5. XI. LE SOIR, E. VAN VELTHEM O KRETI

Ž4=BELGIJA Ž1=LE SOIR Ž2A=5. XI. 1997. Ž3=Tri dvoboja, jedan sudac i jedan ranjenik "Sedam šefova država ili vlada na skupu: konferencija u Heraklionu, koja se u ponedjeljak i utorak održavala u Grčkoj, prava je 'praizvedba' na Balkanu. I već je zbog same te činjenice pravi uspjeh. Za regiju koja doživljava periodične krize i koja je upravo izišla iz traumatskih ratova na području bivše Jugoslavije, već i sama činjenica da sjedaju za isti stol i da razgovaraju važan je diplomatski pomak prema naprijed. Premijeri Costas Simitis (Grčka), Mesut Yilmaz (Turska), Fatos Nano (Albanija) i Victor Ciorbea (Rumunjska), jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević i makedonski Kiro Gligorov te zamjenik bosanskog ministra vanjskih poslova Mihovil Malbašić - koji je pozvan kao 'promatrač' - vraćaju se svojim kućama s osjećajem dobro obavljena posla. Na završnoj sjednici nisu, naravno, izlazili iz unaprijed utvrđenih kolosijeka. Založili su se za jačanje zajedničkih obrambenih struktura, ali zamisao o stvaranje stalnog tajništva, koju je dala Atena, mora se najprije dublje razmotriti. Ustraju na 'europskoj usmjerenosti' regije, a cijeli popis dobrih namjera prilično je dugačak. Iako je morsko čudovište ubrzanog povezivanja balkanskih država ovog puta ostalo na dnu Egejskoga mora, sudionici sastanka barem su dogovorili održavanje redovitih godišnjih sastanaka svojih ministara vanjskih poslova. A i u kulisama su učinjeni mali koraci prema naprijed. Nije bilo nekih rezultata, ali je bilo intenzivnih bilateralnih kontakata. Kad već nije bilo razjašnjavanja postojećih nesporazuma, barem je obnovljen dijalog. Još nije vrijeme za vatrene zagrljaje. Ali jest za uglađeno pozdravljanje. Nakon kaosa koji je vladao zadnjih nekoliko godina, ova krhka nada ipak se ne smije zanemariti... Makedonija, kao predmet žudnje njezinih susjeda, i dalje ostaje krhka karika u tom lancu, a međunarodna zajednica tamo nastavlja diskretno vođenje svoje preventivne diplomatske strategije. Stoga nije čudno da su najviše tražili predsjednika Kiru Gligorova. S Miloševićem je razgovarao o načelu nepovredivosti granica, s Nanom o sudbini albanske manjine i gradnji 'ilegalnog' sveučilišta u Tetovu, sa Simitisom o staroj polemici oko 'prava na ime'. Zanimljivo je da je sada na najjasniju blokadu naišao kod Bugarske, svoje saveznice od prvih trenutaka stjecanja nezavisnosti. Bugarska je vrlo brzo priznala makedonsku nezavisnost i ponudila joj izlaz iz grčko-jugoslavenske blokade, ali Makedonce i dalje ne želi priznati kao poseban narod s posebnim jezikom. Gligorov je o tome razgovarao s bugarskim premijerom Ivanom Kostovim, ali, kako drže u Skoplju, u tom sporu oko nacionalnog identiteta nije postignut nikakav napredak. Bugarske vlasti odbijaju potpisati bilo kakav dokument sastavljen na makedonskom jeziku i, kao alternativu, predlažu uporabu engleskog kao radnog jezika. Apsurd ili anegdota? Pa baš i nije. Dvadesetak gospodarskih, trgovinskih i kulturnih sporazuma koje su te dvije države sklopile i dalje ostaju mrtvo slovo na papiru zato što ih Bugari ne žele potpisati. Treba li zvati prevoditelje ili... psihologe? Ako se iz Beograda ide u Tiranu, najbliži put vodi preko Kosova, siromašnu pokrajinu koja sintetizira pravni sukob između prava na teritorij - jugoslavenski, koji Srbi smatraju svojom kolijevkom - i prava na krv - albansku, koju ima 90 posto stanovništva. Od 1989. godine i ukidanja autonomije koju im je bio dao Tito, srušeni su mostovi između dviju zajednica. Srbi se oslanjaju na svoje postrojbe za suzbijanje nemira, a Albanci na pasivni otpor i stvaranje paralelnih socijalnih struktura. Milošević je, pod međunarodnim pritiskom, sada primio neočekivani pojas za spašavanje od Fatosa Nanoa koji ga poziva na izravan dijalog. Beograd bi ovu prigodu mogao iskoristiti za novu političku inicijativu u rješavanju problema koji se danas svodi samo na pendrek i zatvaranje pristaša nezavisnosti. Ali gest Fatosa Nanoa mogao bi izazvati i nestanak solidarnosti među Albancima. To se nije svidjelo Ibrahimu Rugovi koji zahtijeva zapadno posredovanje i uglavnom se protivi 'posredovanju' Tirane pri rješavanju zahtjeva stanovnika Kosova. 'Pobunjenici' iz Prištine mrmljaju da se bivši komunistički aparatčiki sigurno jako dobro razumiju, aludirajući na Nanovu i Miloševićevu prošlost. Ima li pokazatelja normalizacije? Bosna i Hercegovina već pet godina ima tužnu povlasticu da se njome bave razne međunarodne konferencije. Pregovori u Daytonu, konferencija država darovateljica u Bruxellesu, 'sastanci na vrhu' u Londonu i u Ateni... Predstavnike sarajevske vlasti zovu na sve četiri strane svijeta kako bi tamo izložili svu svoju nesreću. A na Kreti, naprotiv, bosanski slučaj nije bio među apsolutnim prioritetima. I najčešće mu se prilazilo tek površno, u okviru globalnih promišljanja i iskazivanja želje da se sporovi rješavaju mirnim putem. Možda nas to može malo ohrabriti, u onoj mjeri u kojoj sve to predstavlja povratak te države 'među one ostale', bez rata. A Bosna, u ovoj fazi obnove najviše treba kredite i ulagače - prioritete koje joj njezini susjedi ne mogu pružiti. Ali i sama nazočnost njezina zamjenika ministra vanjskih poslova oslikava 'etničke' pojedinosti koje i dalje ostaju na snazi u Sarajevu. Najprije je na sastanku trebao sudjelovati dopredsjednik Vijeća ministara Haris Silajdžić, stari poznanik diplomatske pozornice. Ali razlike u stavovima u saveznoj vladi krive su za promjenu predstavnika, tako da je dolazak Mihovila Malbašića jedva potvrđen. Bosna je, u očaju, radije poslala drugorazrednog diplomata", piše Edouard van Velthem. 060150 MET nov 97