DNEVNI PREGLED 211 31. LISTOPADA 1997.

BRITANSKI RADIO - BBC 30. X. 1997. Pregled tiska U redovima konzervativne stranke ponovno raskol, po sredini, glede Europe, ocjenjuju jutros svi britanski dnevni listovi, nakon što je jučer jedan od vodećih konzervativaca u parlamentu dao ostavku zbog krive politike konzervtivnog vođe Williama Hagea. Ovog je zastupnika smjesta podupro i bivši ministar financija Kenneth Clark. 'The Times' navodi kako je konzervativni glasnogovornik za Sjevernu Irsku Ian Taylor dao ostavku, upozoravajući Williama Hagea kako njegova odluka da se kloni jedinstvene europske valute sljedećih deset godina marginalizira stranku. Ne vjerujem da je tvrdolinijska sumnjičavost prema Europi osnova za nas da povratimo povjerenje birača, navodi 'The Times' riječi pobunjenog zastupnika. Njegova odluka samo je jedan od zabrinjavajućih slučajeva za konzervativnoga čelnika Hagea, a javna potpora uglednog bivšeg ministra financija dokaz je raspoloženja otvorenog grupiranja koje vlada u stranci. Još nekoliko istaknutih zastupnika izrazilo je svoje nezadovoljstvo novom politikom. Ionako loš položaj konzervativaca nakon svibanjskih izbora još se pogoršao od ponedjeljka kada je laburistička vlada objavila potporu europskoj monetarnoj uniji, iako je isključila mogućnost da joj se Britanija pridruži u sljedećih pet godina. Izjava ministra financija pred zastupnicima otvorila je mogućnost za laburističku kampanju u savezu s poslovnim krugovima u korist jedinstvene valute na sljedećim izborima, a sve to samo nekoliko dana nakon što su e konzervativci složili da će voditi kampanju protiv jedinstvene valute, piše 'The Times'. Britanske novine također redom izvješćuju o posjetu prijestolonasljednika princa Charlesa zemljama južne Afrike. Sve one ocjenjuju kako je očito princ na ovom putu odlučio novinarima pokazati svoje simpatičnije lice. Princ se motao među novinarima u ekonomskoj klasi zrakoplova pričajući samokritične šale, a nakon toga nastavljajući sa službenim govorima o važnosti komunikacije i promjena, navodi 'The Times'. Na početku njegove osmodnevne turneje po južnoj Africi izgledalo je gotovo kao da su mu njegovi najbliži savjetnici rekli da pokažu malo više topline prema neuobičajeno velikom broju novinara koji ga prate na tom putu, uključujući i američke televizijske ekipa. Iskusni novinari prisjećali su se devetodnevnog posjeta srednjoj Aziji ove godine kada s njima nije razmijenio ni jednu jedinu riječ. Sam je princ dok se prisjećao svog zadnjeg posjeta 1987. godina rekao Ah da, bio je to prekrasan izlet. sjećate li se svih onih djevojaka golih grudi. Znate, kralj je samo pokazao na one koje je želio imati i imao ih je, prisjetio se princ s novinarima svečanog plesa koji je kralj tada priredio njemu u čast. Velika tema posljednih dana je i suđenje britanskoj devetnaestgodišnjakinji u SAD-u koja je tamo radila kod jedn obitelji čuvajući beba, a koja je optužena da je u nastupu bijesa usmrtila bebu, tresući je i udarajući je po glavi. Suđenje prate američke tv-kamere, a 'The Guardian' je razmotrio ima li ikakav utjecaj na suđenje nazočnost novinara i kamera. Da se suđenje održava u Britaniji, samo bi ga nekoliko ljudi moglo vidjeti. Zakon zabranjuje kamere, čak i fotoaparate u sudovima u Engleskoj i Welesu. Takve zabrane nema u Škotskoj, ali dok sudci dopuštaju da se suđenja snimaju, oni nisu spremni pristati na to da se uživo prenose na televiziji. Amerikanci, naprotiv, mogli su napeto pratiti prava suđenja osumnjičenima za ubojstvo. Američki su pravni stručnjaci izveli opširno istraživanje o utjecaju kamera na suđenje. Mnogi su slučajevi proučavani i zaključeno je da se kamerama i dalje treba dopustiti pristup te da je utjecaj - ako ga je i bilo - na tijek suđenja bio u njegovu korist, prije no negativan na kakvoću suđenja. 'The Daily Telegraph' objavljuje priču iz New Yorka o upravo završenoj televizijskoj inačici Pepeljuge u kojoj Pepeljugu glumi crnkinja, a njezina princa Filipinac. 12 miljuna dolara vrijedna Disneyeva produkcija opisuje se kao multikulturalno prepričavanje ove klasične bajke te da želi dokazati da se djeci bilo koje rase mogu ostvariti snovi. Ali ono što je bilo zamišljeno kao politički najkorektnija ideja prometnulo se u kontroverzu. Pitanje koje se postavlja jest zbog čega crna Pepeljuga mora svoga princa pronaći u Filipincu. Novi film, remake mjuzikla iz 1957. s July Andrews, bit će prikazan u Americi u nedjelju, a u Britaniji kasnije ove godine. (...) Kralj i zločesta maćeha bit će bijeli, ali oni koji kritiziraju film vjeruju da će crna Pepeljuga koja pronalazi svog princa iz bajke u jednom Filipincu pojačati rasni stereotip po kojemu crna žena uvijek traži muža iz druge rase. Oko 54 tisuće crnih Amerikanki udaje se za bijelce svake godine, udvostručujujući tako do 1980. svake godine broj međurasnih brakova, izvješćuje dopisnik lista iz New Yorka. *** U hrvatskim političkim krugovima identificirana je nova tema na temelju koje će međunarodna zajednica narednih dana praviti pritisak na Hrvatsku. To su mediji u djelu Bosne i Hercegovine pod kontrolom Hrvata. Prva je na udaru televizija u Mostaru kojoj možda prijeti zatvaranje što se, kako u narednom prilogu javlja naš suradnik Maroje Mihovilović, u Zagrebu smješta u okvir najava da bi međunarodna zajednica mogla proglasiti protektorat nad Bosnom. "David Foley, voditelj ureda Organizacije za europsku sigurnost i suradnju u Mostaru uručio je 27. listopada uredištvu Hrvatske televizije Mostar izjavu sa zahtjevom da bude pročitana pet dana za redom u prvih 15 minuta glavne informativne emisije te televizijske stanice. Izjava je napisana zbog nezadovoljstva Organizacije za europsku sigurnost i suradnju sa načinom na koji jest Hrvatska televizija Mostar pratila i komentirala događaje posljednjih dana, a koji je od strane Organizacije za europsku sigurnost i suradnju ocijenjen kao pristran i usmjeren na raspirivanje međunacionalnih sukoba. U priopćenju koje je Hrvatska televizija Mostar trebala objaviti traži se da Hrvatska televizija Mostar prizna da je u svojim programima namjerno zavaravala gledateljstvo, poticala nasilje i mržnju protiv bošnjačkog naroda, pokušala podijeliti narode u Bosni i Hercegovini te da se Hrvatska televizija Mostar služila uvredljivim jezikom kojim je poticama opstrukcija rada međunarodne zajednice u vezi provedbe Daytonskog sporazuma. Tražilo se od Hrvatske televizije Mostar da na kraju kaže da ako se ne ispune zahtjevi međunarodne zajednice u vezi načina emitiranja, Hrvatska televizija Mostar je suglasna da međunarodna zajednica ograniči njeno emitiranje. Milan Šutalo, glavni i odgovorni urednik Hrvatske televizije Mostar odbio je da objavi ovo priopćenje. Ocijenio je da je riječ o tipičnoj staljinističkoj metodi da se Hrvatska televizija Mostar eliminira iako je ta stanica, po riječima Šutala, samo obavljala svoje profesionalne dužnosti te prenosila stavove raznih političkih i društvenih organizacija i državnih organa od Hrvata u Bosni i Hercegovini o posljednjim događajima. On je ocijenio da je ultimatum Organizacije za europsku sigurnost i suradnju zapravo, kako je rekao, napad na slobodu medija u sklopu šire strategije marginalizacije i pritisaka na Hrvate u Bosni i Hercegovini. U zagrebačkim političkim krugovima se čuje mišljenje da se prema Hrvatskoj televiziji Mostar priprema slična strategija koja je primjenjena na televiziju bosanskih Srba na Palama. Uopstalom, u jednom zagrebačkom nezavisnom tjedniku objavljeno je nedavno upozorenje washingtonskih analitičara da predstoji takva akcija protiv hrvatskih medija u Bosni i Hercegovini. Počelo je sa prekidom emitiranja Hrvatske televizije u nekim područjim u srednjoj Bosni. Sada se pravi pritisak na medije u Mostaru što se u zagrebačkim političkim krugovima izravno povezuje s objavljivanjem rezultata izbora za mostarsko Gradsko vijeće te s najavom da rezultate izbora treba dosljedno sprovesti. U širem kontekstu u hrvatskim političkim krugovima taj pritisak smješta se i u vezu s najavom međunarodnog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu Carlosa Westendorpa prije dva dana da bi međunarodna zajednica mogla u Bosni, ako će napredak u provedbi Daytonskog sporazuma biti tako spor, uvesti i protektorat. Danas središnji zagrebački dnevni list Vjesnik o tome objavljuje komentar u kojem kaže da bi se eventualnim uvođenjem međunarodnog protektorata u Bosni i Hercegovini vjerojatno ubrzala provedba nekih odredbi međunarodnog sporazuma, ali bi se cijela stvar odvijala mimo duha tih sporazuma koji pretpostvljaju dobrovoljnost, a ujedno bi se proizvelo jedno stanje koje bi se moglo održati samo uz prisustvo međunarodnih snaga, kaže Vjesnik. (BBC) NJEMAČKI RADIO - DW 30. X. 1997. (...) Što se pak dogovara na vojnom planu javnosti nije rečeno, iako je upravo to najzanimljivija