiraju na tome da među sobom tijesno gopodarski surađuju, nema sumnje. Do toga je posebno stalo afričkim zemljama. Frankofonske zemlje zajedno, to je 500 milijuna ljudi i 13,4 posto ukupne svjetske trgovinske razmjene. Sudionici summita Frankofonije, što za koji sat počinje u Hanoju, imaju ambiciju da izborom glavnog tajnika koji će biti lice i glas Frankofonije, kako je rekao francuski predsjednik, dadu svome udruženju i političku dimenziju. Dakle stjecanje političke dimenzije je pored ekonomske i druge cilj sudionika summita Frankofonije. To udruženje zemalja kojima je naglašeni interes za francuski jezik zajednički element jedno je od najvećih na svijetu, međutim u oblasti politike njegov je značaj izuzetno mali. Jedan američki diplomat, ne bez cinizma, ističe da izvan zemalja članica Frankofonije rijetko tko da i zna za njeno postojanje. Također, udruženje kao takvo nije nikad odigralo neku važniju ulogu u riješvanju političkih kriza, što također riječito govori o njegovoj političkoj nezrelosti. Izborom glavnog tajnika Frankofonije do čega će doći tijekom summita u Hanoju udruženje hoće nadići taj veliki politički hendikep. Najverojatnije tu će dužnost obnašati nekadašnji čelni čovjek Ujedinjnih naroda Boutrus Boutros Gali. Francuski predsjednik Jacques Chirac rekao je da će zahvaljujući njemu svijet znati da Frankofonija postoji i da se na nju mora računati. Tijekom summita usvojit će se nekoliko dokumenata kojima bi udruženje trebalio dobiti željene političke obrise. U završnoj deklaraciji šefovi država i vlada članica frankofonije obvezat će se da će aktivno raditi na spriječavanju oružanih sukoba, a zadaća glavnog tajnika, između ostalog, sastojat će se u tome da radi na učvršćivanju pravne države i demokratskih procesa. Prema glasnogovorniku francuskog predsjednika time bi Frankofonija trebala dobiti političku dimenziju. Kako se može zaključiti ambicije sudionika summita u Hanoju nisu nimalo simbolične. Od onih što se odnose na promicanje francuskog jezika na Internetu preko ekonomskog povezivanja do političke težine. Međutim, pitanje financiranja nije u potpunosti jasno. To nas potiče na konstataciju s početka priloga da ambiciozni plan nije popraćen odgovarajućim financijskim sredstvima. Naime, da tako kažemo, preporod frankofonskog pokreta trebao bi se izvršiti bez osjetnog povećanja budžeta. Glavni pokrovitelji Frankofonije, Francuska, Kanada i Belgija, prisiljeni su voditi vrlo restriktivnu budžetsku politiku. Pariz je već dao do znanja da je sa sadašnjih 620 milijuna franaka, koliko godišnje isplaćuju za frankofoniju, maksimalno opterećen. Stoga, može se reći da će trebati poprilično mašte i volje da se od Frankofonije napravi dinamično i utjecajno udruženje." (RFI) BRITANSKI RADIO - BBC 13. XI. 1997. Pregled tiska Britanski tisak danas se usredotočio na pitanje velikih donacija poslovnih ustanova i njihovih predstavnika britanskim političkim strankama. Kako piše 'The Financial Times', laburistički premijer Tony Blair predložio je određivanje maksimuma koji se može utrošiti na političke stranke u pokušaju da prekine tradicionalnu novčanu prednost konzervativne stranke, ali i radi toga da izvuče vladu iz dosad najozbiljnije krize. Taj je prijedlog podnesen poslije proturječja koje je izazvala tvrdnja da je kontrolor utrka za Formulu 1 g. Ecclestone dao laburističkoj stranci milijun funta nakon čega je motošport pošteđen zabrane promicanja duhanske industrije. Laburistička stranka odlučila je vratiti taj novac te ističe da donacija nije utjecala na odluku o sponzorstvu duhanske industrije. Vijesti iz svijeta uglavnom su potisnute na unutarnje stranice, a jedna od vodećih je vijest o odluci Vijeća sigurnosti UN-a da se Iraku nametnu dodatne ograničene sankcije. Listovi dosta prostora daju i odluci njemačkog proizvođača automobila Mercedes benz da povuče iz prodaje svoj novi mali automobil A klase. 'The Guardian' je samo jedan od mnogih listova koji donose fotografiju automobila koji se tijekom pokusne vožnje prevrnuo što je potaknulo dvojbe glede njegove sigurnosti. U rubrikama Vijesti iz svijeta današnji 'The Guardian' prenosi tekst iz 'The New York Timesa' o zločinima koje su u tijeku rata u Bosni počinili pripadnici bošnjačke vojske, a koji se temelji na sudskim dokumentima koje je prošloga tjedna objavio sarajevski časopis 'Dani'. U tekstu među ostalim čitamo kako je dvije godine nakon rata sve jasnije da su stanoviti Musan Topalović Caco i pripadnici njegove desete brdske brigade odigrali mnogo mračniju ulogu u tijeku rata nego što su to neki bili skloni vjerovati. Rečeni Topalović i njemu slični ratni vođe pobili su desetke srpskih civila u Sarajevu, čitamo u 'The Guardianu'. Prvi i javni dokazi njihovih zločina nalaze se u tajnim sudskim dokumentima i izjavama svjedoka. Iz njih je vidljivo da su muslimanski borci bili umiješani u znatne zločine slične zločinima koje su nad Muslimanima počinile srpske vojne postrojbe. Premda se - nastavlja autor teksta - bošnjačke zločine ne može uspoređivati glede razmjera i predumišljaja sa srpskim etničkim čišćenjem. Autor teksta dalje navodi riječi bivšega generala Safeta Halilovića, zapovjednika bosanske vojske do lipnja 1993. koji kaže kako svi podatci i dokumenti koje je vidio upućuju na velik broj ubojstava, najmanje nekoliko desetaka. U dokumentima vojnoga suda koje je u cijelosti dobavio 'The New York Times', a koje je djelomice prošloga tjedna objavio neovisni časopis 'Dani' obrađuje se sudski postupak protiv 16 muslimanskih vojnika, od kojih je njih 14 osuđeno g. 1994. List dalje navodi glasnogovornika Alije Izetbegovića Mirzu Hajrića koji je ustvrdio da se radi o postrojbama koje su bile izmakle kontroli. Hajrić dodaje: 'Ali mi smo bili suočeni s velikom dilemom samo u pokušajima obrane grada. Čim su vlasti došle do stvarnih dokaza o počinjenim ubojstvima, one su raspustile te paravojne postrojbe', ustvrdio je Hajrić, dodavši: 'Broj ubijenih je malen. Sigurno nije riječ o stotinama ljudi', navodi list riječi Mirze Hajrića, glasnogovornika Alije Izetbegovića. 'The Daily Telegraph' pak donosi portret generala Martina Garoda, bivšeg zapovjednika britanskih kraljevskih marinaca za kojega autor teksta kaže da je zapravo upravitelj Mostara. Na površini - piše novinar - život u Mostaru stalno se poboljšava. Mnoge prodavaonice na istočnoj obali Neretve otvorene su i mnogo više ljudi prelazi s jedne obale rijeke na drugu preko novoga mosta kojega su pripadnici španjolske vojske podigli umjesto staroga mosta, srušenoga u ratu. Ali mržnja, nastavlja list, poglavito u ekstremnih Hrvata, još uvijek nije nestala. List dalje navodi riječi generala Garoda koji kaže. 'Ljudi me često pitaju kako mogu biti optimist. Odgovaram im da je to zato što sam ovdje od g. 1993. i vidio sam nevjerojatan napredak. Ulica kojom smo se upravo provezli bila je na prvoj crti bojišnice. Sada njome sasvim bezopasno prolaze žene i djeca'. No general priznaje kako nema jednostavnih rješenja. Martin Garod služio je i u Sjevernoj Irskoj početkom sedamdesetih godina, ističe novinar u 'Telegraphu'. Govoreći o istočnom i zapadnom Mostaru, počeo je u jednom trenutku govoriti o istočnom i zapadnom Belfastu. Bio je to lapsus lingve, ali sličnosti su stvarne, čitamo među ostalim u tekstu Williama Scowcrofta u današnjem 'The Daily Telegraphu'. (BBC) NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 13. XI. 1997. Što su Srbi uopće radili u istočnoj Slavoniji proteklih šest godina? "U drugoj polovini 1991. g. 