NJEMAČKA - FAZ - EUROPSKA POLITIKA - 4. XI.

Ž4=NJEMAČKA Ž2=FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG Ž2=4. XI. 1997. Ž3=U potrazi za zajedničkim temeljima europske politike "Čini se kao da su se putovi Njemačke i Francuske u europskoj politici nedavno ukrstili. Ovdje nekadašnji uzorni dječak koji se u konačnoj fazi pregovora o amsterdamskom sporazumu opet našao u taboru kočničara. Tamo navodna oklijevala iz Pariza koja su iznenada na istoj strani s Belgijancima i Talijanima, sada kao i prije neumornim zagovaračima Europe saveznih država. U jednoj zajedničkoj izjavi, dodanoj tekstu sporazuma, tri su vlade opsežne institucionalne reforme označile kao 'neizbježnu pretpostavku' za prijam prvih istočno/srednjoeuropskih kandidata. Sve to ne proturiječi samo klišeju Bonna i Pariza, njemačko-francuskog sklada u europskoj politici. Još gore: Nijemci sada djeluju kao da kvare igru, a Francuzi, naprotiv, kao da igru vode. Niti glasine o stalnom suglasju niti najnovija nesuglasja ne odražavaju njemačko-francuski splet interesa u europskoj politici. Još nije zaključena promjena u odnosima dviju država, nastala ukidanjem željeznog zastora 1989. godine. No naziru se i nove mogućnosti za zajedničko oblikovanje europske politike. Napetosti su se u zadnje vrijeme teže dale potisnuti. Dugo je slovilo kao dogovoreno da u Europi koja se ujedinjuje, Njemačka treba biti gospodarska, a Francuska politička vodeća sila. Ta se za Europu, ukupno uzevši, uspješna podjela rada, više ne može održati, ne samo zbog brojčano povećanog stanovništva Njemačke. Bonn, a ponajprije Berlin, nisu samo zemljopisno nego i politički u središtu nove zajednice koja će obuhvaćati dvadeset i više država članica. Za Francusku i ostale partnere u EU pri tome bi moglo biti odlučujuće što su koncem osamdesetih godina propali komunistički sustavi i što savezna vlada iz toga nije izvela nikakve zahtjeve za političkim vodstvom. Simptomatično je što niti u Maastrichtu 1991., niti napokon u Amsterdamu nije tražila za Njemačku veći broj glasova u Ministarskom vijeću - tijelu vlada EU-a koji donosi odluke - od Francuske, Italije ili Velike Britanije. Više nije tajna da je pad Berlinskoga zida izazvao i rušenje ponečega u njemačko-francuskim odnosima. Zavlačenja ponovnog ujedinjenja Njemačke od tadašnjega predsjednika države Mitterranda putovanjima u istočni Berlin i dalje na Istok, dalo je odnosima slab udarac koji povremeno i danas djeluje. Ipak je maastrichtski ugovor koji je jedinstvo Njemačke povezao s političkim i gospodarskim ujedinjenjem Europe, zajedničko djelo Mitterranda i saveznog kancelara Kohla. Ta država, u njoj su i njemački i francuski diplomati ovih dana jedinstveni, mogla bi niknuti s monetarnom unijom koja će nastati 1. siječnja 1999. i obuhvaćati vjerojatnije jedanaest nego šest država EU-a. Odustajanje od bitnih elemenata pojedinačnih državnih suverenosti moglo bi pomoći Europi u poticanju političke integracije koje još nema u najnovijoj reformi sporazuma. Ta spoznaja možda objašnjava i zašto sada Francuska, kao odlučni zagovornik monetarne unije, pojačano traži dodir s političkim predvodnicima poput Italije ili država Beneluxa. To ne znači da je Francuska jednim udarcem postala odvjetnik jedne obuhvatne europske savezne države. Isto tako ne bi trebalo zaboraviti vatrenu raspravu u Njemačkoj o usmjerenju europske politike u kojoj crno-žuta vlada i crveno-zelena oporba u Bonnu jednakomjerno i dalje zagovaraju veću a ne manju Europu. U javnosti proturječno vođena debata o euru, prigovori saveznih pokrajina zbog prenošenja daljnjih ovlasti na Bruxelles, što je zbog ne baš punih blagajna razumljiv zahtjev koji poslije rasterećenja u financiranju EU-a djeluje da se njemačka europska politika čini 'britanskijom' nego do sada. (...) Za odnos Bonna i Pariza bi dugoročan olakšavajući utjecaj moglo imati to što raspravom o oblikovanju Europe više ne vladaju teorijski pojmovi modela: s jedne strane savezna država po domaćem, njemačkom uzoru a s druge državna zajednica po francuskom uzoru. 'Realan razvitak pobjegao je koncepcionalnom razmišljanju', rekao je nedavno jedan njemački diplomat. Kuća Europa ne nastaje po ranije podrobno utvrđenim građevinskim nacrtima. Na zajedničko djelovanje prisiljavaju vanjski izazovi: u borbi za konkurentnost Europe ili za pristup istočno-srednjih Europljana zbog povijesnog preokreta. U takvim okolnostima tumači se i najnoviji francuski pomak naglaska u europskoj politici. Pariški se političari i dalje drže odvjetnicima interesa Rumunjske ili Bugarske; pristup Poljske, Madžarske ili Češke republike u EU više ne slovi jednodimenzionalno kao jačanje položaja Njemačke. S obzirom na uzajamnu političku i gospodarsku ovisnost, proširenje je i u interesu Francuske. Čini se uostalom da taj proces svoju primjerenost nalazi u načinu na koji Njemačka pokazuje sve više zanimanja za stabilizaciju južnog sredozemnog prostora - a i bivšeg 'francuskog vrta' sjeverne Afrike. Nagađanja koja njemačka strana povremeno izražava, da Francuska zahtjevom za veće insitucionalne reforme želi postaviti prepreke procesu proširenja prije prvog pristupa, mogla bi biti loša procjena. Naprotiv, održiv je prigovor da su francuske predodžbe o reformi, bez obzira na načelni pristanak na proširenje većinskog odlučivanja u Ministarskom vijeću, još nejasne. To osobito vrijedi za oblikovanje vanjske i sigurnosne politike ali i za unutarnju i pravosudnu politiku. U svježem je sjećanju da Francuska u Amsterdamu nije zaustavila samo jačanje trgovačke poltike EU-a nego i niz propisa sličnih ustavu - o pravnoj osobi u vanjskoj i unutarnjoj politici, o pojednostavljenju ugovora ili o osnovnom pravu. Sve to pokazuje koliko je rasprava o europskoj politici postala višeslojna. U odnosu Bonna i Pariza bi odvraćanje od svjetonazornih temeljnih priznanja svakako moglo čak srednjeročno olakšati poželjno usklađenje europske politike" - piše među ostalim Michael Stabenow. 050201 MET nov 97