SLOVENIJA - DELO - PREGOVARAČI - 29. X.

Ž4=SLOVENIJA Ž1=DELO Ž2=29. X. 1997. Ž3=Neuspješni pregovarači "Dok se bez opasne štete samo praviš da radiš i nekako ti je dano da čak i na tiskovnim konfrencijama proglašavaš tu svoju silnu aktivnost i spremnost za otklanjanje teškoća, barem načelno sve može biti lijepo i dobro. No kad se zatvaraju prodajni putevi i kad slovensko poduzeće zbog čudnog spleta okolnosti mora uz 'pomoć' domaćeg suda pokleknuti pred apetitima navodnog vlasnika u susjednoj državi, razgolićuju se i silni učinci diplomacije u pojedinim ministarstvima, među njima i u ime države dakako i vani. Kako inače objasniti posljednjeg mjeseca barem triput na tiskovnim konferencijama pojašnjena 'dostignuća' u usklađivanju carinskih stopa i kontingenata za prehrambene proizvode koje bi Slovenija trebala prodavati odsnosno kupovati u Makedoniji, Hrvatskoj i u BiH. Sa sve tri države s kojima smo još prije nekoliko godina dijelili zajedničko 20-milijunsko tržište, baš Slovenija ima najviše poteškoća u trgovanju. Potpuna zabrana uvoza određenih proizvoda iz naše države a ujedno i povećanje carinskih stopa za sve drugo što se načelno smije uvoziti, guraju slovenske izvoznike u svojevrstan magareći kut. Budući da uz carinska davanja koja i za 61 posto poskupljuju neki slovenski proizvod (recimo na makedonskom tržištu), nerazumljivo je zašto tako visoka davanja ne vrijede za slične proizvode iz drugih jugodržava ili iz čak konkurentnih poduzeća u udaljenijim europskim državama. Ako se još može razumjeti zahtijevanje usklađivanja interesa u trgovini prehrambenih proizvoda, teško se može razumjeti da je skoro u pravilu poslije svih dosadašnjih dogovora i usklađivanja baš Slovenija izvukla kraći kraj. To je tako očito da se u poljoprivredno-prehrambenim poduzećima upravo boje svakog novog dogovora ili potpisa sporazuma. Zato jer im je, kako kažu, svaki dogovor samo oslabio položaj novim, višim carinskim davanjima, dodatnim uvoznim kvotama itd. Je li doista samo nesretan slučaj što su slovenski pregovarači, od ministara na dalje, uvijek bili izigrani i obmanjeni više ili manje spretnim diplomatskim lijeporijekom? Teško je naime vjerovati u previše slučajnosti. Inače, kako 'dobre' i oduševljene ljude imamo u vladi za sređivanje neriješenih pitanja na međudržavnoj razini, dokazuje i najnoviji slučaj zatvaranja kobaridske mljekare Planika koja je samo zahvaljujući spletu nespretnih okolnosti 1989. godine postala vlasništvo zagrebačkog Kraša. Iako se opravdano pitamo zašto je novogorički okružni sud tako požurio i odobrio zahtjev navodnog hrvatskog vlasnika da kobaridska mljekara Planika kao najamnik zbog neplaćanja najamnine odmah isprazni prostor, još je opravdanije pitanje zašto problem vlasništva nije ozbiljnije prihvatilo naše ministarstvo poljoprivrede i vlada općenito. Mljekari i 650 seoskih obitelji iz kobaridske, bovečke i tolminske općine čiji je život u dolini Soče sudbinski povezan s postojanjem poduzeća, siti su obećanja koja su stizala s državnog vrha. Poslije pet godina pisanja molbi na koje nema odgovora i bezuspješnog kucanja na vrata državnih organa koji u svojim pretincima imaju svu dokumentaciju i dokaze tko je stvorio i čija je zapravo imovina, još uvijek su sami. Poslije mlitavih i neuvjerljivih odgovora ministra poljoprivrede Cirila Smrkolja kojeg smo na tiskovnoj konferenciji (nije bila sazvana zbog kobaridske mljekare) uzalud ispitivali o mjerama ministarstva i vlade glede problema, ne treba očekivati ni da će se u bliskoj budućnosti dogoditi bilo što određeno. Zato je negdje u zraku uz pitanje o možebitnoj protumjeri zbog hrvatskih neplaćanja računa za struju iz krške nuklearke, visjela i tvrdnja da bi se slučaj mljekare možda ipak izuzeo iz svežnja vlasničkih pitanja o kojima se trebaju dogovoriti države. Kada, to ministra Smrkolja uz tako uopćene odgovore u svezi s kobaridskim zapletom i našim očito pretjeranim očekivanjima, nije ni imalo smisla pitati. Još je dobro što se uz nenadanu 'uslužnost' slovenske države čiji se sud tako odlučno postavio na stranu navodnog vlasnika iz Hrvatske, ljudi u Posočju ne daju. Unatoč svemu, odlučni su braniti svoja prava. Možda se zbilja vraćamo u doba pravih seljačkih buna? I to samo zato što je vlasti koja ima previše posla sama sa sobom, svejedno kako neka druga država sređuje vlasnička pitanja na njezinom području. Vlada koja u zgrtanju interesa dviju stranaka uz statiranje treće nije sposobna odlučnije zaštititi interese svojih državljana i njihovog imetka niti doma, uistinu ne zaslužuje pretjerano povjerenje ni u rješavanju zapleta s našom imovinom u Hrvatskoj. Hoće li inicijativa za uređenje vlasništva dvaju slovenskih poduzeća - koparskog Cimosa i Unionovog pivovarskog pogona u Buzetu - opet biti prepuštena onima koji nas ionako gledaju s visoka kao nepotrebnu figuricu pješaka na velikoj šahovnici? Zbog još sasma otvorenog fronta koji predstavljaju nedogovoreni međudržavni trgovinski sporazumi s pojedinim državama južno od Kupe i neriješena pitanja slovenske imovine na područjima tih država, sasma su opravdane i dvojbe o odgovarajućoj osposobljenosti pregovarača koji u ime Slovenije (ne samo pojedinaca, stranke ili određenih poduzeća) sklapaju kompromise. I one dvojbene vrijednosti. Kad bismo imali dobre i suprotnoj strani barem jednakovrijedno jake sugovornike u pogađanjima što je naše a što njihovo, zbilja bi se ponešto moglo okrenuti i u našu korist. Na ovaj je način prije obratno" - drži Marjeta Šoštarič. 300303 MET oct 97