SLOVENIJA - DELO - VANJSKA POLITIKA - 11. X.

Ž4=SLOVENIJA Ž1=DELO Ž2=11. X. 1997. Ž3=Preko čizme i šahovnice "Već smo navikli da svaki ministar vanjskih poslova odmah po dolasku u Gregorčičevu na vrh popisa vanjskopolitičkih prioriteta uvrsti uređenje odnosa s Hrvatskom. Za razliku od svojih prethodnika, dr. Boris Frlec je taj dossier označio kao prvu zadaću diplomacije i prvi uvjet za brzo uključivanje Slovenije u Europsku uniju. Misli li ozbiljno? Gustoća i ton upozorenja koja dolaze iz kompetentnih bruxelleskih redova stvaraju dojam da izjava prvog slovenskog diplomata možda ipak prelazi uobičajenu političku slatkorječivost. Dolazi li poslije nespretnog Peterlea, neodlučnog Kračuna i dva mandata Thalera, nespremnog za rizik - baš nijedan nije mogao pomaknuti razvikanu Drnovšekovu ukočenost glede Hrvatske - šef diplomacije koji misli ozbiljno i koji će zagristi u 'probatio diabolica'? Slovensko-hrvatski dossier nije ni vražja kušnja niti je nerješiv. Višegodišnje tapkanje na mjestu u većoj je mjeri izraz nesposobnosti država koje nisu znale pronaći način za popravljanje političkog i gospodarskog ozračja kao činjeničnih ograničenja. Pretpubertetni susjedi, opsjednuti samima sobom i traumama minulog suživota pod jugoslavenskim krovom, isprva nisu ni znali dobro kakav odnos - poluhladan ili nešto više - zapravo žele; možda je dobro što za više od šest godina samostalnosti opširnom popisu neuređenih pitanja nisu dodali nijedno novo. Pa iako dogovaranje sa Zagrebom nije bilo ni jednostavno ni ugodno, priznajemo da je nezainteresiranost bila uzajamna i držanje više obilježeno taktiziranjem nego ozbiljnim pregovorima i da smo svjesni da nas susjedi postavljaju pred gotov čin - nedvojbeno je točno da je utržak višegodišnjeg dijaloga siromašan. Popis neobavljenih zadaća među kojima su najproblematičnija međudržavna pitanja, recimo granica, dugačak je i tereti Sloveniju. Malo je onih koji vjeruju da je za stanje stvari kriva isključivo južna susjeda. I nismo previdjeli da je ovdašnja politika o toj istoj temi često govorila s tonom bezbrižnosti kojom ljudi razgovaraju o vremenu. Je li ovoga puta ispod pokožice blagozvučnih izjava nešto više od zavođenja obećanjima? Premijer Drnovšek je izbor novog šefa diplomacije popratio najavom da stiže razdoblje intenzivnog uređivanja odnosa s Hrvatskom. A prvi uvjet za to je politička volja na najvišoj razini. Zna se da su bilateralni pregovori dosegli rub diplomatskih vještina. Iz kuloara se čuje da vladina koalicija svojom neodlučnošću ne bi smjela ometati ono što je u međudržavnom dijalogu postignuto u diplomaciji. Izvješće povjerenstva za granicu, predočeno političkom kolegiju vlade, je Frlec, koji je sudjelovao na sastanku još kao ministarski kandidat, ocijenio kao obećavajuće. Točno. Plod usklađivanja slovenskog i hrvatskog prijedloga o kopnenoj granici je određivanje pretežnog dijela 670 kilometarske granice. Ostao je još dobar desetak prijepornih točaka od kojih se većina može riješiti pregovorima; samo za četiri (među ostalima Trdinov vrh, Mura) potrebna je politička odluka. Pitanje, upućeno vladi, kako pregovarati dalje - mogućnosti su: ustrajanje na vlastitim stajalištima, približavanje suprotnih stajališta ili traženje rješenja koja bi bila pravedna za obje strane - ostalo je bez odgovora. U koaliciji, pokraj Drnovšeka, ionako nespremnog da se uhvati s tom vanjskopolitičkom temom koja je istodobno i unutarnjepolitički osjetljiva, dodatni je teret SLS. Stranka koja je već pri izmjeni članka 68. morala progutati previše 'knedla', vrlo je prijemljiva za maksimalistička stajališta u skladu s kojima je tako reći sve što je manje od granice na Mirni, nepotrebno popuštanje Hrvatima. Za raspoloženje u vladi i Podobnikov način mišljenja glede uređenja odnosa na južnoj granici, rječita je pojedinost odgađanje ratifikacije malograničnog sporazuma. Politika nas uvjerava da se radi samo o proceduralnom zapletu. Neće biti tako. Dok slovenska strana razmišlja o potvrđivanju dogovora s kojim bi najviše dobila baš ona (među ostalim ribolov naših ribara na velikom dijelu hrvatskog akvatorija), podpredsjednika vlade muči mora kad mu pune uši strahovima da bi sporazum mogao prejudicirati međudržavnu granicu. Podobnik je ovoga puta doduše popustio ali nije se pomirio, komentiraju promatrači. Pri opsjednutosti te vrste osjetljivo granično pitanje je teško rješivo, posebno ako se radi o najzahtjevnijem čvoru, Piranskom zaljevu. Put do spoznaje koja su očekivanja realna i gdje je moguć prostor za kompromis, za neke će biti dug. I za političare koji opskrbljuju struku svojim vlastitim projektima za određivanje morske granice. A i za javnost koja ima hrpu iluzija. Je li ona primijetila da se negdje između izgubilo pozivanje na cjelovitost zaljeva i da se sada većinom spominje samo još slobodan pristup slovenske strane međunarodnim vodama? Nema velike dvojbe da je cjelovitost zaljeva samo pobožna želja, najvjerojatnije