8. XI. LE MONDE, O FRANCUSKOM ODBIJANJU SURADNJE S HAAGOM

Ž4=FRANCUSKA Ž1=LE MONDE Ž2A=8. XI. 1997. Ž3=Pariz odbija surađivati s međunarodnim sudom za područje bivše Jugoslavije "Hoće li se suditi ratnim zločinima? Francuska, koja je u posljednje vrijeme zahvaćena velikim pokajništvom i kritičkim preispitivanjem vlastite prošlosti, gledana izvana, doima se jako dvoličnom kad je to u pitanju. Ona je jedina zapadna država koja međunarodnom sudu u Haagu koji se bavi područjem bivše Jugoslavije uskraćuje, kao svjedoke, neke od svojih časnika koji su kao pripadnici 'modrih kaciga' služili u Hrvatskoj i u Bosni. Osim toga, ona je u pregovorima koji su u tijeku u UN-u, a čiji je cilj uspostavljanje stalnog međunarodnog suda, zauzela stav koji je, barem zbog nekih gledišta, izolira od njezinih europskih partnera i koji je stavlja, uz Izrael, rame uz rame s Iranom, Kinom, Libijom i Kubom. Unatoč svojim kreposnim izjavama, Francuska je u defanzivi kad je riječ o borbi koju vode pristaše obrane ljudskih prava, a sada i kad je riječ o zahtjevu država da se kazne zločini koji najviše smetaju savjesti čovječanstva. Može Pariz do mile volje na najvišim mjestima hvaliti zasluge međunarodnog suda za područje bivše Jugoslavije i zaklinjati se u to da s njegovim glavnim tužiteljem postoje odlični odnosi. Suradnja Francuske i Haaga u stvarnosti je vrlo teška. Od početka 1996. godine sve do rujna ove godine ta je suradnja bila potpuno blokirana. Već više od godinu i pol međunarodni sud u Haagu zahtijeva saslušavanje francuskih časnika, bivših pripadnika 'modrih kaciga', kao svjedoka u raznim procesima, a među tim časnicima nalaze se i generali Cot, Morillon, Gobillard, Valentin, Janvier i Lapresle. Uzalud. Iako su u Parizu dopustili svjedočenje bivšim pripadnicima 'modrih kaciga' nižeg ranga, ne dolazi u obzir da se u tu igru upuste i generali koje smatraju 'posvećenima', drugim riječima, kojima je zabranjeno govoriti zato što se strahuje da bi se na taj način mogao dovesti u pitanje ugled francuske vojske. No, Francuska, koja je (prilično kasno, 1995. godine) u svoje zakonodavstvo uvela obvezu predavanja osumnjičenih međunarodnom sudu u Haagu, ipak je ne može samo tako bojkotirati i na taj način kršiti i svoje vlastite zakone. S vremena na vrijeme treba učiniti neku gestu dobre volje, treba razgovarati s glavnim tužiteljem međunarodnog suda o uvjetima 'dobre suradnje'. Posljednji put, u rujnu, jedno je izaslanstvo na ministarskoj razini otišlo u Haag. Zahvaljujući predstavnicima ministarstva pravosuđa, koji su se priključili iako nisu bili pozvani, uklonjena je zabrana za dvojicu generala - Cota i Morillona. Oni su došli na pripremno saslušanje međunarodnog suda u Parizu, a uskoro bi trebali biti pozvani i na svjedočenje u Haag. Dakle, do toga smo došli, ali ni pedalj dalje. Međunarodni sud za Ruandu, koji je stvoren prema istom modelu kao i onaj u Haagu, a trebao bi suditi počiniteljima genocida iz 1994. godine, tek je nedavno počeo djelovati, do danas je zatražio saslušanje samo jednog francuskog pukovnika. Ali bi isti zahtjev iz Arushe francusku vojsku vjerojatno postavio pred iste probleme kao i međunarodni sud u Haagu. Francuski časnici ne vole sudove. A osobito ne vole anglo-saksonsku proceduru kojom se služe u Haagu i u Arushi, i koja svjedoke podvrgava javnom saslušanju pred porotom i proturječnom načinu ispitivanja koje vode glavni tužitelj i obrana koje svjedocima ponekad može stvoriti osjećaj da su i sami optuženici. Nejasni zadaci 'modrih kaciga' u Bosni i nejasna 'tirkizna' operacija u Ruandi sasvim sigurno ih neće dovesti u ugodan položaj. A žalosno svjedočenje njihovih nizozemskih kolega u Haagu, u srpju 1996. godine, prigodom čitanja optužnice protiv Ratka Mladića i Radovana Karadžića zbog istrebljivanja stanovništva Srebrenice, sasvim sigurno ih neće ohrabriti da se tome podvrgnu. Francuski vojni vrh zbog tog međunarodnog pravosuđa sada proživljava prave traume. I isto tako kao što je međunarodni sud u Haagu za pravnike postao neka vrsta eksperimentalnog laboratorija koji