DNEVNI PREGLED 197 13. LISTOPADA 1997.

BRITANSKI RADIO - BBC 12. X. 1997. Pregled tiska Britanija i britanski tisak još uvijek nisu zaboravili Dianu, princezu od Walesa i njezinu pogiblju zajedno s njezinim bliskim prijateljem Dodijem Al-Fayedom. Međutim današnja izdanja britanskih novina nalaze različite povode zašto pišu o Diani. Dok 'The Independent' govori o različitim glasinama kako je i zašto poginula princeza, jutrošnji 'The Observer' objavljuje tekst o prihodima fonda koji je osnovan u znak sjećanja na Dianu. 'The Observer' predviđa kako će ova fondacija nazvana 'Diana Memorial Found' skupiti stotinu milijuna funti. Očekuje se kako će polovina ove svote biti prikupljena prodajom albuma pod nazivom 'Diana' na kojem će, između ostalih, nastupiti George Michael, Annie Lenoux, Paul McMartney, Spice Girls, U2, Luciano Pavarotti, Brian Ferry i drugi. Kako piše 'The Observer' ovaj će album biti mješavina starih i novih pjesama. Album će se naći u prodaji idućeg mjeseca. Pjesma Eltona Johna 'Svijeća ne vjetru' koju je on izveo na pogrebu princeze od Walesa već je u prodaji i ruši sve rekorde. Očekuje se kako će samo ova pjesma za fundaciju prikupiti 50 milijuna funti. Dosad su premašena sva očekivanja i trenutačno se svakoga tjedna proda preko 3 milijuna primjeraka. Dosad je prodano 26 milijuna i tako već sada predstavlja drugu najtiražniju pjesmu u povijesti. Međutim vjeruje se kako će 'Candel in the Wind' prestići najprodavaniju pjesmu svih vremena, Crosbyevu 'White Chrismas'. Predstavnici fundacije princeze od Walesa izjavili su kako će početkom iduće godine početi s raspoređivanjem novca raznim humanitanim organizacijama. 'The Independent' piše kako je arapski svijet opsjednut princezom Dianom i razlozima zašto je ona poginula. U Egiptu je izašlo već šest knjiga koje govore o raznim urotama. Naslov jedne od knjiga glasi 'Je li Diana umrla kao Muslimanka'. Autor tvrdi da čak i ako Diana nije prešla na Islam, ona je to namjeravala učiniti i to je uznemirilo britansku kraljevsku obitelj koja je, kako tvrdi autor, onda naložila britanskoj tajnoj policiji da pronađe rješenje za problem koji se zove Diana. 'The Independent' piše kako je Egipat osobito osjetljiv kada se govori o smrti princeze jer je Dodi Al-Fayed koji je poginuo zajedno s njom Egipćanin. Jedna od knjiga čiji je naslov 'Tko je ubio Dianu' odgovor odmah donosi u podnaslovu - 'Na zapovjed dvora.' The Independent piše kako Egipćani Dianinu smrt objašnjavaju strahom Britanaca tako što bi Diana nagovorila svoje sinove da postanu Muslimani, čime bi se islamizirala britanska kraljevska obitelj. U Egiptu se već priprema snimanje dva filma o Diani i Dodiju, kojeg bi, kako piše 'The Independent' mogao glumiti u svijetu najpoznatiji egipatski glumac Omar Sharif. Gotovo sva nedjeljna izdanja pišu o sutrašnjem posjetu britanskog premijera Tonya Blaira Sjevernoj Irskoj i vjerojatnom s Jerryem Adamsom, čelnikom stranke Sinn Fein, za koju se drži da je političko krilo IRE. 'The Daily Telegraph' pod naslovom 'Nemoj se još uvijek rukovati s Adamsom' prenosi poruku konzervativaca koji misle kako je za to još uvije prerano. Ako do rukovanja zaista dođe, to će biti prvi susret jednog britanskog premijera sa predstavnicima Sinn Feina od 1969. godine. 'The Independent' piše o istoj posjeti pod sličnim naslovom, ali bez ikakvog upozorenja 'Blair ide na rukovanje sa Jerryem Adamsom'. 'The Independent' piše kako je Blair i pored kritike konzervativaca odlučan da nakon primirja koje je objavila IRA tretira gospodina Adamsa kao sve druge čelnike stranaka. 'The Observer' o IRI piše u svijetlu odluke Sjedinjenih Država da IRA-u ne stavi na svoj spisak terorističkih organizacija. Kako to 'The Observer' kaže u uvodniku, 'jedan je čovjek za nekoga terorista, za drugog borac za slobodu'. Međutim, mišljenje koje se poštuje kada se govori o novcu i utjecaju je mišljenje Bijele kuće i američkog State Departmenta. Među organizacijama koje su se po prvi put našle na ovoj listi su tamilski tigrovi, što je razveselilo vladu Sri Lanke, zatim kašmirski separatisti u Indiji. Od organizacija i pokreta koji su se već nalazili na američkoj crnoj listi nalaze se dvije židovske i osam palestinskih, od kojih 'The Observer' izdvaja Hamas i Hezbolah kao najpoznatije. Članovi svih ovih organizacije ne mogu ući u Ameriku, ali što je još važnije zakon zabranjuje američkim građanima davanje novca tim organizacijama. 'The Independent' na naslovnici donosi rezultate svog istraživanja po kome većina Britanaca želi legliziranje marihuane. 'The Independent' tvrdi kako čak 80 posto ispitanika želi da se olabave zakonske odredbe o marihuni. 45 posto želi leganu uporabu marihuane u medicinske svrhe dok 35 posto želi zakonito uživanje marihuane u t.zv. rekreacione svrhe, piše nedeljni 'The Independent." *** Trećeg i posljednjeg dana njihovog boravka u Hrvatskoj tročlano izaslanstvo nadzornog odbora parlamentarne skupštine Vijeća Europe sastalo se u Zagrebu s hrvatskim predsjednikom Tuđmanom. U hrvatskim medijima pak brojne su reakcije na govor kojeg je predsjednik Tuđman iznio na savjetu Vijeća Europe koji je jučer okončan u Stasbourgu. Iz Zagreba izvještava Maroje Mihovilović. "Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman primio je danas delegaciju izvjestitelja odbora za nadzor parlamentarne skupštine Vijeća Europe koju predvodi Guido de Marco, a koju čine još Gunar Janson i Hanna Suchotcka. Ona je stigla u Hrvatsku da vidi kako Hrvatska, godinu dana nakon primanja u Vijeće Europe, sprovodi odredbe te europske organizacije. Delegacija je stigla u petak, sastala se s predstavnicima parlamentarnih stranaka, predstavnicima medija, bila je u Ministarstvu vanjskih poslova, u sjedištu hrvatske Vlade. Boravila je u Vukovaru, a danas je bila i u Petrinji. O sastanku delegacije sa predsjednikom Tuđmanom Ured Predsjednika izdao je kratko priopćenje u kojem tvrdi da su izvjestitelji Vijeća Europe izvjestili Tuđmana o utiscima koje su stekli tijekom dosadašnjeg posjeta te su ustvrdili, tvrdi se u propćenju, da je Hrvatska na dobrom putu. Tuđman je članovima delegacije, kaže se u tom priopćenju, izrazio uvjerenje da su stekli objektivniju sliku o Hrvatskoj jer se ponekad zaboravlja da je Hrvatska unatoč izlasku iz komunističkog sustava i agresije kojoj je bila izložena već postigla mnogo na svim područjima iz djelokruga Vijeća Europe. Tu je misao predsjednik Tuđman uostalom izrekao i u svom govoru jučer u Strasbourgu sudionicima summita Vijeća Europe kad je iznio razne stvari koje je Hrvatska dosad napravila te dodao: 'Razumije se, svjesni smo da još mnogo toga treba uraditi, ali hrvatska javnost s čuđenjem i negodovanjem doživljava jednostrano i negativno prikazivanje stanja i prilika u demokratskoj Hrvatskoj'. Po Tuđmanovim tvrdnjama međutim ta se situacija popravlja, barem bi se to moglo zaključiti iz njegovih riječi na konferenciji za štampu za predstavnike hrvatskih medija jučer u Strasbourgu. On je njima rekao da je u nizu bilteralnih susreta koje je imao u Strasbourgu došlo do izražaja uvažavanje međunarodnog položaja i dosljednosti hrvatske politike u odnosu na aktualna pitanja vezana za mirovni proces i općenito krizu u Bosni i Hercegovini. On je govorio o kraju mandata UNTAES-a 15. siječnja te o mijenjanju američke politike prema Bosne i Hercegovini kao značajnim postignućima dosljednje hrvatske politike u posljednje doba. On je izjavio da su nesporazumi sa Sjedinjenima Državama prevladali, da je došlo do približavanja odnosno usaglašavanja stavova sa Washingtonom. Posebno je novinarima, i prije nego što su o tome pitali, našao za potrebno reći kako je američka politika koja je dosad inzistirala na jedinstvenoj Bosni i Hercegovini sada promijenila svoj stav te kaže da se i u Washingtonu shvaća da se rješenje za bosansku krizu treba naći na temelju Daytonskog, ali i Washingtonskog sporazuma koji predviđa konfederalne veze Hrvatske s federacijom Bosne i Hercegovine. U prvim novinskim komentarima u superlativima se piše o Tuđmanovom boravku u Strasbourgu, pa 'Večernji list' u komentaru pod naslovom 'Put u Europsku uniju' čak kaže da je upadljivo da je u svim bilateralnim susretima spominjana Hrvatska u kontekstu nastavka spremanja u ostale atlanske integracije, pa i u Europsku uniju. Hrvatska je u Strasbourgu predala dosad ratificirane dokumente Vijeća Europe no valja napomenuti da Hrvatska još nije u tom spisu ispunila sve na što se obavezala prije godinu dana. Ona još nije ratificirala dva važna dokumenta, europsku konvenciju o ljudskim pravima i konvenciju o manjinskim jezicima. Plus to u Strasbourgu je Hrvatske upozorena i to od strane američkog predstavnika Johna Shuttacka, pomoćnika ministrice vanjskih poslova za ljudska prava da se od Hrvatske očekuju novi pomaci, u prvom redu u sferi medijskih sloboda i ljudskih prave te u političkoj demokratizaciji." (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 12. X. 1997. Nacionalna federacija Amerikanaca hrvatskog podrijetla krovna je organizacija 25 hrvatskih udruga u Sjedinjenim Državama i Kanadi uključujući i Hrvatsku bratsku zajednicu. Osim što predstavlja svojih dvije tisuće individualnih članova Nacionalna federacija Amerikanaca hrvatskog podrijetla dakle zastupa i oko 2,5 milijuna Amerikanaca hrvatskog podrijetla, koliko se procijenjuje da ih živi na sjeverno-američkom kontinentu. O trenutačnim aktivnostima Nacionalne federacije