THE WASH. POST, 4. XI., AMERIČKO VODSTVO

Ž4=SJEDINJENE DRŽAVE Ž1=THE WASHINGTON POST Ž2=4. XI. 1997. Ž3=Čak i saveznice negoduju protiv američke dominacije "U očima velikog dijela svijeta ponovno oživljavanje Sjedinjenih Država i njezine moći kao jedine svjetske supersile jedan je od najdramatičnijjih razvoja događaja poslije hladnog rata. Povjesničari koji su nekad upozoravali na američko propadanje, sad ushićeno govore o razdoblju neprijeporne dominacije", piše William Drozdiak. "No u zadnjih nekoliko mjeseci osjećaje divljenja prema Americi počinju zamjenjivati iritacija i tjeskoba, i to među najbližim američkim saveznicima. U Europi, Aziji, Južnoj Americi i Africi sve se više vjeruje da akumulacija tolikoga političkog, gospodarskog i kulturnog utjecaja hrani aroganciju koja je neugodna, a možda i opasna. 'Nikada prije u modernoj povijesti nije jedna zemlja tako neprijeporno dominirala ovim planetom kao što to danas čine Sjedinjene Države", piše njemački časopis Spiegel. 'Američki idoli i ikone oblikuju svijet od Katmandue do Kinšase, od Kaira do Karakasa. Globalizacija nosi etiketu 'Made in USA'. 'Budući da im nitko i ništa ne postavlja granice, Amerikanci se ponašaju kao da posjeduju bjanko ček u svojem 'McWorldu'. Washington je ojačan slomom komunizma i gospodarskim procvatom te se čini kako ga više ne muče sumnje u sebe, kao što je bilo poslije vijetnamske traume. Današnja je Amerika Scwarzenegger međunarodne politike: pokazuje mišiće te je nametljiva i zastrašujuća.' Zbor obeshrabrenih američkom moći u zadnje je vrijeme postao glasniji, a Sjedinjene su se Države našle pod paljbom optužaba da tiraniziraju ostatak svijeta. Zaista, Sjedinjene Države sve češće doživljavaju da njima prijateljske države, koje lojalnosti iz hladnoga rata više ne sprječavaju da izraze svoje neslaganje s Washingtonom, počinju pomno ispitivati ispravnost njihova ponašanja. U Ujedinjenim narodima, Americi bliski narodi, poput Britanije i Njemačke, oštro su kritizirali američko odbijanje da plati 1 milijardu dolara zaostalih pristojba, kao i njihovu nevoljkost da poveća potrošnju na stranu pomoć siromašnim zemljama te njihovo odbijanje svjetske zabrane pješačkih mina. Nekih 150 izaslanstava, koja su se prošloga tjedna sastala u Bonnu radi dogovora o globalnom zagrijavanju, jednoglasno su se suprotstavila Clintonovu prijedlogu da smanji proizvodnju ugljičnog dioksida i drugih plinova. Najsnažnije su kritike došle iz država koje su se dugo smatrale najbližim partnerima Washingtona. (...) Što se tiče NATO saveza, europske vlade još prigovaraju zbog konačnosti kojom su Sjedinjene Države prekinule raspravu o proširenju, inzistirajući da će početno proširenje saveza biti ograničeno na Poljsku, Mađarsku i Republiku Češku. Oni su se također žalili na američke zahtjeve da Europa podmiri lavovski dio troškova. Washingtonski napori da natjera druge države na prihvaćanje njihove politike izoliranja Kube, Irana, Iraka i Libije kao parija, također su razljutili američke prijatelje. Kad je južnoafrički predsjednik Nelson Mandela posjetio libijskog vođu Moamera Gadafija, on je osudio washingtonske pokušaje nametanja svojih stajališta. 'Kako mogu biti tako arogantni da nam naređuju gdje bi trebali ići i koje bi države trebale biti naši prijatelji?', upitao je Mandela. 'Gadafi je moj prijatelj. On nas je podupirao kad smo bili sami i kad su oni koji su pokušali sprječiti ovaj moj današnji posjet bili naši neprijatelji. Oni nemaju morala. Ne možemo prihvatiti da neka država preuzme ulogu svjetskog policajca.' Dužnosnici Clintonove vlade odbacuju takve pritužbe, nazivajući ih neizbježnom posljedicom nove američke globalne nadmoći. Oni kažu da Sjedinjene Države ne mogu izbjeći napade te da će sve što one učine kritizirati zbog arogancije (ukoliko učvršćuje njihovo vodstvo) te prezirati zbog pasivnosti i neodlučnosti (ako Amerika odstupi korak natrag da dopusti drugima da preuzmu vodstvo). Američka je snaga možda bila izrazitija prije pola stoljeća, nakon Drugog svjetskog rata, no revolucija u komunikacijama i drugoj tehnologiji osigurala je Americi veći utjecaj u svijetu današnjice. Osim što ima najveće svjetsko