!FATALNA PRIVLAČNOST "HIMALAJSKOG KULTA"

LJUBLJANA, 12. studenoga (Hina) - Vijesti o pogibiji slovenskih alpinista na "Krovu svijeta" sustižu u novije vrijeme jedna drugu izazivajući zabrinutost u slovenskoj javnosti, iako je u domaćim planinama ove godine poginulo više planinara i izletnika nego u 160 ekspedicija, koliko su ih u posljednjih četrdesetak godina vrhunski istrenirani osvajači gorskih vrhova (koje ne zadovoljava visina i zahtjevnost Triglava) imali širom svijeta, ali naravno najviše u Nepalu. Sa zadnjom nesrećom 36-godišnjeg Janeza Jegliča, koji je 31. listopada nastradao u sniježnom vihoru na Nuptseu (7861 metar nadmorske visine) crna se lista onih kojima je himalajski masiv postao grobnica, proširila na 14-ero Slovenaca. Među njima je i jedna žena, 35-godišnja Marija Frantar. Ona je stradala u svibnju 1991. nekoliko desetaka metara ispred cilja, vrha Kanšendzenge, iscrpljena zbog nedostatka kisika i edema koji oslabi vid, pa je zajedno sa svojim alpinističkim partnerom Jožom Rozmanom otsklizala i pala na sniježnu ploču, tisuću metara niže od vrha. "Uspješan uspon na Himalaje zahtijeva 80 posto psihičke spremnosti, a samo 20 posto čine čimbenici koji podrazumijevaju fizičku snagu", tumači Viki Grošelj, jedan od najiskusnijih slovenskih alpinista koji je dosad osvojio trofejnih deset planinskih vrhova koji prelaze osam tisuća metara nadmorske visine. "Osvajanje najviših vrhova napor je ponekad sličan ludilu, kako na primjer napraviti tri ili četiri koraka naprijed, a kad si gore, nema posebne uznesenosti ili analize. Na vrhu Everesta ostao sam klečeći samo pet minuta, svjestan da me čeka povratak do prvog šatora, 900 metara niže, i da do njega nema normalne trase. Na onoj koju sam izabrao poginulo je godinu dana ranije sedam ljudi. Krenuo sam na put natrag potpuno bez emocija i sve podredio sigurnosti: potpuna koncentracija pri svakom koraku, sve do posljednjeg pokreta." Tako govori čovjek koji je sudjelovao u 14 planinarskih ekspedicija u kojima je živote izgubilo sedam njegovih, jednako dobro pripremljenih kolega, koji su imali manje sreće od njega: odroni snijega, vjetar... "Svaka nesreća je za alpiniste strašna škola i svaku smrt sve teže podnosiš, ali bi jedini zaključak kako ih izbjeći bio - prestati se baviti alpinizmom, koji je u svojoj biti svojevrsno ponavljanje ekstremnih situacija. Da li da to stvarno napravimo i zakočimo razvoj himalajizma. Ja to ne mogu!" govori Grošelj. Teško je to napraviti ne samo zato jer su sudionici alpinističkih uspona osobiti ljudi, koji i rizik smatraju dijelom sportskog užitka, nego i zbog slovenske fascinacije planinama, koja ponekad poprima dimenzije nacionalnog kulta. U zemlji u kojoj se smatra da "pravim" postaješ samo ako subotu i nedjelju provedeš s planinarskom palicom i u gojzericama, odvažni su "himalajci" posebna i cijenjena skupina. Oni će, zavide im oni koji su osvojili samo Triglav, svojim unucima priče počinjati: "To je bilo onda kad smo baka i ja prvi put došli u Katmandu i tražili šerpase..." (Hina) fl br 120128 MET nov 97