Amrikanaca hrvatskog podrijetla s koordinatoricom te organizacije Drusillom Badurinom-Odonnel razgovarao je Damir Bebić. "Nacionalna federacija Amerikanaca hrvatskog podrijetla oštro je reagirala na test o veleposlaniku Sjedinjenih Država pri Ujedinjenim narodima Billu Richardsonu što je sredinom rujna objavljeno u prilogu nedjeljnog 'The Washington Posta'. U tom se tekstu spominje i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman čija je slika objavljena u društvu najpoznatijih svjetskih dikatatora kao što su Sadam Husein i Fidel Castro. Praćenje američkih medija i njihovih priloga o Hrvatskoj tek je jedna od aktivnosti NFCA, kaže nam Drusilla Badurina-Odonnel. = Trenutno se bavimo praćenjem razvoja događaja oko proširenja NATO saveza. Baš smo prije nekoliko dana prisustvovali kongresnom saslušanju državne tajnice Madeleine Albright koja je tim povodom govorila pred senatorima. Nadalje, pratimo kako se provodi mandat UNTAES-a u hrvatskom Podunavlju te razmatramo dokumente koje Ujedinjeni narodi usvajaju o tom području. Primjerice, isčekujemo novo izviješće glavnog tajnika Ujedinjenih naroda Kofi Annana o UNTAES-u što bi trebalo biti objavljeno početkom prosinca. Posebnu pažnju usmjeravamo na konačni datum povlačenja UNTAES-a iz Hrvatske odnosno zanima nas hoće li biti ikakvih promjena. Nacionalna federacija Amerikanaca hrvatskog podrijetla prati također i rad Vijeća Europe, a Drusilla Badurina-Odonnel ističe zadovoljstvo što je na ovotjednom zasjedanju te europske organizacije sudjelovao i hrvatski predsjednik Tuđman. U žiži interesa NFCA je i rad međunarodnog tribunala za ratne zločine u Den Haagu, a brojne se djelatnosti poduzimaju i na lobiranju za Hrvatsku. Od razgovora s kongresmenima i dužnosnicima američke administracije do prikupljanja novca za promoviranje Hrvatske. Kako nam je kazala gospođa Badurina-Odonnel kroz mjesec dana održat će se manifestacija na kojoj će se skupljati novac za ponovni izbor kongresmena hrvatskog podrijetla Denisa Kučinića. Gospođu Badurinu-Odonnel upitali smo što je svrha praćenje svih nabrojanih aktivnosti odnosno, što NFCA može konkretno učiniti za Hrvatsku. = Svrha promatranja je prije svega da se vidi što se događa. Pritom pratimo razne medije, od Interneta i novina do radija i televizije. Nadalje šaljemo materijale na adrese tisućama naših članova te podržavamo i promoviramo hrvatske projekte. Kako je naglasila gospođa Bardurina-Odonnel NFCA i te kako surađuje s predstavnicima hrvatske Vlade u Sjedinjenim Državama, posebice s veleposlanikom u Washingtonu Miomirom Žužulom i veleposlanikom pri Ujedinjenim narodima Ivanom Šimonovićem. Koordinatoricu Nacionalne federacije Amerikanaca hrvatskog podrijetla upitali smo i za mišljenje o aktualnim hrvatsko-američkim odnosima. = Trenutno sad vrše veliki neopravdan pritisak na Hrvatsku. Mislim da se to događa zato što je državno tajništvo razočarano činjenicom da ništa ne može učiniti u republici srpskoj i Jugoslaviji pa se onda iskaljuje na Hrvatskoj. Situacija je čudna, ali mislim da će doći do poboljšanja odnosa između dvije zemlje. Gospođa Badurina-Odonnel smatra da Hrvatska znatno može popraviti svoj imidž i odnos prema javnosti te smatra da se Hrvatska snažno kreće prema demokraciji, integracijama u brojne organizacije i ka slobodnom gospodarstvu. Ukratko ističe gospođa Badurina-Odonnel, 'Hrvatska je na pravom putu'." (VOA) FRAMCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 12. X. 1997. Dossier emisije u kojem Jelena Lovrić govori o suđenju Dariju Kordiću pred međunarodnim sudom u Haagu. "Kada je deset bosanskih Hrvata koji su se predali međunarodnom sudu za ratne zločine u ponedjeljak stiglo u Haag, najtraženijeg među njima Darija Kordića nizozemski su policajci odmah izdvojili, navukli mu pancirnu košulju i posebnim ga kolima prebacili u zatvor. Iz Splita haaški su optuženici ispraćeni gotovo svečano. Doduše, Dario Kordić, kojeg je kao najvažnijeg među njima zapalo da se obrati javnosti, u jednom se trenutku zgrcnuo, ali njegovu izjavu da u Haag idu čiste savjesti pred Bogom i hrvatskim narodom prenijeli su svi ovdašnji mediji. Potom su se oglasili i najviši čelnici bosanskih Hrvata i Hrvatske, samo što se nije svirala i državna himna. Hrvatske novine bliske vlasti gest navodne dobrovoljne predaje haaškom sudu proglašavaju potvrdom moralne zrelosti optuženika i forsiraju uvjerenje da će se oni uskoro vratiti, kako se to kaže, uzdignuta čela. Za taj dio medija i veliki dio hrvatske javnosti oni nisu zločinci. Tvrdi se da su se samo branili, objavljuju se njihove slike s dječicom, obiteljska atosfera sretna lica koja, reklo bi se, mrava ne bi zgazila. A za neke od tih ljudi optužnica navodi i ubojstva djece. Zašto Hrvatska odbija da se suoči sa zločinima svojih ljudi? Pogotovo zašto to odbija kad službenom Zagrebu mora biti jasno da se neki od njih iz Haaga godinama, a poneki možda i nikada neće vratiti. 'Našim ljudima', doslovce ih je nazvao hrvatski premijer. To je sugerirala i inscenacija na splitskom arodromu. Uostalom, oko toga čiji su oni ljudi, ni dosad nije bilo nikakve dileme. Za najvažnijeg od haaških optuženika Darija Kordića prvi put se obiljnije čulo za vrijeme rata između Hrvata i Bošnjaka. Javljao se tada iz srednje Bosne, svoje je vojnike pozdravljao ustaškim pozdravom, prednjačio je u antimuslimanskoj retorici. Potom je u glavnom stožeru HVO-a postao pomoćnik zapovjednika, de facto komesar. Kada je u vrijeme donošenja washingtonskog sporazuma, kojim je prekinut hrvatsko-bošnjački rat, Tuđman pod pritiskom Amerike morao smjeniti Matu Bobana izbor je pao na Kordića. U ljeto '94. postavljen je za predsjednika HDZ-a u Bosni i Hercegovini. Općenito je to shvaćeno kao izraz kontinuiteta. Drugi čovjek, ali ista politika. Krešimir Zubak u to se vrijeme javno protivio tom izboru, tvrdeći da je riječ o opstrukciji Washingtona. U proljeće '95. godine 'The New York Times' najavljuje da bi Kordić mogao biti prvi Hrvat s pozivnicom za Haag. Optužnica je podignuta krajem te godine. Kordić i ostali iz njegove grupe drže se odgovornim za masakre Bošnjaka u srednjoj Bosni. Optužnica navodi granatiranje mnogih nebranjenih gradova, ubijanje i ranjavanje civila i zajključuje da su zločini počinjeni na tako širokoj osnovi i tako sistematski da je muslimansko stanovništvo u Lašvanskoj dolini praktičko istrebljeno. Kordić se miče s mjesta prvog čovjeka bosansko-hercegovačkog HDZ-a, ali umjesto u Haag seli u Zagreb gdje mu je hrvatsko Mininstarstvo obrane, baš kao i drugom haaškom optuženiku generalu Tihomiru Blaškiću, dodjelilo stan. Nakon što u neki ovdašnji mediji objavili njegove tajno u Zagrebu snimljene fotografije, pritisak se međunarodne zajednice za njegovim izručenjem vrtoglavo povećao. Hrvatske su vlasti sve do prije tjedan dana tvrdile dam im je nedostupan. Kordić je u ratu bio pobornik sukoba s Bošnjacima, u miru zastupnik razgraničenja između Hrvata i Bošnjaka. Suradnju i trgovinu sa Srbima za vrijeme rata tuamčio je kao ratnu razmjenu s neprijateljem. Sipe Mesić u svom svjedočenju za potrebe haaškog suda prisjeća se da je jednom prilikom za ručkom kod Tuđmana zatekao živu raspravu o humanom preseljenju u kojoj je Kordić bio najglasniji. Iako ga međunarodna zajdnica smatra hrvatskim pandanom Karadžiću, takva je ocjena nategnuta. Ni po zločinu, ni po svojoj važnosti Kordić Karadžiću nije ni do koljenima. To ne znači da su zločini za koje ga se tereti mali, ali za razliku od Kardžića koji je sudjelovao u kreiranju srpskog rata protiv Bosne, a uspio je u tome izgraditi neku svoju autonomnu snagu, Kordić nije autor politike koju je provodio. Bio je samo izvršilac. Da su strukture vlasti BIH-a Hrvata bile i ostale pod potpunom kontrolom Zagreba, potvrdio je i Vladimir Šoljić, sada predsjednik federacije, koji će nakon podizanja haaških opštužnica protiv Kordića i drugova reći da su oni samo izvršavali zapovjedi i da je dokumentacija o tome sačuvana. Tko zna gdje su sada dokumenti koje je Šoljić tada nudio na uvid? Činjenica je da su haaški opuženici Tuđmanovi ljudi možda razlog što se službena Hrvatska još uvijek odbija suočiti s njihovim zločinom. Svjesna međusobne duboke povezanosti odbijajući vidjeti zločin, ona odbija priznati promašenost vlastite politike u Bosni i Hercergovini. Ne samo da hrvatski Predsjednik i dalje tvrdi kako je vodio ispravnu politiku, nego sada osokoljen američkim pohvalama za kooperativnost ponovno dokazuje da međunarodna zajednica dolazi zapravo na njegove pozicije. Zasad je situacija takva da pijuni idu na sud, a kreatore politike svijet odjednom iz sve snage tapše po ramenu. Clintonovi izaslanici sada plješću Tuđmanu, izjavljuju da se raduju budućoj suradnji, međunarodne institucije odmrzavaju mu kredite. Iako su oni koje je izručio u Haag proizvod njegove politike hrvatski Predsjednik vjerojatno smatra da je žrtvom laufera sapasio kralja. Ali čak i ako u tom smislu im neke garancije, kad igra krene nikad se ne zna kako će ispasti. Kad se u Haagu priča o Bosni počne rasplitati, nitko od njenih aktera više ne može biti sasavim siguran da na haaškoj pozivnici neće ugledati i vlastito ime." (RFI) FRANCUSKA LE MONDE 10. X. 1997. Vijeće Europe, nepotreban susret na vrhu "U četvrtak, 10. X. i subotu, 11. X. Francuska (Strasbourg) je domaćin drugog susreta na vrhu Vijeća Europe, četiri godine nakon bečkog. Jacques Chirac, prvog dana, i Lionel Jospin, drugog, vodit će sjednice