UPITNA NAGRADA FERALU

ZAGREB, 19. listopada (Hina) - Američka udruga za zaštitu novinara (CPJ) dodijelila je svoju nagradu za slobodu tiska za 1997. godinu "Press Freedom Awards" šestorici novinara, među kojima je i Viktor Ivančić, glavni urednik splitskog Feral Tribuna. Nagrade će biti svečano uručene 23. listopada u New Yorku, u nazočnosti i uz aktivno sudjelovanje vrlo uglednih američkih novinara. Priznanja su, kaže se u obrazloženju, dodijeljena "novinarima koji su svojom hrabrošću omogućili neovisno novinsko izvješćivanje i iznošenje stajališta unatoč mogućem uhićenju, zatočenju, provođenju nasilja nad njima i njihovim obiteljima te prijetnjama smrću".#L# Činjenica da je jedan hrvatski novinar počašćen prestižnom međunarodom nagradom u Hrvatskoj bi nesumnjivo izazvala veliko zadovoljstvo da se ne radi o kontekstu koji je za našu zemlju i za naš medijski prostor upitan. Iz argumenata kojima je zaklada obrazložila dodjelu pojedinih nagrada razvidno je naime da se Ivančić našao u društvu pravih novinarskih mučenika. Nigerijska urednica Christine Annayanu odslužuje 15-godišnju zatvorsku kaznu zbog "otkrivanja vladinih manevara protiv svojih političkih protivnika". Dvojici tajvanskih novinara, Y. Chanu i S. Ching- liangu prijete teške sudske kazne zbog objavljivanja materijala o pokušaju utjecaja tajvanskog kapitala na izbor predsjednika Clintona. Ruska televizijska novinarka J. Masyuk provela je 100 dana kao talac u čečenskom zarobljeništvu, a F. Neruda, urednik vodećeg neovisnog lista Obale Bjelokosti, bio je "uhićen, fizički napadan i … osuđen na dvije godine zatvora… a na uredništvo mu je /prije dvije godine/ bilo bačena zapaljiva bomba". U 1996. godini u svijetu je ubijeno 46 novinara pri obavljanju svog posla, 372 su uhićena, a više stotina bilo je izloženo raznim oblicima progona i maltretiranja. Uz te osobe s prve linije borbe za slobodu tiska, ovogodišnje memorijalno priznanje za životno djelo kao pobornik "najviših načela profesionalizma i neovisnosti" dobio je i poznati urednik američke TV-postaje ABC Ted Korper. Uklapanje Viktora Ivančića u krug novinara s mučnim iskustvima CPJ je obrazložio time što Feral "nastavlja oštro i nepokolebljivo pratiti hrvatsku politiku i nemilosrdno izvještava o zlodjelima, istodobno se boreći protiv presude za rušilačku klevetu i protiv prijetnji smrću". Upravo glede prijetnji smrću u širem se obrazloženju CPJ-a navodi da ih je "osoblje Ferala primilo kao odgovor na objavljivanje, u broju od 1. rujna, intervjua s bivšim hrvatskih policajcem /Bajramovićem/ koji je priznao ubojstva mnogih Srba za vrijeme hrvatskog rata za nezavisnost". To je "Feral istaknulo kao jednu od najhrabrijih novina u Istočnoj Europi, te iskazalo njegovu ulogu među nekoliko novina izvan državne kontrole koje se usuđuju izvještavati o događajima što ih službeni tisak ignorira". U dodatnim informacijama američka udruga CPJ, koja je u povodu anonimnih telefonskih prijetnji uredništvu Ferala u rujnu pokrenula jednu od svojih "Akcija apela", odaje priznanje splitskoj policiji da je u povodu prijetnji bila vrlo kooperativna i obećala da će bdjeti nad sigurnošću lista. Kao daljnji primjer profesionalne hrabrosti Ferala američka organizacija navodi članak o Jasenovcu pod naslovom "Kosti u mikseru", nakon kojeg je slijedila kaznena tužba za klevetu Predsjednika Republike, uz prijetnju 6 mjeseci do tri godine zatvora. Prvostupanjska presuda bila je oslobađajuća, no CPJ smatra da je nakon žalbe državnog odvjetnika i vraćanja predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje prijetnja ostala otvorenom. Ostaje ipak dojam da je dodjela američke nagrade manje izazvana nekim svježim pritužbama na slobodu djelovanja medija u nas, a više općom slikom koja je stvorena o odnosu hrvatskih državnih tijela, pa i šire hrvatske javnosti, spram pojava kritičkog izražaja. Pri tome se na području zakonodavstva pogotovo upozorava na kažnjivo djelo