RUSIJA,OBŠČAJA GAZETA,16-22.10.1997.JELJCIN

Ž4=RUSIJA Ž1=OBŠČAJA GAZETA Ž2=16. - 22. X. 1997. Ž3=Izbor između Franca i Tita O tome kakvu će Rusija imati vlast u budućnosti i tko bi mogao biti na njezinu čelu, razmišlja Andrej Fadin: "(...) Čim veća bude nacionalkomunistička ili autoritarno-populistička prijetnja, to će biti popustljiviji i trenutno nezadovoljni demokratoidi u samoj Rusiji i službeni Zapad, kojemu su stabilnost, prilagodljivost i predvidljivost istočno od Visle uvijek bili važniji od demokracije, ljudskih prava i drugih atributa njegove vlastite 'good company'. (...) Jeljcin je postigao sve o čemu može maštati političar koji teži k vlasti i koji ju je svladao u žestokoj borbi. On je dostigao vrhunac političke karijere i sada ne može a da nema 'kompleks udžbenika iz povijesti' - tj. ne može da na samoga sebe ne gleda sa strane, 'iz budućnosti'. Hoće li u toj povijesti biti jedan u beskrajnom nizu ruskih autokrata koji je zgrabio vlast zapalu u blato, a onda se u marazmu ugasio na prijestolju? Ili će do kraja odigrati toliko dragu ulogu velikoga cara - reformatora koju stalno iskušava na sebi? (Nije bez razloga što dvorski ulizice njemu i publici stalno brbljaju o Petru Velikom). Posljednje podrazumijeva stvaranje presedana za ustavnu predaju vlasti. Ako Jeljcin ipak odluči kandidirati se za treći mandat, i pobijedi na tim izborima, Rusija će u treće tisućljeće ući kao najveća europska zemlja koja ni jednom u povijesti nije imala ustavnu smjenu vlasti. Ipak, postoji i pragmatičnije obrazloženje za takav izbor. Danas su pred Jeljcinom dvije strategije koje obično moraju izabrati autoritarni 'očevi političkih sustava'. Jedna je strategija redovito 'trganje klasja', uklanjanje mogućih mladih nasljednika različitim sredstvima. Tim su putem išli, primjerice, Staljin, Mao, Tito - nakon njihova odlaska u političkim je sustavima počinjala žestoka borba koja je prijetila i samom njihovu postojanju. U toj su borbi izgarali i njihovi suborci i klanovi samih vlastodržaca... Druga je strategija odgajanje nasljednika, stvaranje procedura i ustanova za zakonitu i laku predaju vlasti. Tim su putem išli, s jedne strane, De Gaulle, s druge - Franco koji je odgojio budućeg kralja i predao mu ovlasti u obimu dostatnom za očuvanje stabilnosti. Do sada je Jeljcin sustavno uklanjao svakog novog 'čovjeka br. 2' - i nije slučajno što svi oko njega složno odguruju od sebe smrtno pogibeljnu ulogu prijestolonasljednika. Inačica 'odgajanja nasljednika' zacijelo je dosta opasna za samog vladara i nije previše uobičajena u Rusiji. No to je put kojim se ide od Režima prema Sustavu, tj. k političkom poretku koji će sigurno nadživjeti svoga tvorca. Ne samo da će to, ako uspije, osigurati njegovu Utemeljitelju posebno mjesto u nacionalnoj povijesti, već će njegovom klanu zajamčiti mjesto u novoj klasi na vlasti. Možemo biti sigurni da je na putu k zakonitoj predaji vlasti Jeljcinu osigurana potpora Zapada (znači i stanoviti 'sigurnosni kišobran') i ruske političke klase (osim, možda, sasvim malobrojne kamarile) - ta njezina se povijest ne završava s Jeljcinom. Osim toga i opasnost od 'pogrešnog izbora' svakako će biti manja - ni jedan Jeljcinov nasljednik, čak i uz sadašnji ustav, neće imati toliku vlast kakvu je Jeljcin imao u svojim rukama (ljetos se zaletio i spomenuo predaju vlasti 'u dijelovima'). Recimo, ipak, da strategija odgajanja nasljednika može uspijevati samo dok vladar ima moć u svojim rukama, dok je u punoj formi..." 210204 MET oct 97