šefova država i vlada četrdeseterih zemalja članica ove organizacije kojima su se pridružile Gruzija, Armenija, Azerbajdžan i Bosna i Hercegovina, sve četiri predloženice za prijam. Osim zanimanja koje pobuđuju brojni predviđeni razgovori, možemo se zapitati o posljedicama koje će ovako velika diplomatska predstava imati na budućnost ustanove. Za Pierrea Moscovicija, ministra za europska pitanja, riječ je o 'drugom pomlađivanju Vijeća Europe' kako ne bi 'neopravdano osjećalo da nema svoje mjesto među ustanovama'. Već godinama u sjeni Europske unije (EU), Vijeće se u zaštiti ljudskih prava nadmeće s OESS-om (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju) koja ga je pače i pretekla. Slabost očekivanih rezultata dovodi u pitanje uspjeh procesa koji je pokrenuo Pariz za prošle vlade. Na susretu na vrhu prihvatit će se program rada koji se prilaže završnoj odluci (četiri stranice posvećene zaštiti osobnih sloboda, ukidanju smrtne kazne i borbi protiv rasizma i terorizma). Program na druge četiri stranice nastavljla prethodne teme, dodajući želju Četrdesetorice da zabrane kloniranje ljudi, da se bore protiv korupcije i toksikomanije te da utvrde 'novu strategiju socijalne kohezije'. U manje od dvadeset redaka traži se od izvršnog tijela Vijeća Europe da osnuje 'jedinice za promatranje, usporedbu i bavljenje problemima u svezi sa socijalnom kohezijom'. Strasbourgška je ustanova postala majstor u vračanju, a posebice u vještini da njime bude zadovoljna. Nijedan novčić više u godišnjem proračunu (već godinama iznosi oko 1 milijarde franaka, ili petsto puta manje od proračuna EU) nije predviđen za rješavanje pitanja nezaposlenosti i zapošljavanja. (...) Za manje od osam godina Vijeće Europe je primilo sedamnaest novih članica a da se njegova financijska sredstva nisu povećala i da se nije pomišljalo na reformu njegova ustroja. Otrcanom diplomatskom formulom šefovi država i vlada pozvat će svoje ministre da 'provedu reforme ustroja potrebne da bi se organizacija mogla prilagoditi novim zadaćama i svojemu proširenom sastavu i da bi poboljšala postupak donošenja odluka'. 'Vijeće Europe je pozvano da se bavi svime, osim obranom', kaže francuski diplomat a da ni okom nije trepnuo. Dakle, 'Velika Europa' - tako je svečano zovu visoki dužnosnici - u svojoj stalnoj težnji da bude takmac Europskoj uniji želi govoriti o svemu (i ni o čemu). Vlasti u Strasbourgu su čak mislile da na dnevni red stave zaštitu privatnosti od napadaja tiska. No nije bilo dosta vremena od neočekivane smrti Diane Spencer do održavanja susreta... Međutim, bilo bi jednostavnije i vjerodostojnije da čini ono radi čega i postoji: zaštita ljudskih prava i poštivanje demokratskih načela. Vijeće Europe je primilo Rusiju u jeku čečenske krize. Tada su mnogi visoki dužnosnici upozoravali na to odstupanje. No želja da se bude među velikima na geopolitičkom području, pobijedila je nad zdravim razumom. Samo je Peter Leuprecht, tada zamjenik glavnog tajnika organizacije, javno upozorio na taj čin. Šteta da je to učinio godinu dana nakon prijama Moskve, prije odlaska u mirovinu. (...) Vijeće Europe je mimo mišljenja Francuske koja se na koncu priklonila stajalištu svojih partnera, pozvalo SAD i dalo im status promatrača kako bi bili protuteža Rusima koji su se pripremali za ulazak u organizaciju. Uzevši njihovo sudjelovanje za ozbiljno, Amerikanci su nedavno zatražili suspenziju Hrvatske, držeći da vlast Franje Tuđmana u cjelini ne poštiva ljudska prava, a posebice odredbe Daytonskih sporazuma ('Le Monde' od 24. IX.). Europski su se dužnosnici na čelu sa francuskim predstavnikom tada tužili na 'upletanje'! (...) Vijeće Europe ima gotovo dvije godine vremena da si čestita na uspjehu strasbourgške konferencije i pripemi sljedeći susret šefova država i vlada kojim će 5. V. 1999. u Budimpešti proslaviti svoj 50. rođendan. A onda?", kaže se u napisu Marcela Scottoa. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 12. X. 1997. Holbrooke: podjela Bosne ozakonila bi agresiju The Washington Times donosi dijelove Holbrookeovog govora o krizi u Bosni. "Na temelju dugih razgovora sa svim višim vladinim dužnosnicima vjerujem da će Sjedinjene Države ostati predane Daytonu te da nećemo tek tako otići. (...) Neka nitko ne misli da će Sjedinjene Države i njihove saveznice tek tako odbaciti svoje obveze. To bi bila ozbiljna greška. (...)" Holbrooke se zatim osvrće na sadašnje rasprave o podjeli Bosne. "Ukoliko se država dragovoljno raspadne, kao što je to bio slučaj s Čehoslovačkom ili Sovjetskim Savezom, bez nasilja ili s relativno malo nasilja, ukoliko je riječ o razdruživanju putem referenduma kao u Čehoslovačkoj, to je u redu. No vjerujem da bi nametnuti podjelu iz Daytona bilo nemoralno. To bi ozakonilo agresiju. Bila bi to pljuska Daytonskim sporazumima. Osupne me kad čujem da ljudi pričaju kako je Dayton sjajan te da on znači podjelu. Oni nisu čitali sporazum... Sporazum jasno kaže da postoji jedna država - Bosna i Hercegovina - s dva entiteta. Možete ih smatrati pokrajinama. Mnogo ljudi to uspoređuju s Belgijom, što je u redu; postoji središnja vlada, jedno mjesto u UN-u, jedna vanjska politika, jedinstvena veleposlanstva, zajednička valuta. Svjestan sam problema s kojima se ti ljudi suočavaju. Mi koji smo bili tamo znamo o kakvim je problemima riječ. Problem broj jedan: nismo mogli stvoriti zajedničku vojsku, pa dva dijela zemlje imaju svoje dvije oružane sile, što je iskreno rečeno, najkontroverzniji dio Daytonskog posrazuma. Tu je i program opreme i uvježbavanja bošnjačko - hrvatske federacije, u svrhu njihova jačanja. U teoriji, ne bismo smjeli imati dvije vojske u istoj zemlji i svi to znamo; no stvarnost je bila takva da nije bilo moguće drukčije. Ipak, naglašavam da će, počnemo li mijenjati Dayton i krenemo prema podjeli, posljedice biti katastrofalne. Podjela če povećati izglede za rat. (...) Osim što bi ozakonila agresiju, podjela bi najvjerojatnije rezultirala stvaranjem Velike Srbije i Velike Hrvatske te male minidržave Bošnjaka oko Sarajeva.(...) Pojasnit ću zbog čega se toliko snažno suprotstavljamo podjeli. Ona bi imala užasne političke posljedice i loše posljedice za američko vodstvo, a mislim da je tu i moralno pitanje. Mi razumijemo teškoće. Izbjeglicama se mora dopustiti povratak. Moramo raditi na tome." Članak završava izjavama g. Holbrooka u kojima on naglašava da su žitelji Bosne različitih etničkih skupina prije rata održavali osobne, društvene i gospodarske veze. Zaključuje da je rat završio 1995. te da mržnje nisu toliko prisutne, kao što se to može zaključiti iz novina. Bosna: obveza i opcija "Poslije hladnog rata nestaje sposobnost skupina država da djeluju u vojnoj ili gospodarskoj suglasnosti pod upravom Vijeća sigurnosti ili jedne od njihovih članica", pišu neovisni savjetnik i bivši zamjenik pomoćnika ministra obrane Victor Rostow te bivši stručnjak za oružje u ministarstvu obrane John Menzt. "Stvorili smo koaliciju da zaustavimo irački vojni avanturizam u Zaljevu; zatim je tu bila katastrofalna somalijska 'humanitarna' misija te na posljetku ubojita anarhija koju na Balkanu dopušta UNPROFOR. Zajednička sigurnost je ismijana; američko se vodstvo ne odobrava. U toj klimi, postoje izgledi za izbijanje niza strašnih regionalnih kriza - od Kambodže do Kariba - dok zapadne vlade stoje okolo stiščući jedni drugima ruke. Pravi primjer toga je rasulo o pitanju nastavka američke nazočnosti u Bosni. Nitko (osim ministra obrane Williama Cohena) tko u posljednjih pet godina prati događaje na Balkanu ne vjeruje da američke vojnike treba povući. Čak je i ministrica vanjskih poslova objavila našim saveznicima da Amerika mora ostati u Bosni. Sad se raspravlja o tome kako - i čija vojska će ostati. Iz povijesne perspektive, međuplemenski sukobi standardni su na Balkanu, a prekidaju ih razdoblja mira koji nameću vanjske sile. 1995. godine su Sjedinjene Države bile ta vanjska sila. Naši vojnici i danas održavaju mir u području. Možemo raspravljati o učinkovitosti američke nazočnosti, no ne može se osporiti činjenica da bi bez vanjskih snaga Balkan ubrzo prerastao u kaos. Mi smo nezamjenjiva strana, jer jedino Amerika može spriječiti Rusiju od pogoršavanja situacije. Američka neodlučnost o povlačenju počinje nagrizati regionalnu sigurnost koju je uspostavio Daytonski sporazum. Započelo je postdaytonsko razdoblje u Bosni. Trenutačni krhki mir nametnuli su kako SFOR, tako i umor i nedostatak vojnog materijala. No nedavni napadi na američke vojnike i snage SFOR-a pokazuju da će bez vanjske snage stabilnost brzo opadati. Inzistiranje Kongresa na prestanku financiranja američkih snaga jednostavno hrani mogućnost povratka otvorenom sukobu. Kao političko pitanje, Dayton - kojeg su nametnule Sjedinjene Države - čini se kratkoročno relativno uspješnim. Prvo, podjelom Bosne na tri enklave, Dayton zadovoljava težnje većine žitelja. Kao drugo, Dayton stvara privid djelotvorne države koja bi kroz neko vrijeme mogla biti uspješna u vladanju teritorijem. Treće, središnja banka relativno je uspješna u stabiliziranju valute. Na posljetku, Dayton je stvorio temelj za stabilnu gospodarsku klimu, što je neophodno za međunarodna ulaganja te preduvjet za gospodarski oporavak. U isto vrijeme u tom političkom dogovoru postoje vidljivi nedostaci, koji čitavo vrijeme prijete da ga umanje. Institucije koje je Dayton stvorio za rješavanje specifičnih pitanja spore