tema u vezi s Bosnom. Time se bavi i večerašnja emisija Panorama njemačke Tv-postaje NDR u kojoj jedan britanski stručnjak za oružje potvrđuje kako je odnos u naoružanju između Muslimana i Srba u Bosni danas 2:1, u prvom redu zahvaljujući američkom projektu Opremi i uvježbaj u okviru kojega Washington dostavlja oružje federaciji. Po toj emisiji glavni je motiv Amerikanaca razoriti dobre odnose između Sarajeva i Teherana, što navodno vodi do rastuće napetosti između europljana i Amerikanaca. U svakom slučaju, tvrdi britanski stručnjak, nije pitanje da li nego samo još kada će u Bosni opet biti rata, ali s drugim rasporedom snaga. *** U New Yorku je pak počela konferencija koja e bavi raščišćavanjem prošlosti još iz onog prijašnjeg, II. svjetskog rata, što kako javlja Vjekoslav Krsnik, ni danas ne ide lako jer radi se o Jasenovcu. Konferencija se uz izložbu dokumenata održava pod pokroviteljstvom istraživačkog centra holokausta i katedre za povijest spomenutog koledža koji djeluje u okviru jednog od newyorških sveučilišta. trodnevni skup otvorio je predstojnik katedre za povijest Bernard klein koji je podcrtao da se konferencija ne održava niti zato da bi se na optuženičku klupu stavila Hrvatska niti da bi se promicala srpska propaganda o Jasenovcu, nego, ponajprije, da se ustanovi istina o tom logoru, s obzirom na proturječja koja postoje o njemu. Otvaranjem izložbe dokumenata o logoru Jasenovac bilo je nazočno oko stotinjak osoba, ponajprije iz znanstvenog kruga. Među ostalima zapažen je Vladislav Jovanović, veleposlanici Jugoslavije pri UN-u, iako je iz rada svjetske organizacije sama država isključena već sedmu godinu. Organizatori su izjavili da je poziv poslan i hrvatskoj misiji pri UN-u, ali se veleposlanik Ivan Šimonović ispričao, istaknuvši da se misija bavi isključivo međunarodnim pitanjima. Na otvaranju izložbe govorio je direktor muzeja holokausta u Beogradu Milan Bulajić koji je izjavio da je sobom donio tri knjige s više od 77 tisuća imena žrtava Jasenovca i posebnu knjigu od preko 19 tisuća imena djece, ubijenih u ustaškom logoru. Milan Bulajić je izrazio čuđenje da se slučaj Jasenovca ne nalazi u arhivu UN-a. U trodnevnom radu skupa najavljen je iz Zagreba direktor Hrvatskog instituta za povijest Vladimir Žerjavić koji svojedobno objavio knjigu o žrtvama II. svjetskog rata u cijeloj Jugoslaviji i u njoj pobio tvrdnje da je u Jasenovcu stradalo 700 tisuća ljudi koji se broj koristio u komunističkoj Jugoslaviji. Osim Bulajića i Žerjavića, najavljeni su brojni američki znanstvenici koji se bave istraživanjem žrtava II. svjetskog rata. *** Prevladavanje komunističke prošlosti, napose ispitivanje dokumenata bivših tajnih služba na temelju kojih se želi utvrditi poimence odgovorne za teška kršenja ljudskih prava i zločine pitanje je s kojim su suočene i mnoge europske države koje su desetljećima bile pod komunističkim režimom. Prevladavanje prošlosti na bugarski način tema je priloga što ga je pripremio suradnik Aleksandar Andrejev. Šest tjedana nakon što je u Bugarskoj stupio na snagu zakon o otvaranju za javnost spisa bivših državnih tajnih služba, izvijestio je bugarski ministar unutarnjih poslova Bogumil Bonev, u srijedu prošloga tjedna, pred parlamentom u Sofiji, o rezultatima provjere aktivnosti sadašnjih viših državnih djelatnika u bivšem komunističkom sustavu. Ministar Bonev je na popisu imao ukupno 23 osobe koje su bile aktivni ili pak neslužbeni suradnici, tj. doušnici bivših komunističkih tajnih služba u Bugarskoj. Činjenica da se na popisu bivših službenika i doušnika tajnih služba ne nalaze članovi sadašnje vlade ili parlamentarni zastupnici vladajuće stranke, Unije demokratskih snaga, nailazi u Bugarskoj na različite interpretacije. Vodstvo vladajuće stranke tvrdi kako se, na temelju loših iskustava u proteklim godinama, prije zadnjih parlamentarnih izbora vrlo pomno preispitalo prijašnje djelatnosti svih kandidata te stranke, upravo stoga da bi se uklonila mogućnost da budu izabrani prijašnji doušnici tajnih služba. Međutim bugarska socijalistička stranka, nasljednica nekadašnje komunističke partije, misli drukčije. Socijalisti su naime uvjereni kako je ministar unutarnjih poslova Bonev posve usmjereno na svjetlo dana iznio samo dokumente tajnih služba koji se odnose na oporbene zastupnike kako bi na taj način posve ušutkao oporbu. To mišljenje zastupa i stranka koja trenutačno ima najveće probleme s gubitkom imagea, naime Pokret za prava i slobodu, dakle stranka bugarskih Turaka. Jer na popisu ministra Bonev nalazi se ne samo predsjednik stranke bugarskih Turaka Ahmed Dogan, već i dvije ključne figure te stranke u bugarskom parlamentu. Stoga je vodstvo te stranke uvjereno kako popis predstavlja kasnu osvetu za odluku turske stranke iz 1992. o napuštanju vladine koalicije s Unijom demokratskih snaga. izvještaj ministra unutarnjih poslova nije međutim vezan uz nekakve konzekvencije. Prema novom zakonu, informacija se samo prima na znanje. Više od toga ništa. odgovarajući tome su oni na koje se to odnosi reagirali bez ikakva uzbuđivanja. Za vrijeme parlamentarne raspre mnogi su dapače tvrdili kako su ponosni na svoju suradnju s tajnim službama. To je bila njegova patriotska dužnost, rekao je primjerice jedan socijalistički zastupnik koji je godinama prikriven kao diplomat špijunirao za Bugarsku. (DW) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 30. X. 1997. U Dossieru dana o otvaranju tajnih policijskih arhiva u istočnoj Europi govori Vojislav Stojanović. "Ovoga mjeseca prelistane su nove stranice u jednoj od najsumornijih povijesnih knjiga o istočnoeuropskom komunizmu, debeloj knjizi aktivnosi tajnih policijskih službi i masovnoj, često dobrovoljnoj kolaboraciji građana s njima. U Rumunjskoj je vlada prvi puta od pada Causescuovog režima pripremila prijedlog zakona o otvaranju dossiera političke policije Securitate. U Bugarskoj je u parlamentu prvi put pročitana lista od 23 visoka dužnosnika, među njima 14 poslanika koji su pripadali službenoj špijunaži i kontrašpijunaži komunističkog režima. U Češkoj republici i Mađarskoj od početka rujna građani imaju mogućnost da upoznaju svoje policijske dossiere. U istočnom djelu Njemačke inače već pet godina traje radikalni proces čišćenja javnih službi od nekadašnjih policijskih suradnika, u Poljskoj od ovog proljeća postoji zakon o provjeravanju prošlosti političkih dužnosnika. Najzad u Albaniji, kompromitirajući dokumenti ove vrste ili su otkriveni ili su raznijeti. Proces rasčišćavanja s prošlošću može su u prvom trenutku učiniti širokim i dubokim, kao ostvarenje pravde na koju se čekalo desetljećima i čiji pobjedonosni pohod više nitko ne može zaustaviti. Problemi su međutim, kako pokazuje u jednom od posljednjih brojeva pariški Le Monde, veći nego što se površnim promatračima iz zapadnih zemalja može činiti, što znači da povijesni optimisti još ne mogu kazati da će na kraju imati pravo u odnosu na pesimiste. Dosad nijedna istočnoeuropska zemlja nije našla trajno rješenje u tretiranju dossiera iz prošlosti koji bi s jedne strane zadovoljili legitimne potrebe za istinom i utvrđivanjem odgovornosti za štete nanijete stotinama tisuća ljudi, te sa druge spriječio kolektivnu histeriju i individualne odmazde oštećenih. Kako je jednom rekao bivši bugarski predsjednik Željo Želev riječ je o stranici povijesti koja treba da bude prekretana prije nego što bude okrenuta. Istovremeno, ljudi koji u Češkoj provjeravaju svoje dossiere izlaze utučeni, vrlo šutljivi otkrivajući informatore u vlastitim obiteljima ili među najbližim prijateljima, ako već u hodniku kompjutorskog centra nisu sreli živog informatora koji je došao saznati tko je njega špijunirao. Nema inače dvije zemlje u kojima se daje ista definicija kolaboracije, u kojima se daje povjerenje istoj vrsti tajnih dokumenata i u kojoj se predlažu iste mjere protiv bivših agenata. Kako se smatra, najbolja definicija kolaboracije nalazi se u poljskom zakonu i glasi: 'Suradnja s političkom policijom pri punoj svijesti uključujući potpisivanje dokumenata i često sretanje policijskih službenika koje se obavlja s novčanom naknadom ili dobivanjem drugih usluga.' Ovako jasno određenje ipak ni u Poljskoj nije omogućilo da se krene dalje od zakona koji se čak ne odnosi na obične građana već na političke dužnosnike. Svi kandidati na rujanskim parlametarnim izborima, nekadašnji suradnici političke policije bili su naime obavezni da se prijave specijalnom sudu. Od 7 tisuća kandidata ovu obavezu izvršilo je njih 11 i sada se mnogi pitaju čemu ovakav sud služi. Dilema između neophodne katarze za mlade demokracije i lova na vješice prešao je na sasvim različite načine u dvije zemlje kojima je politička policija kontrolirala svo stanovništvo, u Istočnoj Njemačkoj i Rumunjskoj. U istočnom Berlinu bili su koncentrirani dossieri za više od