'Jugoslavenska narodna armija' osvojila je pod srpskim vodstvom najistočniji dio Hrvatske pored Dunava. To područje obuhvaća Baranju, dio istočne Slavonije i zapadni Srijem a u većini slučajeva nosi skraćeni naziv 'istočna Slavonija'. Spomenuto je područje postalo dijelom 'Republike srpske krajine' (RSK), tvorevine pod srpskom vlašću, uspostavljene na osvojenom hrvatskom teritoriju. Šest godina kasnije nekada kultivirane površine na tom području uz Dunav, Podunavlju, potpuno su zapuštene. Kilometri polja prekriveni su tamnosmeđom šikarom - riječ je o neobrađenim, velikim dijelom miniranim plodnim oranicama. Posvuda nailazimo na propale ciglane, tvornice šećera, uljare. Tko će prebrojiti izgorjele ili do temelja urušene kuće u kojima su nekada stanovali Hrvati ili Mađari. Ruševine katoličkih crkava sablasno strše uvis - prazne ljuske s batrljcima tornjeva. U gradovima poput Vukovara ili Bijelog Manastira zgrade su opustošene, pločnik uništen, posvuda smeće. U Vukovaru, upravnom središtu spomenute najistočnije regije nekadašnje 'RSK', srpski gospodari nisu sagradili ništa osim poštanskog ureda i vijećnice. Prekriženih ruku gledali su kako grad propada. Što su zapravo Srbi ovdje radili šest godina? Najupadljiviji znakovi djelatnosti velikosrpski su simboli na zidovima svih vrsta: četiri slova 's', smještena u križu (značenje simbola: 'Samo sloga Srbina spašava'), rečenice poput 'Ostajemo ovdje', 'Ovo je Srbija' i kratice 'RSK', 'SAO Krajina' (...); 'Šešelj' (...). Ulicama su nadjenuli imena poznatih Srba, primjerice povijesnog srpskog jezičnog autoriteta Vuka Karadžića. I posvuda su uveli ćirilićne natpise kojih dosada ovdje nije bilo: naime, prije rata Srbi u Vukovaru i u Baranji pisali su svojim srpskim jezikom na latiničnom pismu. Danas, tijekom postupne reintegracije tog područja pod nadzorom UN u sastav hrvatske države, ti su natpisi tek bizarna svjedočanstva megalomanije. Uskoro će izblijedjeti i nestati. No, istočna Slavonija još će dugo biti obilježena pustošenjima koja je pretrpjela za vrijeme šest srpskih godina. Divlji razarački bijes iskalio se u prvom redu na katoličkim crkvama. U župnoj crkvi u Bijelom Manastiru, središtu Baranje, skupili su sve slike i zapalili ih. Budući da velikog kamenog Krista, smještenog na vanjskom zidu, nisu uspijevali pomaknuti s mjesta, posegnuli su za traktorom i užetom za vuču. Kada je i taj pokušaj propao, odustali su. Iz spomenute crkve opljačkane su sve električne instalacije pa čak i vodovi; osvajači su ostavili samo metar visećeg kabela do kojeg nisu mogli doprijeti. Bezbrojni su Srbi nakon osvajanja uzeli kuću izbjeglog ili protjeranog Hrvata i opljačkali je do posljednjeg čavla prije no što su otišli u Srbiju, mučeni neizvjesnošću. Nisu ostala ni vrata ni prozori ni vodovodne instalacije, namještaj da i ne spominjemo. Neki su Srbi ponijeli čak i krovne opeke. Tko danas prođe Baranjom, stječe dojam da srpski rat protiv Hrvatske nije bio samo osvajački i razarački rat, popraćen etničkim čišćenjem, već i pljačkaški pohod. Za nekoliko desetljeća ono što je razoreno bit će obnovljeno a ono što je opljačkano zamijenjeno novim. No, nitko više neće vratiti u život ljude koje su osvajači poubijali a zlostavljane će žrtve čitav život nositi breme svoje patnje. U jednom selu u Baranji Mađari čine veliku većinu stanovnika: njihovi su preci naseljeni na to područje prije četvrt tisućljeća. Krajem ljeta 1991. g. došla je srpska ratna sila i unovačila sve muškarce mađarske nacionalnosti u radne postrojbe, prisilivši ih da na bojišnici kopaju rovove. Plaću nisu dobili. Srbi su iz kuća uzimali sve što bi poželjeli. U spomenutom baranjskom selu Romi su odmah prešli na stranu Srba. Odjednom su svi Srbi i Romi - čak i djeca - imali oružje kojim su počeli terorizirati Mađare, prijeteći im na ulici da ne govore svojim jezikom: 'Ne želim više čuti da govorite mađarski'. Iz dalekog Knina, glavnog grada 'RSK', stigla je zapovijed o dodjeli srpskih imena ulicama. Mađarski predsjednik općine odgađao je s provedbom. Nije mogao učiniti ništa više za svoje ljude jer nije imao ovlasti. Srbi su opljačkali njegovu kuću kao i sve ostale. Mnogi mladi Mađari pobjegli su u Mađarsku ili u neokupirani dio Hrvatske dok bojišnica još nije prerasla u neprobojnu crtu razdvajanja. U jednom baranjskom selu u kojem žive samo Hrvati polja već godinama nisu obrađena jer su naoružani Srbi u nekoliko valova odnijeli sve: traktore, plugove, sjeme. U studenom 1991. g. stigle su srpske ratne izbjeglice iz hrvatske zapadne Slavonije, podvrgnuvši selo teroru. U proljeće 1992. g. većina njih krenula je dalje ali neki su ostali. Danas većina njih neupadljivo nestaje u smjeru Srbije. Ni 'Jugoslavenska narodna armija', koja je na Božić 1991. g. ušla u to hrvatsko selo, nije bila bolja. Najteže je bilo kada su u selo na kraju došle postrojbe raznih četničkih vođa. Jedna od njih nosila je naziv 'Suncokret' - četnici, njezini pripadnici, nosili su na odorama prišiven suncokret. I iz tog su sela mnogi mladi ljudi izbjegli u Mađarsku i Hrvatsku. Nisu poznati nikakvi podaci o silovanjima - gotovo sve mlade žene izbjegle su. Crkva je izgorjela, župni je dvor opustošen iako tri prostorije mogu poslužiti kao privremeni smještaj. Pritom valja napomenuti da u tom selu nije ni bilo rata budući da Hrvatska 1991. g. nije imala ni dovoljno vojnika ni dovoljno oružja da obrani taj dio Baranje. Hrvatski seljani često nisu imali što jesti. Tjednima se nisu usuđivali otići u seosku trgovinu. Ako se netko od njih požalio, policija 'RSK' službeno bi zabilježila žalbu ali se ništa n bi dogodilo. 'Jučer su otišla dva najgora Srbina', pripovijedalo se u selu jednog jesenjeg dana 1997. g. No, Hrvati su još uvijek prestrašeni baš kao i Mađari u spomenutom mađarskom selu. Ne žele govoriti ni kazati svoje ime; ne vjeruju nijednom strancu. Strah istodobno priječi povratak Hrvata i Mađara koji su iz tog područja izbjegli ili su prognani prije pola desetljeća. Oni čije su kuće prazne smiju se vratiti, određuje uprava UN, nazvana UNTAES. No, rijetki su oni koji u selu ostaju dan i noć. Većina dolazi isključivo preko dana kako bi radila na svojim opustošenim kućama a uvečer se vraća u Osijek ili Vinkovce, tamo gdje Hrvatska ne postoji samo na pravnom papiru. Oni u čijim kućama žive Srbi ionako moraju čekati dok sadašnji stanari ne nađu drugi primjereni smještaj; tako je odredio UN. Oni, pak, koji ne žele tražiti, ne mogu ništa ni naći. Na kraju, strahuju i Hrvati koje je hrvatska vlada u dogovoru s UN poslala u dio istočne Slavonije pod upravom UNTAES-a radi obnove uprave i gospodarstva. Na dužnosti suočavaju se sa suravnateljima, srpskim šefovima iz vremena 'RSK'. Neki od tih Srba sabotiraju, neki ne rade doslovno ništa. U čitavom tom projektu Hrvati koji svakodnevno dolaze na to područje u osjetnoj su manjini. 'U koga se ovdje mogu pouzdati?', pita jedan hrvatski suravnatelj poduzeća. Sve se odvija vrlo polako; bar više nema krađa strojeva kao za vrijeme 'RSK'. Srpski suravnatelj još uvijek ističe da je četnik. Hrvat se osjeća nesigurno. Što mu se može dogoditi, pitamo ga. 'Ništa ne treba isključiti', odgovara. Tko će me zaštititi, uzvraća protupitanjem. Dođe li patrola miješane srpsko-hrvatske policije, uspsotavljene posebno za prijelazni period, srpski policajac možda će spriječiti intervenciju hrvatskog policajca. Kada je krajem listopada u Vukovaru usred bijela dana gomila naoružanih Srba zaustavila i ugrozila povjerenicu hrvatske vlade, policajaca nije bilo na pomolu. No, nisu svi ovdašnji Srbi isti. Neki od starosjedilaca, koji su naseljeni za vrijeme habsburške dinastije i žive ovdje već stotine godina, doživljava si 'RSK' kao običnu sablast. Neki od njih koji su pokazali što misle nisu prošli bolje od Hrvata ili Mađara. Oni koji su na ovo područje došli tek nakon završetka drugog svjetskog rata i smjestili su uglavnom u kućama izbjeglih, prognanih ili ubijenih Nijemaca, podunavskih Švaba, daleko su više bili skloni novoj srpskoj vlasti. Teror su provodili pretežno Srbi koji su došli na ovo područje iz drugih dijelova Hrvatske kao ratne izbjeglice. No, posjetitelj će tu i tamo naići i na Srbe koji pripovijedaju da su 1993. g. napustili svoje matično mjesto u Hrvatskoj, smješteno izvan izravnog dosega rata, zato što im je zaprijećeno da moraju što prije otići. Ti su se ljudi u istočnoj Slavoniji smjestili u napuštenim hrvatskim kućama a u mnogim njihovim kućama žive pak Hrvati koji su morali napustiti svoj zavičaj. U istočnoj Hrvatskoj deseci tisuća ljudi žive u kućama koje nisu njihove. Povjerenici Ujedinjenih naroda u Vukovaru, hrvatske vlasti i same izbjeglice nastoje da se svi vrate tamo gdje im je i mjesto. Ipak, jednostavne su razmjene rijetko moguće a mnogi Srbi žele ostati jer je njihov ovdašnji smještaj bolji. Istodobno mnogi se Srbi u