su. Posrednik za Brčko odbio je riješiti status tog grada, a rezultat je bio predvidljiv - povećanje napetosti između Srba i Muslimana. OESS je odgodio mjesna izbore s posve predvidljivim rezultatom - znatni dijelovi teritorija ostaju bez vlade, a ometaju se i radovi na obnavljanju. Na dalje, sve do nedavno su Sjedinjene Države i njihove saveznice bile nespremne nametnuti provedbu političkih obveza određenih Daytonom. Neuspjeh Srpske, Jugoslavenske federacije i Hrvatske da izruče optuženike za ratne zločine može se shvatiti kao znak da Bosanci vjeruju da su saveznici ravnodušni prema sudbini bosanske države te da su tek marginalno zainteresirani za kažnjavanje zločina. U pitanjima slobode kretanja u Bosni i mirnog povratka izbjeglica suočili smo se s sličnim nedostatkom političke volje. Ispod tog leži neuspjeh Sjedinjenih Država u preuzimanju uloge vođe. Clintonova vlada umanjila je temeljne aspekte Daytona - nametanje mira vanjskom snagom - objavljujući svoju namjeru da se povučemo određenog datuma. Sadašnje rasprave o našoj nazočnosti poslije tog datuma jednostavno ohrabruju Srbe da vjeruju kako je američka politika previše podijeljena da bi djelovala. Suočeni s našim neuspjehom u vodstvu, Europljani su odbili uhvatiti taj vruć krumpir, što je bilo moguće predvidjeti, a izgledi za obnavljanje sukoba se povećavaju. Predsjednikove priče o ispunjavanju misije koja do lipnja 1998. možda neće biti postignuta neće biti dovoljne da odvrate balkanske strane od obnavljanja svojih tisućgodišnjih svađa. Jasno je da trajni oporavak Bosne zahtijeva vrijeme i nastavak nazočnosti vanjskih snaga. Ta bi snaga mogla biti manja od SFOR-a, jer ono što je neophodno jest psihološka prisutnost vanjskih snaga, koje mogu uporabiti svoju silu. Broj vojnika manje je važan. No upornost problema kao što je status Brčkog i ratni zločinci koji su na slobodi zahtijevat će grublje i agresivnije mjesne redarstvene snage ili mirovne snage UN-a. Do danas europske države nisu pokazale da imaju želudac za snažno nametanje mira. No potrebe za mirovnim snagama u Bosni i drugdje neće nestati; one zapravo mogu samo rasti. Jedno je rješenje za međunarodnu zajednicu da razmisli o uporabi američkih naoružanih civilnih snaga (ili takvih snaga pod vodstvom Amerikanaca). Izraz 'plaćenik' od pedesetih je godina zadobio negativni prizvuk, no zapravo mi ih koristimo čitavo vrijeme. (...) Ne može li se g. Cohen nikako suočiti s postavljanjem američkih snaga na Balkan, a Kongres s njihovim financiranjem; ne mogu li Europljani ništa poduzeti bez nas - zašto ne bi uporabili plaćenike u Bosni? I Rimljani i Turci učinkovito su koristili plaćenike za nadziranje Balkana. Vojnici koji rade za plaću nisu ništa manje časni nego vojni obveznici. A ako potpišu ugovor s uglednom međunarodnom organizacijom poput NATO-a, vjerojatno se neće ponašati ništa gore nego mirovne snage UN-a, koje su Srebrenicu prepustile svojoj sudbini. Zapravo, postoji mnogo razloga da vjerujemo da bi takva, dobro uvježbana i dobro plaćena civilna snaga bila mnogo uspješnija u smirivanju Balkana, nego što su to nacionalne savezničke snage bile dosad. Bez vanjske vojne nazočnosti, balkanska plemena će se prije ranije, nego kasnije, okrenuti anarhiji. U tom smislu, unajmljene mirovne snage savršeno su prihvatljiv način da međunarodna zajednica riješi problem postdaytonske Bosne." Savez mulimanskih i hrvatskih vojnih snaga "U trošnom skladištu koje je nekad služilo Srbima pri opsadi Sarajeva, nizovi francuskih vojnih tenkova prekrivaju pod dubokog hangara", piše Colin Woodard. "Sunčevo svjetlo prolazi kroz veliko rupu u stropu koju su napravili bombaši NATO-a, osvjetljujući tenkiste. Radi se o topništvu koje je stiglo iz Egipta te nekoliko zalutalih jugoslavenskih oklopnih vozila. Preko dvorišta na kojem su odbačena stara srpska vozila - oštećena za vrijeme zračnih napada 1995., stoji zgrada u kojoj se nalaze američki oklopni nosači i tenkovi M- 60, koji također čekaju da budu isporučeni muslimansko - hrvatskoj vojsci. Velika tajna zaliha teškog naoružanja treba osigurati da Sarajevo više nikad neće biti pod opsadom. I dok mirovni proces u Bosni posrće, (mjesni izbori održani su prošlog tjedna) Amerikanci potiho osiguravaju oružje i izobrazbu bosanskim Muslimanima i Hrvatima, u želji da oni postignu vojnu ravnotežu s bosanskim Srbima. Ukoliko Daytonska vizija ujedinjene i mirne bosanske države propadne, Washington traži načina da podupre slabi savez između Muslimana i Hrvata kako bi oni zajedničkim snagama odvratili moguću srpsku agresiju, ako - i kad - mirovne snage NATO-a napuste područje. To je težak zadatak. Bošnjačka vojska i hrvatski HVO vodili su ogorčene bitke 1994., kad je HVO poduzela napad s ciljem stvaranja etnički čiste hrvatske minidržave u Bosni. Muslimansko - hrvatski odnosi i dalje su zahlađeni. Putovanja preko etničkih linija razdvajanja često su opasna, a ponekad i smrtonosna. 'Očito je da nećemo preko noći stvoriti dobre odnose', priznao je američki dužnosnik na području. 'No sad smo prevalili tisuću kilometara na cesti kojom smo krenuli prije godinu dana. Tada je bilo vrlo teško navesti ih da zajedno sjede u istoj sobi, a kad bi na to i pristali, bilo je verbalnih borbi.' Takve borbe su na neko vrijeme prestale. U hodnicima zajedničkog ministarstva obrane federacije, uniformirani časnici HVO-a i ABiH-a nose aktovke i zajedno odlaze na sastanke, ili se pozdravljaju na stepenicama. No ministarstvo ostaje tek poludjelotvorno, budući da većina zajedničkih ministarstava i vladinih institucija, kako na federacijskom tako i na državnom nivou, uopće ne funkcionira - zbog nedostatka povjerenja između tri etničke skupine. 'Civilno - vojni odnosi i dalje su problem, budući da civilna provedba Daytonskog sporazuma ide tako sporo', izjavio je ministar obrane Federacije Ante Jelavić, etnički Hrvat. Njegova tajnica na svom stolu drži zastavu HVO-a i bosanske minidržave Hrvata. 'Ovo bi trebala biti vojska Hrvata i Muslimana u Bosni. Treba postojati jasni civilni lanac zapovjedništva; u sistem moramo ugraditi mnoge provjere, da se osiguramo da se ova vojska neće raspasti.' Izvori kažu da HVO ostaje blisko povezan s hrvatskim Ministarstvom obrane te se očekuje da će tako i ostati dok integracija vojske i potrebnih civilnih institucija (kao što je parlament federacije) ne postane stvarnost. No čak i kad vojska konačno bude integrirana, dvije će vojske ostati odvojene do nivoa brigade. U slučaju rata, brigade potpadaju pod zapovjedništvo integriranog generalskog osoblja predvođenog muslimanskim generalom. Usprkos suprotstavljanju Britanije, Francuske i drugih eruopskih saveznica ovom programu, američko je ministarstvo vanjskih poslova organiziralo isporuku vojne opreme vrijedne 100 milijuna dolara. Čak i s tim donacijama, vojnu opremu federacije nadmašuje oprema bosanskih Srba. Njihov arsenal lagano prelazi granice ograničenja oružja koje je postavio Daytonski sporazum. Sarajevski diplomatski i vojni izvori kažu da su političke i gospodarske krize u Republici Srpskoj zasigurno oslabile vojsku bosanskih Srba. No još se uvijek vjeruje da je ona sposobna poduzeti napad. G. Jelavić kaže da se vojska federacije može uporabiti samo u slučaju obrane. 'Postizanje vojne ravnoteže vitalno je da za sigurnost Bosne, jednom kad SFOR ode', kaže on. 'No nismo postigli tu ravnotežu. Da ju ostvarimo, trebamo inozemnu materijalnu pomoć. Američko uključenje nije novo. U listopadu 1996., Clintonova je vlada odgodila predviđenu isporuku američkog oružja dok Sarajevo nije pristalo otpustiti tadašnjeg ministra obrane Hasama Čengića, islamskog svećenika koji je održavao prisne veze s Iranom. Američki dužnosnici tvrde da im ne smeta što federacija ima veze s Iranom. 'Bosna ima svojih sigurnosnih briga', izjavio je američki dužnosnik. 'Ne pomognemo li joj da ih riješi, okrenut će se drugima za pomoć.' Čini se da su Sjedinjene Države predane jačanju federacijske vojske. Washington je osigurao časnike koji provode izobrazbu. Izobrazbu vode umirovljeni američki vojni zapovjednici i časnici. Centar za simulacije bojnog polja nalazi se u blizini Hadžića. Instruktori također pomažu u stvaranju velikog vojnog strelišta u blizini Livna, u dijelu zapadne Bosne i Hercegovine pod hrvatskim nadzorom. Streljivo za uskladišteno oružje čuvaju se u Livnu, izuzev teškog oružja. To je tako da bi se povećala sigurnost, kaže glasnogovornik kompanije koja provodi program, Joe Allred. Također je to logično mjesto da ih se uskladišti, budući da će teško oružje po prvi put biti korišteno na terenu za izobrazbu u tom području. 'Sve naši izobrazbeni pothvati usredotočuju se na strategiju obrane i sprječavanja napada', izjavio je čelnik simulacijskog centra u Hadžićima, Dick Edwards. 'Sve se odvija vrlo dobro, budući da je riječ o izvrsnim učenicima. Zaista ne vidimo nikakvih napetosti izeđu časnika HVO-a i časnika ABiH-a.' Centar je zapravo jedno od rijetkih mjesta gdje časnici srednjeg ranga dviju vojski čitavo vrijeme rade zajedno. Kadrovi koji se uvježbavaju ovdje dolaze iz neintegriranih postrojbi. Zajedničke brigade još nisu stvorene. 'Mi smo profesionalci', kaže natporučnik ABiH-a Eis Bektas, koji upravlja simulacijama u centru, dok njegov kolega iz HVO-a kima glavom. 'Kad nam vođe kažu da se borimo, borimao se. Kad nam kažu da radimo zajedno, tad radimo zajedno. Zaista nema nikakvih problema.' Zbog pitanja da li su sudjelovali u bitkama između Hrvata i Muslimana u ratu 1994., krug vojnika postao je napet. 