polovice odraslih građana zemlje, njih 6,5 milijuna koje je Stasi uredio na 190 kilometara polica. Imena ljudi iz rukovodećih ekipa Stasija su objavljena, odgovornima za ubistva na Berlinskom zidu i međunjemačkoj granici je suđeno, velikom broju bivših agenata spriječen je ostanak u javnim službama. Temeljnost u svojevrsnoj istazi u Njemačkoj pokazuje i posebna grupa od 45 stručnjaka koja je u svom centru kod Neuerneberga pokušava rekonstruirati arhive koju su pocijepali u milijune komadića agenti Stasia pred nestanak istočne države. Grupa radi već tri godine, ali je uspjela obraditi samo 200 od 3.600 vreća pocijepanog papira. U Rumunjskoj je priča potpuno drugačija. Usvojen je prijedlog zakona o pravu svakog građana da upozna svoj dossier, ulazi u potpuno neizvjesnu parlametarnu raspravu u kojoj otpore najavljuju ne samo poslanici socijalističke opozicije Iona Iunesco već i vladajuće koalicije krišćanskih demokrata i socijaldemokrata. Kako objašnjava kršćanski demokratski senator Tiku Dumitrescu koji je proveo deset godina u Causecuovim zatvorima neugodno otkriće moglo bi pogoditi mnoge njegove kolege, čak i one koji su bili u zatvoru, pošto su svi imali obavezu da po izlasku potpišu da će surađivati sa Sicuritateom. Le Mond ističe da je Sicuritate sa samo 40 tisuća profesionalnih agenta moglo imati 400 tisuća stalnih informatora zahvaljujući na prijetnjama ili ucjenama bez psihološkog pritiska na građanstvo koje je policijsku okupaciju primalo iz konformizma isto koliko i straha. U Bugarskoj bivša STB čak poslije pada režima Todora Živkova uspjela je uništiti čak 130 najvažnijih dossiera dok je ministar unutrašnjih poslova vlade liberala otkrio samo 23 od 600 imena ljudi na visokim državnim pozicijama za koje potoje nedvosmisleni dokazi za kolaboraciju. U Mađarskoj socijalistički premijer Jula Horn odbija podnijeti ostavku zbog učešća u prosovjetskoj miliciji 1956. koju uostalom ni sam ne niječe. U svim zemljama prepreke ne samo sankcioniranju već i otkrivanju bivših suradnika političke policije toliko su velike da mnoge nude nove zakone i buku u javnosti samo kao simboličnu opomenu za strašnu prošlost. Vrijeme koje je bilo potrebno da se pitanja kolaboracije uopće javno formuliraju osam godina od pada komunističkih režima objašnjava se nesklonošću reformiranih komunista da čeprkaju po vlastitoj prošlosti. Danas međutim ni centrističke, liberalne ili konzervativne vlade ne pokazuju veliki entuzijazam oko istih pitanje da ne bi pronašle prljavi veš u vlastitim redovima, ili da ne bi doveli do zbrke u javnosti i ugrozili svoju još krhku legitimnost. Temeljni proces čišćenja dogodio se zadnjih godina i nije blizu okončanja samo u istočnoj Njemačkoj u kojoj taj posao rade službe iz zapadnog dijela države, svi članovi? što su Amerikanci radili sa nacistima u zapadnoj Njemačkoj poslije II. svjetskog rata. Značajan broj bivših socijalističkih zemalja uključujući nasljednjce bivše Jugoslavije nije došao čak ni do stabilnog pravnog postavljanja pitanja kolaborcije. Vlasti u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni su još daleko od posticanja takve katarze pošto im ne nedostaje kadrova iz političke policije na koje su se oslanjale još od sticanja nezavisnosti. Partijska država je pod drugim ideološkim etiketama preživjela svoj komunistički uzor, a politička policija zadržala naviku da održava stalni uvid u mišljenje i ponašanje ljudi. Jednoga dana kao danas u istočnoj Europi političari će moći reći da nisu oni špijunirali građane, a agenti da nisu odlučivali već samo izvršavali naređenja. Da li će itko uopće biti odgovoran makar moralno ako ne pravno, pokazat će tek godine koje dolaze." (RFI) NJEMAČKA DIE WELT 31. X. 1997. Niz ubojstava Hrvata u Bosni "Bosanski i zapadni posrednici grozničavo pokušavaju razjasniti niz ubojstava koja ugrožavaju cijelu strategiju povratka izbjeglica. Posljednjih mjeseci na muslimanskom je području ubijeno šest Hrvata a više ih je ranjeno. Ubojstva su osobito nezgodna budući da su unatrag pola godine na općinskoj razini postignuti skromni početni uspjesi pri povratku muslimanskih i hrvatskih izbjeglica. Više općina proglasilo se 'otvorenim gradom'; za to dobivaju značajnu financijsku pomoć. Za uzvrat moraju izraziti spremnost da bez ograničenja dopuste povratak prijašnjim građanima općine. Slikoviti muslimanski grad Travnik i okolna mjesta jedna su od regija u kojima postoje ohrabrujući znakovi većeg povrataka ratnih izbjeglica. Općinski izbori u rujnu taj su trend pojačali. No najnovije ubojstvo na području Travnika moglo bi zakočiti taj razvitak. 30-godišnji Ivica Domić ustrijeljen je na otvorenoj ulici, njegov otac i brat ranjeni su mecima. O motivima i identitetu počinitelja ne zna se ništa. Na istoj ulici su u kolovozu već ubijena dva Hrvata. 'Ubojstva imaju neposrednih političkih posljedica', kaže glasnogovornik UN-a Liam McDowall. Dosad je sasma nejasno treba li ubojstva pripisati pojedinačnim počiniteljima ili organiziranim ekstremistima. Radikalne muslimanske organizacije u Bosni postoje već godinama. Jedna se naziva 'Hamas', prema istoimenom palestinskom pokretu. Bosanski 'Hamas' je u prošlosti upao u oči ponajprije zato što je Hrvatima dijelio letke u kojima im se prijeti smrću ako se vrate u muslimanska mjesta" - izvješćuje novinar lista oky. FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 30. X. 1997. Hrvatska mora izručiti materijal "Prizivna komora Međunarodnog suda za ratne zločince s područja bivše Jugoslavije sa sjedištem u Den Haagu poništila je u svojoj presudi, objavljenoj u srijedu, prinudni poziv koji je hrvatskoj državi odnosno hrvatskom ministru obrane Šušku uputila Prva kaznena komora posebnog suda UN s ciljem izdavanja dokaznog materijala za suđenje sadašnjem inspektoru hrvatske vojske Blaškiću. Predsjedatelj prizivne komore, talijanski sudac Cassese, obrazložio je jednoglasnu odluku tvrdnjom da međunarodni sud nije ovlašten prinudno pozivati države ili državne dužnosnike u njihovom službenom svojstvu. Iz te presude proizlazi da se Šušak neće morati pojaviti pred haaškim sudom za ratne zločince bude li Hrvatska i dalje odbijala izručiti dokazni materijal. Hrvatska je uz napomenu o zaštiti svojih sigurnosnih interesa odbila ispuniti zahtjev o izručenju osjetljivih dokumenata. Posrijedi je navodno razmjena pisama između vlade u Zagrebu i bosanskih Hrvata za vrijeme rata u Bosni. Osim toga, prizivna komora presudila je da tužiteljstvo suda za ratne zločince može hrvatskoj državi uputiti molbu obvezujuće snage. Ako Hrvatska ne udovolji toj molbi, sud može sastaviti odgovarajuće istražno izvješće i dostaviti ga Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, istaknuto je u presudi prizivne komore. Vijeće sigurnosti UN odlučit će pak hoće li protiv te nekooperativne države biti poduzeti određeni koraci, dodaje prizivna komora. 'Međunarodni sud nije ovlašten poduzeti mjere prisile protiv suverenih država', istaknuto je u obrazloženju. Nadalje, prizivna komora utvrdila je u presudi da države članice UN ne smiju pozivanjem na nacionalne interese uskraćivati dokumente ili ostale dokazne materijale koje traži haaški sud. Odstupanje od tog pravila dopušteno je samo u iznimnim slučajevima, istaknuto je. Glavna tužiteljica Louise Arbour izjavila je da je 'jako zadovoljna' presudom. Upozorila je da je izdavanje dokumenata bilo glavni cilj postupka i istaknula da je potvrđena obvezujuća priroda naloga kojima su države pozvane da izdaju dokumente", dodaje novinar na kraju izvješća. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 30. X. 1997. Djelomičan uspjeh za Hrvatsku "Sud UN-a za ratne zločince u Den Haagu nema pravo kazniti države ili članove vlada što drže u tajnosti dokazni materijal. Tu načelnu presudu donijela je u srijedu prizivna komora suda. Posebni sud Ujedinjenih naroda može doduše obvezati neku državu da podastre tajne dokumente - no ako to država odbije, suci ne mogu učiniti drugo do li obavijestiti Vijeće sigurnosti UN-a. Ono zatim mora odlučiti o mogućim sankcijama. Proteklih se godina sud već više puta požalio Vijeću sigurnosti na Hrvatsku i Saveznu republiku Jugoslaviju (Srbija i Crna Gora) te na bosansku srpsku republiku. No to nije imalo nikakvih konkretnih posljedica. Odluka od srijede djelomičan je uspjeh za Hrvatsku. U srpnju je druga kaznena komora suda ultimativno zatražila od vlade predsjednika Franje Tuđmana u Zagrebu da tužiteljima omogući uvid u pisma, naputke i izvješća iz bosanskoga rata. Nadležni hrvatski ministar obrane Gojko Šušak pozvan je u Den Haag pod prijetnjom kazne. Prizivna komora dokinula je taj poziv na sud. 