neostvarljiva pravnim putem a možda ni tihom diplomacijom. Realna mogućnost za kompromis je u oživljavanju takozvanog mariborskog prijedloga predstavljenog rujna 1995. u prigodi susreta Drnovšek-Valentić koji je približio stajališta obiju strana na razgraničenje približno 270 metara od hrvatske obale. To je bilo spomenuto i za posjeta ministra vanjskih poslova Granića Ljubljani u travnju. No Drnovšekov je problem kako takvu morsku granicu prodati javnosti kad su je cijelo vrijeme uvjeravali da su slovenski aduti izvrsni. Kako postupati sada kad je očito da je ono najviše što bi slovenski pregovarači istržili, zapravo najmanje što bi Slovenci bili spremni prihvatiti? Ne obazirući se na škripce politike, stručni diskurs nije tako dalek kako se možda čini. S one strane granice zacijelo nisu sasma bez sluha za slovenske argumente. Nakon što je Zagreb dugo ustrajao na crti po sredini Piranskog zaljeva, Ljubljana se pozivala na povijesnu činjenicu da je naime zaljevom upravljala, nadzirala ga i koristila slovenska strana, zbog čega je crta jednake udaljenosti neprihvatljiva, i u hrvatskom se stručnom povjerenstvu za granice može primijetiti mekša linija. Dr. Ibler je javno spominjao mogućnost razgraničenja po kojoj bi oko dvije trećine zaljeva pripale Sloveniji a manji dio Hrvatskoj, jer pravedno je da prikraćena država dobije više. Takva stajališta daju naslutiti da bi susjeda mogla pristati na bilo što što je manje od cijelog zaljeva; dakako, uz neke druge 'inicijative', možda veći poticaj gradnji cesta, pa i onih koje za Sloveniju nisu prioritetne; Zagreb neće sasma popustiti pa i zato što se boji presedana koji bi mogao važiti i za slučaj Prevlake. A arbitraža? Drnovšek to sve češće spominje iako je možda najviše namijenjena unutarnjepolitičkoj, možda čak koalicijskoj uporabi. No ako premijer ozbiljno misli uključiti međunarodnoga suca, vjerojatno mu je više stalo do prebacivanja odgovornosti na trećeg nego do ishoda. Prijenos prijepora na arbitražu, posrednike ili takozvane dobre usluge su, istina, ustaljeni oblici uređivanja međudržavnih zapleta, no samo kada su iscrpljene sve mogućnosti dvostranih pregovora. Ovdašnja struka među međunarodnopravnim argumentima Slovenije spominje načela 'ut possidetis' (provedbu jurisdikcije u zaljevu), pravednosti (zbog zemljopisne prikraćenosti) i poziva se na neka rješenja iz međunarodne prakse (prijepor iz sredine 60-tih godina između SR Njemačke i Danske i Nizozemske) koja bi mogla biti uzor za određivanje slovensko-hrvatske morske granice. Nadati se da raskorak u stajalištima onoga dijela pravnih stručnjaka koji prisežu da su slovenski argumenti dobri te onih diplomata koji govore da nisu loši, postoji samo u tumačenjima; i da se ne radi o nečemu većem od razlike između optimistične i pesimistične prosudbe. I u odnosu na pitanja Ljubljanske banke, drugog gordijskog čvora iz poglavlja neriješenih slovensko-hrvatskih odnosa, predsjednik vlade ne isključuje arbitražu. Dug banke hrvatskim štedišama preplet je pravnih pitanja, psiholoških učinaka i političkih razmišljanja. Budući da se radi o višeslojnosti državnoga interesa, gospodarskih motiva LB, pitanja terećenja domaćih poreznih obveznika i još ponečega, većinsko stajalište je da financijski dossier treba urediti u okviru nasljeđa. Zagreb prihvaća tezu da se taj dio obveza spram hrvatskih štediša koje su prenijeli u svoj javni dug, istjera od SRJ. Slovensko stajalište da se većinu duga može urediti u okviru sukcesije, dakako je zakonito. Posebno je pitanje koliko je to pragmatično. Rješenje čvora pitanja koji se odnose na LB, povezano je naime sa slovenskim društvenim imetkom s one strane granice koji ni izdaleka nije zanemarljiv a Hrvati su ga spretno - za razliku od Srba - blokirali i onemogućili vlasničko raspolaganje. Za slovensku je stranu to mrtvi kapital koji, usput, brzo kopni. I očito je da službeni Zagreb misli smrtno ozbiljno kad odgađa već odavno usklađeni imovinsko-pravni sporazum do vremena kad će Ljubljana barem djelomično popustiti pri LB. Povrat deviznih uloga je dakle zbilja šira tema od bilateralne, pa ipak je umjesno pitanje ne oklijeva li politika previše. Slovenska javnost ne bi podnijela povrat dijela izgubljenog novca hrvatskim štedišama? A ako se vratimo arbitraži, odluka za nju je u slučaju LB vjerojatno povezana s još više rizika nego glede granice. Dossier Hrvatska dosad je slovio kao onaj skliski diplomatski teren koji je za politiku povezan s previše rizika i s premalo očekivanog odobravanja javnosti, nenavikle na takve kompromise. Korisnost uređenja međususjedskih pitanja koja državi bez specifične težine na međunarodnoj pozornici donose vjerodostojnost i otvaraju joj vrata na zapad, ostala je previđena. Možda će izričaj bruxelleskih dužnosnika da put u Europsku uniju ne vodi samo preko čizme nego i preko šahovnice, prisiliti Drnovšeka na odlučivanje, otrijezniti Podobnika i izazvati Frleca" - piše Saša Vidmajer. 130250 MET oct 97