HERALD, 27. X., LJUDSKA PRAVA

Ž4=SJEDINJENE DRŽAVE Ž1=THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE Ž2=27. X. 1997. Ž3=Amerika mora ostati uključena "U američkoj se vanjskoj politici uvijek ističe pitanje ljudskih prava. Ove godine se o tom pitanju raspravljalo s posebnom žestinom zbog usredotočenosti na Kinu - koja je sada dostigla vrhunac, posjetom predsjednika Jianga Zemina. Mnogi su, možda i većina Amerikanaca svih političkih uvjerenja, duboko uvjereni da je pravo i dužnost njihove države - čak i njezina sudbina - promicati u svijetu slobodu, pravdu i demokraciju. Kao što je predsjednik Clinton rekao u petak u svom govoru o Kini, 'postupiti drukčije bilo bi protivno svemu za što se zalažemo'", piše Owen Harries. To je plemenit i snažan nagon, koji se ne smije tek tako odbaciti ili ismijati. No postupanje u skladu s njim, želimo li biti učinkoviti, mnogo je složenije i teže nego što to mnogi aktivisti za ljudska prava priznaju. Tipično, aktivisti za ljudska prava na stvari gledaju jednostavno. Oni ta prava smatraju apsolutnim te zahtijevaju dosljednost u njihovoj primjeni, nazivajući sve manje od toga licemjerjem i cinizmom. To ima svoje opravdanje u neuspjehu vlade da postigne rezultate koji su u skladu s njihovom napuhanom službenom retorikom o tom pitanju. No dok pojedinci i skupine imaju tu slobodu da ljudskim pravima daju apsolutni prioritet, vlade to ne može. Za aktiviste, ljudska su prava stvar za koju se bore. No kad se uvedu u vladinu vanjsku politiku, ona postaju jedan od mnogih interesa. Ona se tad moraju uskladiti s drugim pitanjima, od kojih mnogi (osim praktične važnosti), imaju vlastit moralni sadržaj (primjerice: mir, sigurnost, red, prosperitet). Mjesto koje će ljudska prava zauzimati u hijerarhiji interesa, neizbježno će varirati od prilike do prilike. Ponekad će ljudska prava kotirati veoma visoko: primjerice kad su kršenja tih prava teška, a nijedan drugi vitalni interes nije u opasnosti. No ponekad će ona morati ustuknuti pred drugim interesima. Američki ratni savez sa Staljinovim Sovjetskim Savezom jedan je primjer toga. Bilo bi zgodno kad bi svi interesi uvijek vodili na isti put, no to često nije tako. U svom slavnom eseju 'Dva shvaćanja slobode', Sir Isaiah Berlin kaže: 'Ukoliko su, kao što vjerujem, ljudski ciljevi različiti i često međusobno nekompatibilni, tad mogućnost sukoba - i tragedije - nikad ne može biti potpuno isključena iz ljudskog života, bilo osobnog bilo društvenog. Stoga je potreba izabiranja između apsolutnih interesa neizbježna karakteristika ljudskog stanja.' Znači, nije riječ o cinizmu ni licemjerju, već 'neizbježnoj karakteristici ljudskog stanja.' Drugi činitelj koji komplicira primjenu politike ljudskih prava različite su i specifične okolnosti. Ono što je u nekim okolnostima razumno, u drugim se može pokazati beskorisnim - a u trećim pak katastrofičnim. Razmotrite neke 'okolnosti' koje su važne u slučaju Kine. Kao prvo, stanovništvo Kine brojnije je od stanovništva Sjeverne Amerike, Europe i Rusije zajedno. Zamislite zadatak upravljanja tim teritorijima iz jednog središta. Tad ćete možda shvatiti kakav bi problem upravljanje Kinom predstavljalo čak i za najpametnije vlade - a kamoli za skupinu starijih ljudi koje odlikuju zastarjele i loše političke navike te iskrivljena ideologija. Tako ćete uvidjeti pravi odnos nekih brojki; dok je moralistu svaki pojedinac važan, u politici su značajni brojevi. Prema aktivistima za ljudska prava, broj političkih zatvorenika u Kini trenutačno iznosi 3.000 - oko 1,00023% ukupnog broja stanovništva. Kao drugo, Kina je u ovom stoljeću proživjela slom tradicionalnog režima, diktaturu, građanski rat, napade, glad i masovni teror. Prije samo četvrt stoljeća ona je još doživljavala masovne nemire zbog manipulacija megalomanijaka. Država s takvom prošlošću vjerojatno će staviti neobično velik naglasak na održavanje reda i stabilnosti te će zahtijevati podložnost, kako bi se ti ciljevi postigli. Kao treće, u posljednjih dva desetljeća Kina doživljava vjerojatno najbrži gospodarski rast i promjenu u cjelokupnoj ljudskoj povijesti. Kasnih sedamdesetih, Deng Xiaoping je ustvrdio da će se do kraja stoljeća kinesko gospodarstvo učetvorostručiti. U to vrijeme je to izgledalo kao još jedno ekstravagantno komunističko hvalisanje, no Kina je već ostvarila taj cilj. Učinci tog izuzetnog napretka složeni su. S jedne strane, sadašnjost se većini Kineza mora činiti zlatnim dobom: postoje red, mir i napredak kakvi dosad nisu viđeni, a država im je manje za vratom nego što je to bio slučaj u posljednjih 48 godina. S druge strane, takav je rast također stvorio ozbiljne napetosti i probleme, između ostalog korupciju, uništenje okoliša, nazaposlenost u državnim poduzećima i neuspjeh u razvoju institucija neophodnim za novo gospodarstvo (uključujući i pravne i bankarske sustave). Za vladajuću elitu, ti i drugi problemi stvaraju ozbiljnu neizvjesnost što se tiče nadzora i stabilnosti. Postoji strah da se ne izgubi nadzor nad stvarima. Predsjednik Clinton to je s pravom nazvao kineskim 'povijesnim strahom od kaosa i raspada'. Hitni domaći pritisci i prilike ono su što će biti odlučujuće kod ponašanja kineskih vođa u budućnosti; neće to biti vanjski utjecaji. Ipak, Sjedinjene će Države morati odlučiti o svojoj politici prema toj sve važnijoj državi. Diskusija o tome zasad nam sugerira izbor između uključenja i sprečavanja širenja kineskog utjecaja. (...) U posljednjih pola stoljeća, Sjedinjene su Države pokušale oboje. Od 1949. do 1972. one su izabrale srpječiti širenje kineskog utjecaja i doslovce nikakvo uključenje. To je razdoblje za Kinu bilo vrijeme neprekinute katastrofe i bijede. Od 1972., Amerika se pokušala uključiti - i usprkos povremenim problemima, bile su to godine spektakularnog napretka, kako u ekonomskim uvjetima tako i u ljudskim pravima. To dakako ne uspostavlja izravnu uzročno-posljedičnu vezu između uključenja i napretka. No sigurno je da te dvije stvari jesu nekakako povezane, a predsjednik je u pravu kad inzistira da Amerika mora ostati uključena." 280255 MET oct 97