NJEMAČKA/FAZ - REISSMUELLER O PODRUČJU BIVŠE YU

Ž4=NJEMAČKA Ž1=FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG Ž2=13. X. 1997. Ž3=Misli li Zapad ozbiljno? "Već dvije i pol godine Amerika vodi glavnu riječ na području na kojem se nekada nalazila komunistička Jugoslavija. Sasvim opravdano. Naime, upravo je Amerika - a ne Europa - omogućila Hrvatskoj da vrati područja koja su joj oteli Srbi; upravo je Amerika nametnula prekid rata u Bosni i Hercegovini i ostvarila daytonski mirovni sporazum. Da nije Amerike, u Bosni danas ne bi bila ni Međunarodna postrojba SFOR. No, američka politika prema toj državi koleba se pod pritiskom promjenjivih unutarpolitičkih interesa. Bosna se u Washingtonu vrlo često upotrebljava u unutarpolitičke svrhe - koriste je i predsjednik Clinton i Kongres. Računice svjetske sile prepliću se s moralnim porivima. Velika Britanija i Francuska još se nisu odrekle duboko ukorijenjenog prosrpskog stajališta koje neprekidno rezultira naklonjenošću agresoru i nenaklonjenošću žrtvi. Bonn nastoji povezati europsku solidarnost s Parizom i Londonom sa zalaganjem za razum i pravdu na terenu. Takva politika rezultira, između ostalog, i zastranjenjima. Kako su sve te konstelacije snaga dosada utjecale na regiju s najopasnijim napetostima u Europi? Zapadne sile ne uspijevaju se jasno orijentirati u Srbiji. Pregovaraju s Miloševićem kao s regionalnim čimbenikom reda, oglušujući se na naznake iz Den Haaga da Milošević spada pred sud za ratne zločince. Zapadne sile jako cijene Miloševića zbog potpisivanja Daytonskog sporazuma i pružanja manje potpore 'Republici Srpskoj' nego u vrijeme rata. Zapad ne želi vidjeti da Srbija na to područje još uvijek usmjerava novac, benzin, vijesti - u protivnom 'Republika Srpska' ne bi mogla čak ni bijedno životariti. Miloševiću je u prilog pripisano i prihvaćanje polagane reintegracije istočne Slavonije u sastav Hrvatske. Nije li jugoslavenski predsjednik državnik mira? Doduše, kada oporba izađe na ulice Beograda zbog krivotvorenja izbora, zapadne vlade zahtijevaju od Miloševića izborne ispravke, osuđuju upotrebu policijskih palica protiv prosvjednika. Nakon ispravke izbornih rezultata Zapad ponovo šuti. Agresora potvrđenog na izborima zapadne vlade smatraju prihvatljivim partnerom. U provođenju takve politike ohrabruje ih spoznaja da srpska oporba ne zaslužuje u punoj mjeri povjerenje. Prilike na Kosovu - nalik na one u Južnoj Africi iz vremena apartheida - za zapadne su vlade povod samo za neultimativne zahtjeve: Miloševiić mora obnoviti autonomiju Kosova koju je ukinuo i vratiti većinskom albanskom stanovništvu njegove škole. Činjenica da jugoslavenski predsjednik sve te zahtjeve odbija ili prihvaća ali ne provodi u djelo ne rezultira odlučnom promjenom u politici. Nitko ni ne pomišlja na prijetnju podvrgavanjem Kosova europskom protektoratu. Zapadne sile zainteresirane su samo za sadašnjost - i već je taj interes previše kratkovidan. Njihov pogled još manje seže u budućnost. Ne pitaju što bi se moglo očekivati od Miloševićeve Srbije koja je obnovila svoje snage. Bilo ih je lako nagovoriti da Milošević nikada nije bio uvjereni velikosrbin da je zainteresiran samo za vlast. Biografija ne pruža dostatnu osnovu za takvo tumačenje njegove osobe. No, čak i da je tako, ne bi li trebalo očekivati da čovjek koji je na kraju izgubio već dobiveni osvajački rat želi ipak dobiti izgubljeno? Zar itko na Zapadu uistinu vjeruje da će silnik Milošević ikada prihvatiti vladavinu demokracije i prava ne budu li ga na to prisilile okolnosti? Milošević ni danas ne mari za pravo - izborni su rezultati po njegovoj zapovijedi krivotvoreni. U Bosni i Hercegovini zapadne sile i dalje inzistiraju na daytonskoj podjeli koja je napadaču dodijelila 49 posto teritorija. Gospođu Plavšić smatraju obećanjem srpskog sudjelvanja u obnovljenoj državi. No, gospođa Plavšić nije jednoglasno prihvaćena među bosanskohercegovačkim Srbima. Milošević ne želi ni čuti za nju. Čak i ako se nametne u 'Republici Srpskoj' - zar će uz pomoć nekadašnje ratne huškačice biti moguće obnoviti Bosnu i Hercegovinu u kojoj će ostali narodi moći sigurno i dostojanstveno živjeti? Međunarodna postrojba SFOR sigurno će ostati u Bosni i nakon lipnja 1998. g. Možda će pod njezinim okriljem nastati Bosna i Hercegovina koja zaslužuje naziv države. Danas daleko veći broj pokazatelja upućuje na zaključak da će angažman prerasti u privid, izgradnju prividnih institucija koje će se prividno konzultirati a povremeno i donositi prividne odluke. Nije izvjesno čak ni hoće li Muslmani i Hrvati ostvariti 'federaciju' koju im je nametnula Amerika. Muslimani u Bosni i Hercegovini postupno jačaju - ponajprije u vojnoj sferi. Slabi Hrvati zbijaju redove i oslanjanju se na Hrvatsku što više mogu. Zapadne sile ne žele preuzeti odgovornost za Bosnu i Hercegovinu. Povremeno to ipak čine pod pritiskom okolnosti. Što češće, to bolje. No, vojne snage ne sežu dovoljno daleko a njihove su akcije samo djelić mozaika. Odmah nakon završetka rata bilo je moguće uz pomoć tih snaga ostvariti odlučujuće rezultate u prilog vitalnoj Bosni i Hercegovini i njezina tri naroda", dodaje na kraju komentara Johann Georg Reissmueller. 140324 MET oct 97