3 VJESNIK JAJČINOVIĆ 31-10 1-11

Ž1=VJESNIK Ž2=31. X i 1. XI. 1997. Ž3=Crveni vremeplov Osnivanje Socijalističke radničke partije (SRP) u Hrvatskoj, komentira Milan Jajčinović. U uvodu osvrta novinar vraća vrijeme dvije godine unatrag, podsjećajući na sastanak članova nekadašnjeg Saveza komunista Jugoslavije, održan u Kotoru, nakon kojega je "na misaonom humusu bivšeg SKJ niknula... biljka pod imenom JUL" (Jugoslavenska udružena ljevica). Na sastanku je za predsjednika izabran Ljubiša Ristić, dok je Mirjana Marković, "kako to u pravilu čine sive eminencije, ostala u pozadini". Objašnjavajući tko je Ljubiša Ristić, Jajčinović podsjeća na KGPT, odnosno Kazalište/Pozorište/Gledališče/Teatar, koje je bilo "ne samo lijevo, nego i tzv. Jugoslavija u malom", kojemu je Ristić bio direktorom, dok je "najsjajnija zvijezda toga lijevog jugoslavenskog teatra" bila Rade Šerbedžija. Glumac koji bi sve do nedavno "Hrvatsku malo zapuhnuo dahom svoje jugonostalgije", da bi do promjene došlo upravo za osnivanja SRP-a u zagrebačkoj 'Esplanadi', a koje je Rade Šerbedžija pozdravio brzojavom. "Nekako u isto vrijeme dok je Šerbedžijin telegram dobivao zagrebački pljesak, u Beogradu je njegov prijatelj Ljubiša Ristić čitao nešto duži telegram", piše dalje Jajčinović i objašnjava kako je riječ o telegramu što ga je iz Kine u povodu smrti Zorana Todorovića zvanog Kundak poslala Mirjana Marković. "Tako su nekako i Ristić i Šerbedžija iznova izkoračili pod 'svjetla pozornice', kao da su zajedno izašli iz nekog vremeplova. Zapravo, osim što imaju sve više sijedih, njima kao da je vrijeme stalo. Ito je i s njihovim idejnim i političkim uzorima - Mirjanom Mrković i Stipom Šuvarom. Kao da su izšli iz bajke o Trnoružici: usnuli, a onda se nekoliko godina poslije probudili", piše Jajčinović. Istaknuvši kako je danas "doduše zazorno biti ljevičar", ali nije nelegitimno, pa nitko "to pravo ne može osporiti ni Stipi Šuvaru ni Radi Šerbedžiji, odnosno Slobodanu Šnajderu (također nazočnom u 'Esplanadi')", Jajčinović nastavlja: "Šuvar sebe očito doživljava 'usamljenim jahačem' čiji mač jednako kao i prije siječe i lijevo i desno, i 'naše' i 'njihove'. On to doživljava kao svoj privatni i javni kontinuitet. Drugi ga pak percipiraju kao osobu zagubljenu u vremenu, kao intelektualca krivo upotrijebljene pameti, koji unatoč stvarnosti živi svoju nigdinu. Slično je i sa Šerbedžijom i njegovim duhovnim pobratimom Ristićem. I s drugom njihovom duhovnom subraćom. Niti Šerbedžija, niti Ristić, niti Šnajder, niti Šuvar više javno ne tuguju za Jugoslavijom, premda ni takva nostalgija (kao što napominje i Šuvar) ne bi trebala biti nepoćudna. Unatoč tome što više javno ne kukaju za Jugoslavijom, ona je njima kao neka dragocjena vaza koju je entko nemaran ili zloban (svejedno je) razbio. Oni su činili se da je zaštite, a onda se pojavio netko zločest i uništio njihov ideal. Kao što su se R. Šerbedžija, Lj. Ristić i S. Šnajder nekoć bavili tzv. kulturnim povezivanjem, S. Šuvar i M. Marković bavili su se političkim. Egzemplar tako shvaćenog 'povezivanja jugoslavenskog kulturnog prostora' bio je upravo KGPT. Taj projekt nije imao domicila niti je ostao samo unutar kulture. On je cijelu Jugoslaviju shvaćao kao svoju, kao svoj dom. Pobornici takvog shvaćanja, također. Oni su svuda 'bili kod kuće'. Stoga je sasvim prirodno da za takvom ugodom imaju notalgiju. I Šuvar i šerbedžija i Šnajder, i Ristić i Mirjana Marković postali su nestankom Jugoslavije žrtve (i) svojih zabluda, svojih ideoloških iluzija, svoga shvaćanja svijeza i 'jugoslavenskog prostora'. Doživjeli su, ne svojom voljom, političku hibernaciju. Kada je nešto 'otoplilo' počeli su se 'odleđivati' i 'oživljavati'. najprije u Kotoru i u Beogradu. A nedavno i u zagrebu, kada je, čini se, iznova, samo na izokrenut način, potvrđen već znani politički autizam". 310434 MET oct 97