'Ne razgovaramo o tim stvarima ovdje', objasnio je kapetan Bektas. 'Nikad'." THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 10. X. 1997. Kakvom Izraelu američki Židovi žele pomoći? "Jedna američko - izraelska obrazovna institucija nedavno me pozvala da održim predavanje na njihovoj gala večeri, no uz ponudu je išao i neobičan uvjet. Uvjet je bio da moj govor o arapsko - izraelskim pitanjima završi u optimističnom tonu. Nekad ljudi o tom nisu brinuli; sad to mora biti određeno ugovorom. Odbio sam", piše Thomas L. Friedman. "Nekoliko dana kasnije, moj prijatelj rabin povjerio mi je da u doba u kojem ultraortodoksni elementi u Izraelu napadaju konzervativne Židove, on ne zna što reći u svom godišnjem obraćanju za Jom Kipur. U međuvremenu, gotovo svaka židovska organizacija u Americi danas raspravlja koji bi dio svojih donacija trebala zadržati za mjesne institucije, a koliko i dalje želi slati Izraelu. Ne mogu se prisjetiti vremena većih strepnji američkih Židova zbog događaja u Izraelu. Iz istog su razloga zabrinuti i mnogi Izraelci. Razbijene nade mirovnog procesa iz Osla kombiniraju se s rastućim napetostima između Židova vjernika i onih koji to nisu, a sve se to događa pod izraelskim vodstvom koje ima više tog zajedničkog s Larryjem, Moem i Curlyjem nego s Davidom Ben-Gurionom, Menachem Beginom i Yitzhak Rabinom. Kako u Izraelu tako i u Sjedinjenim Državama, postoji duboka zabrinutost da Izrael danas vode ljudi koji nemaju jasnu viziju, niti hrabrost suprotstaviti se vjerskim i političkim ekstremistima koji žele gurnuti Izrael u provaliju. Što učiniti? Pa, odbacite li selidbu u Izrael da bi postali izraelski glasač, morate biti svjesni da umjereni moraju činiti isto što čine i ekstremisti: gledati dalje od sadašnjeg vodstva, razmišljati dugoročno i izgraditi institucije i biračko tijelo koji odražavaju njihove vrijednosti, ciljanim davanjem novaca. Prvo pravilo davanja novca Izraelu je - nikad davati nijednom dobrotvornom društvu ili instituciji u Izraelu, koja ne gradi Izrael u kojem biste željeli da žive vaša djeca. Recite što god hoćete o desničarskom magnatu Irvingu Moskowitzu, no on stavlja svoj novac tamo gdje su mu usta. On ne šalje blank čekove. On daje novac ultraortodoksnim yeshivama i ultračvrstorukaškim političarima, za izgradnju njihove vizije Izraela - vizije koja će samo povećati napetosti između Židova te Arapa i Židova. No novi naraštaj američkih Židova je ili sve otuđeniji od Izraela, ili svoj novac daje bazama u kojima nema stvarnog političkog ili vjerskog utjecaja. Danas se vodi borba za izraelsku vjersku i političku dušu. Ukoliko želite da pobijede snage koje podupiru toleranciju, pluralizam, demokraciju, mir iz Osla, reformu, konzervativno i moderno ortodoksno židovstvo, tad morate ulagati izravno u njihove institucije i ljude. Govorim o Zakladi za novi Izrael, Izraelskom političkom forumu, Jeruzalemskom institutu za demokraciju, organizacijama Mir sada, Sjeme mira, Ženama Naamata - kao i o pučkim institutima koji pokušavaju promicati židovstvo i politiku koja prigrljuje suvremenost, kao Institut Shalom Hartman, Institut Pardes, zatim Oranim, Elul, konzervativni pokret Malorti i sveučilište Reform Hebrew Unity u Jeruzalemu. Bijela kuća zna, da se među američkim Židovima stvorilo novo raspoloženje. Novi predsjednik Konferencije predsjednika glavnih američko - židovskih organizacija, Melvin Salberg, u ponedjeljak je rekao Billu Clintonu da američki Židovi žele da se pritisne i Yassera Arafata i Benjamina Netanyahua, kako bi oni učinili što je potrebno za obnavljanje mirovnog procesa. Ispitivanje koje je upravo proveo Izraelski politički forum pokazuje da 84% američkih Židova vjeruje da bi Amerika trebala 'pritisnuti' obje strane kako bi postale konstruktivnije te da se 79% zalaže za 'time out' u izraelskim aktivnostima naseljavanja. Ovaj petak, Židovi se okupljaju za Jom Kipur, dan posvećen ne samo pomirbi već i mogućnosti promjene. No promjena se ne događa sama od sebe. Treba ju željeti." THE NEW YORK TIMES 11. X. 1997. Pošast diktatora "Samo sedam mjeseci nakon svoje velike pobjede, srpska demokratska oporbena koalicija Zajedno uvjerljivo je pobila vlastito ime. Na čelu koalicije bili su Vuk Drašković i Zoran Đinđić. Koalicija je prošle zime pomogla organizirati tri mjeseca uličnih demonstracija protiv srbijanskog diktatora Slobodana Miloševića. No sad Đinđić i Drašković uništavaju tu oporbu. G. Drašković je nedavno pomogao u smjenjivanju g. Đinđića s položaja gradonačelnika Beograda. Tako su se grad i jedina neovisna televizijska postaja opet našli u rukama g. Miloševića. Čini se da je jedan od okrutnijih zakona politike taj, da se aktivisti kad konačno izazovu diktatora, često pokažu bezvrijednim oportunistima. Iznimaka ima, uključujući i mnoge nove vođe južne Afrike te čileansku koaliciju koja je porazila generala Augusta Pinocheta. No primjer poput koalicije Zajedno uobičajen je. Politički uvjeti koji održavaju diktaturu također truju i oporbu. Poslije ovogodišnjeg sastanka na kojem je g. Milošević očito obećao g. Draškoviću političku funkciju po izboru, g. Drašković je odlučio ući u predsjedničku utrku i parlamentarne izbore. G. Đinđić, bijesan jer se nije posavjetovao s njim te nespreman dati legitimitet izborima u kojima oporba ne može pobijediti, odlučio je pokrenuti bojkot izbora. G. Drašković je svojim suradnicima rekao da se dogovorio s Miloševićem, jer se bojao da Đinđić to ne učini prije njega. Ta je priča savršen primjer diktatorske taktike: podijeli, pa vladaj. Južnoafrički režim aparthejda stvorio je među članovima konzervativnog crnog ogranka odrede smrti, koji su poticali nasilje među crncima kako bi opravdali dugotrajnu vladavinu bijelaca. U Keniji su britanski vladari imenovali čelnike plemena, koji su obavljali posao kolonijalista, no na mjesnom nivou. Današnji kenijski predsjednik Daniel Arap Moi održava isti sistem, naoružavajući plemensku gerilu te ih međusobno huškajući. Iako je g. Moi omražen, oporba ne može odlučiti bi li ove godine održala predsjedničke izbore. Diktatori mogu kooptirati ljude, jer obično upravljaju društvima gdje vlada nadzire unosne poslove, ugovore, devize, izdavanje kredita i dozvola. Oporbeni vođe često su cinici, jer njihovi zagovornici to traže. Mnogi građani slijedit će političara ne stoga jer im se sviđaju njihovi planovi za državu, već stoga jer on može donijeti novac i poslove njihovoj etničkoj, područnoj ili plemenskoj skupini. Diktaturama, osim toga, nedostaju mehanizmi uklanjanja brutalnih i pohlepnih ljudi iz politike. Nema slobodnog tiska koji bi takve mogao razotkriti, sudova da im sude ili građanskog društva da protiv takvih ljudi pokrene javno mnijenje. Ljudi koji odrastu u društvu koje nagrađuje jedino oportunizam, možda neće imati mnogo poštovanja za demokratsko ponašanje. Oni možda čak neće ni znati što je to. Vođe dođu i odu, no običaj diktature teško je odbaciti." 10. X. 1997. Naoružavanje Bošnjaka pomaže održavanju mira Veleposlanik Bosne i Hercegovine pri Ujedinjenim narodima Muhamed Saćirbej, obratio se uredniku povodom članka objavljenog u novinama 3. X., 'Izviješća govore o tajnom naoružavanju Muslimana'. "Bez obzira na njihove motive, izjave anonimnih 'dužnosnika' koji optužuju Bošnjake za nezakonito naoružavanje, prekoračenja Daytonom određenog ograničenja oružja te planiranje rata, netočne su i zlonamjerne. Ne postoje nikakve namjere da se izvrši vojna akcija protiv bosanskih Srba ili bilo koga drugog. Sva dobivena oprema i izobrazba pod strogim je nadzorom programa 'uvježbaj i opremi' Ujedinjenih Naroda. Međunarodne snage u Bosni potvrdile su da smo poštovali ograničenja tog programa. Sjedinjene su Države Bošnjacima omogućile program izobrazbe i opreme u sklopu važnog elementa Daytonskog mirovnog dogovora. On sprječava ponavljanje povijesti. Bilo kako bilo, nikad ne bismo mogli predstavljati prijetnju za napad, zbog većih kombiniranih snaga bosanskih Srba i Beograda. Ipak, program donosi nekoliko dodatnih koristi. On dopušta vojsci bošnjačke federacije da demobilizira od 300.000 do manje od 45.000 ljudi. Program također dopušta da dva potencijalna neprijatelja, Bošnjaci i Hrvati, zajedno rade na integraciji, a ne na sukobu. Program je osigurao izobrazbu i učvrstio predanost modelu NATO-a i vojske pod nadzorom civila. Dugoročni strateški cilj programa nije zauvijek držati ravnotežu mjesnih snaga. Kao dio Europe, mjesto Bosne je u NATO-u. Bosanski Srbi, kao dio Bosne, također bi trebali biti uključeni u zahtjevne ciljeve ovog programa, s ciljem da čitava Bosna jednom bude integrirana u NATO." ŠPANJOLSKA LA VANGUARDIA 12. X. 1997. Šešelj "otkupitelj" Posebni dopisnik lista iz Beograda Ricardo Estarriol piše o stanju u Srbiji: "U Srbiji je postala moda da zbunjeni političari, kad više ne znaju kako manevrirati u političkom dijalogu, svojem sugovorniku preporuče psihijatrijski tretman. Tako je Milošević učinio 1993. godine kad se želio riješiti Biljane Plavšić, sadašnje predsjednice bosanskih Srba: 'Toj gospođi treba psihijatrijsko liječenje'. Slično je i vođa oporbene Demokratske stranke Zoran Đinđić u veljači ove godine rekao svojem savezniku Vuku Draškoviću, kad mu je ovaj zamjerio zbog tajnih sastanaka s Miloševićem: 'Drašković je bolestan i trebalo bi ga smjestiti u bolnicu'. A nešto slično je i Šešelj izjavio o svojem bivšem