NOVI LIST, 20. X. - KOMENTAR D. VUKOVA COLIĆA

Ž1=NOVI LIST Ž2=20. X. 1997. Ž3=Hrvatska službena revolucija jede svoju slavonsku djecu Dražen Vukov Colić osvrće se na "slučaj" Branimira Glavaša pa piše kako je Vladimir Šeks sada jedini moćni Slavonac, a da ih je na osnivačkoj skupštini HDZ-a bilo od ukupno 49 čak 29 iz Osijeka. Zaključuje da "hrvatska službena revolucija nesmiljeno jede svoju slavonsku djecu", a za Glavaša kaže da je "s njim ipak otišao i onaj dio političke Slavonije koji je na račun Zagreba znao lupiti šakom po stolu i obnoviti regionalni ponos tamo gdje je većina stvari uporno tonula nizbrdo". "Glavaš je otišao, Šeksu zvone zvona, a ostaje nejasnim koliko će se održati i premijer Zlatko Mateša, koji se nije osobito vješto obranio od Glavaševih optužbi. (...) On je izgubio promidžbenu bitku oko Haaga, a zacijelo zna da je i busanje u prsa s otkazom MMF-ovih kredita vrlo kratkoročna pobjeda, koja ne potvrđuje nekakav uspon tehnokrata. U ovom trenutku se traži potpuno nova gospodarska politika, a tek počinje pravi rat za raspodjelu stvarnih bogatstava (INA i PTT) u kojem će i svaki Matešin potez dodatno biti obilježen Glavaševim objedama. U vrhu HDZ-a ponovno plamte nedovršeni obračuni, a ova Vlada će pod međunarodnim pritiskom morati žrtvovati još neke ministre (Ljilja Vokić). U dosluhu s Pantovčakom tek mora krenuti u vrlo neizvjesne pretvorbe, koje će potpuno ispremiješati dosadašnje odnose između politike i novca, a tada će teći krv do koljena. Hoće li ova 'mirotvorna vremena' zbilja obračunati s onim tipovima hrvatskih tajkuna koji su mogli preživjeti samo na monopolnom uvoznom tržištu, sustavnoj državnoj prevari ('Herceg-Bosna') i svakodnevnoj potkupljivosti politike? U ime takvih govori i Branimir Glavaš, pa i cijela afera oko Slavonske banke koja ima paradigmatsku težinu: kontrola financijskih tokova svodi se i na kontrolu političkih odluka, pa dok ulazak stranaca za jedne znači smrt, drugima se otvara kao konačna pobjeda. Ideologija postaje fasada, a politika puka izlika, novac postaje sve, a kontrola gospodarstva najvažniji cilj, kao što su već utvrdili mnogi, u čemu se Glavaš i Šeks gotovo podjednako nemoćno pozivaju na Franju Tuđmana. Glavaš očekuje da će Predsjednik Republike ovu Hrvatsku 'ipak izvuči iz kriminalnog gliba', Šeks se pita zna li uopće Tuđman da ga ovakvim aferama pokušavaju 'ogoliti' do kraja, kako bi ga kasnije mnogo lakše rušili. (...) Hrvatski Predsjednik nikome ne dopušta da bude pravdoljubljiviji od njega, a osim Gojka Šuška nikome ne priznaje nikakve osobite zasluge. Za njega su svi nevažni, osim njega samog. Tuđman je tako presudio Glavašu, a ostao u uzvišenoj pozadini, koja je Glavašu ipak omogućila nasrtaj na Zlatka Matešu. Glavaš je morao otići, Mateša je dobio po zubima, a jedno i drugo Tuđmanu podjednako koristi u potvrdi vlastite apsolutne vlasti. Samo u stalnim svađama on može ostati nedodirljivim sucem, pa dok javno zagovara monolitni HDZ, ispod žita uvijek tako dijeli svoje milosti da se nitko ne može osjećati zauvijek sigurnim. To stvara shizofrene ljude i odnose, a svjedoči o osobito prljavoj politici, o čemu sam protiv sebe samog stalno govori i Zlatko Canjuga. U tom ozračju iznuđene delikatne ravnoteže Hrvatska stalno kasni s odlukama, jer je u općoj nesigurnosti i neizvjesnosti mnogo važnije odgoditi i preživjeti negoli odlučiti i zaključiti. Većina slavonskih političara nema smisla za taj tankoćutni bizantinizam. (...)" 200257 MET oct 97