prethodi stvaranju stalnog, nespecijaliziranog UN-ova suda, francuska je vojska razvila, zbog haaških košmara, cijeli niz argumentacija protiv stvaranja takve ustanove na svjetskoj razini. I upravo na te argumentacije pozivaju se u Elizejskoj palači dok zauzimaju stavove glede pregovora u UN-u, s kojima su ministri vanjskih poslova i obrane prilično zavlačili čak i nakon promjene vlade. Službeno, Francuska podupire plan stvaranja stalnog međunarodnog suda, čak aktivno sudjeluje u pregovorima i bori se za nadahnjivanje rada tog suda rimskim pravosuđem kako bi se izbjegao trijumf i hegemonija anglo-saksonskog pravosuđa. Ali se istovremeno, već od samog početka, ne miče od svojih stavova u raspravama glede nadležnosti tog suda, i ako Francuska uspije, cijeli će plan stvaranja tog suda svesti na običnu maškaradu. Ona, npr. zahtijeva da za intervenciju tog suda mora postojati trostruki pristanak država: onih u kojima su zločini počinjeni, država čiji su državljani žrtve zločina i država čiji su ih državljani počinili. U skladu s takvim načelima, nekom časniku iz Srbije koji je vodio etničko čišćenje u Bosni ne bi se moglo suditi bez pristanka Slobodana Miloševića. Ruandski časnik koji je, pretpostavimo, organizirao pokolje izbjeglica iz naroda Hutu u Zairu ne bi mogao na suđenje bez pristanka Paula Kagamea i Laurenta-Desire Kabile. Ili, a to je i najvažnije u očima Pariza, jedan general Janvier (bivši UNPROFOR-ov zapovjednik) koji bi bio optužen za suučesništvo u zločinima protiv čovječnosti, zbog onoga što se u srpnju 1995. godine dogodilo u Srebrenici, ne bi se mogao naći pred sudom bez pristanka Francuske. Stav Pariza većina francuskih partnera u Europi smatra nepromjenjivim, a među njima je i Njemačka koja je to i izrekla. A ona ima, pred nekim drugim državama među kojima je i SAD, veliku prednost i može bez ikakve opasnosti i dalje pred svojom javnošću braniti taj visoko moralni plan kojemu zapravo nije sklona, ali to ne želi priznati. Međutim, nakon promjene vlade u Parizu, izvršna vlast nije više tako pokorna. Dok novi ministri obrane i vanjskih poslova i dalje njeguju besprijekornu suradnju s Elizejskom palačom, u ministarstvu pravosuđa su se odmetnuli u disidente. U pismu koje je Elisabeth Guigou u rujnu uputila ministru vanjskih poslova Hubertu Vedrineu, naglašava se izolacija Pariza i traži se preispitivanje francuskog stava. Ona je zatražila i posredovanje palače Matignon (vlade, op. prev.), ali je ono do sada odgođeno u više navrata. Problem je vrlo delikatan. Na jednoj strani nalaze se pritisci humanitarnih organizacija, na čelu s Međunarodnom federacijom za zaštitu ljudskih prava i izolacija Francuske među njezinim zapadnim partnerima, a na drugoj strani argumenti koji se ne mogu baš tako jednostavno odbaciti, ali su previše nadahnuti mržnjom francuskih časnika prema međunarodnom sudu u Haagu. Vojska ne želi predavati račune za, često teške, zadatke koji su joj bili povjereni nikome osim onima koji su joj ih dali. I strahuje da će se jednog dana naći na milosti i nemilosti bilo kakvih optužaba ili da će je pretvoriti, kad to bude nužno, u međunarodnu policiju koja će hvatati ratne zločince kojima bi taj sud sudio. Vojska drži da će ustanova koju žele stvoriti u međunarodnoj zajednici, paradoksalno, kao učinak imati odustajanje država od sudjelovanja u operacijama održavanja ili uspostavljanja mira. A taj sporazum koji bi potvrdio pravo na apsolutnu nadležnost međunarodnog pravosuđa predstavljao bi inovaciju koja zaslužuje da se pažljivo odvagne što bi sve podrazumijevala. Ali bolje bi bilo da se takva promišljanja obave javno i jasno, što nije slučaj s Francuskom koja se ponaša kao da se stidi vlastitih argumenata. Rasprava oko toga sada se dugo neće moći utišati. Prema rasporedu pregovora, predviđa se održavanje velike međunarodne konferencije na razini vlada u lipnju sljedeće godine u Rimu, a na njezinom će se dnevnom redu naći sklapanje sporazuma o stvaranju tog suda. A tada će se zaista morati javno reći što se misli o tome", piše Claire Trean. 120254 MET nov 97