mentoru Miloševiću u rujnu prošle godine: 'Zbog njegova vlastitog zdravlja moramo pronaći psihijatre koji će pomoći Miloševiću'. Šešelj je jedan od rijetkih srbijanskih političara za kojega se ne može reći da je preokrenuo kaput. Rođen je 1954. u Sarajevu, gdje je započeo političku karijeru doktorskom tezom o 'Političkoj biti militarizma i fašizma'. Bio je vođa komunističke mladeži na Sarajevskom sveučilištu, a 1984. godine postao je i profesor na istom sveučilištu. Bilo je to samo četiri godine poslije Titove smrti. Jugoslavija je očajnički tražila novi identitet, a narodi 'Južne Slavije' već su tada polako iskazivali svoje nacionalne ambicije, u prvom redu srpski i albanski nacionalisti. Najvjerniji Jugoslaveni tada su još bili Slovenci, a Tuđman je bio umirovljeni general i opovrgavao je broj Srba koje su hrvatski fašisti ubili u genocidu. Tada je Šešelj osuđen, kao mladi sarajevski asistent na katedri za sociologiju, a nije rečeno da li zbog 'aktivnosti' koje su mu u srpnju 1984. godine donijele izricanje kazne od osam godina zatvora, a temeljile su se na njegovu napadu na titoistički sustav, ili zbog aktivnosti koje je vodio kao srpski nacionalist. Šešelj je zahtijevao 'detitoizaciju cijelog sustava i uvođenje pluralističkog sustava'. Isto tako, zalagao se za priključivanje Crne Gore Srbiji i podjelu Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske te ukidanje 'muslimana kao naroda', koje je uveo Tito. Nakon što je samo izricanje kazne smirilo duhove među Muslimanima, kazna mu je smanjena na 22 mjeseca. Onima na vlasti, u Beogradu, sviđale su se Šešeljeve zamisli. Kaznu je odslužio u zatvoru u Zenici, a nakon toga je otišao u Beograd. Krajem osamdesetih godina, Miloševićev državni udar protiv svojeg prethodnika u Komunističkoj partiji Srbije gledao je kao puki promatrač. No, kad su Miloševićevi agitatori otišli u hrvatsku krajinu i istočnu Slavoniju kako bi smijenili srpske predstavnike lojalne Hrvatskoj, inače izabrane na parlamentarnim izborima iz 1990. godine, Šešelj se već dobrano pripremao. U društvu Vuka Draškovića, književnika-novinara, inače i njegova svadbenog kuma, utemeljio je Srpski pokret obnove, ali ga ubrzo napušta i osniva Radikalnu stranku. Šešelj je sa svojim postrojbama već tada bio na ratnoj nozi. U lipnju 1991. godine Hrvati su proglasili nezavisnost i nazvali je 'odvajanjem'. Ali ju je Šešelj nazvao 'pobunom srpskog naroda u Hrvatskoj' i zatražio stvaranje velike Srbije. A njegovi govori postajali su sve radikalniji. Krajem srpnja najavio je 'rat bez milosti'. 'Ubijat ćemo pripadnike mirovnih snaga, zatrovat ćemo im hranu i vodu'. Bilo je to Šešeljevo slavno doba. Kako je sam izjavio, njegove su postrojbe 'dobro surađivale s JNA i sa srbijanskom vladom'. Kasnije će i sam Milošević izjaviti da je Šešelj oporbeni političar kojega on osobno 'najviše cijeni'. Ključni čovjek za ostvarivanje vojne suradnje sa Šešeljem bio je umirovljeni general zrakoplovnih snaga Božidar Stevanović koji je pokrenuo napadaje na Hrvatsku 252. eskadrilom, smještenom na Batajnici, i koji je slao oružje četvorici vođa paravojnih postrojba koje su djelovale u Hrvatskoj (kasnije i u Bosni). Među njima je bio i Šešelj, a govorio je: 'Nismo u ratu protiv Hrvatske. Mi ratujemo protiv Njemačke'. Nakon pada Vukovara, i nakon što su srpski časnici hladnokrvno pobili pacijente u bolnici, Šešelj je likovao: 'Srpsko ozemlje mora biti ujedinjeno tako da se sa zagrebačke katedrale može vidjeti granica sa Srbijom'. Godine 1992. Šešelj se već nalazio na popisu 800 ratnih zločinaca koji je načinjen u Washingtonu. Nitko u međunarodnom sudu u Haagu nije objasnio zašto Šešelja nisu stavili na popis onih protiv kojih se podiže optužnica. Kad je 1993. godine Milošević počeo sklapati sporazume s Europljanima i Amerikancima, prekinuo je i savezništvo sa Šešeljem. Prema mišljenju Vuka Draškovića, u Srbiji se sada događa isto što se događalo i u Njemačkoj između dva rata. Stanovništvo te države je poniženo, osiromašeno, izloženo sankcijama i sanja o nekakvom spasitelju. A spasitelj se zove Šešelj. Šešeljeva je popularnost naglo porasla, a on nije smatrao nezgodnim pozvati u goste Le Pena i Žironovskog. U rujnu je za njega glasovalo 18,5 posto. A u drugom krugu izbora dobio je polovinu glasova birača koji su izišli na izbore. Izbori će se morati ponoviti, a Milošević ne razumije zašto sada Zapad zabrinjava mogućnost da Šešelj bude izabran za predsjednika: 'Pa zar niste željeli demokratske izbore u Srbiji? Evo vam sada rezultata'". BELGIJA LE SOIR 11. X. 1997. Prodor krajnjih nacionalista uzdrmao tradicionalne političke stranke u Beogradu "Zbrka u stožerima dvaju tradicionalnih političkih tabora. Zabrinutost u zapadnim vladama. Prijetnja stabilnosti na Balkanu, mirovnom procesu u Bosni i normalizaciji između Zagreba i Beograda. Iako mu je velik neodaziv na izbore u nedjelju zapriječio zadnji put ka srbijanskom predsjedništvu, krajnji nacionalistički vođa Vojislav Šešelj ipak je dobio prvu partiju svoje oklade. Došavši na zadnji dvoboj sa socijalističkim kandidatom Zoranom Lilićem, dobio je veliku psihološku prednost prije novih izbora koji će se održati za tri mjeseca. Njegova se krajnje desna Radikalna partija koja je udvostručila broj zastupnika, trajno učvršćuje kao druga snaga u parlamentu. Brojke zbog kojih su, primjećuju srbijanski karikaturisti, 'slavili od Pariza do Moskve: prijatelji Jean-Marie Le Pena i Vladimira Žirinovskog'... To svakako daje povoda za razmišljanje liberalnoj oporbi s obzirom na sljedeći izborni krug. Opetovanje parola o bojkotu, na koji će se ovaj put odazvati, većina će javnosti zacijelo smatrati neodgovornim i samoubilačkim činom i u njemu će vidjeti nepostojanje dostojne alternative. Diplomati su to shvatili i sve su jači pritisci kako bi sve postojeće stranke prihvatile pravila općeg glasovanja. (...) Pogledi demokrata odjednom se okreću k neobičnom mogućem rješenju: bivšem Miloševićevu premijeru Milanu Paniću. Izabran za zastupnika iz Vojvodine, poslovni čovjek koji se kao bogat vratio iz Sjedinjenih Država, gorljivi je branitelj osobnih sloboda i gospodarske privatizacije. (...) Socijalistička vlast prolazi kroz sličnu krizu identiteta. Svojim nesudjelovanjem na izborima puk je oštro ukorio Zorana Lilića, bivšeg saveznog predsjednika i vjernog igrača Slobodana Miloševića. Malo je vjerojatno da će mu taj neuspjeh pružiti još jednu mogućnost u trećem krugu. Čelnici SPS počeli su tražiti dostojne kandidate, no taj zadatak nije lak: za deset godine neograničene vlasti ojačane 'svetim savezom' tijekom rata, g. Milošević je oko sebe načinio zrakoprazan prostor. Svakako, presuda od 5. X. izazvala je kod vlasti električni udar i moglo bi doći vrijeme za sređivanje računa unutar kaste koju je sve do sada povezivala neprijeporna vlast: vladin dnevnik 'Večernje Novosti' u zadnje vrijeme žestoko napada 'drskost onih koji se nisu reformirali', zauzimajući se za dolazak novog pokoljenja čelnika koji će biti otvoreniji prema svijetu i skloniji dijalogu. Predsjednik Milošević ne dolazi u obzir. Iako uzdrman izbornim odlukama u Srbiji i Crnoj Gori gdje njegov protivnik Milo Đukanović ima dobrih izgleda za pobjedu, poglavar savezne države i dalje je vođa pomućene političke igre. Svi tvrde da je iz zadnje izborne bitke izišao jako oslabljen, ali nisam siguran u to, kaže britanski diplomat iz kontaktne skupine; ponajprije, on osobno nije u njoj sudjelovao, pa se drugi, a ne on, doimaju neuspješnima. K tome, pojava Šešelja daje mu još jedan razlog da zagovara jačanje saveznih ovlasti. Napokon, u zbrci koja vlada, jača njegova uloga jedinog valjanog sugovornika s međunarodnom zajednicom. Milošević više igra na svoju osobnu kartu, nego na kartu svojih prijatelja socijalista. I više no ikada je pozvan da dobaci svima: 'Ili ja ili posvemašnji nered...'", piše Edouard van Velthem. NJEMAČKA ADAC FREIZEIT MOBIL rujan Kampiranje u Hrvatskoj danas U mjesečnom broju za rujan njemačko auto-moto društvo ADAC (Allgemeiner Deutscher Automobil-Club - Opći njemački automobilistički klub) objavljuje statusno izvješće o kampiranju u Hrvatskoj. "Hrvatska polaže najveće nade u turizam koji od 1996. g. ponovo bilježi trend rasta. 1995. g. statističari su zabilježili od 211 tisuća njemačkih turista a već godinu dana kasnije 'malu zemlju za veliki odmor' (riječ je o propagandnom sloganu) odvažilo se posjetiti već 450 tisuća turista. No, još su uvijek zatvorena 122 od nekadašnjih 260 kampova. 52-godišnji Jerko Sladoljev, glavni tajnik Hrvatske unije za kamping (CCU), izjavljuje: 'Nedostaje novca za opskrbljivanje opustošenih kapaciteta nužnim komforom. To se posebno odnosi na dalmatinsku regiju južno od Zadra'. Turistički manageri žele se riješiti imagea jeftine zemlje za odmor kampera i turista koji su spremni zadovoljiti se i manjim komforom. Hrvatska uistinu više nije izuzetno povoljna zemlja za odmor. Doduše, kamperu neće ništa nedostajati. Opskrba je normalna - ne nedostaje ni živežnih namirnica ni tekstila ni opreme ni artikala za sve moguće potrebe. Za razliku od ostatka Jugoslavije poluotok Istra nije bio zahvaćen ratom. Sve je isto kao nekada: primamljivo svijetlo urešene kuće u venecijansko-gotičkom stilu nižu se jedna do druge a slikovite crkve svjedoče o dugoj vjerskoj tradiciji. Usprkos tome, turizam je u spomenutoj regiji bilježio trend naglog pada. Hrvatska se još uvijek suočava sa strukturnim problemima. Doduše, mlada je država suzbila inflaciju zahvaljujući restriktivnoj novčanoj politici ali gospodarski je rast zasada prilično skroman. Proces privatizacije također je prošlih godina napredovao prilično sporo. 