'Dužnosnici vlade samo su instrumenti države', pojasnio je predsjednik suda Antonio Cassese. U normalnim slučajevima ne može ih se osobno držati odgovornima. Ipak je zastupnike Hrvatske upozorio na to da su obvezni na suradnju sa sudom i da se ne mogu jednostavno pozivati na nacionalne sigurnosne interese. Glavna tužiteljica suda UN-a Kanađanka Louise Arbour ipak je poslije objave presude bila zadovoljna. Suci su jednom za svagda pojasnili da države nemaju pravo držati u tajnosti osjetljive dokumente, rekla je. L. Arbour treba te dokumente za tekući proces protiv hrvatskog generala Tihomira Blaškića. 36-godišnji inspektor vojske navodno je suodgovoran za ubojstvo stotina muslimanskih civila u Bosni" - izvješćuje list. Materijal za ropotarnicu povijesti "General je u civilu, nosi elegantno sivo odijelo i lagani tamnoplavi vuneni kaput, vjerojatno od kašmira. Ovom prilikom ne želi posebno isticati da je Hrvat. Zastupa Bosnu i Hercegovinu i ne želi nepotrebno iritirati svoje federacijske partnere Muslimane. Sve dok ih Amerikanci 1994. g. nisu prisilili na mir, Hrvati i Muslimani vodili su ogorčene oružane borbe iako se baš ne može reći da su se međuosbno istrebljivali. Danas bi sukobljena braća trebala srasti u zajedničku vojsku. Zavarivač šišti. Predstavnik ministra obrane federacije ubrzo ga odlaže iz njegovanih ruku - nije čak zaštitio svoje oči propisanim zaštitnim naočalama. Izvježbani radnik dovršava simboličan posao: cijev minobacača odvojena je od postolja. Dok je još bio upotrebljiv, spomenuti je minobacač sovjetske proizvodnje bio jedna od više od 4200 napadačkih cijevi na području bivše Jugoslavije koje su tijekom proteklih 16 mjeseci uništene pod međunarodnim nadzorom. Navedena količina oružja obuhvaća tenkove, oklopne transportere, topove, zrakoplove i helikoptere - dovoljno materijala za naoružavanje bar desetak divizija. Nijemci i Francuzi svim su raspoloživim snagama pomagali u procesu prisilnog razoružavanja u Bosni koju osim federacije Bosne i Hercegovine sačinjava i republika bosanskih Srba. Stavili su na raspolaganje svoja iskustva iz okvira sporazuma OESS-a, dvanaest instruktora, logistiku svojih kontingenata u sastavu mirovne postrojbe i 7200 kubičnih metara plina. Na kontejneru iz kojeg se napaja zavarivač istaknut je natpis 'DGA Toulon', kratica za državnu francusku agenciju za naoružanje. Nakon završetka akcije 31. listopada, samo će u Bosni u suradnji Nijemaca i Francuza biti uništeno 2400 cijevi teškog oružja. Henneke Graf Bassewitz, njemački veleposlanik u Sarajevu, i njegov francuski kolega drže govore na temu mira - Francuz govori na francuskom, Nijemac na engleskom. Za prigodne zdravice ponuđena je samo limunada. Kroz hrvatsko-bosanski vojni logor u Čapljini puše ledeni vjetar. Za potrebe ceremonije u zbornoj dvorani istaknut je grb federacije, izrađen u drvetu - koji će odmah po završetku svečanosti biti uklonjen. Ostalih dana istaknute su samo zastave sa crveno-bijelom šahovnicom. U obližnjem Mostaru mađarski vojni ronioci tragaju u ledeno hladnoj Neretvi za ruševinama povijesnog mosta koji su srušili Hrvati. na cesti koja vodi u novi dio grada u tijeku je obnova jedne dvokatnice. 'Glavni konzulat Islamske Republike Iran', istaknuto je na pločici, izvješenoj na skelama. I u hrvatskom novom i u muslimansko-bosanskom starom dijelu grada u tijeku je subvencionirana obnova. Građevinski otpad s ruševina bezobzirno je iskrcan pred samim gradom. Na ogoljelim je grmovima više plastike nego jesenjeg lišća. Srpski general Kukubat ne zazire od uniforme kao njegove hrvatske kolege. U vojnom logoru u Trebinju u blizini Jadrana nalazi se na teritoriju Republike Srpske i ne treba voditi računa ni o čijoj nacionalnoj osjetljivosti. Servirana je rakija i turska kava - prije i nakon uništavanja oružja. Rastavljena su tri prastara tenka tipa T-55, koja su prethodno još uspjela vlastitim snagama urezati posljednje tragove u travnjak. Dizalica vadi motore, elektromaterijal je pospremljen, metali pogodni za preradu izdvojeni. 'To baš nije jeftino', napominje njemački stručnjak za razoružanje. 'Rastavljanje jednog tenka stoji 10 tisuća maraka. Pukovnik priznaje da bi raketa jeftinije obavila posao. 'No' - za razliku od ratnih vremena - 'ne možemo nanijeti takvo zlo okolišu', dodaje on. Dovezeno je dvadesetak - također starih - 120-milimetarskih topova. Njihov doseg nije veći od 10 kilometara ali je i to bilo dovoljno za napade na Dubrovnik. Topovi su također izručeni na milost i nemilost zavarivaču. Nijemci i Francuzi, časnici ostalih kontingenata i novinari našli su se sami među bosanskim Srbima. Ni hrvatski general u otmjenom kaputu ni drugi velikodostojnik federacije nisu nastavili put helikopterom Bundeswehra. Ne usuđuju se stupiti na srpsko područje. Kao do zuba naoružani djelomični nasljednici Jugoslavenske narodne armije i klijenti Beograda, oružane snage bosanskih Srba najgore su prošle - izgubili su 1700 topova, 271 tenk i 48 oklopnih transportera. Granice o maksimalnom naoružanju koje stupaju na snagu 1. studenog dopuštaju im 137 tenkova, 113 oklopnih transportera, 500 topova, 21 zrakoplov i sedam helikoptera. Fedracija smije imati 273 tenka, 227 oklopnih transportera, 1000 topova, 41 mlaznjak i 14 helikoptera. 'Veća sigurnost kroz ravnotežu' američki je recept. Relativna oružana snaga država nasljednica bivše Jugoslavije trebala bi po američkim predodžbama biti sljedeća: Srbija i Crna Gora 7,5, Hrvatska 3, federcija Bosne i Hercegovine 2, republika bosanskih Srba 1 dio. Europljani su skeptičniji budući da uspostava te ravnoteže pretpostavlja prethodno naoružavanje oružanih snaga federacije u Bosni. Novo oružje potrebno je u prvom redu muslimanskom dijelu tih oružanih snaga koji je za vrijeme građanskog rata bio u bitno podređenom položaju. Za tu su namjeru Sjedinjene Države stavile na raspolaganje 400 milijuna dolara. Nakon završetka njihovog programa obuke i opreme, snage federacije imat će suvremene tenkove tipa M-60 dok će Srbi još uvijek imati svoje robustne muzejske primjerke iz Staljinova doba. Broj cijevi koje valja izručiti nije sve. Dok u Čapljini i Trebinju zavarivači prepiljuju stare topove, američki brod u jadranskoj luci Ploče upravo istovaruje 155-milimetarske haubice nadmoćne vatrene snage, namijenjene vojsci federacije", dodaje Rudolph Chimelli. FRANKFURTER RUNDSCHAU 30. X. 1997. Kazne protiv država nedopustive su "Sud za ratne zločince sa sjedištem u Den Haagu ne može kažnjavati države ili članove vlada koji odbijaju izručiti važan dokazni materijal. Prizivna komora suda UN odlučila je u načelnoj presudi, objavljenoj u srijedu, da sud može obvezati države na izručivanje tajnih dokumenata ali se u slučaju oglušivanja tih država na naloge mora ograničiti informiranje Vijeća sigurnosti UN o njihovoj manjkavoj spremnosti na suradnju. Samo Vijeće sigurnosti može donositi odluke o mogućim sankcijama protiv suverenih država, istaknuto je u presudi. Budući da žalbe koje je sud UN uputio Vijeću sigurnosti nisu dosada polučile gotovo nikakve konzekvence, promatrači proglašavaju presudu uspjehom Republike Hrvatske. Zagreb je prizivnoj komori podnio žalbu zbog poziva uz prijetnju kaznom, koji je u siječnju upućen ministru obrane Gojku Šušku. Na taj je način tužiteljstvo u suđenju hrvatskom generalu Tihomiru Blaškiću željelo steći uvid u važne materijale, vezane za rat u Bosni. U srpnju ove godine druga sudska komora potvrdila je pravo tužiteljstva da iznudi izručenje dokaznog materijala prijetnjom sankcijama. Prizivna komora poništila je poziv uz prijetnju kazne, upućen Šušku uz obrazloženje da su članovi vlade tek instrumenti države i ne smiju osobno biti podložni uhićivanju. No, predsjednik suda Antonio Cassese pojasnio je da države ne mogu uskraćivati sudu dokazni materijal uz pozivanje na navodne sigurnosne interese. Glavna tužiteljica Louise Arbout izrazila je 'zadovoljstvo' presudom koja je zapravo razočarala tužiteljstvo. Arbour je izjavila da su suci pojasnili da države nemaju pravo tajiti važne dokumente", prenosi dopisnik lista iz Utrechta Thomas Roser. ŠVICARSKA NEUE ZEURCHER ZEITUNG 30. X. 1997. Udarac sudu za Jugoslaviju "Tužitelji suda za Jugoslaviju u Den Haagu doživjeli su gorak udarac. Prizivna instanca posebnog suda UN-a u srijedu je jednoglasno odbacila subpoenu protiv Hrvatske i prisilnog privođenja njezinog ministra obrane Gojka Šuška. Glavna tužiteljica Louise Arbour polagala je velike nade u taj instrument kako bi međunarodnom kaznenom sudu dala sličnu vlast kakvu imaju nacionalna pravosuđa. Željela je postići da sud ne bude ovisan samo o dobroj volji država sudionica. Priznanje subpoene početkom ove godine od strane prve instance suda označila je kao 'vrlo odlučujući korak'. Petorica sudaca prizivne instance koju je Hrvatska pozvala 18. srpnja ipak su presudili da se prisilno davanje dokumenata ili pojavljivanje pred sudom može provesti samo protiv privatnih osoba ali ne protiv suverenih država i njihovih dužnosnika. Sud ne raspolaže sredstvima prisile, izjavili su suci. Da su im autori njegovih statuta