istočnoj Slavoniji osjećaju nelagodno. Razlozi su višestruki. Oni koji su počinili zločine nad Hrvatima i Mađarima već su otišli u Srbiju a mnogi od njih ponijeli su sa sobom i sav tuđi namještaj. Danas odlaze i oni koji ni pod koju cijenu ne žele živjeti u hrvatskoj državi. Ti ljudi tvore tanak potočić koji će možda neposredno uoči konačne reintegracije u hrvatsku državu ponovo nabujati. Na kraju krajeva, na ovom području ima i Srba koji nisu ništa učinili osim što su možda glasnije ili tiše poželjeli dobrodošlicu 'RSK'. Oni strahuju od povratka većinskog hrvatskog stanovništva i od povlačenja dužnosnika, vojnika i policajaca UN. Kakav će tada biti odnos hrvatske vlasti prema njima? Ti se ljudi već danas žale na napravde i šikaniranje kojim ih navodno podvrgava hrvatska uprava i pravosuđe u nastajanju. Mnoge od tih priča vjerojatno su izmišljene ili iskrivljene ali čini se da su neke od njih i istinite. Možda neki hrvatski državni službenici smatraju da je pohvalno ako svojim odnosom potaknu što veći broj Srba na odlazak u Srbiju. To nije uobičajena pojava. Na obje strane raste broj ljudi koji se pripremaju na suživot, obilježen razumom i razboritošću. Nešto više još će dugo biti nezamislivo u najistočnijem dijelu Hrvatske nakon strahovlade 'Republike srpske krajine'", dodaje Johann Georg Reissmueller na kraju reportaže. Bojkot nastave u istočnoj Slavoniji "Početkom ovog tjedna u dijelu istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema koji je nekada bio pod srpskom okupacijom srpski učenici bojkotirali su nastavu. Srpski roditelji nisu dopustili svojoj djeci da pohađaju nastavu u znak prosvjeda protiv uvođenja hrvatskih udžbenika na latiničnom pismu. Bojkot je praktički posve blokirao nastavu u 18 od ukupno 22 osnovne i srednje škole u regiji. Uvođenje hrvatskih udžbenika novi je korak na putu mirne reintegracije regije koja je trenutačno pod upravom misije Ujedinjenih naroda (UNTAES). Proteklih mjeseci hrvatska uprava proširena je i na tu regiju a uvedena je i hrvatska valuta kuna. Mandat UNTAES-a završava krajem siječnja 1998. g. Vijeće sigurnosti UN vjerojatno ga neće još jednom produljiti usprkos odgovarajućim zahtjevima mjesnih Srba. UNTAES je već osjetno smanjio vojnu nazočnost u regiji, pripremajući se za potpuno povlačenje. Nakon razgovora hrvatske ministrice prosvjete Vokić i predstavnika mjesnih Srba dogovoreno je da učitelji na nastavi i dalje smiju upotrebljavati ćirilićnu abecedu i ekavsku (srpsku) varijantu srpsko-hrvatskog jezika. Osim toga, ministrica Vokić potvrdila je već postignut dogovor po kojem sljedećih pet godina povijest bivše Jugoslavije od 1990. g. neće biti uvrštena u nastavu. U jesen 1991. g. tu regiju, trenutačno pod upravom UNTAES-a, zauzele su srpske milicije uz potporu jugoslavenske vojske. Većina nesrba protjerana je ili je izbjegla. Danas u regiji žive gotovo isključivo Srbi, uključujući brojne srpske izbjeglice iz ostalih dijelova Hrvatske. Spomenuta je regija jedini dio Hrvatske nekada pod srpskom okupacijom koji još nije u potpunosti reintegriran u sastav hrvatske države. U svibnju i kolovozu 1995. g. hrvatska vojska oslobodila je okupirana područja u zapadnoj Slavoniji i 'krajini'. Taj potez potaknuo je egzodus više od 120 tisuća Srba a neki izvori govore o 200 tisuća izbjeglica. Dosada se u svoja matična sela vratilo samo oko 15 tisuća srpskih izbjeglica. Iako se proces reintegracije dosada uglavnom odvijao bez trzavica, strahovanja da će nakon potpune predaje područja pod trenutačnom upravom UNTAES-a Hrvatskoj krenuti nova rijeka srpskih izbjeglica još nisu u potpunosti raspršene", dodaje na kraju izvješća Matthias Rueb. Sukob oko isplate reparacija "Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) neće Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini isplatiti reparacije za ratne štete, izjavio je u Beogradu predstavnik SRJ na pregovorima država-nasljednica o raspodjeli imovine i dugova bivše Jugoslavije Mihajlović, potvrdivši time stajalište Beograda da SRJ nije vodila rat protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine te da stoga ne može biti obvezna ni isplatiti reparacije. U međuvremenu, član hrvatskog izaslanstva na bilateralnim pregovorima sa SRJ Marendić ponovio je zahtjev Hrvatske za isplatom reparacija u visini oko 34 milijardi maraka. Marendić je zastupao stajalište da je Beograd potpisivanjem različitih sporazuma o normalizaciji odnosa između Hrvatske i SRJ priznao oružani sukob između dvije susjedne države. Hrvatska je u tom sukobu jednoznačno bila žrtva a SRJ napadač, istaknuo je Marendić. Beograd pak zastupa stajalište da je oružani sukob u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini imao karakter građanskog grada u kojem SRJ nije sudjelovala. Hrvatska namjerava zamoliti međunarodne institucije za pomoć u tom sukobu. Rasprava oko zahtjeva za reparacijama ponovo se rasplamsala nakon razgovora američkog veleposlanika u Zagrebu Galbraitha - koji uskoro odlazi s tog položaja - za riječki dnevnik 'Novi list'. Galbraith je u tom razgovoru savjetovao Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini da protiv SRJ podnesu zahtjev za isplatom reparacija. Galbraith je također istaknuo da Beograd po potrebi treba biti optužen pred međunarodnim sudom. Cilj tog poteza očigledno je usmjeravanje pritiska na Beograd koji bi ga, između ostalog, trebao potaknuti na ustupke u pregovorima o rapsodjeli imovine bivše Jugoslavije. Međunarodni posrednik na pregovorima o nasljedstvu Watts izjavio je prošlog tjedna u Beogradu da SRJ mora odustati od svog krutog stajališta. SRJ polaže pravo na status jedine pravne nasljednice bivše Jugoslavije, zahtijevajući razmjernu raspodjelu imovine te države sukladno stanju prije izbijanja rata 1991. g. Četiri države-nasljednice već su preuzele svoj udio obveza prema međunarodnim monetarnim institucijama. Zbog sukoba oko nasljedstva SRJ je i dalje isključena iz Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Watts je pozvao izaslanstva svih pet država-nasljednica na plenarnu sjednicu, zakazanu 9. prosinca u Bruxellesu. Istog dana u Bonnu će se na ministarskoj razini sastati Vijeće za uspostavu mira (PIC) u Bosni i Hercegovini. Watts je izjavio da će ministri vanjskih poslova članica PIC-a pomno pratiti ponašanje SRJ na pregovorima o nasljedstvu i iz njega izvući odgovarajuće zaključke. U međuvremenu Europska unija priopćila je u Bruxellesu da valjanost takozvanih autonomnih mjera za SRJ (riječ je o jednostrano dodijeljenim trgovinskim povlasticama EU) vjerojatno neće biti produljena. Odluka EU o uvođenju autonomnih mjera za SRJ donesena je početkom ove godine. Sjedinjene Države i Europljani očigledno žele koncentriranom akcijom ponovo pojačati pritisak na Beograd, zahtijevajući između ostalog demokratizaciju zemlje i prve korake na putu prema rješenju sukoba s Albancima na Kosovu. (...) U međuvremenu predsjednik SRJ Milošević otputovao je u srijedu u trodnevni državni posjet Kini, prihvativši time poziv kineskog predsjednika Jiang Zemina. Riječ je o prvom Miloševićevom izvaneuropskom posjetu nakon prijelaza s dužnosti srpskog na dužnost jugoslavenskog predsjednika", dodaje Matthias Rueb na kraju članka. 