'No, odlučno radimo na tome', naglašava Sladoljev. Pravi je kapital te zemlje obala duga 1778 kilometara, gotovo 1200 otoka, čista, tirkizno do duboko plava voda Jadrana, uglavnom netaknuta priroda. 45-godišnji Drago Kolić, direktor za marketin u turističkom poduzeću 'Laguna' u Novigradu, u čijem su sastavu dva kampa, tri hhotela i nekoliko turističkih apartmana, izražava čuđenje: 'Nijemci misle da u Hrvatskoj vlada potpuno siromaštvo. Nose sa sobom kile krumpira i konzerve'. To je utvrdio i 47-godišnji Viktor Žužić, direktor kampa 'Lanterna' u Poreču, te apelira: 'Dođite i uvjerite se sami'. 'Poboljšati valja prosječan standard sanitarnih prostorija koje su uglavnom ocijenjene umjerenima', ocjenjuje ADAC-ov vođa za kampiranje. To zna i stručnjak za kampiranje Jerko Sladoljev: 'Na tom će području ubuduće biti nešto učinjeno budući da su turistički planovi Hrvatske dugoročni'. Poduzeće 'Laguna' uložilo je uz pomoć države 1,7 milijuna maraka uglavnom u nove sanitarne prostorije: 'Kamp je prošle godine u doba glavne sezone dosegao kvotu popunjenosti od 90 posto', veseli se managerica. 46-godišnji Edino Soldatić, direktor nudističkog kampa Volalta površine 50 hektara također je zadovoljan: 'Za srpanj i kolovoz kamperi su morali rezervirati mjesta. Ove godine očekujem potpunu popunjenost'. Sasvim je drugačija situacija u Dalmaciji, 30 kilometara južno od Šibenika. Nad Primoštenom nadvija se duboko plavo nebo. Motiv za razglednice. No, gdje su se prije samo nekoliko godina veselo gurale tisuće turista, šećući po rivi i i puneći restorane, u ljeto 1997. g. zjapila je praznina. Kamp smješten iza tog mjesta također je vidio daleko bolja vremena. Doduše, tko putuje automobilom s prikolicom, začudit će se najkasnije južno od Zadra: naime, Hrvatska je 1997. g. uložila velike svoet u poboljšanje cestovne mreže - primjer je nova splitska obilaznica, duga 3,2 kilometra, i novi Maslenički most. Karavan juri duž 80 kilometara novih cesta i mostova kroz idiličan krajolik akacija, palmi i - praznih kampova. Trava visoka jedan metar upućujuje na zaključak da ovdje godinama nije gostovao nijedan kamper. 'No, kampovi na obližnjim otocima nisu oštećeni za vrijeme rata. Mnogi su od njih otvoreni', uvjerava Jerko Sladoljev. Primjeren je optimizam po načelu 'vrijeme liječi sve rane'. Samo 1997. g. hrvatsko ministarstvo turizma sa sjedištem u Zagrebu uložilo je milijune u skupu propagandnu kampanju kako bi primamilo turiste na Jadransku obalu. No, i hrvatski stručnjaci znaju da su najbolji veleposlanici i dalje zadovoljni kamperi koji kod kuće pričaju da hrvatski kampovi ponovo nude staru kvalitetu. Približavanju tom cilju bar u sezoni 1998. g. pridonijet će, između ostalog, angažman inozemnih ulagača koji su uz pomoć najveće hrvatske banke počeli obnavljati kampersku infrastrukturu u Hrvatskoj", dodaje novinar na kraju izvješća. DIE TAGESZEITUNG 11. X. 1997. Važna je diferencijacija "Međunarodna strategija u Bosni i Hercegovini bar se djelomice pokazala ispravnom. Čini se da je najvažniji cilj - pokretanje demokratskog procesa u općinama - ostvaren. Tu ocjenu ne opovrgava ni činjenica da su izbori očuvali nacionalna vlasništva pa ni ona da će općinski izbori stvoriti veliku količinu eksplozivnog materijala. Sučeljavanje osvajača i prognanih, žrtava i zločinaca - primjerice u Srebrenici i ostalim gradovima - gotovo će sigurno izazvati sukob. No, ta je okolnost istodobno najvažniji izborni rezultat. Taj je sukob jednog dana morao izbiti. Daytonski sporazum stvorio je samo okvir. Nacionalisti svih boja učinili su sve kako bi bojkotirali neugodnu suradnju s drugom stranom. Samo je međunarodni pritisak pružio mogućnost razzvoja demokratskih struktura. Suočavanje pojedinih skupina stanovništva nosi u sebi opasnosti ali i šanse. Potpuno je razumljivo da će osvajači željeti spriječiti povratak prognanika. Sigurnost općinskih zastupnika u Foči, Srebrenici i Zvorniku već je problem. Međunarodne postrojbe SFOR-a i međunarodna policija IPTF zasigurno će imati pune ruke posla ali taj proces krije i šansu za suzbijanje blokovskog načina razmišljanja i za poticanje civilnih snaga u pojedinim skupinama stanovništva. Alternativa bi bilo prihvaćanje podjele zemlje i nagrađivanje ratnih huškača. Činjenica da su fašističke snage okupljene oko Vojislava Šešelja postale druga snaga nakon nacionalističkih ekstremista Karadžićeve stranke možda je povezana sa strahom srpskog stanovništva od kontakata i s njegovom nečistom savješću. Obje će stranke učiniti sve da spriječe povratak prognanika. Tome valja suprotstaviti činjenicu da je čak i u utvrdama srpskog nacionalizma odgovornost danas raspodijeljena na više stranaka. U najmnogoljudnijoj banjalučkoj regiji utjecaj ekstremista gotovo je iščezao. Dakle, važna je diferencijacija. To vrijedi i za strategiju međunarodne zajednice. Napokon je shvaćeno da partner u pregovorima nisu samo određeni moćnici već da valja razvijati vitalne demokratske strukture. Primjerice, isključivanje propagandnih postaja važan je korak u omogućavanju slobode medija. Rasprava o novinarskoj etici u uredničkim sobama bivših propagandnih postaja bit će znak da je započeo proces normalizacije. U tom su procesu općinski izbori tek jedan od čimbenika. Važan, doduše. Na području pod bošnjačkim nadzorom socijalni interesi već danas sve više potiskuju očuvanje nacionalnog vlasništva. Činjenica da je u Tuzli apsolutnu većinu osvojila nenacionalistička 'Zajednička lista', stvorivši bazu i u drugim mjestima, ohrabruje baš kao i usjeph socijaldemokrata. U tom kontekstu valja spomenuti i činjenicu da i ostale hrvatske stranke napokon - iako ograničeno - počinju konkurirati HDZ-u. Ta činjenica budi nadu za sljedeće skupštinske izbore. No, nastup OESS-a u Brčkom zaslužuje kritiku. Manipulacija biračima neposredno prije izbornog dana dovela je u pitanje vjerodostojnost čitavih izbora. Tko ozbiljno priželjkuje demokratizaciju odozdo, ne smije biti osumnjičen za manipulaciju, motiviranu 'nadređenim' interesima. Neuspjeh procesa normalizacije i demokratizacije ponovo će ojačati ekstremiste koji su spremni nakon povlačenja SFOR-a ponovo proizvoditi nove činjenice. U tom bi slučaju novi rat bio neizbježan. Dakle, ne preostaje ništa drugo nego i dalje korak po korak podupirati demokratizaciju i pomirenje u bosanskom društvu", dodaje na kraju članka Erich Rathfelder. Izbori cementiraju etničku podjelu "Tendencija kretanja rezultata općinskih izbora, održanih 13. rujna, jednoznačna je: tamo gdje su u nekada ratom razorenoj Bosni i Hercegovini vođene žestoke borbe, većinu glasova dobile su nacionalne stranke. Tako je strateški važan grad Brčko dobio srpsku većinu. I u zapadnoj Bosni koju su osvojili Hrvati birači su u općinske skupštine poslali srpsku vewćinu. Srebrenica ima muslimansku većinu a i u mnogim općinama srpske republike u Bosni prognanici će biti snažno zastupljeni u općinskim skupštinama. Primjeri suprotne tendencije: velegradovi Banja Luka i Tuzla u kojima su pobijedile nenacionalno orijentirane stranke. U Republici Srpskoj nacionalistička Karadžićeva stranka SDS relativno je dobro obranila svoju poziciju - stranka Biljane Plavšić nije smjela nastupiti na izborima - a drugo je mjesto osvojila fašistička Srpska radikalna stranka Vojislava Šešelja. Općenito gledano, na područjima pod muslimanskom dominacijom pobijedila je stranačka koalicija okupljena oko nacionalne stranke SDA a na područjima pod hrvatskom dominacijom hrvatska nacionalna stranka HDZ. Brčko će i dalje biti jedno od najspornijih mjesta u Bosni. Tamo je Karadžićeva stranka osvojila 17, Šešeljeva stranka 7 a Socijalistička partija (bliska Miloševiću) 6 zastupničkih mjesta. Muslimanska koalicija za jedinstvenu i demokratsku Bosnu dobit će 16, nenacionalno orijentirani socijaldemokrati SDP 7 a hrvatski HDZ tri zastupnička mjesta. Budući da je OESS uoči izbora prvo odbio a potom prihvatio nekoliko tisuća srpskih birača, dok oko 10 tisuća muslimanskih birača iz bivšeg brčanskog okruga nije smjelo glasati, bošnjačko-muslimanska strana tvrdi da je riječ o manipulaciji. U Plavšićkinoj utvrdi Banja Luci srpsku su birači glasali vrlo diferencirano. Gradska stranka Banja Luka dobila je 8 od ukupno 70 mjesta, socijalisti 12, Srpska stranka za Bosnu 12, Radikalna stranka 8, Karadžićeva stranka 7. Pozornost privlači činjenica da je na tom mjestu na izborima sudjelovalo vrlo malo prognanika. SDA, HDZ i Stranka za BiH osvojile su zajedno samo 13 mjesta. U nekada većinski muslimanskim gradovima poput Zvornika ili Foče uspostavljene su tijekom ovih izbora, na kojima su srpske izbjeglice smjele glasati na novim mjestima boravke, srpske većine. Na području pod nadzorom bošnjačkih Muslimana Zajednička lista tuzlanskog gradonačelnika osvojila je između 5 i 30 posto glasova. Dobar su rezultat ostvarili i socijaldemokrati (SDA). Na područjima na koja pravo polažu i Hrvati i Muslimani, Travnik je pripao koaliciji, Novi Travnik tijesno hrvatskom HDZ-u, Bugojno koaliciji. U Mostaru će vjerojatno biti sačuvana ravnoteža snaga između muslimanskih i hrvatskih stranaka. Značajna je pobjeda srpskih stranaka u bosanskoj krajini koju nazdiru Hrvati: Lista za Drvar osvojila je 19 a HDZ 11 mjesta", ističe Erich Rathfelder