željeli dati u ruke takvu ovlast, što bi bilo protiv važećeg međunarodnog prava, bili bi to izričito utvrdili. Po presudi sudaca, državama mogu biti upućeni samo nalozi (orders) i zahtjevi (requests). Njihove dužnosnike u okviru obavljanja njihovih službenih ovlasti, međunarodni sud uopće ne može pozivati na odgovornost. Adresat je uvijek država sama. Ako se ona ne odazove nalozima suda, on može podastrijeti odgovarajuće priopćenje Vijeću sigurnosti UN-a koje tada odlučuje o možebitnim sankcijama protiv odnosne države. Po mišljenju sudaca, države ipak ne mogu odbiti predaju dokumenata i drugog dokaznog materijala s upozorenjem na ugrožavanje nacionalne sigurnosti. Takav bi prigovor mogao važiti samo ako njegovu zakonitost ispita i potvrdi prva komora suda. Arbour je ukazala na tu odredbu kad je nakon odluke izjavila da je unatoč odbijanju izručenja zadovoljna, jer su suci razložili da države nemaju pravo zadržati osjetljive dokumente. Tužiteljica u procesu protiv bivšeg vrhovnog zapovjednika bosansko-hrvatskih postrojba generala Blaškića od Hrvatske traži predaju svih relevantnih internih papira poput vojnih zapovjedi, izvješća i korespondencije. Osim toga želi prisiliti ministra obrane Šuška da u Den Haagu dade izjavu. Mogu li se točke optužbe protiv generala uvjerljivo potkrijepiti bez tog dokaznog materijala, nije sigurno. Hrvatska je u međuvremenu u stvari neke dokumente već predala Den Haagu" - izvješćuje list. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 30. X. 1997. Haški sud podupire Hrvatsku "Sud za ratne zločine u Jugoslaviji nema pravo izdati sub poene ni vladama, ni njihovim dužnosnicima, presudio je sudac za žalbe, što je bio udarac tužiteljima koji su pokušavali nabaviti važne dokaze. Odluka je uvažila hrvatsku žalbu zbog sub poene koja joj je izručena u siječnju. Sub poenom se tražilo da Hrvatska i njezin ministar obrane izruče vojne dokumente, koji bi se zatim koristili prilikom suđenja bosanskom Hrvatu generalu Tihomiru Blaškiću. Suci su tu sub poenu poništili te su tužiteljima predložili da ju zamijene blažim 'obvezujućim nalogom' za predavanje dokumenata. Najviše sudsko tijelo u sklopu haškog suda istaklo je da sub poena sadrži neizravnu prijetnju sankcijama, što sud nema prava nametati. Iako je Hrvatska odbila izručiti svoje vojne dokumente, dužnosnici su tužiteljima dali neke druge dokumente, izjavila je glavna tužiteljica, Kanađanka Louise Arbour. Žalbeni sud je također ustvrdio da se države ne mogu pozivati na nacionalne sigurnosne interese kao izliku za neizručivanje dokumenata, što je odluka koju je Arbour nazvala najvažnijom. Sud je 1993. osnovalo UN-ovo Vijeće sigurnosti. Do sad je javno optuženo 77 osoba, a 20 ih je u zatvoru. Najtraženiji osumnjičenici su bivši vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić te njegov vojni čelnik general Ratko Mladić. Obojica su još na slobodi." THE NEW YORK TIMES 30. X. 1997. Muslimani i Hrvati u Bosni moraju zamijeniti stare puške novima "Mulimansko - hrvatska federacija u Bosni i Hercegovini mora do petka uništiti više od 100 komada topništva ili merzera te tako raščistiti put za dostavu haubica. Novo oružje stići će iz Sjedinjenih Država, u sklopu programa čiji je cilj postizanje ravnoteže između vojnih snaga Federacije i bosanskih Srba, objavilo je danas ministarstvo vanjskih poslova. Haubice su navodno u utorak stigle u hrvatsku luku Ploče, na američkom brodu. Od Federacije se zahtijeva da uništi staro oružje kako bi ispunila zahtjeve ograničenja naoružanja, koje propisuje najviše 1.000 komada topništva. Slično ograničenje vrijedi i za bosanske Srbe. Bosanska vojska pod vodstvom Muslimana bila je za vrijeme rata mnogo slabije naoružana nego što su to bile srpske snage, koje su imale potporu Jugoslavenske armije. Washington je za mirovnih sporazuma kojima je rat završio obećao opremiti Federaciju oružjem. 'Očekujemo da će Federacija do petka, 31. listopada, potpuno uništiti 126 dodatnih komada topništva ili merzera, kako bi kompenzirala dolazak 126 američkih haubica', izjavio je glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova James P. Rubin. 'Dobili smo informaciju da će SFOR izdati službeno odobrenje za prijevoz haubica u Bosnu', dodao je. Ministarstvo vanjskih poslova objavilo je da ovotjedna pošiljka, osim haubica, uključuje i naboje, zatim 46.000 topničkih simulatora koji se koriste za obuku te rezervne dijelove za tankove i oklopne osobne nosače koje su Sjedinjene Države već dostavile Federaciji. " Uhićeno 7 pripadnika mirovnih snaga "Sedam Ukrajinaca, vojnika NATO-a, uhićeno je u Bosni pod sumnjom da su sudjelovali u krijumčarenju, izjavio je danas dužnosnik NATO-a. Vojnici su uhvaćeni s robom u vrijednosti od 620.000 dolara u cigaretama, viskiju, vinu i konjaku. Uhvaćeni su prilikom skidanja tog tereta s dva kamiona, prema izjavi ministra unutrašnjih poslova u Mostaru. Policija je u utorak navečer u Mostaru uhitila vojnike te 16 žitelja muslimansko - hrvatske federacije. Vojnici se nalaze u pritvoru vojne policije, koja surađuje s mjesnom policijom, izjavio je dužnosnik NATO-a. Za troipolgodišnjeg rata u Bosni, bilo je mnogo optužbi da su neki pripadnici NATO-a upleteni u nelegalnu trgovinu. To je prvi puta da je jedan pripadnik mirovnih snaga NATO-a uhićen." THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 30. X. 1997. Mreža vanjske politike dobrih sastanaka "Topla dobrodošlica koju je Bill Clinton ovog tjedna pružio Jiangu Zeminu nije usamljeni događaj. Ona je proizvod proračunatog, ambicioznog programa stvaranja 'niza partnerstava za pomaganje jedinoj preostaloj supersili u rješavanju svjetskih problema.' To su riječi ministrice vanjskih poslova Madeleine Albright. Usprkos njihovoj apstraktnoj kvaliteti, one daju dobar uvid u Clintonove današnje ambicije u vanjskoj politici. G. Clintona zanima zašto se svi ne bismo mogli slagati", piše Jim Hoagland. "Gđa Albright svojim je dojmljivim autoritetom obrazložila Clintonov program. Između nekadašnjeg borbenog profesora međunarodnih odnosa i političara koji poput Proteja savršeno poprima razne oblike, razvilo se možda čudno, no uspješno partnerstvo. Danas se čini da ministrica dijeli Clintonovo uvjerenje da su dobri sastanci i osobno dogovoranje pokretačke sile politike velike moći. Gđa Albright je u utorak, za vrijeme svog 70-minutnog razgovora s novinarima The Washington Posta, spomenula svoje sastanke s diplomatima iz Kine, Rusije, Izraela, Francuske i drugih zemalja, u namjeri da pokaže kako je današnja Amerika preuzela svoju ulogu u svijetu. Kad su ju pitali o sve lošijim odnosima vlade s Rusijom, ministrica je priznala da 's njima u određenim područjima postoje neslaganja.' No dodala je: 'Nedavno smo imali dobar sastanak' u New Yorku, o NATO-u. O Kini, ministrica kaže: 'Nadamo se dobrom sastanku.' O Francuskoj: 'Oni su nas uvjerili u to, da se razilazimo oko taktike, a ne ciljeva.' O Izraelu: 'S prijateljima ne koristite silu.' O azijskom gospodarskom metežu: 'Razgovarala sam s dr. Mahathirom. Njegova su stajališta neprihvatljiva.' Njezina bukvica malezijskom premijeru Mahathiru Bin Mohamadu druga je strana medalje diplomacije koja se temelji na kvaliteti sastanaka. Gđa Albright u svom je najboljem izdanju kad grdi manje despote, od Hrvatske do Burme. Oni koje je izabrala bogato su zavrijedili njezin umješno iskazan gnjev. No taktika loših sastanaka baca se kroz prozor, kad se u sobi nalaze velike sile, a g. Clinton postane osobno umiješan. S g. Clintonom u sobi, uvažavaju se dobre namjere drugih, od Jessea Helmsa do Yassera Arafata, te postaju dijelom pregovaračke strategije. Upitana zašto bi g. Clinton trebao vjerovati novim kineskim obećanjima o izvozu raketa, nakon prethodnih obećanja kojih se nisu držali, gđa Albright je izjavila: 'Oni su promijenili svoj modus operandi.' Kad su ju pitali o obećanju Laurenta Kabile da će dopustiti istragu zloupotrebe ljudskih prava u Kongu, ona je izazvala vjerodostojnost g. Kabile: 'I prije smo čuli riječi. Sad bismo željeli vidjeti akciju.' Ničim od tog ne želi se reći da je gđa Albright egomanijak, ili nasilna prema malim zemljama te poltron prema velikim. Ona dobro obavlja dužnost na koju ju je Clinton postavio, s prioritetom objašnjavanja američke vanjske politike američkom narodu i svijetu. Ona je elokventna, predana i pametna u toj teškoj ulozi poslije hladnog rata. No u diplomaciji sastanaka i osobnosti postoje zamke koje ova vlada izgleda još nije prepoznala. G. Clinton se još uvijek bori da stvori srž načela za vanjsko političke odluke. Kad je gđa Albright počela govoriti o vladinom viđenju američke uloge u svijetu, novinari su napeto slušali što će reći. 