10. X. 1997. Od protektorata do globalnog partnera List objavljuje govor dr. Zbigniewa Brzezinskog, bivšeg savjetnika za sigurnost predsjednika Cartera i profesora američke vanjske politike na 'School of Advanced International Studies' sveučilišta John Hopkins, održanog u Berlinu na forumu 'Mjesto svijet - facit za XXI. stoljeće' kojeg su organizirali list 'Frankfurter Allgemeine Zeitung', Njemački radio Berlin i Centar za primjenjena politička istraživanja. "Držim da sam počašćen što smijem biti tu u ponovno ujedinjenom Berlinu, usred nove građevine čija je arhitektura simbolična za arhitekturu nove Europe. Za mene je velika čast što vam mogu govoriti o budućoj ulozi Europe u svjetskoj politici. Najprije treba odgovoriti na pitanje o geopolitičkoj definiciji pojma ili riječi 'Europa'. Kako se Europa može geopolitički definirati? Zatim je nužno baviti se budućim odnosima Europe s Rusijom i obrnuto, odnosima Rusije prema Europi. Treće pitanje koje se temelji na oba prethodna pitanja, tiče se odnosa Europe i Amerike. Ta će nam tri pitanja pomoći da razumijemo buduću uloge Europe u politici. Što se tiče prvog pitanja, onog o geopolitičkoj definiciji Europe, uvjeren sam da najjednostavniji i najpošteniji odgovor glasi: Europa se geopolitički - još - ne može definirati, barem ne u sadašnje vrijeme. Kulturna posebna obilježja Europe naočigled blijede što se dalje ide na Istok i ona postaje 'kvazi Europa'. No gdje bi točno trebalo povući granicu? Na kojoj su točki europska obilježja toliko blijeda da se prelazi bajoslovna granica između Europe i ne-Europe? Zemljopis tu malo pomaže. On doduše nudi precizne podatke; postoji crta koja protječe gorjem Urala. No može li se tako doista točno utvrditi gdje je Europa, gdje su njezine granice? Možemo li iz toga zaključiti da je primjerice Gruzija dio Europe dok joj susjedni Azerbajdžan više ne pripada? Predodžba o Europi kao kulturalnoj jedinici obilježena je neodređenošću. Ako se polazi od sadašnje geopolitičke stvarnosti, jednostavnije je odgovoriti na pitanje o geopolitičkoj dimenziji Europe. Ona se ograničava na države Europske unije koje su pod zaštitom Sjevernoatlanstkog saveza. To je sadašnja geopolitička definicija Europe. Dakako, ta je definicija nepotpuna, nezadovoljavajuća i nadajmo se samo prolazna. Geopolitički gledano, Europa je jednoznačno proces u nastajanju, no u njoj se krije veliki potencijal, njezini izgledi za budućnost su veliki. Proces još nije dokončan. Njegov potencijal je u zamisli Europe koja prodire u mišljenje mnogih njezinih naroda. Europa je budućnost na koju je usmjereno svo politilčko djelovanje, povijesni obrat. No ta se budućnost može postići samo ako politička volja da se stvori geopolitički definirana Europa bude ustrajna. Ta politička volja se općenito sada nalazi u obje vodeće nacije, Francuskoj i Njemačkoj. Bez njihovog vodstva izgradnja Europe ne može uspjeti. Bez Francuske i Njemačke neće biti Europe. Kao Amerikanac bih iz povijesnih razloga naravno bio sretniji kad bi i Velika Britanija bila dio tog vodstva. No Velika je Britanija odlučila pratiti pustolovinu Europe s ruba kojeg je sama odabrala. To je ponovno postalo jasno u jednom stajalištu britanskog rizničara o Europskoj monetarnoj uniji. To bi se stajalište najbolje dalo sažeti: možda, manana. U njemu se ne prepoznaje politički angžman a niti politička volja. Stoga je nužno da Francuska i Njemačka preuzmu vodstvo a zatim je nužno da to vodstvo bude ustrajno i da postavi jasne ciljeve. Po mojem mišljenju mogu se formulirati dva strategijska cilja. Prvi bi se trebao sastojati u tomu da se održi tijek procesa koji će Europu voditi kroz iduće godine: od jedinstva na financijskom sektoru, europske monetarne unije, do gospodarskog a zatim i pravog političkog jedinstva. To znači preokretanje prioriteta koje su nekada formulirali pioniri pokreta za jedinstvo Europe. Monnet i drugi mislili su da će put do jedinstvene Europe proizići iz političkog djelovanja a zatim dovesti do gospodarske zajednice iz koje bi naposljetku trebala rezultirati monetarna unija. Redosljed je sada ipak obrnut, no važno je da su ciljevi zadržani. Ako ih se bude dalje slijedilo, za očekivati je da će unutar dva iduća desetljeća nastati ujedinjena Europa. Ta ujedinjena Europa neće imati sličnosti sa Sjedinjenim Američkim Državama nego će imati vlastiti politički identitet. No ako se ta namjera obistini, u budućnosti će prednost dobiti jedan drugi cilj. Pri tomu se radi o dobro promišljenjom proširenju Europe na Istok preko dosadašnjih geopolitičkih granica. Ako Europa treba uistinu postati prava Europa, moraju biti uvučene i države koje su 1945. bile isključene iz stvaranja uske Europe EU-a i NATO-a. Tu se pojavljuje pitanje kako se daleko na Istok treba rastegnuti geopolitički definirana Europa. Kako se daleko treba protegnuti EU, preko Baltika do Ukrajine, čak i dalje od Ukrajine? Na to ćemo pitanje morati odgovoriti. Time sam došao do drugog pitanja, naime odnosa Europe spram Rusije. Iz njega djelomično proizlaze rješenja tih problema. Ako se govori o odnosu Europe spram Rusije, time se uvijek nameće i teško, zbunjujuće i za neke emocionalno pitanje je li Rusija uopće dio Europe. Na to nije lako odgovoriti, niti s da niti s ne. Pitanje o pripadnosti Rusije Europi sadrži dakako još jedno pitanje, naime, želi li Rusija uopće biti dijelom Europe. Ili ono da li Rusija želi Ameriku držati izvan Europe. To su dva različita ali taktički povezana pitanja. Želi li Rusija uopće biti dijelom Europe? Ili namjerava držati Ameriku izvan Europe? Iza svih tih pitanja krije se još jedna poteškoća: što će se dogoditi s Europom kao kulturalnom jedinicom? Ako se zamisli Europa koja seže do Vladivostoka i ako se uz to uzme u obzir da Europa nije samo sigurnosni sustav nego i povezana tvorevina kulturnih vrijednosti, zajedničkih tradicija i sličnog vjerskog obilježja - hoće li tada Europa još biti Europa? Ne vjerujem da na ta pitanja postoji jednostavan ili dogmatičan odgovor. No ta će se pitanja pojavljivati i ubuduće kad u iduća dva desetljeća odnosi između Rusije i Europe dobiju oblik. No sasma je svejedno kako će se stvari razvijati: neminovno je - i to treba razumjeti sasma doslovno - da Rusija za to vrijeme mora provesti modernizaciju. U Rusiji postoje dva svijeta jedan pored drugoga: moderna Rusija u Moskvi i Petrogradu a samo pedeset kilometara od tih urbanih središta, skoro srednjevjekovna Rusija. Modernizacija Rusije je stoga neizbježan preduvjet za čvrste odnose između Rusije i Europe. Mora doći do prave demokratizacije. Takva se demokratizacija ne pokazuje samo na izborima ili na referendumima vlada koje su na vlasti. Prava demokracija oslanja se i na birače i na ustav. Potrebno je puno vremena da se ispuni ta teška i kompleksna zadaća koju Rusija mora svladati ako želi biti stabilna demokracija. Samo ako Rusija uspije modernizacijom i demokratizacijom postići stabilnost, uspjet će joj i europeizacija. Europeizacija se pokazuje među ostalim, po shvaćanju moderne politike, i u modernom stilu života i u konstitucionalnoj demokraciji. U tome leži još jedna obveza: moderna Rusija ne može više biti imperij, čak višenacionalni imperij. Važno je da konačno odustane od svih imperijalnih namjera. Isto je tako važno da podupremo modernizaciju i demokratizaciju Rusije time što ćemo joj tijekom razumnog i doglednog razdoblja davati gospodarsku pomoć. Istodobno bismo morali dalje učvršćivati postojeći geopolitički pluralizam u postsovjetskoj Rusiji. Jer baš će taj geopolitički pluralizam pridonijeti prijelazu zemlje iz imperija u nacionalnu državu a toj će pak nacionalnoj državi lakše uspjeti modernizacija, demokratizacija i naposljetku europeizacija. Stoga pomoć koju dobivaju Ukrajina, Azerbajdžan ili Uzbekistan, da navedemo samo tri strategijski najvažnije bivše sovjetske republike, znači naposljetku i pomoć Rusiji. Potporom Ukrajini, Azerbajdžanu ili Uzbekistanu, podupiremo i Rusiju. Jer time postižemo konsolidaciju geopolitičkog pluralizma čime se pak unaprjeđuje stvaranje ruske nacionalne države koja je moderna, demokratska i postimperijalna. A to je presudno. Ta Rusija može tada izgraditi normalnije, kompleksnije, opsežnije i uže odnose s Europom. No takva Rusija mora prihvatiti i trajnost američko-europskih veza. Nadam se da potpisivanje temeljnih dokumenata NATO-a od strane Rusije predstavlja znak prihvaćanja te trajnosti. Riječ 'nadati se' rabim namjerno. Nadam se da je tako. To ne znači da sam u to siguran. Jer iz Rusije se sada primjećuju stvari koje daju povoda zabrinutosti glede toga. Iz govora kojeg je nedavno održao predsjednik Jeljcin jasno se čulo tradicionalno držanje Moskve, naime da Amerika trajno nema što tražiti u Europi i da se treba stvoriti isključivo europski sustav - a ne recimo sustav koji je istodobno i europski i transatlantski. Nadam se da je to samo kratkotrajno odstupanje od konstruktivnog, dugoročnog angažmana u izgradnji trajnih odnosa između Rusije i Europe a time i Europe i Amerike. Jer ne vjerujem da Rusija može uspješno voditi politiku usmjerenu na odvraćanje Europe od Amerike. Ne raspolaže sredstvima