gospodarstvo i najviše životne standarde, Amerika posjeduje jedinu vojnu snagu sposobnu da djeluje u svim dijelovima svijeta. Amerika je u posljednje četiri godine proizvela 10 milijuna novih poslova, dok se ostale zapadne države bore s uporno visokom stopom nezaposlenosti. Američka masovna zabava nikad nije bila popularnija - 'Obalna straža' i MTV prodiru u najudaljenije kutke zemaljske kugle. No dok Sjedinjene Države vladaju kao dominantna gospodarska, vojna i kulturna sila, njihova moć još ima granice. Kao najveći svjetski dužnik, Washington ostatku svijeta duguje više od 1 bilijuna dolara; od toga dobar dio Japanu. Amerika je osim toga i dalje podložna hirovima svojih vjerovnika. Iako je ona glavni svjetski gospodarski stroj, njezin udio u globalnom gospodarstvu mnogo je manji nego što je bio u danima nakon Drugoga svjetskog rata. Nadalje, američki dužnosnici tvrde da otpor koji američka politika izaziva pokazuje kako se američka moć ne pretvara uvijek u uvjerljiv utjecaj, posebno u nedostatku čimbenika vanjske prijetnje poput Sovjetskoga Saveza. Kao rezultat toga, europske saveznice nemaju granica u kritiziranju vijeća koja donose odluke unutar NATO-a, Kina ne reagira na američke pozive na poštivanje ljudskih prava, a Izrael odbija američke zahtjeve za oživljavanje mirovnog procesa na Srednjem istoku, odnosno za obustavljanje naseljavanja na Zapadnoj obali. (...) Nakon lipanjskoga summita u Denveru, nekoliko je čelnika vodećih industrijskih demokracija upozorilo da clintonovski pobjednički duh graniči s ohološću. 'Opažamo određenu tendenciju prema hegemoniji, koja nije nužno identična s izvršavanjem globalnih odgovornosti velike sile, čak i ako je riječ o prijatelju', izjavio je francuski premijer Lionel Jospin. Upravitelj francuskog Instituta za međunarodne odnose Thierry de Montbrial drži da je Francuska spremna prihvatiti Ameriku kao vođu, ali da se boji kamo će to odvesti ostatak svijeta. 'Amerika danas drži ključeve razvoja međunarodnih odnosa. Sad je osnovno pitanje, mogu li se Sjedinjene Države namamiti na zlouporabu svojeg dominantnog položaja kroz ono što je poznato kao američki unilateralizam.' Kao vodeći svjetski trgovački blok, 15 država EU sukobilo se sa Sjedinjenim Državama zbog trgovinskih razmirica. No ništa nije više razljutilo Europljane od američkih napora da nametnu unilateralne sankcije državama koje posluju s washingtonskim popisom država parija. Europski dužnosnici kažu da su zakon Helms - Burton, koji zabranjuje trgovinu s Kubom te prijedlog zakona D'Amato - Kennedy, kojim se žele sprječiti dogovori s Iranom i Libijom, neprihvatljivi oblici 'američkog imperijalizma' jer im je cilj produžiti doseg američkog zakona na strane države. Kad je francuska kompanija Total zanemarila američka upozorenja i s Iranom potpisala ugovor vrijedan 2 milijarde dolara, dio Europljana koji odbija zamisao da im Sjedinjene Države određuju gdje mogu ulagati, to je srdačno pozdravio. Drugi izvor iritacije dominantna je uloga koju američki dolar ima, kao jedina svjetska pričuvna valuta. Europski pokret za stvaranje jedinstvene kontinentalne valute, eura, djelomično je motiviran željom da se razvije protuteža dolaru. (...) Bivši njemački kancelar Helmut Kohl o tome je izjavio: 'Dolazak eura značit će opadanje važnosti dolara u svijetu'. U Južnoj Americi, gdje je Clinton nedavno posjetio tri države, strahovi o američkoj hegemoniji nikad se zaista nisu rasplinuli. Ovih su se dana, primjerice, pojavile ozbiljne sumnje da bi američki prijedlog izgradnje hemisferne slobodne trgovačke zone od Aljaske do Patagonije mogao ugroziti njihov gospodarski suverenitet i postati još jedno oruđe za postizanje nadmoći Sjeverne Amerike.(...) No čak i Europljani koji brinu o opasnostima američke arogancije kažu da se u rješavanja mnogih teških problema, kao što je recimo pitanje mira u Bosni, ništa ne može učiniti ne preuzmu li Sjedinjene Države vodeću ulogu. (...) Američke su vrijednosti usklađene s novim Zeitgeistom. Amerika privlači najbolje i najsposobnije, dopuštajući im da dođu do vrha u jednom naraštaju. A to stvara univerzalnu kulturu s univerzalnom privlačnošću." 050202 MET nov 97