NJEMAČKA - TAZ - NATO U BOSNI - 11. XI.

Ž4=NJEMAČKA Ž1=DIE TAGESZEITUNG Ž2=11. XI. 1997. Ž3=Vojni pothvati su samo pomoćno sredstvo "Postrojbe NATO-a ostat će u Bosni i dulje od ljeta 1998. Za to potrebne službene odluke samo su formalnost. Zasad se ni uvjereni pacifisti ne usuđuju zagovarati povlačenje postrojba. Ako strani vojnici sada napuste Bosnu, opet će umirati civili. Čudno je što se baš ta činjenica navodi kao argument za ispravnost akcije NATO-a. Ne dokazuje li to upravo suprotno? Istina je. Oružje u Bosni šuti. Vojne međunarodne postrojbe drže stanje. No odsutnost rata još nije mir. Od njega je Bosna udaljena kao i prije. Ne postoje ni funkcionirajuće državne institucije ni državnopravne strukture. O pomirbi ne može biti ni govora. Ništa ne govori u prilog tomu da će dosadašnji put donijeti Bosni dugoročnu unutarnju stabilnost. A to je objelodanjeni cilj svih stranih intervencija u sukobu. Bosna je potisnuta s naslovnih stranica. Veliki dijelovi javnosti naprotiv puni su difuznog osjećaja da je tamo ipak najteže obavljeno. I vodeći su si međunarodni političari dopustili popuštanje u svojim nastojanjima za trajno rješenje problema na Balkanu. Glasovi koji su upozoravali kako postoji opasnost da političke koncepte zamijeni vojna učinkovitost, imali su pravo. Dosad je stanovništvo u Bosni dobilo samo predah. Primirje se može iznuditi vojnim sredstvima. Mir ne. Već i izraz 'mjere za postizanje mira' ukazuju na kobno brkanje pojmova. Svjedoči o sklonosti da se u vojnom pothvatu više ne gleda pomoćno sredstvo nego već rješenje. Kritičarima akcije NATO-a su zagovornici uvijek predbacivali bešćutnost prema ljudskoj patnji. To je tako teška optužba da se danas još samo malo njih usuđuje otvoreno dvojiti o podobnosti NATO-a za humanitarnu intervenciju. Uz to i razvitak daje za pravo onima koji u savezu vide pogrešan instrument za pothvat u Bosni. Vojni uspjesi kao nadomjestak politike: za to u povijesti postoji dovoljno primjera koji pokazuju kako to svršava. Ujedinjeni narodi su zakazali u Bosni nakon što su prije toga propali i u Somaliji. Iz tih se iskustava mogu izvući dva moguća zaključka: ili će UN biti konačno proglašen nesposobnim za krizne intervencije i degradiran na političku neznatnost. Ili će međunarodna zajednica državna raspravu o zakašnjeloj reformi Ujedinjenih naroda staviti na sam vrh popisa političkih prioriteta i postrojbama UN-a dati mandat koji će ih barem teoretski osposobiti za djelovanje. Vodeće industrijske nacije odlučlile su se za prvo rješenje. Razvlašćenje Ujednjenih naroda je politička želja SAD-a. Iskustva u Somaliji bila su za Washington razoran šok i moralni poraz. Jednim udarcem raspršene su nade da se poslije svršetka hladnoga rata mogu širom svijeta iznuditi pridržavanja ljudskih prava i zapadne vrijednosti. Poslije propalog pothvata u istočnoafričkoj zemlji, skepsa i nepovjerenje prema ionako neomiljenom UN-u pretvorili su se u otvoreni prijezir. Za Nijemce bi pitanje hoće li u Bosni biti mjerodavan NATO ili UN, moglo biti sasma akademsko i napokon nevažno. Za narode Trećeg svijeta diskreditacija Ujedinjenih naroda je katastrofa. Gubitak ugleda UN-a već je stajao ljudskih života a zahtijevat će ih još. U Ruandi su početkom genocida 1994. povučene skoro sve postrojbe UN-a koje su tada trebale u zemlji nadzirati mirovni sporazum. Pojašnjenje: mirovni je proces ionako propao a time je otpao i razlog za nazočnost inozemnih vojnika. Stotine tisuća bespomoćnih žena, djece i muškaraca poklane su pred očima svijeta. Nitko se nije miješao. Ujedinjenim narodima njegove vlastite članice jednostavno više nisu vjerovale. Bespomoćni očaj tadašnjeg glavnog tajnika UN-a Butrosa Ghalija kojem unatoč preklinjućim apelima nije uspjelo dobiti mandat za spašavanje civila, ostao je bez odjeka. Što je bilo moguće, pokazao je onaj sasma mali broj vojnika UN-a koji su ostali u ruandskom glavnom gradu Kigaliju. Spasili su stotine od milicija ubojica. No pojačanje ipak nisu dobili. Zašto je patnja bosanskog stnovništva do danas prikladnija za moralno podupiranje jednog stajališta nego patnja ruandskog? Gubitak povjerenja u političke institucije je proročanstvo koje se ostvaruje. UN se u međuvremenu ni na područjima osiguranja mira i političke posredničke djelatnosti među sukobljenim stranama u mnogim kriznim regijama ne shvaća naročito ozbiljno. To dodatno slabi svjetsku organizaciju. Spirala se sve brže vrti prema dolje. U međuvremenu su Ujedinjeni narodi postali tako slabi da bi zahtjev za trenutno odašiljanje postrojba UN-a u Bosnu doista bio neodgovoran. No barem je isto tako neodgovorno izgubiti iz vida to odašiljanje kao cilj, da, čak i raspravu o tomu da li bi se i kako to moglo ostvariti, proglasiti sanjarskom ili čak nemoralnom. Dugoročno za svjetsku organizaciju ne postoji nikakva alternativa. Svaka druga međunarodna institucija mora imati u vidu i nacionalne interese svojih zemalja članica. To krnji njezin legitimitet. Dakako tek onda kad između različitih država ili tabora dođe do otvorenih sukoba interesa. No usudi li se itko tvrditi da su takvi sukobi u doglednoj budućnosti na Balkanu isključeni?" - pita Bettina Gaus. 120254 MET nov 97