za ostvarenje takve nakane; a i takva politika ne bi bila dovoljno atraktivna da bi se opravdala pred Europljanima. No ipak bi mogla zavući izgradnju konstruktivnog odnosa između Rusije i Europe i učiniti je težom. Uvjeren sam da je takav odnos nužan da bi se u Europi postigla veća stabilnost. Na dugi se rok može zamisliti da Rusija surađuje s Europom ali ne da Rusija postane dijelom Europe jer među njima postoje razlike. Trebamo biti svjesni tih razlika ako Europa uistinu želi biti i ostati europska. Ne zastupam neku politiku distance ili neprijateljstva. Ali želim ukazati da postoji čvrsta predodžba o Europi koju ne treba krivo shvatiti kao razlabavljenu ili kao neku vrstu transkontinentalnog sigurnosnog sustava koji se odvaja od zajedničkih povijesnih filozofskih ili duhovnih vrijednosti Europe. Time sam stigao do trećeg pitanja, naime odnosa Europe i Sjedinjenih Država. Stabilna Europa koja se ujedinjuje, koja istodobno održava stabilne, kooperativne odnose s Rusijom, može biti samo atlantska Europa. To je činjenica koja nam mora biti jasna. Tijekom hladnoga rata Europa je zbog svojeg strategijski nepovoljnog položaja dobrovoljno postala protektoratom Amerike. To bi stanje pomalo trebalo prestati i to korak po korak. Kad bi svršilo odjednom, Europa koja još nije geopolitički definirana, ubrzo bi opet bila nezaštićena. Događaji u Bosni daju nam naslutiti moguće posljedice. Kad bi Europa istupila iz Atlantskog saveza, odmah bi se ponovno našla u onom strategijski nepovoljnom položaju koji ju je učinio protektoratom. Iz toga slijedi da su proširenje NATO-a i Europske unije jedini i najbolji put da Europa od protektorata Amerike postane njezin pravi saveznik. I to i u američkom kao i u europskom interesu. Da bi se to omogućilo, potrebna je, barem s američkog stajališta, volja da se s Europom u nastajanju podijeli više odgovornosti. To znači da treba voditi politiku kojoj nije cilj partnerima u savezu u određenim političkim pitanjima diktirati određeno držanje ili mu nametnuti američke predodžbe. Poznato je da sam kritičan spram američke politike prema Iranu. Kritičko je i moje stajalište spram politike Amerike da zemljama Europe nametne američke zakone. Jer ne vjerujem da se to može uskladiti s tijekom toka kojeg bi od protektorata trebao nastati partner. Nadalje bismo morali priznati i podupirati vodeće snage u izgradnji Europe, naime Francusku i Njemačku. Sve dok se Velika Britanije ne može odlučiti za sudjelovanje, za odnose Ujedinjenog Kraljevstva i Amerike nije korisno ometanje izgradnje Europe. To kažem jer sam čvrsto uvjeren da Amerika treba Europu baš zato što je danas jedina supersila u svijetu. I ovo kažem jasno iako to nekima nije drago: Amerika danas doduše predstavlja jedinu supersilu na svijetu ali joj Europa treba iz razloga što, iako je vodeća sila, nije svemoguća. Moć Sjedinjenih Država može se protezati na velike dijelove svijeta, no upravo stoga što je tako, ta je moć površinska. Zato Amerika treba saveznike. Europa je logično broj jedan među njezinim saveznicima. No postoji još jedan razlog: koncept američke prevlasti u javnom mišljenju u Sjedinjenim Državama ne nailazi bezuvjetno na odobravanje. Sam pojam 'prevlast' je problematičan. Nedavno sam govorio na jednoj priredbi u prigodi pedesete obljetnice osnivanja Nacionalnog vijeća sigurnosti Sjedinjenih Država čiji sam direktor bio četiri godine. U raspravi su osim mene sudjelovali i drugi direktori Nacionalnog vijeća sigurnosti, bivši savjetnici za sigurnost predsjednika Sjedinjenih Država. Među ostalim sam rekao da je Amerika jedina svjetska supersila. Jedan od mojih kolega mi se suprotstavio i rekao: 'Ne, to nije točno. Ali Amerika ima odlučujuću ulogu u svjetskoj politici.' Na to sam rekao: 'Dobro, ako ima poteškoća s riječi 'supersila', u redu, ali za mene 'Amerika ima presudnu ulogu' znači to isto jer te riječi impliciraju da nitko drugi nema odlučujuću ulogu. Radi se samo o uljudnijoj formulaciji s kojom se iskazuje isto.' No to je simptomatično za jako protivljenje da se preuzme ta odgovornost. Zato je partnerstvo s Europom nužno potrebno Americi. To je točno glede i upravo glede naših sadašnjih pokušaja da izgradimo stabilnije, pouzdanije odnose s Japanom a na dulji rok s Kinom, što će možda jednom biti temelj za transeuroazijski sigurnosni sustav u kojem bi trebao prošireni NATO biti povezan s ruskom nacionalnom državom i u kojem bi postojao prošireni sporazum o sigurnosti s Kinom, Japanom i Indijom. Jer ako gledamo dvadeset godina unaprijed, jasno je da ćemo u budućnosti trebati euroazijski sigurnosni sustav. No da bismo taj cilj postigli, trebamo Europu koja ima stabilne, kooperativne odnose s Rusijom i koja samu sebe politički definira. Upravo zbog naših zajedničkih filozofskih vrijednosti, te napore moraju zajednički poduzeti Europljani i Amerikanci." DIE TAGESZEITUNG 13. XI. 1997. SAD naoružavaju bosansku srpsku republiku "Vrhovni zapovjednik srpskih oružanih snaga general Čolić odbija sudjelovanje vojske Republike srpske u vojnom programu SAD-a 'Train and Equip'. Ipak predsjednica Republike srpske Biljana Plavšić ostaje pri svojem prijedlogu od utorka. B. Plavšić je najavila da se Republika srpska bezuvjetno želi priključiti američkom programu naoružavanja i uvježbavanja. Program 'Train and Equip' započeo je kako bi se bosansku vojsku dovelo u položaj da stvori vojnu ravnotežu s bivšim ratnim protivnikom. To odgovara obećanju SAD-a da će zbog embarga na oružje proglašenog tijekom rata, uspostaviti oružanu ravnotežu. Od prosinca 1996. u Bosnu je stiglo novo oružje koje odgovara standardima NATO-a. Tako je, nakon što je američki kongres odobrio 100 milijuna dolara, bosanskoj strani isporučeno među ostalim 46 tisuća pušaka M-16, tisuću strojnica M 60, 45 tankova M 60 A3, 80 oklopnih osobnih transportera i 840 oružja At-4. Njemačka je na raspolaganje dala 15 helikoptera. Dok je još 1995. odlučeno da u tom programu sudjeluje i hrvatsko HVO, nastala je vojska bošnjačko-hrvatske federacije. Ta je vojska podijeljena na četiri brigade, tri bošnjačke i jednu hrvatsku, povezane zajedničkim vrhovnim zapovjedništvom. Integracija te vojske ne postiže se samo putem zapovjednih struktura nego i izjednačavanjem standarda obuke. Tako bi pod nadzorom američkih umirovljenih vojnika trebala nastati profesionalna, bezideologijska vojska koja odgovara standardima NATO-a. Time se omogućuje i politički utjecaj. Oružje iz Egipta i Ujedinjenih arapskih emirata i iz zastarjelih sovjetskih zaliha ne pristaje u moderne sustave. Utjecaj tih zemalja se potiskuje. Program i psihološki znači povezivanje sa Zapadom i stvara pretpostavke za političko približavanje Hrvata i Muslimana. Po riječima direktora programa Josepha l. Allreda, obuka bi u vojsku federacije trebala donijeti i 'demokratske standarde'. Ako u program bude prihvaćena i srpsko-bosanska vojska, morala bi se podrediti tim standardima i razviti se u profesionalnu, bezideologijsku vojsku. No upravo to želi spriječiti vrhovni zapovjednik general Čolić. Bosansko-srpska vojska treba dobiti moderno oružje ali ne treba obuku američkih vojnika, izjavio je. Stoga se Biljana Plavšić želi riješiti Čolića i za ministra obrane postaviti vojnika Milana Ninkovića koji je sklon novim zahtjevima, saznaje se iz izvora SFOR-a. Ta izmjena bila bi prvi korak buduće suradnje dviju vojnih formacija u Bosni i Hercegovini. Posljednji cilj takvog programa bilo bi osnivanje zajedničke bosansko-hercegovačke vojske" - izvješćuje Erich Rathfelder. RUSIJA ROSSIJSKAJA GAZETA 13. XI. 1997. Može li se u NATO po nižoj cijeni? O pripremama baltičkih zemalja za ulazak u NATO iz Rige izvješćuje Jevgenij Vostruhov: "Ne gubeći vrijeme do donošenja konkretne odluke, čelništvo Sjevernoatlantskog saveza trenutno se brine za osnutak bojno spremnih vojska u bivšim sovjetskim republikama. NATO je potpuno zadovoljan pozornosti koju vojnoj reformi posvećuju u Litvi i Estoniji, gdje su troškovi na obranu u zadnje vrijeme jako porasli. Stanje u Letoniji pak uznemiruje: prema mišljenju NATO-ovih stratega, vojni izdaci ovdje rastu sporo, i u osnivanju suvremenih oružanih snaga znatno zaostaju za susjedima. Naravno, glavni tajnik NATO-a i drugi visoki dužnosnici još nisu prekorili čelnike mlade države zbog tromosti. No zato nagovještaja ima i previše. Tako je na nedavnim pregovorima u Sjevernoatlantskom vijeću, gdje je kao gost bio nazočan predsjednik letonske vlade, američki veleposlanik u NATO-u Robert Hunter uporno savjetovao svim možebitnim kandidatima da više pozornosti posvete financiranju obrane. U manje službenim okolnostima, letonski su predstavnici morali slušati i otvorenije pouke koje, tako reći, nisu bile prikrivene diplomatskim formalnostima. Tako je primjerice bilo prošle godine u Tallinnu na vojno-političkim pregovorima između danskog i baltičkih stožera, na kojemu je Letoniji jasno rečeno da njezin nedolično malen obrambeni proračun dovodi u pitanje približavanje svih triju baltičkih država NATO-u. NATO-ova kritika skromnog obrambenog proračuna republike (0,72 posto domaćeg bruto proizvoda ove godine) ne ograničava se samo na izjave. NATO-ovi čelnici dobivaju podatke iz prve ruke, redovito posjećujući Letoniju radi provjere njezinih oružanih snaga. Nedavno je s tim zadatkom zemlju posjetio zapovjednik NATO-ova sjeverozapadnog stožera maršal John Cheshire. 