'Postavljamo mrežu suradnje', rekla je ministrica o Clintonovom diplomatskom programu. Prepoznajući probleme s državama poput Rusije i Kine, ona se umjesto raspravljanja tih pitanja zadržala na 'područjima u kojima imamo velike sinergije' za koje vjeruje da se povećavaju, a ne smanjuju. Clintonova Amerika aktivno traži pomoć od Rusije, Kine i ostalih protiv krijumčarenja droge, terorizma i drugih globalnih pitanja, izjavila je ona. 'Manje i manje sukoba' s njima moguće je i potrebno, vjeruje ona. A za Amerikance je važno da shvate, kako dok druge sile slijede svoje nacionalne interese, 'to nije uvijek protiv američkih - ne radi se sve protiv ili u korist američkog interesa.' Gđa Albright kao profesor je bila veliki realist; ona nije pokazivala pretjeranu vjeru u ljudsku dobronamjernost. No sad ona artikulira optimizam čovjeka iz Hopea u Arkanzasu te ga stavlja u diplomatski okvir. Sinergija može ili ne mora upaliti kod predsjednika Jianga, no ona je jasno na vlasti u Washingtonu." 29. X. 1997. Kad globalizacija znači isključivanje radničkog svijeta "Bez upozorenja, američko je razmišanje o globalnom postalo bizarno. Sierra Club najavljuje glasovanje o tome, bi li se useljenici trebali smatrati oblikom toksičnog otpada. Potpredsjednik Al Gore krivi Treći svijet za El Nino i druge velike vremenske nepogode. Demokratska Bijela kuća, ponovno izabrana s potporom radničke klase, odbacuje tu klasu u korist radikalno slobodne trgovine i kvalitete zraka", piše David Friedman. Washingtonski birokrati i ekonomisti, čvrsto tvrdeći da se vanjska trgovina ne može koristiti za nadziranje prekomorskog rada, ljudskih prava ili poštenog ponašanja na tržištu, poziva na nadziranje uvoza kojim bi se nametnuli američki zdravstveni standardi kako Amerikancima ne bi pozlilo od 'loših' jagoda iz Meksika. Liberalni borci za zaštitu okoliša kore sindikalne aktiviste zbog suprotstavljanja dogovoru o globalnom zatopljenju koji se odnosi na američku industriju. Prije dva desetljeća, dok su Europljani planirali ujedinjenje, globalizacija je imala nepredviđene političke posljedice. U Škotskoj i Kataloniji ponovno su se rasplamsale etničke razmirice, a u Francuskoj, Njemačkoj i Bosni neofašizam. U Americi globalizacija ima jednako neočekivani učinak, jer ponovno potiče klasni sukob, uništava stare saveze i dugo uzgajana, čvrsta politička uvjerenja. U državnoj se politici ne radi toliko o liberalima protiv konzervativaca; ona kreće u budućnost kakvu je prvi zamislio Isaac Asimov. On je pisao o dva, sve više polarizirana društva koja se bore za nadzor nad iskorištavanjem svemira. Prvo je društvo bilo tehnološki sofisticirano, izolacionističko, rijetko naseljeno; najrafiniraniji građani te zajednice gnušali su se 'prljavog ' ljudskog kontakta te su živjeli sami na ogromnim, ekološki uravnoteženim imanjima o kojima su brinuli roboti. Druga je zajednica bila prenapučena; bila je to urbanizirana Zemlja, na kojoj su živjeli ljudi podložni bolestima i smrti. No oni su bili mnogo dinamičniji nego prva zajednica Solarijanaca. Provincijalni protivnici useljavanja, kao i Solarijanci, misle da bi zemlja trebala biti ogroman Idaho te se sve više sukobljavaju sa siromašnim, urbaniziranim, poduzetnim useljeničkim klasama čiji je društveni ideal industrijski Los Angeles ili Houston. Kontroverzija u vezi globalnog zagrijavanja može se razumjeti kao bitka između novih Solarijanaca i siromašne klase u Americi. Javna je tajna da predloženi dogovor neće smanjiti učinak staklenika. Od predloženog nadzora bit će isključeno 130 zemalja u razvoju, uključujući Kinu, čitavu Južnu Ameriku, Indiju i Indoneziju; to će pomaknuti zagađivačke industrije nadziranog Prvog svijeta da se presele u potpuno nenadzirani Treći svijet. No ako siromašne zemlje zaslužuju da ih se ne gnjavi, zašto ne poštedjeti osiromašene Amerikance od istih ograničenja? Kako borci za zaštitu okoliša mogu zagovarati dogovor koji bi najprljavije svjetske industrije preselio u najnerazvijenije zemlje? Zašto pomaknuti najopasnije ekološke probleme u zemlje koje će ih najteže riješiti? To se može objasniti elitizmom tipa 'ne u mom dvorištu', koji se u enklavama novih Solarijanaca javlja zakrabuljen u naprednu politiku. Sofisticirani žitelji takvih zajednica malo mare za selidbu ružnih tvornica u inozemstvo. Na posljetku, oni mogu uvoziti ono što im treba. (...) Jednako kao što su se Asimovi Solarijanci bojali da će nekulturni Zemljani pregaziti njihov nepokvareni svijet, tako privilegirani Amerikanci više vole da njihovi siromašni budu vječni molitelji, umjesto živahni poduzetnici koji bi jednog dana mogli kupiti palaču u susjedstvu. Zato se javljaju neoliberalna šaputanja da useljenici opterećuju 'naše' resurse i potiču 'neprikladne' poslove, koji, kako se jedan sveučilišni profesor nedavno izrazio o industriji konfekcije, zapravo spadaju u Sri Lanku. Kakva moralna logika opravdava selidbu poslova iz Los Angelesa u Gvatemalu, gdje se za isti rad dobija mali dio minimalne američke plaće? Odgovor je da ambiciozne useljeničke klase uznemiravaju aristokratske životne stilove za koje Amerikanci, neosolarijanci iznad 40-te, misle da zaslužuju. Za njih je ukusnije izolirati siromašne i zagađenje koje izazivaju u nekoj drugoj zemlji. Između sve raširenijih uvjerenja da je radnički posao nedoličan ostatak industrijske ere, takvi elitisti (koje podupiru washingtonske ideološke agencije koje se zalažu za ljudska prava), slijede politiku koja premješta industriju iz gradova u manje nadziranu unutrašnjost. Rezultat su stratificirane zajednice poput New Yorka, gdje financijska elita najavljuje svoj 'povratak' u 10% nezaposlenih, stopu izazvanu namjernom dezindustrijalizacijom. Globalizacija vodi taj proces jedan korak dalje. Dok elitistički liberali i konzervativci podupiru ograničenja zaštite okoliša kod kuće te 'slobodan' uljev robe i kapitala u inozemstvo, industrija seli u područja čiji se okoliš manje štiti, a radnici manje plaćaju. Od vlade se očekuje da ograniči priljev ljudskog kapitala te da pri uvozu inzistira na besprijekornom zadovoljavanju zdravstvenih i sigurnosnih standarda; ali vlada malo poduzima protiv iskorištavanja radnika i nepoštivanja političkih sloboda u zemljama koje profitiraju od američkog tržišta. Što može opravdati takav program? Kvaliteta uvezene robe američkim je neosolarijancima važna, budući da oni jedu i kupuju takvu robu. No zlouporaba inozemne radne snage ili ljudskih prava njih se izravno ne tiče. 'Liberalni' aktivisti dobrostojećih zajednica dragovoljno mijenjaju radničke poslove za jeftinu uvoznu robu, posebice ako time mogu usporiti ili zaustaviti rast proizvodnje i širenje niže klase koja narušava svetost njihovih života. Jaki klasni sukob koji stvara globalizacija vjerojatno će na demokrate i napredne utjecati više nego na konzervativce, jer oni oštro odvajaju dva osnovna liberalna interesa - zaštitu okoliša i ekonomiju 'bread and butter'. Za tradicionalnu ljevicu, koja se prvenstveno brine o poboljšanju životnih uvjeta nadničara i siromašnih, antihumani elitizam miriši na licemjerje. To je jedan razlog zbog kojeg lijevo orijentirani novinari nekad svete liberalne ikone, poput Sierra kluba, stavljaju na stup srama. Možda Amerikanci zaista više drže do čiste salate nego do radničkih prihoda. Dok globalizacija napreduje, doslovce je sigurno da će u Sjedinjenim Državama jačati nekad nezamislivi klasni sukobi." HRVATSKA VJESNIK 31. X. i 1. XI. 1997. Haaška odluka Nakon što je haaški sud jednoglasno odlučio "da nije ovlašten donositi nalog pod prijetnjom kazne (sub poena duces tecum) suverenim državama, ali i visokim državnim dužnosnicima", što znači "da se poništavaju odluke o sub poeni koje je Haaški sud izdao Republici Hrvatkoj i ministru obrane Gojku Šušku", odnosno da je uvažena hrvatska žalba, Marko Barišić piše kako je "razumljivo zadovoljstvo u hrvatskim Vladinim i diplomatskim krugovima". Barišić napominje da u obrazloženju ima "i nekih detalja koji ostavljaju dvojbu, jer i dalje postoji mogućnost da se na Hrvatsku vrši pritisak, odnosno da se traže dokumenti koji u važni za nacionalnu sigurnost", jer Haaški sud tvrdi "kako je ovlašten upućivati obvezujuće naloge državama da surađuju s Tribunalom". Ukoliko država to odbije "Haaški je sud ovlašten to pitanje proslijediti Vijeću sigurnosti", napominje novinar i primjećuje: "Dakle, umjesto Haaškog suda, ubuduće bi Vijeće sigurnosti moglo pritiskati Hrvatsku". Komentirajući takvu mogućnost, Barišić piše: "Iako je, s jedne strane, dobro što je postalo tako razvidno da je Haaški sud sredstvo politike, nije, međutim, utješno to što će se preko Vijeća sigurnosti rješavati eventualni nesporazumi s Hrvatskom. To u konačnici znači da Hrvatska i dalje može očekivati pritiske ako ne ispuni sve naloge Haaškog suda. A to će biti vrlo teško, jer Haaški sud će i dalje, kako stoji u njihovu priopćenju, tražiti neke dokumente koji su važni za sudske procese". Upozorava potom kako će, ukoliko dođe do takvih zahtjeva, trebati "upozoriti na zakone