klevete petorice najviših državnih dužnosnika te dva amandmana u kaznenom zakoniku koji, ako se ustanovi da se radi o svjesnom vrijeđanju osobe, predviđa zatvorsku kaznu od 6 mjeseci do tri godine zatvora. Taj se podatak o zatvorskoj kazni "do tri godine zatvora" pojavljuje i u obrazloženju odluke CPJ-a o ovogodišnjim nagradama ,dok je u međuvremenu prihvaćanjem novoga hrvatskog kaznenog zakona (primjenjivat će se od 1. siječnja 1998.) kao kazna za uvredu (u tisku) predviđena "novčana kazna ili kazna do 6 mjeseci zatvora", a za klevetu "novčana kazna ili kazna jedne godine zatvora". To vrijedi i za djela protiv časti i ugleda pet najviših dužnosnika za koja kazneni postupak pokreće državni odvjetnik po prehodno pribavljenoj suglasnosti tih osoba. Pritom novi Kazneni zakon RH isključuje protupravnost tih kažnjivih djela kada su počinjena (i) "…u novinarskom poslu…", ako "iz načina izražavanja i drugih okolnosti jasno proizlazi da se ne radi o ponašanju koje je imalo za cilj naškoditi nečijoj časti ili ugledu". U oba slučaja riječ je i o kažnjivim djelima koja poznaje i veći broj zakonodavstava drugih demokratskih zemalja. No američka udruga smatra da su da su ona načelno neprihvatljiva i suprotna vrijednostima demokratskog društva, a podsjeća da za svoju pisanu riječ nijedan novinar u nijednoj demokratskoj europskoj zemlji već dugo nije u otišao u zatvor. Srećom, nije ni u demokratskoj Hrvatskoj, a niti je neki sud još nekom novinaru izrekao zatvorsku kaznu. U američkoj slici o Feral Tribunu, sudeći po dokumentaciji CPJ-a, pojavljuje se više tvrdnja o uznemiravajućim nastupima državnih tijela, odnosno njihovoj nedovoljnoj angažiranosti u obrani zakonitosti. Tako se spominje javno spaljivanje Ferala u Splitu u lipnju 1995., uz prigovore o policijskoj pasivnosti. Kao pojave koje nisu spojive s načelima slobode tiska navode se i dva slučaja policijskih posjeta Feralu, u svibnju 1996. te u svibnju 1997. kada je zabilježen i posjet osobe koja se izdavala za službenika SZUP-a u privatan stan novinarke Ferala Heni Erceg. Sve je to shvaćeno kao pritisak i zastrašivanje uredništva, dok je MUP RH priopćio kako su dvojica policijaca bila u uredništvu Ferala po sudskom zahtjevu radi utvrđivanja adrese jednog od novinara, opovrgavajući istodobno da je bilo koji službenik SZUP-a došao u stan novinarke Ferala. Pokušavajući izbjeći nesporazume o naravi uvijek nepopularnih "doticaja" policije i novinara, hrvatsko se državno odvjetništvo u prikupljanju informacija odlučilo ne služiti policijskim tijelima, nego takve predistražne radnje prije procjene o eventualnom pokretanju postupka povjeriti sudu, tj. istražnom sucu. Među mjerama koje su se u svezi s Feralom predbacivale hrvatskim vlastima bila je i odluka sredinom 1994. da se taj tjednik ne oslobodi poreza na promet, kojeg je inače oslobođena većina hrvatskih publikacija. U ožujku 1995. Ustavni je sud Hrvatske međutim odluku proglasio neustavnom pa je Feralu od tada opet priznata porezna povlastica. Drugim riječima, lista konkretnih zamjerki i kritika koje su se upućivale Hrvatskoj u svezi s Feralom daleko je od slike mučenika, a dio se svodi i na pojedinačne i nepovezane slučajeve. Ipak, svaki čin koji dovodi u pitanje slobodu medija, bez obzira na to što i kako oni pisali, zabrinjava i traži dolične protumjere. To vrijedi za mirnodopske sredine s dugom demokratskom tradicijom, ali i za mladu i ponegdje neuhodanu hrvatsku demokraciju. Zlatno je pravilo demokracije da se na pero odgovara perom. "Novinari dobitnici ove nagrade dovodili su se u osobnu i političku opasnost zauzimajući se za najviše standarde svoje profesije", rečeno je pri objavljivanju odluke o ovogodišnjim nagradama CPJ- a. Nagradu Feralovu glavnom uredniku (ovo je četvrta međunarodna nagrada Feralu) moglo bi se zato tumačiti ne samo kao priznanje za određen kvantum neugodnosti koje je imao, nego i za njegov tip uredničke politike kao modela, kao