'Letonskoj su vojsci potrebni ljudi i financijska sredstva' - rekao je otvoreno nakon posjeta. Reda radi, maršal je istaknuo stanoviti napredak u razvitku oružanih snaga od njihova nastanka - brojnost letonske vojske porasla je na pet i pol tisuća ljudi. No za daljnje jačanje bojne spremnosti potrebni su ljudi i novac. Pitanje o tome koliko posto od bruto domaćeg proizvoda Letonija mora odvojiti za vojsku da bi bila ozbiljna predloženica za NATO, maršal je nazvao političkim. Na pregovorima s letonskim vojnim predstavnicima J. Cheshire je dao do znanja da na putu prema Sjevernoatlantskom savezu neće biti 'besplatnih zajutraka' i da se letonska vojska mora moći braniti sama. U letonskom ministarstvu obrane nemaju, naravno, ništa protiv dodatnih sredstava. Novi ministar T. Jundzis (njegov je prethodnik nedavno smijenjen zbog umiješanosti u trgovinske spletke) shvaća da treba voditi računa o uzornim susjedima jer su na putu k NATO-u tri baltičke zemlje čak čvršće povezane nego na putu k Europskoj uniji (ministar ne vjeruje u istodobni ulazak u EU, budući da su Letonija i Litva beznadno zaostale za Estonijom u provedbi tržišnih reforma, a zahtjev Litve za pristup toj organizaciji službeno je odbijen). Pristupanje, pak, europskom sustavu sigurnosti nezamislivo je bez zajedničkih programa triju baltičkih država - baltičke mirovne bojne, odreda pomorskih snaga baltičkih zemalja i sustava nadzora nad baltičkim zračnim prostorom. Na žalost, sudjelovanje Letonije u tim programima i opet je povezano s nedostatkom sredstava: 1997. Estonija je za obranu izdvojila 56,2 milijuna am. dolara, Litva 76,5 milijuna, a Letonija tek 38,2 milijuna. Dok je ove godine Letonija za obranu izdvojila 0,72 posto domaćeg bruto proizvoda, za sljedeću se godinu planira tek 0,67 posto. Istodobno Litva za sljedeću godinu kani izdvojiti za obranu 1,7, a Estonija 1,5 posto DBP-a. 'Hoćeš-nećeš, dolazimo u sukob s Litvom i Estonijom - izjavio je ministar obrane novinarima. Estonci i Litvanci negoduju zbog toga što takav odnos Letonije prema vojnom proračunu kakav je sada, onemogućuje pristup Litve i Estonije u NATO.' Načelnik stožera letonskih oružanih snaga G. Abols misli da je sudjelovanje Letonije u međunarodnim vojnim programima dovedeno u pitanje jer zahtijeva ne samo sredstva, već i uvježbanost i opremu koja će biti ista kao u postrojba drugih zemalja. Letonija ništa od toga nema. Polet vojnika i časnika svakim je danom sve manji. A plaće časnika i vojnika koji služe preko obveznog roka, premalene su. Naravno, u Letoniji su svjesni da nabaviti novac za vojsku znači uzeti ga od stotina tisuća umirovljenika i drugih bijednika kojih je broj sve veći, skresati i tako male izdatke za zdravstvo i socijalne potrebe. Ako nema novca čak ni za vojničke cipele i ako je priprema za ulazak u zapadne ustroje sigurnosti pod velikim upitnikom, možda još jednom treba razmisliti o razložnim ponudama Rusije koja baltičkim zemljama jamči potpunu sigurnost? Na žalost, pravac u vanjskoj politici države ostaje isti: bezuvjetna integracija u NATO. A za to je potreban poseban nacionalni program za koji će novce uzeti od socijalnih programa." 12. XI. 1997. NATO zaprijetio Crnogorcima "Na konferenciji za tisak koju je održao ovih dana, zapovijednik južnog NATO-ova krila Joseph Lopez je izjavio: 'Ako dođe do porasta nasilja u Crnoj Gori, NATO-ove će snage brzo biti prebačene u tu republiku.' To je priopćio crnogorski list 'Vijesti'. U listu je također rečeno da će u pothvatu sudjelovati pet tisuća vojnika Sjevernoatlantskog saveza iz postrojba smještenih u blizini talijanskog grada Barija. Doista, nakon nedavnih predsjedničkih izbora, stanje u Crnoj Gori i dalje je napeto. Činjenicu da je na izborima pobijedio premijer Milo Đukanović, loše su primili pristaše njegova protivnika - predsjednika Momira Bulatovića. Glavni odbor Demokratske partije socijalista kojoj je on na čelu, poslao je izbornom povjerenstvu i republičkom ustavnom sudu, kao i vrhovnom i ustavnom sudu Jugoslavije, žalbe u kojima se nabrajaju navodne nepravilnosti u glasovanju. Stranka na vlasti pozvala je također na prosvjedno okupljanje zbog 'pobjede koja je na izborima ukradena.' Održani prosvjedi svakako su zaoštrili nutarnju političku situaciju u Crnoj Gori. Prema mišljenju nekih promatrača, najnoviji događaji mogu čak dovesti do uvođenja izvanrednog stanja. Istodobno ne treba zaboraviti da je Crna Gora sastavni dio Savezne Republike Jugoslavije. Upletanje izvana u stvari države koju je međunarodna zajednica priznala neovisnom, nije dopustivo, bez obzira na trenutne teškoće. Osim toga, nazočnost inozemnog vojnog kontingenta u Crnoj Gori, slobodoljubivi će balkanski narod loše primiti. To pak može dovesti do daljnjeg zaoštravanja stanja na Balkanu, koji je još uvijek vrlo osjetljivo područje u Europi", piše Mihail Georgijev. FRANCUSKA DERNIERES NOUVELLES D'ALSACE 13. XI. 1997. Bosna: škola podjele "Najslavniji stanovnik Sarajeva, srpski ekstremist Gavrilo Princip koji je pokrenuo Prvi svjetski rat ubivši u Sarajevu nadvojvodu Franju-Ferdinanda, u udžbenicima povijesti namijenjenima mladim bosanskim Srbima, naziva se 'junakom nacionalnog oslobođenja'. U knjigama za odrasle Muslimane i Hrvate on postaje 'terorist'. Drugi primjer: rat koji je zakrvario Bosnu od 1992. do 1995. godine, prema srpskim udžbenicima vode Muslimani koji su 'uz pomoć islamskih bojovnika započeli pokolj kakvog do tada nije bilo'. S druge strane, muslimanska djeca uče da su bila 'žrtve srpsko-crnogorske agresije i njihovih terorističkih skupina'. Za Hrvate je taj rat 'agresija u ime velike Srbije'. Tako djeca u BiH kroz školovanje nastavljaju podjelu između bivših neprijatelja. U hrvatskim su područjima programi isti kao u zagrebačkim školama, djeca u Republici Srpskoj (RS), srpskom entitetu, uče isto što i djeca u Beogradu, a bošnjački se programi provode u gradovima s muslimanskom većinom kao što je Sarajevo. Čak i unutar hrvatsko-muslimanske Federacije vlasti su ove godine, pod izgovorom da brane manjine, pokušavale za dvije zajednice uvesti različite programe u istim školama. Pojedine su škole pri upisu ove godine tražile od roditelja da u obrazac unesu i nacionalnu pripadnost. A zatim i da kažu jesu li za 'mješovit', 'sasvim odjelit' razred ili za različite nastavne satove kada je riječ o 'nacionalnim' predmetima: povijesti, književnosti, glazbi i umjetnosti. Iako je tek nekoliko škola doslovno shvatilo ovu naredbu, mnoga su djeca u Bosni jednostavno naučila tražiti svoj nacionalni identitet. Kao jedan učenik, pripadnik hrvatske manjine u Tešnju, mjestu na sjeveru s muslimanskom većinom, koji je na televiziji rekao: 'Franjo Tuđman (hrvatski predsjednik) je naš predsjednik'. Nakon što je sa svih strana napadana kao pokušaj razjedinjenja, od naredbe se odustalo, a ministarstvo prosvjete hrvatsko-muslimanske Federacije najavilo je da će se izraditi zajednički nastavni program. Bilo kako bilo, RS će i dalje svoje učenike