iz nekih zapadnih država prema kojima se dokumenti - koji su važni za nacionalnu sigurnost - ne objavljuju najmanje trideset godina", i na kraju piše: "Može se, dakle, zaključiti da je poništavanje sub poene uspjeh hrvatske politike. No, nije posve jasno je li se tom odlukom bitnije promijenio odnos Haaškog suda prema Hrvatskoj". Posebnost posebnih odnosa "Ukupni odnosi između hrvatskog i bošnjačkog naroda od sljedećeg tjedna ući će u potpuno novo razdoblje", ocjenjuje Hrvoje Marinić, objašnjavajući kako je razlog tome dogotovljeni Prijedlog ugovora o posebnim odnosima Republike Hrvatske s Federacijom Bosne i Hercegovine, što će ga hrvatska Vlada za nekoliko dana poslati u Sarajevo. Marinić napominje kako će se "već nakon prvih reakcija vodstva muslimanskog naroda na taj sporazum" moći "s velikom sigurnošću predvidjeti ne samo što će se događati sa sadašnjom hrvatsko-muslimanskom federalnom državom, nego i dugoročno s ukupnim odnosima između dvaju naroda. Ako Muslimani prihvate mogućnost sklapanja posebnih odnosa s Hrvatskom (neovisno od mogućih primjedaba na ugovor), onda to znači da u budućnosti računaju i s Republikom Hrvatskom i s bosanskohercegovačkim Hrvatima kao partnerima. Ako pak odbiju takav oblik vezivanja, onda je teško izbjeći zaključak kako su odlučili svoju budućnost graditi bez hrvatskog partnerstva, a to onda dovodi u pitanje i neke sadašnje državnopravne oblike kakvi su na snazi u BiH. Posredno, dakako, tim bi se činom stavila pod znak pitanja i stvarna muslimanska potpora washingtonskim i daytonskim sporazumima koji predviđaju vezivanje Hrvatske i Federacije barem na razinu posebnih odnosa", napominje novinar. Istaknuvši kako je cilj tog ugovora "stvoriti i pravno-politički okvir na osnovi kojeg bi se rješavala i sva druga pojedinačna pitanja (pločanska luka, prolaz kroz Neum...), Marinić na kraju piše kako je jasno "da je posebnost tih posebnih odnosa u činjenici da su oni prilika za stvaranje dugoročnog hrvatsko-muslimanskog saveza odnosno ako se prijedlog odbije, bit će to zak da politika muslimanskog vodstva samo verbalno podupire Washington i Dayton, dok stvarno zagovara neke druge ne samo političke, nego i državnopravne odnose". Crveni vremeplov Osnivanje Socijalističke radničke partije (SRP) u Hrvatskoj, komentira Milan Jajčinović. U uvodu osvrta novinar vraća vrijeme dvije godine unatrag, podsjećajući na sastanak članova nekadašnjeg Saveza komunista Jugoslavije, održan u Kotoru, nakon kojega je "na misaonom humusu bivšeg SKJ niknula... biljka pod imenom JUL" (Jugoslavenska udružena ljevica). Na sastanku je za predsjednika izabran Ljubiša Ristić, dok je Mirjana Marković, "kako to u pravilu čine sive eminencije, ostala u pozadini". Objašnjavajući tko je Ljubiša Ristić, Jajčinović podsjeća na KGPT, odnosno Kazalište/Pozorište/Gledališče/Teatar, koje je bilo "ne samo lijevo, nego i tzv. Jugoslavija u malom", kojemu je Ristić bio direktorom, dok je "najsjajnija zvijezda toga lijevog jugoslavenskog teatra" bila Rade Šerbedžija. Glumac koji bi sve do nedavno "Hrvatsku malo zapuhnuo dahom svoje jugonostalgije", da bi do promjene došlo upravo za osnivanja SRP-a u zagrebačkoj 'Esplanadi', a koje je Rade Šerbedžija pozdravio brzojavom. "Nekako u isto vrijeme dok je Šerbedžijin telegram dobivao zagrebački pljesak, u Beogradu je njegov prijatelj Ljubiša Ristić čitao nešto duži telegram", piše dalje Jajčinović i objašnjava kako je riječ o telegramu što ga je iz Kine u povodu smrti Zorana Todorovića zvanog Kundak poslala Mirjana Marković. "Tako su nekako i Ristić i Šerbedžija iznova izkoračili pod 'svjetla pozornice', kao da su zajedno izašli iz nekog vremeplova. Zapravo, osim što imaju sve više sijedih, njima kao da je vrijeme stalo. Ito je i s njihovim idejnim i političkim uzorima - Mirjanom Mrković i Stipom Šuvarom. Kao da su izšli iz bajke o Trnoružici: usnuli, a onda se nekoliko godina poslije probudili", piše Jajčinović. Istaknuvši kako je danas "doduše zazorno biti ljevičar", ali nije nelegitimno, pa nitko "to pravo ne može osporiti ni Stipi Šuvaru ni Radi Šerbedžiji, odnosno Slobodanu Šnajderu (također nazočnom u 'Esplanadi')", Jajčinović nastavlja: "Šuvar sebe očito doživljava 'usamljenim jahačem' čiji mač jednako kao i prije siječe i lijevo i desno, i 'naše' i 'njihove'. On to doživljava kao svoj privatni i javni kontinuitet. Drugi ga pak percipiraju kao osobu zagubljenu u vremenu, kao intelektualca krivo upotrijebljene pameti, koji unatoč stvarnosti živi svoju nigdinu. Slično je i sa Šerbedžijom i njegovim duhovnim pobratimom Ristićem. I s drugom njihovom duhovnom subraćom. Niti Šerbedžija, niti Ristić, niti Šnajder, niti Šuvar više javno ne tuguju za Jugoslavijom, premda ni takva nostalgija (kao što napominje i Šuvar) ne bi trebala biti nepoćudna. Unatoč tome što više javno ne kukaju za Jugoslavijom, ona je njima kao neka dragocjena vaza koju je entko nemaran ili zloban (svejedno je) razbio. Oni su činili se da je zaštite, a onda se pojavio netko zločest i uništio njihov ideal. Kao što su se R. Šerbedžija, Lj. Ristić i S. Šnajder nekoć bavili tzv. kulturnim povezivanjem, S. Šuvar i M. Marković bavili su se političkim. Egzemplar tako shvaćenog 'povezivanja jugoslavenskog kulturnog prostora' bio je upravo KGPT. Taj projekt nije imao domicila niti je ostao samo unutar kulture. On je cijelu Jugoslaviju shvaćao kao svoju, kao svoj dom. Pobornici takvog shvaćanja, također. Oni su svuda 'bili kod kuće'. Stoga je sasvim prirodno da za takvom ugodom imaju notalgiju. I Šuvar i šerbedžija i Šnajder, i Ristić i Mirjana Marković postali su nestankom Jugoslavije žrtve (i) svojih zabluda, svojih ideoloških iluzija, svoga shvaćanja svijeza i 'jugoslavenskog prostora'. Doživjeli su, ne svojom voljom, političku hibernaciju. Kada je nešto 'otoplilo' počeli su se 'odleđivati' i 'oživljavati'. najprije u Kotoru i u Beogradu. A nedavno i u zagrebu, kada je, čini se, iznova, samo na izokrenut način, potvrđen već znani politički autizam". VEČERNJI LIST 31. X. i 1. XI. 1997. Pobjeda prava "Ukidanje subpoene Hrvatskoj i njezinu ministru obrane ocijnjeno je ponajprije kao pobjeda pravnih stajališta o nadležnosti Međunarodnog suda za upućivanje subpoena koja je Hrvatska zastupala od početka", piše Višnja Starešina istaknuvši kako ta odluka "sadrži i dalekosežnije posljedice za rad Suda. (...) Posve poništavajući raniju odluku prvostupanjskog vijeća, prizivno je vijeće pokazalo da su mu kriteriji pri odlučivanju isključivo statut i pravilnik Suda i međunarodno pravo, te da o tome nije spremno licitirati. Time je ujedno otvorena mogućnost da Haaški sud uistinu počne više djelovati kao sud, a manje kao politički forum. Utvrđujući način izdavanja naloga i zahtjeva državama za suradnju (među ostalim, i dostava dokumentacije), presuda je otvorila mogućnost da optužba i obrana dobiju jednaka prava pred sudom, što je dosad bio problem", objašnjava novinarka i zaključuje: "A nakon što je presuda precizno i jasno utvrdila pravila suradnje, jednaka za sve države, Hrvatska više nema isprike za nedostavljanje onih dokumenata koji postoje i koje posjeduje. Lakonska obrazloženja kako su oni od interesa za nacionalnu sigurnost podliježu također, prema presudi, sudskoj provjeri. Sud, naime, poštuje interese nacionalne sigurnosti, ali za svaki takav dokument država mora dati uvjerljiva obrazloženja sucu zbog čega je on bitan za nacionalnu sigurnost". U veljači obnavljamo vodstvo HDZ-a Glavni urednik lista Branko Tuđen razgovarao je s ministrom obrane RH i potpredsjednikom HDZ-a Gojkom Šuškom. Iz razgovora izdvajamo ocjene ministra vezane uz pritiske međunarodne zajednice na Hrvatsku i situaciju u Federaciji BiH te njegov osvrt na predstojeća unutarstranačka događanja u HDZ-u. O pritiscima kojija je proteklih mjeseci bil izložena Hrvatska, posebno glede događanja u BiH, ministar Šušak kaže: "Morate razumjeti da je situacija u BiH i u cijeloj regiji toliko komplicirana da još nitko, pa ni mi koji smo tu već generacijama, nema prava rješenja. U traženju pravih rješenja uvijek se koriste pritisci. Neki to zovu kompromisom, neki dogovorom, neki pregovorima, uglavnom se sve svršava na tome. Tri su moguće strane kje se može pritiskati. Muslimanska strana prikazana je svijetu kao žrtva i nju, kao nije poželjno pritiskati. Barem se to javno ne očituje. Premda nama Amerikanci često govore kako i u bilateralnim razgovorima s muslimanskom stranom činimo jake pritiske. Srbija, ili ako hoćete Jugoslavija, dovela je sebe u poziciju da nema što izgubiti, Ostali smo samo mi na koje se može vršiti pritisak. Svaki naš potez nesuradnje nas košta jer smo u poziciji da možemo izgubiti. U tom kontekstu, ti se pritisci kudikamo lakše očituju kad se upotrijebe ba Hrvatsku. No, mi i reagiramo na njih drukčije. Milošević ih jednostavno ignorira, Izetbegović kaže kako nema što izgubiti