odabir uzora koji bi hrvatsko novinarstvo trebalo slijediti. Tu stvari postaju daleko složenije i ozbiljnije jer u Feralovoj praksi ima podosta upitnog kad se ona promatra polazeći od kriterija profesionalnih novinarskih standarda. Sadržajna analiza Ferala pokazuje, primjerice, kako je satirički dio lista bio do te mjere usmjeren na osobu predsjednika Tuđmana da je on u ulozi negativnog heroja postao više "zaštitnim znakom" tog tjednika, nego što bi se tu moglo govoriti o hrabrosti u izboru predmeta satire. O ukusima se ne raspravlja , ali nadalje, pojedine su obrade Feralove satire bile stvarno ispod svake etički prihvatljive razine. U ozbiljnom su dijelu Feraalovih stranica pretezali optužujući tekstovi o visokim državnim dužnosnicima, vladi i osobno predsjedniku Tuđmanu ili članovima njegove obitelji, dočim su druge osobe i pojave, uključujući dužnosnike oporbenih stranaka, zastupljene u vrlo malom broju. Naravno, programsko usmjerenje svakog glasila pitanje je vlastitog i slobodnog izbora, ali krajnje zabrinjava kada Feral Tribune ne poštuje načelo "neka se čuje i druga, ili protivna strana". Odgovora ili reakcija po načelu neka se čuje i druga strana gotovo da i nije bilo. Jednako tako, redakcija često, nakon što bi otvorila neku od osjetljivih tema, nije u pravilu pokušavala ozbiljnije i potpunije u više relevantnih smjerova istraživati točnost činjenica. Osobe koje su izložene optužujućoj kritici nisu ni na koji način konzultirane ni prije, a ni poslije objavljivanja teksta. Gotovo sva reagiranja ili demantiji na Feralove tekstove objavljivana su putem drugih hrvatskih glasila, a ne i u Feralu. Izgleda da ih mnogi tom tjedniku i ne upućuju. Neka reagiranja koja su mu upućena nisu objavljena, a iz reagiranja u drugim medijima Feral gotovo nikad nije nalazio ništa vrijedno što bi sam mogao prenijeti svojem čitateljstvu. Za rješenje konfliktnih situacija u javnosti i u informiranju prokušano je sredstvo dijalog, kojega je u hrvatskim medijima, nažalost, još premalo. U slučaju Ferala takva je komunikacija, čini se, dvostrano prekinuta ili se uredništvo dijaloga i samo odreklo. U odsutnosti takvog uobičajenog dijaloga podneseno je mnogo sudskih tužbi protiv Ferala, što se onda tumači kao dokaz represivnosti i neslobode medija. Na to se nadovezuje i najava Feralovih urednika da će po modelu građanske neposlušnosti bojkotirati pravosudne postupke (iako je u dva najzapaženija slučaja rezultat za Feral pozitivan), što je svojevrstan izazov sudskoj vlasti da primijeni kazne. Sav apsurd situacije bio je vidljiv u slučaju državnog odvjetnika koji je u srpnju 1996. poslao Vijeću časti društva novinara pismo s demantijem jednog teksta objavljenog u Feralu ("Sud popio čišćenje"), tražeći da se ispita odgovornost glavnog urednika Ivančića zbog povrede profesionalnih mjerila, načela i normi Kodeksa časti hrvatskih novinara. Ocjenjujući međutim da je državni odvjetnik prethodnim objavljivanjem tog pisma iskoristio "svoj nedvojben utjecaj za jednostrano nametanje svojih procjena i mišljenja", novinarski sud časti uputio je državnog odvjetnika da postupi " u skladu s normalnim slijedom mogućih koraka"; da prvo zatraži ispravak, a onda, ako ne bude zadovoljan, upotrijebi (…)" i stručnu i zakonsku pomoć ovlaštenih istražnih tijela", tj. uputio ga je na mjere represije. A iz cijele te javne prepiske između novinarskog suda časti i državnog odvjetništva Feral,koji je bio u temelju spora,nije objavio ništa. Zbog svega navedenog ne bi se trebalo čuditi što Feralova uređivačka politika u hrvatskoj javnosti izaziva dosta prosudbi koje su suprotne onima što su prevagnule u američkom izboru uzora borbe za novinarsku slobodu. Bilo bi u interesu demokratskog ozračja u javnom informiranju da uredništvo Ferala u svojem pristupu kritičkom novinarstvu shvati tu nagradu kao poticaj za dosljedno pridržavanje osnovnih standarda novinarske profesije. (Hina) re 191135 MET oct 97