podučavati po srpskom programu, budući da školstvo u Bosni spada u ovlasti svake zajednice, a ne jedinstvene države." HRVATSKA VJESNIK 14. XI. 1997. Granićeva upozorenja o daytonskim proporcijama "Nestane li Hrvata iz srednje Bosne, nastavi li se dosadašnji nestanak hrvatskog stanovništva iz Bosne i Hercegovine (koje se od 1991. više nego prepolovilo) - nestat će još jedna, ovaj put ključna pretpostavka za opstanak i provedbu Daytonskih mirovnih ugovora, rekao je svojim sugovornicima u Vatikanu i Italiji hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić", piše Inoslav Bešker u uvodu osvrta. Istaknuvši kako Granić tu tvrdnju "temelji već na pukoj statistici: Hrvata je u Bosni i Hercegovini 1991. bilo oko 828.000, sada ih je manje od 400.000", Bešker upozorava kako ona "znači da se dokida ravnoteža na kojoj je zasnovan bio i Washingtonski i Daytonski sporazum, zapravo sama bošnjačko-hrvatska Federacija, a samim time i mir. (...) Granić je svojim vatikanskim i rimskim sugovornicima - uostalom dobro informiranima - osvijetlio podatak koji se praktički nikada ne nalazi u talijanskim glasilima: da su i (etnički gledano) Hrvati odnosno (vjerski viđeno) katolici također postradali, u postocima možda i teže od Bošnjaka, da se o Srbima ni ne govori", nastavlja Bešker. Napomenuvši kako su iza svake od tih brojaka osobne ljudske tragedije, koje je "nemoguće i nedopustivo statistički mjeriti i vagati", Bešker na kraju piše: "Politika se, međutim, bavi masama i velikim brojkama (što je ne čini humanijom - ali to joj je u naravi). U političkom diskursu Granić točno upozorava da se definitivnom izmjenom daytonskih proporcija gubi realan oslonac za opstanak toga tako i tako krhkog i riskantnog mira. Čini se da rimski odnosno vatikanski sugovornici vide tu opasnost". Svinjetina kao političko pitanje Vijest iz Sarajeva "da je ovih dana sarajevski Zavod za higijensku ispravnost namirnica i zaštitu životne sredine objavio rezultate sastava 155 uvoznih i domaćih prehrambenih proizvoda i u njima pronašao sastojke kojih nije smjelo biti", odnosno "kako je u pregledanim proizvodima pronađena svinjetima", analizira Milan Jajčinović i, uz ostalo, piše: "Sarajevski 'Ljiljan' - koji se trudi duhono utjecati na muslimanski dio B-H politike - ostat će u dvojbi je li sve to sa svinjetinom samo poslovni šlamperaj ili, pak, podvala. Ali će napomenuti kako svinjetinu 'većinskoj populaciji BiH zabranjuje vjera'. Kako je laboratorijska pretraga pokazala da (strane) tvornice ne proizvode 'čistu' hranu, Bosna će uskoro graditi upravo takve tvornice koje će proizvoditi tzv. halal-hranu. To bi bila vjerski čista hrana, koja bi sadržavala meso životinja koje su zaklane po vjerskim propisima. Ako se u Bosni namjerava graditi takve tvornice, onda se sigurno procjenjuje da one imaju perspektivu. Jer, kome ćeš prodati meso priređeno po šerijatskim zakonima ako za njega nema dovoljno interesa? Problem sa svinjetinom u kobasicama i u konzervama nije samo tehnički i higijenski problem, odnosno problem poslovnog morala. U biti je to političko pitanje. Bosansko se pitanje nekako stalno vrti oko problema svinjetine. Prije tri godine dok je Sarajevo bilo moreno zimom i glađu rasplamsla se diskusija oko svinjetine. Na sarajevskoj tržnici Markala tada se nije mogla kupiti svinjetina. Ali ne zato što je nije bilo nego stoga što je 'netko odgovoran' tako odlučio. Oni koji nisu podnosili miris svinjetine vjerojatno su likovali. Drugi, koji su bili gladni, a manje zagriženi, mogli su samo gunđati. Grad okovan ledom, na brdima topovske baterije 'papaka', a netko odredi da se više ne može prodavati svinjetina!? Kao da se cjelokupnom beznađu želi pridodati još jedan apsurd. Ignorante zbilje nije smetalo da je u Sarajevu bilo ljudi za koje svinja nije 'nečista živtinja' nego ponajprije hrana. Jer, kao što je pravo vjerskih čistunaca da svinju smatraju 'nečistom životinjom', tako je i pravo drugih da je smatraju hranom. No, dogodilo se da su muslimani zabranili ono što im vjera brani! (...) Podmetačina sa salamom sigurno može povrijediti nečije vjerske osjećaje. Može biti očitana ne samo kao podvala nego i kao izrugivanje. Nešto bi slično moglo biti i s budućom bosanskom proizvodnjom tzv. halal-hrane. Jer, ako ona zadobije pravo ekskluziviteta, ako potisne 'nečistu hranu' ako se dogodi nešto poput onog slučaja sa svinjetinom na Markalama, onda će u Bosni još narasti brdo nesnošljivosti. Ljudi će se početi doživljavati samo kao 'kauri' i 'balije'. Činjenica, pak, poput one da svinjetinu 'većinskoj populaciji ne dozvoljava vjera', ne bi smjela biti razlogom za nestanak svinjetine u Bosni. Jer, 'u ime' tako shvaćene 'vjere' već je izrečena sumnja u ispravnost mješovitih brakova, pripremana fetva o petoro djece kao obiteljskom idealu, praktički stvorena vojska - koja uvjerava da je višencionalna - a kliče samo svojem Bogu. Kod preostali bosanskih Hrvata i šačice Srba Bosna u kojoj bi najbrojniji narod postao i 'temeljnim narodom', u kojoj bi njegov Bog bio 'privilegiran', u kojoj bi se jelo samo ono što većina drži 'čistim', samo bi širila sumnjičavost. Jr, kao što kod nekih vjerski zagriženih čak i sama pomisao na svinjetinu izaziva mučninu, isto tako i kod drugih, koji su druge vjere, neka takva Bosna izaziva mučninu". Rezultati Erdutskog sporazuma U povodu druge godišnjice Erdutskog sporazuma, Branko Madunić podsjeća na vrijeme u kojem je on potpisan, odnosno prisjeća se reakcija i hrvatske javnosti (prognanika i oporbenih stranaka), lokalnog srpskog stanovništva u Podunavlju te međunarodne zajednice. Istaknuvši kako ni jedna strana nije vjerovala u mogućnost njegove provedbe, Madunić nastavlja: "Događaji koji su uslijedili demantirali su mnoge skeptike. Uslijedila je demilitarizacija, a zapravo je srpska paravojska u hrvatskom Podunavlju položila oružje. U Vukovaru se zavijorila hrvatska državna zastava. U hrvatski ustavno-pravni poredak, po erdutskom kalendaru, reintegrirala se jedna po jedna institucija i poduzeće. Hrvatski carinici su došli na hrvatske državne granice. Sve se to događalo i prije utemeljenja Odbora za povjerenje, a (po)ratne tenzije su splašnjavale. Predsjednik Tuđman je posjetio Beli Manastir i Vukovar i kao državnikk koji je je pobijedio pružio je ruku pomirenja lokalnoj srpskoj zajednici. Napokon, uskoro će za sigurnog građanina i za hrvatski ustavno-pravni poredak u tom dijelu hrvatskog ozemlja odgovarati hrvatska policija odjeven u svoje odore. Premda se dio hrvatskih prognanika vratio, činjenica je da se, poglavito u Vukovaru, još ne vraćaju prognani Hrvati. No, u cjelini, Erdutski sporazum, kako govore i čiunjenice ostvarene u mirnoj reintegraciji, nije ostao mrtvo slovo na papiru; spriječio je velike žrtve, stvorio je pretpostavke za miran život hrvatskih građana u Podunavlju. Napokon, po erdutskom kalendaru taj dio izmučenog hrvatskog ozemlja 15. siječnja će biti pod punim suverenitetom Republike Hrvatske", zaključuje Madunić. SLOBODNA DALMACIJA 14. XI. 1997. Dogodine ćemo osigurati više novca prosvjeti, znanosti i kulturi Ante Gugo razgovarao je s hrvatskim premijerom mr. Zlatkom Matešom točno na polovici njegova mandata. U nadnaslovu intervjua list piše kako predsjednik hrvatske Vlade govori o PDV-u, cijenama stanova, promjenama u Vladi, svojoj ostavci, odbijenom kreditu MMF-a i Prijedlogu proračuna za 1998. godinu. Izdvajamo neka od pitanja i odgovor hrvatskoga premijera mr. Mateše. - "Ovih dana ste zaokupljeni državnim proračunom za 1998. godinu. Je li taj posao uvod u ovakav optimizam? Što će se u proračunu za sljedeću godinu promijeniti u odnosu na tekuću godinu? Koje će stavke biti potkresane, a koji resori će dobiti više nego do sada? = Temeljni cilj u proračunskoj 1998. godini bit će rasterećenje gospodarstva. Mi računamo da će to rasterećenje iznositi najmanje jedan posto domaćeg bruto proizvoda, a možda i više. Naš drugi cilj je unutrašnja proračunska preraspodjela u kojoj će prioritet napokon dobiti neki državni resori koji su do sada zaostajali. Najbrže će rasti prosvjeta, znanost i kultura, a drugi koji su do sada u proračunu bili jako zastupljeni, zbog prioriteta u prošlosti, sada će