jer u ovom trenutku ionako nema države, osim na papiru. Mi smo jedini koji imamo što izgubiti, imamo državu koja funkcionira. Stoga oni znaju da nas mogu pritiskati, i to čine". Istaknuvši zatim kako ti pritisci nisu "uvijek takvi kako ih se interpretira", ministar Šušak upozorava na razne vidove suradnje koje Hrvatska ima sa SAD-om i drugim zemljama( kao jedan od primjera navodi školovanje hrvatskih časnika i dočasnika u SAD-u i Turskoj). Potom napominje: "Međutim, Amerikanci ovdje imaju globalni interes, koji pokušavaju reorganizirati. S tim u vezi oni - od predsjednika Clintona do svih državnih tajnika - nikad nisu poreki da smo im partner, da se oni na nas dugoročno moraju osloniti, da smo jedan od faktora stabilnosti u regiji. Kao primjer navest ću vam svoj posljednji razgovor s Gelbardom, koji moli, doslovce moli, da se Hrvati iz srednje Bosne ne isele. Ja sam rekao, ako se to dogodi, to ima svoju cijenu. Mi možemo učiniti samo toliko, ali sigurnost i ekonomske mjere stvar je međunarodnih sila. Oni su rekli da će samo Amerika na to područje uskoro uložiti 50 milijuna dolara pomoći. To znači da je njima uistinu stalo i da su svjesni da bez Hrvatske ne mogu provesti svoje interese na ovim prostorima. A njihovi interesi nisu mali, jer ovo područje nije više barijera između istoka i Zapada; ta je barijera pomaknuta daleko istočnije. Stoga sam uvjeren da smo mi faktor na koji oni ozbiljno računaju". Iznoseći svoje viđenje političke situacije u BiH, ministar Šušak kaže kako nije siguran da smo "ikad bili u boljoj poziciji u BiH". Drži da u "vodstvu i Hrvata i Muslimana ima ljudi koji prepoznaju da naša dva naroda nisu neprijatelji, nego da su partneri i da imaju zajedničkog neprijatelja. Ovi zadnji incidenti su žalosni i za osudu, i koliko god policija bila neefikasna u sprečavanju i rješavanju problema od Mostara do srednje Bosne, pozicija hrvatskog naroda u BiH ipak nikad nije bila bolja ekonomski, vojno... Nikad dosad nismo imali hrvatski jezik u hrvatskim školama otkad je Hrvata u BiH, a to nitko ne uzima u obzir. Svi govore o granici: jedni o granici na Drini, drugi na rijeci Bosni, a zapravo se samo razbacuju terminima. Mi smo osnovali Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu, koja pokriva cijelu BiH, što znači da će svaki Hrvat, gdje god bio u BiH, uživati sva prava kao član konstitutivnog naroda Bosne i Hercegovine, kao što su i druga dva naroda. Bez obzira na to hoće li biti novoga Daytona ili neće, mi nećemo ići ispod minimuma da je hrvatski narod konstitutivan. Ako treba, to ćemo braniti i silom. To je službeno hrvatsko stajalište", napominje ministar Šušak. U ozračju Glavaševog slučaja, ministar Šušak komentira priče o rascjepu u stranci i kaže kako su one na granici smiješnog. "Ne znam što bi u ovom trenutku podijelilo mene, Matešu, Hebranga, Penića, Škegru, Radića, Kostovića od ostalih u Vladi. Drugo, ne znam koji bi od njih bio dovoljno lud da se bori za moj resor. A ja nisam dovoljno aktivan da se borim za tuđi resor. Mislim da će sljedeća konvencija stranke pokazati njezinu najveću zrelost, da će se stranka ustrojiti, dobro pomladiti", napominje ministar Šušak. Govoreći o predstojećem saboru HDZ-a koji je odgođen do veljače, iako se obično održavao u jesen, Šušak kaže: "Obično se i jest održavao u jesen, ali to će biti i godišnjica stranke, pa smo ta dva događaja spojili. Osim toga, to je najava nečeg novog, vodstvo stranke dosta će se obnoviti. U okolnostima u kojima smo bili morali smo 'vući' neke ljude tek toliko da se drži balans. Na ovom zadnjem skupu Mladeži HDZ-a vidjeli ste da ima dosta politički zrelih ljudi, sa stranačkim stažom od nekoliko godina, koji mogu ući u vodstvo stranke". SLOBODNA DALMACIJA 31. X. i 1. XI. 1997. Izetbegovićev je cilj uništenje Bosne Umirovljeni general Armije BiH Safer Halilović u razgovoru s Blankom Magaš govori o vojoj knjizi 'Lukava strategija' u kojoj iznosi teške optužbe na račun vladajućih struktura u BiH, posebno Alije Izetbegovića. Knjiga je zbog nekih svojih dijelova, a u ozračju suđenju u Haagu osptuženima za Čelebiće, posebno zanimljiva javnosti, o čemu Halilović kaže: "Suđenje u Haagu bilo je samo povod da se u režimskome sarajevskom tisku pokrene kampanja protiv mene jer je zapravo u Haagu svjedok Arif Pašalić napomenuo da sam ja bio pretpostavljeni Zejnilu Delaliću što je zapravo činjenica. Ja sam kao zapovjednik Republičkog štaba, a poslije kao načelnik Glavnog štaba Armije RBiH, bio uistinu pretpostavljeni Zejnilu Delaliću do rujna 1992. godine, i to nije sporno. Nakon formiranja 4. korpusa, Delalić je bio pod zapovjedništvom Arifa Pašalića. On je to i kazao u Haagu i tu nema ništa novo, ni za istražitelje ni za javnost u BiH. Novine su, međutim, pokušale na svaki način to prikopčati za mene. Dakle, režimske sarajevske novine to su iskoristile kao povod, a pravi je povod zapravo moja knjiga koja demaskira vladajuću bošnjačku politiku koja se na javnoj sceni cijelo vrijeme zauzimala za cjelovitost i suverenost BiH, a u biti iza leđa radila na njezinoj etničkoj podjeli, bolje reći pristajala na etničku podjelu". Halilović napominje kako on u knjizi nije optužio Izetbegovića, nego samo javno iznio "ono što je poznato svima u BiH, a i u svijetu, a to je da gospodin Izetbegović od Lisabona do Dayton radi na etničkoj podjeli BiH". Na primjedbu novinarke kako možda nije imao drugog izbora, pa je morao potpisivati takve sporazume, Halilović odgovara: "Ja mislim da on na to nije bio prisiljen. On kao izabrani predsjednik Predsjedništva BiH nije imo pravo na to, a njegovo ponašanje od početka, kako je izabran, pa do dana današnjega, protuustavno je. Njegova je zadaća bila da kao demokratski izabrani predsjednik štiti ustav i zakone, a po tome ustavu granice BiH ne mogu se mijenjati bez referenduma građana, a oni su se na referendumu izjasnili za suveremu i cjelovitu BiH. Njegovo je ponašanje od početka protuzakonito i protuustavno i to svi znaju. Iz njegova se ponašanja jasno vidi da je ono usmjereno na uništavanje bosanske države i da vodi getoizaciji Bošnjaka kao naroda". NOVI LIST 31. X. i 1. XI. 1997. Pobjeda u haagu - trijumf, ali i neizbježne obveze U ozračju odluke Prizivnoga sudskog vijeća Međunarodnog suda u Haagu o ukidanju sub poene pod prijetnjom kazne državama i državnim službenicima, Dražen Vukov-Colić napominje: "Više nema 'državne' sub poene kao nakaradnog izdanka uvezenog anglosaksonskog prava, ali u Haagu još uvijek mogu izdavati obvezujuće naloge suvrenim državama, dok se u uskrati traženih papira, spisa i isprava, suverene države niti od sada ne mogu bespogovorno štititi pozivom na nedodirljivu nacionalnu sigurnost. Sud više ne može prozivati ministre kao ministre ali još uvijek može pojedincima izdavati obvezne naloge, a Vijeće sigurnosti zadržava neopozivo pravo da kazni (od političkih mjera i gospodarskih sankcija, pa čak i vojne intervencije) svaku onu državu koja će izmicati svojim haaškim obvezama, pa je tako ostao otzvoren širok prostor za nepomirljivu pravnu raspravu između onih koji će ustvrditi da je tužiteljica Louise Arbour doživjela veliki poraz i onih koji će se zaklinjati da je iako pod drugim imenom - sačuvala skoro sva svoja neograničena nadnacionalna prava", ocjenjuje Vukov-Colić. Mišljenja je kako je, ipak, Zagreb "zabilježio važnu diplomatsku i političku pobjedu koja dokazuje da se Hrvatska ipak oporavlja u ugroženim međunarodnim odnosima, dok je predsjednik Republike dobio snažnu potporu u svom pokušaju da ponovno uspostavi ugroženu domaću političku ravnotežu. (...) To bi trebalo okrenuti novu stranicu i u gnjevnim državotvornim komentarima - dok je do sada ovaj Međunarodni sud zborski optuživan kao vrlo nepravedna američka batina za lupanje po nedužnim hrvatskim glavama, sada bi trebalo konačno priznati da se u odnosima s Haagom najviše isplati osloniti na stvarne pravne argumente i što dosljednije poštivanje svega onoga što je Hrvatska popisala u svom nacionalnom zakonu o suradnji s haaškim tribunalom, a politički i diplomatski obećala i potpisala još u Daytonu", drži Vukov-Colić. Istaknuvši kako ova hrvatska pobjeda "podjednako označava i trijumf, i buduće neizbježne obveze", Vukov-Colić na kraju osvrta piše: "Zagreb se izmaknuo s optuženičke klupe, ali to ne znači da od sada može izmicati svim budućim haaškim obvezama, pozivima, i zahtjevima. Punu će korist ove odluke potvrditi samo puna buduća međunarodna suradnja u skladu s najvišim 'civilizacijskim mjerilim', pa bi bilo najgore kada bi se ova odluka Priivnog suda protumačila kao sirova pobjeda one tvrde desničarske struje koja bi u odnosima s Haagom samo lupala šakom po stolu. Ovom je prigodom Vlada zbilja izdržala do kraja, ali Zagreb ne bi konačno prevagnuo da istovremeno nije dokazao i značajnu mjeru nove diplomatske i političke odgovornosti". 310433 MET oct 97