NJEMAČKA - TAZ - SFOR U BOSNI - 17. X.

Ž4=NJEMAČKA Ž1=DIE TAGESZEITUNG Ž2A=17. X. 1997. Ž3=Zamke vojnog razmišljanja "Dvije paradigme obilježavaju njemačku raspru o akciji NATO-a u Bosni i Hercegovini: s jedne strane geslo NATO-a 'Zajedno unutra - zajedno van'; s druge strane tvrdnja Volkera Ruehea: 'Vojno uspješno, civilno premalo postignuto'. Akteri koji se tako tapšaju po ramenima isti su oni koji se zbog politike nacionalnih interesa nisu bili spremni rano angažirati u Jugoslaviji, koja se raspadala, da bi spriječili rat koji je prijetio. Marginalizirali su UN time što su mu dali zadaću, ali ne i potrebna sredstva da bi mogao biti uspješan. Najave Ruehea i Clintona da će 30. lipnja 1998. završiti mandat SFOR-a i da će se međunarodne oružane snage povući, revidirali su ministri obrana NATO-a početkom listopada zbog konfliktnog stanja u Bosni i Hercegovini. NATO želi - bez obzira u kojem obliku - ostati. Ruehe je 1. listopada izjavio: 'NATO se više nigdje u svijetu ne bi mogao pojaviti ako bi nakon povlačenja ponovno izbio rat'. Time je pojasnio da se NATO boji da bi mogao upasti u istu zamku vjerodostojnosti u koju je jednom natjerao UN. Sve bi se dakle trebalo odvijati lijepo tiho - poslije IFOR-a slijedio je SFOR, iza SFOR-a doći će DFOR (deterrence force). To će spasiti untarnji mir u NATO-u, ali ne i u Bosni i Hercegovini. Ta politika 'I dalje tako!' i teza da bi se nepravedni mir iz Daytona mogao samo vojno očuvati, pogrešna je. Bez izgradnje alternativnih, mirovnih struktura, mirovni će se proces slomiti. SFOR je doduše de facto izvana pridonio stabilizaciji. No čak i časnici potvrđuju da SFOR boluje od problema što ratna djelovanja doduše može obustaviti, ali ne može provesti mir. To osobito vrijedi za vojni savez kakav je NATO koji može stvoriti sposobnost za globalne intervencije kako bi mogao fingirati kao svjetski policajac. Čak i ako se NATO ogrne pokrivačem UN-a, njegovu biću kao vojnoj organizaciji proturiječi preuzimanje uloge neutralnog izmiritelja. Stoga je potrebno u igru uvesti UN koji po svojoj samorazumljivosti i svojoj strukturi može djelovati drukčije. Kako pokazuje noviji razvitak u Bosni i Hercegovini, politika sužena na vojno razmišljanje dolazi u situacije koje ugrožavaju već postignutu stabilnost. Primjer jedan: eskalacija podgrijavanjem unutarsrpskog sukoba u kojem se bore pristaše ratnoga zločinca Karadžića i njegove bivše suputnice predsjednice Plavšić. Sukob je među ostalim zaoštrilo i NATO-ovo jednostrano zauzimanje strane. Primjer dva: takozvani proces nadzora naoružanja. Stvarno se odvija proces naoružavanja muslimansko-hrvatske federacijske vojske od SAD-a, a ubuduće i od Njemačke. 'Train and equip' (Opremi i uvježbaj) dovodi do toga da su na suprotnim stranama različite vojske: beznadna i zastarjela srpska vojska, moderna, relativno dobro naoružana vojska Federacije i vojska Hrvata koji tvrde da su već dostigli standard NATO-a. To znači da nije postignut čak ni klasični kriterij vojne stabilizacijske politike, vojna ravnoteža. U 'New York Timesu' napominje časnik NATO-a: 'Više nije pitanje hoće li Muslimani napasti bosanske Srbe, nego kada'. Ta se spremnost može naslutiti kod svih zaraćenih strana. Državna zajednica je sama propustila da usporedno s vojnom stabilizacijom izgradi i podupre one strukture koje su kadre primirje pretvoriti u mirovni proces. Čini se da se ponavlja pogrješka iz prošlosti. Odustajanje da se odluče na, priznajemo, neugodan i težak put i da se pripreme na višegodišnju nužnu nazočnost plavih kaciga UN-a, znači postaviti Bosnu i Hercegovinu pred dvije - jednako nezadovoljavajuće - alternative. Ili će godinama biti pod protektoratom NATO-a koji manifestira etničku diobu - ili će se SFOR povući bez zamjene i tako pripremiti put novim ratnim djelovanjima. Oboje bi bilo kobno za ljude. Upravo zbog zaoštravanja stanja i naizmjeničnih eskalacija i prigušivanja lokalnih sukoba, naša briga mora biti razvijanje i potpora alternativa vojne jednostranosti. Pretpostavka za to je da međunarodna zajednica uvidi da ugovoreni ritam kratkoga daha treba prekinuti i da se mora razviti koncepcija dugoročne obnove. Za to je nužno poslati prikladne aktere. Obrada sukoba je dugoročni posao. Fiksiranje na vojni način razmišljanja mora se staviti ad acta u korist jačanja civilno-društvenog i gospodarskog razvitka kako bi se mogao provoditi mirovni proces koji će nositi sam sebe. Konkretno to znači, primjerice, da konačno mora biti dano na raspolaganje onih nedostajućih 20 milijuna dolara, potrebnih po podacima UN-a da bi se ljudi u Bosni u roku od dvije godine oslobodili smrtne opasnosti od mina. Kao pretpostavku za dobrovoljan povratak izbjeglica treba osigurati stvaranje radnih mjesta i stambenog prostora. Tu treba odustati od konkretizacije rokova prevencije civilnih sukoba i pregovora. Na posljetku treba spomenuti još jednu važnu točku. Da bi se bolje koordinirao rad nekih dvije tisuće nedržavnih organizacija i da bi ih se uskladilo s budućim mandatom UN-a za održavanje mira, treba poduprijeti ustroj jednog autonomnog vijeća koje bi raspolagalo s dovoljno sredstava da bi rad postao uspješniji. Tek kad vojno razmišljanje više ne bude prevladavalo među ljudima u Bosni i Hercegovini ni u međunarodnoj zajednici, nego kad se prvenstveno posvete razmišljanju o budućnosti svoje zemlje, gospodarskoj izgradnji i pomirenju, mir u Bosni i Hercegovini imat će šanse - prije ne" - drži Angelika Beer. 200257 MET oct 97