dobiti manje. To su temeljne odrednice s kojima smo ušli u izradu proračuna za 1998. godinu. (...) - Nije li pomalo nelogično da povećavate udio kulture u proračunu, a na drugoj strani Hrvatska će biti jedina država koja ima nesmanjenu poreznu stopu na knjige? Na jednoj strani dajete, a na drugoj to isto uzimate. = Nije baš tako. Mi vrlo ozbiljno držimo da je samo uvođenje PDV-a u funkciji pravog vrednovanja kvalitete, u svakom smislu, pa tako i knjige. Mi ćemo sada razraditi, zajedno s drugim čimbenicima u kulturi, način na koji ćemo subvencionirati knjige, ali zaista kvalitetne knjige, a ne puko komercijalno izdavaštvo koje nema obrazovnu ili kulturnu vrijednost. Tako bi porezno opterećenje bilo neutralizirano, ali ne za pornografiju ili slične druge tiskovine. - Kako će se uvođenje poreza na dodanu vrijednost odraziti na kupoprodaju nekretnina? = Stanovi moraju pojeftiniti. Nitko ne govori o tome da smo mi ukinuli sve one visoke naknade za komunalije individualne potrošnje i komunalije zajedničke potrošnje, popularno nazivane KIP i KZP. Gradnja kvadrata u startu mora biti jefitnija. Novi stanovi bi morali pojeftiniti, a nama je to pitanje vrlo važno. - Jeste li proračun za sljedeću godinu planirali na temelju ovogodišnjeg priljeva sredstava ili imate neke projekcije koje govore o povećanom pritjecanju poreznih uplata? = Imamo projekcije koje kazuju da će PDV biti nešto izdašniji nego postojeći porez. PDV je u funkciji smanjenja sive ekonomije, te stoga računamo i na povećan opseg prikupljanja sredstava i s te strane. (...) - Nedavno je Hrvatska odbila jednu tranšu već odobrenog kredita od MMF-a. Zašto? Je li u svemu bilo i malo diplomatskog inata zbog odobrenja, pa zamrzavanja zajma? Zar sve to nije izgledalo... = Znam, znam što me želite pitati. Nije tu bilo nimalo inata. Za nas je bilo relevantno da MMF, odnosno njegovo upravno tijelo donese svoj sud o Hrvatskoj. Oni su to učinili tek kad su rekli da Hrvatska može povući sljedeću tranšu već odobrenog kredita koji se, usput rečeno, može koristiti samo za povećanje pričuva centralne banke. Kad Hrvatska ne bi imala to mišljenje boarda MMF-a, onda bi se među komercijalnim investitorima i unutar svjetske financijske zajednice počelo otvarati pitanje ispunjava li Hrvatska elemente svoje makroekonomske politike. Tek kad je stigla ta, po njihovu mišljenju objektivna vanjska ocjena, mi smo mogli reagirati nepovlačenjem odobrene tranše. Kad vidite tko su sve korisnici toga programa, onda shvatite, bez uvrede za ikoga, da Hrvatska ne spada u taj krug država. Mi smo taj program prerasli i iskoristili smo pravi trenutak da promijenimo oblik programa. Nakon toga je dr. Škreb bio u Washingtonu i dogovorio detalje novog programa koji ćemo koristiti. (...) - Kakav je Vaš stav o ulasku stranog kapitala u naše banke? Konkretno, jeste li za to da Europska banka za obnovu i razvitak otkupi značajan paket dionica u Slavonskoj banci? = Moj stav je isti za sve banke. Tamo gdje je država većinski vlasnik, kao primjerice u Splitskoj, privrednoj i Riječkoj banci, bit će napravljen poseban materijal o privatizaciji. Tim materijalom će biti obuhvaćena i Slavonska banka u kojoj država čak i nije većinski vlasnik, jer tamo posjedujemo oko 25 posto dionica. Taj materijal je gotovo i on će biti prezentiran Vijeću za strateške odluke. Temeljna premisa toga materijala je da će se proces privatizacije banaka odvijati u skladu s hrvatskim nacionalnim interesima i potrebama otvaranja financijskog tržišta. Tamo gdje je država većinski vlasnik, banke bi se privatizirale postupno, i to tako da bi se do kraja stoljeća privatiziralo maksimalno do 25 posto banke. To se odnosi i na Slavonsku banku. Kad Vijeće za strateške odluke donese takvu preporuku, a ovo se sada tiče Slavonske banke, Agencija za sanaciju banaka će ići u prodaju tih dionica. Mislim da bi njih bilo najbolje ponuditi preko organiziranog tržišta, recimo na Zagrebačkoj ili nekoj drugoj burzi. Tko će se javiti kao kupac, danas je teško reći. Dugoročno gledano, država nema vlasničkih interesa u Slavonskoj banci. (...) - Opet su počele crne prognoze o padu proizvodnje, o neophodnosti programiranja inflacije, o neizbježnoj devalvaciji kune, a tome se pridružuje nevesela brojka od 280.000 nezaposlenih. Bojite li se takvih prognoza? = Od početka svoga mandat se suočavam s takvim prognozama. Već je, prema takvim kritičarima, morao doći val stečajeva, pa do njega nije došlo, pa je usprkos drukčijim prognozama postao evidentan rast proizvodnje, raste domaći bruto proizvod i što sad reći?! Najbolji demanti će biti razvoj događaja. Ne kažem da mi nemamo problema. Spomenuli ste nezaposlene, a imamo i naslijeđenih problema. najveći naš problem je mala mobilnost radne snage. Mi sada idemo u neke pilot projekte, ali unaprijed znamo da ćemo naići na nezainteresiranost kod onih koji su na zavodima za zapošljavanje. Ljudi se teško odlučuju za odlazak u druga mjesta. Još uvijek imamo problema s odlaskom ljudi nja oslobođena područja, iako im tamo nudimo stanove i druge pogodnosti. Od rujna 1991. godine stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj je porasla sa sedam na 14 posto. dakle, ona se nije značajno promijenila. Ankete koje smo radili pokazuju da je stvarna nezaposlenost oko deset posto, ali siva ekonomija radi svoje. Na žalost, mi smo velike teškoće naslijedili baš od onih koji su danas najveći kritičari. Hrvatska danas otplaćuje preko 3,5 milijardi dolara vanjskog duga koji nije napravila ova vlada, ali i ni jedna vlada u suverenoj Hrvatskoj. To je više od 70 posto ukupnoga hrvatskog zaduženja u inozemstvu. Lako je biti kritičar, posebno kad nemaš odgovornosti za neko područje". (...) VEČERNJI LIST 14. XI. 1997. Protiv Blaškića prepravljenim izvješćima "Tek što je časnik britanskog bataljuna UNPROFOR-a u srednjoj Bosni Brian Watters napustio Haag, odvjetnik generala Blaškića Rusell Hayman otvorio je pred sudom pitanje vjerodostojnosti njegova svjedočenja", piše Višnja Starešina u uvodu javljanja iz Den Haaga. Prepričavši potom ocjene koje je pred sudom iznio britanski časnik, a u kojima je teretio generala Blaškića kao zapovjednika odgovornog za zločine u Lašvanskoj dolini, novinarka nastavlja: "U donošenju svojih zaključaka potpukovnik se pozvao na dnevno vojno izvješće britanskog bataljuna UNPROFOR-a, a upravo je uz njega vezan i problem koji obrana želi rasvjetliti. Naime, tužiteljstvo je u dokumentaciji koju je predalo obrani, dostavilo vidno prepravljeno izvješće u kojem su dijelovi stranica prebrisani i ostavljeni prazni. Obrana je iz svojih izvora nabavila originalno izvješće koje pokazuje ka su prebrisani upravo oni dijelovi koji, prema obrani, mogu biti oslobađajući za generala Blaškića. Kada je riječ o ponuđenom primirju i zapovijedi od 18. travnja izbrisan je, kako saznajemo od Blaškićevo odvjetnik Ante Nobila, dio koji kaže kako su se tog dana u Vitezu sastali predstavnici UNPROFOR-a, HVO-a i 3. korpusa Armije BiH i sklopili sporazum o prekidu vatre. Dakle, nije riječ o Blaškićevom propagandnom blefu koji predstavnici Armije BiH nisu niti vidjeli kako je to tvrdio svjedok Watters. Izbrisana je i ocjena britanskih izvjestitelja 'kako ima malih naznaka da je sporazum o prekidu vatre smanjio aktivnosti na terenu'". Istaknuvši kako se na samoj raspravi nije "išlo dalje u razjašnjavanje tko je i zašto prebrisao dijelove izvješća" - odvjetnik Haymann najavio je službeni podnesak na koji će tužiteljstvo dati svoje objašnjenje, a tužitelj Kehoe je ponudio da Watters ponovno dođe svjedočiti ako sud tako odluči - novinarka na kraju piše: "No to je, očito, tek početak priče koja bi mogla malo rasvjetliti tko je, kako i zašto prilagođavao službena izvješća za suđenje odnosno za potrebe optužnice, kao i svjedočenja temeljena na takvim izvješćima. Objektivno, moglo je to biti učinjeno ili odmah u britanskoj vojsci, koja je dala izvješća na raspolaganje tužiteljstvu, ili naknadno u tužiteljstvu. Kojom su 'slučajnošću' iz njega nestali baš oni dijelovi koji govore u prilog optuženome?! I ne podsjeća li to malo previše na ono što se u žargonu obično naziva 'montiranjem procesa'". 140303 MET nov 97