na kraju izvješća. FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 10. X. 1997. Za demokraciju i ljudska prava "Šefovi država i vlada 40 država članica Vijeća Europe okupit će se ovog petka u Strassburgu na dvodnevnom sastanku na vrhu. Tom prilikom namjerava potkrijepiti svoje zalaganje za demokraciju i ljudska prava i razotriti mogućnosti pojačanog doprinosa Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi. Osim toga, bit će redefinirana i uloga Vijeća Europe u spletu drugih političkih instuticja europskog kontinenta. Sve organizacije djelatne u Europi trebale bi biti tretirane kao ravnopravni partneri, izjavila je u četvrtak predsjednica Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, njemačka zastupnica iz redova CDU-a Leni Fischer. Konferenciju će u petak ujutro otvoriti francuski predsjednik Jacques Chirac. Za petak je predviđen i dulji razgovor saveznog kancelara Helmuta Kohla i ruskog predsjednika Borisa Jeljcina. Na kraju zasjedanja sudionici namjeravaju objaviti političko priopćenje i plan djelovanja. U Strassburgu bi između ostalog trebala biti inicirana i reforma Europskog suda za ljudska prava i položaj pučkog pravobranitelja koji bi trebao promicati ljudska prava u državama-članicama, nadzirati njihovo poštivanje i posredovati između sukobljenih strana. Nadalje, očekuje se da će se šefovi država i vlada izjasniti protiv kloniranja ljudskog nasljeđa i dogovoriti oštriju borbu protiv korupcije i organiziranog zločina. Nakon sastanka na vrhu, održanog u listopadu 1993. g. u Beču, šefovi država i vlada sastaju se i razgovaraju po drugi put u povijesti Vijeća Europe. Prije četiri godine ta je organizacija imala 32 člana. U međuvremenu, pristupile su joj Letonija, Albanija, Moldavija, Makedonija, Ukrajina, Rusija, Hrvatska i Andora. Na sastanku u Beču ocijenjeno je da je prijem novih članica bitan čimbenik za ujedinjenu, demokratsku Europu. Pad zida protumačen je kao velika povijesna prilika. Po riječima gospođe Fischer, cilj je da 'članice održe svoju riiječ i provedu u djelo zadaće Vijeća Europe'. U državama-članicama još se uvijek javljaju slučajevi kršenja ljudskih prava. 'To se ne smije gurati pod tepih 'radi mira u kući'', izjavila je u četvrtak gospođa Fischer. Poštivanje načela Vijeća Europe ne bi trebalo biti zajamčeno prijetnjom mogućim kaznama već i konkretnim oblicima pomoći, dodaje ona. Po mišljenju gospođe Fischer, Vijeće Europe već osam godina obavlja nužne političke i pravne predradnje kao uvod u kasniji pristup Europskoj uniji. Gospođa Fischer pokrenula je inicijativu da se pri planiranom krugu proširenja EU iskoristi iskustvo Vijeća Europe. Osim toga, Vijeće Europe mora po mišljenju gospođe Fischer dati odgovore na hitna pitanja koja se javljaju u suvremenim društvima. Jedno od njih su socijalna prava, sigurnost građana, zaštita djece, biomedicina i informatičke tenologije, objašnjava ona. S posebnom je napetošću u četvrtak u Strassburgu očekivan nastup Borisa Jeljcina koji je nedavno zatražio već samostalnost Europe u odnosu na Sjedinjene Države. Između ostalog u kontekstu proširenja NATO-a na istok Jeljcin je sredinom rujna u pokrajinskom gradu Orjolu izjavio da bi Rusiji bilo 'drago kada Sjedinjene Djržave ne bi bile angažirane u Europi u sadašnjoj mjeri'. Najavio je da će to stajalište izričito zastupati i u Strassburgu. I tijekom posjeta Jacquesa Chirasa Moskvi krajem prošlog mjeseca bio je očigledan pokušaj ruskog vodstva da se tješnje osloni na europske pozicije - na račun Washingtona. Prijem Rusije u Vijeće Europe u siječnju prošle godine bilo je popraćeno žestokim kontroverzama zbog rata u Čečeniji. Rusija - zajedno s još nekim državama - još uvijek ispunila sve obveze koje su pretpostavka za članstvo u Vijeću Europe - jedna je od njih i ukidanje smrtne kazne. Povodom sastanka na vrhu vlasti u Strassburgu odredile su opsežne mjere sigurnosti. Angažirano je više od 4000 policajaca i sigurnosnih dužnosnika. U mnogim dijelovima grada promet je ograničen. Francuska je kao domaćin izdvojila 30 milijuna franaka (oko 8,8 milijuna njemačkih maraka) za konferenciju", dodaje novinar na kraju izvješća. FRANKFURTER RUNDSCHAU 10. X. 1997. Većina u gradu protivnika "U skladu s očekivanjima nacionalističke stanke etničkih skupina odnijele su pobjedu na višestruko odgađanim općinskim izborima. To se odnosi i na ona mjesta na kojima su građani po krajnje zamršenom izbornom modusu OESS-a dobili priliku glasati iako su odande za vrijeme rata protjerani. Tako će u budućoj skupštini Srebrenice na području Republike Srpske sjediti 24 mulsimanska predstavnika dok će Srbi koji trenutačno tamo žive imati samo 20 predstavnika. Slična je situacija u Drvaru na zapadu Bosne gdje prognani Srbi danas imaju većinu u čisto hrvatskom gradu. OESS još nije objavio rezultate u strateški važnim gradovima Jajcu, Mostaru i Brčkom ali, po riječima Chrisa Benneta iz nezavisne 'Međunarodne skupine za krize', važno je 'da etničke skupine posvuda dobiju izvršnu vlaast koja će odgovarati izbornim rezultatima'. Ako taj projekt u pojedinim gradovima ne uspije zbog otpora lokalnih moćnika, OESS do 31. prosinca 1997. g. ima pravo proglasiti tamošnji izborni rezultat nevažećim. Umjesto prijevoza općinskih zastupnika iz egzila tenkovima mirovne postrojbe SFOR u općinske skupštine njihovih matičnih mjesta, međunarodna zajednica razmotrit će mogućnost upotrebe politike mamca u provedbi izbornih rezultata, smatraju promatarači. Općine koje omoguće demokratsko sudjelovanje prognane etničke skupine u vlasti bit će nagrađene paketom zapadne financijske pomoći. OESS očekuje da će takvom politikom postići uspjeh na putu prema političkom predstavljanju izbjeglica - a na kraju i njihov povratak - u prvom redu na osiromašenom zapadu Bosne gdje je predsjednica Republike Srpske Biljana Plavšić pozvala na suradnju sa Zapadom. Budućnost će pokazati hoće li politika mamca naići na odjek i u istočnoj Bosni kojom domiraju ekstremisti Karadžićeve 'Srpske demokratske stranke'. Doduše, SDS je u mnogim mjestima izgubio glasove u prilog Radikalne stranke ultradesnog velikosrbina Vojislava Šešelja (SRS) i izlazi oslabljena na skupštinske izbore koji bi u Republici Srpskoj trebali biti održani 25. studenog ove godine. 'Srpski nacionalni savez' (SNS), kojeg je u borbi za vlast protiv Pala upravo osnovala predsjednica Plavšić, nije još smio sudjelovati na općinskim izborima, održanim 13. i 14 rujna. SFOR naglašava svoju nazočnost u eksplozivnim mjestima već za vrijeme objave izbornih rezultata koja se otegnula na više tjedana. Govori se da su zapovjednici SFOR-a već u Drvaru s hrvatskim gradonačelnikom, poznatim po ekstremizmu, imali oštar razgovor o povratku srpskih zastupnika u općinsku skupštinu", dodaje Rolf Paasch na kraju izvješća. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 10. X. 1997. Pred sud s odličjem na grudima "Zagreb smatra da se mora opravdati pred stanovništvom nakon što je glavni optuženi bosanski Hrvat Dario Kordić izveden pred Međunarodni sud za ratne zločnce. Službeni dnevni list 'Vjesnik' branio se u četvrtak od 'ciničnih' optužbi da je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman 'izručio svoje ljude u zamjenu za kredite'. 'Vjesnik' je u uvodniku hvalio 'vitešku skupinu' koja se 'dragovoljno' predala haaškom sudu za ratne zločine 'kako bi olakšala međunarodni položaj svog naroda i svoje zemlje'. List je također napomenuo da je Hrvatska popustila pritisku Sjedinjenih Država tek nakon što je dobila jamstva da će suđenje desetorici okrivljenih biti 'pošteno i relativno brzo'. U međuvremenu svi su optuženi pred sudom izjavili da nisu krivi. Optuženi su za pokolje Muslimana u Lašvanskoj dolini u srednjoj Bosni, u prvom redu za pokolj počinjen 1993. g. u selu Ahmići u blizini Viteza. 36-godišnji Kordić koji nosi tamne naočale jedan je od osnivača para-države na teritoriju Bosne i Hercegovine pod nazivom 'Hrvatska republika Herceg-Bosna'. Neko je vrijeme Kordić bio zamjenik 'predsjednika' te tvorevine Mate Bobana a potom je do podizanja optužnice 1995. g. kao Bobanov nasljednik bio predsjedatelj bosanske stranačke filijale HDZ-a. Prije no što su prevezeni u Den Haag, od desetorice optuženih oprostio se u splitskoj zračnoj luci predsjednik muslimansko-hrvatske federacije Hrvat Vladimir Šoljić a u Tuđmanovo ime njegov savjetnik Ivić Pašalić, održavši ohrabrujuće govore. Nazočan je bio i američki izaslanik Robert Gelbard. Tri mjeseca prije toga Kordićev mentor Boban umro je u Mostaru u neobičnim okolnostima. Boban je prije i za vrijeme rata vodio s vođom bosanskih Srba Radovanom Karadžićem razgovore o podjeli Bosne koje su započeli Tuđman i srpski predsjednik Slobodan Milošević. 1994. g. morao je dati ostavku na dužnost 'predsjednika' Herceg-Bosne i šefa HDZ-a nakon što su Amerikanci nametnuli mir i federaciju između bosanskih Hrvata i Muslimana. Kordić bi u Den Haagu zasigurno mogao ispričati ponešto o Tuđmanovoj politici prema Bosni. Taj posebno žestoki zagovornik separatističke i antimuslimanske HDZ-ove linije u Bosni slavljen je još za vrijeme rata kao 'ideolog Herceg-Bosne'. Novinar rođen u Sarajevu bio je za vrijeme protjerivačkih borbi protiv Muslmana vođa HDZ-a u srednjoj Bosni i promaknut je u neku vrstu najvišeg političkog komesara postrojbi bosanskih Hrvata HVO. Za doprinos 'hrvatskoj državotvornoj ideji' dobio je u Zagrebu i odličje", dodaje na kraju članka Bernhard Kueppers. SLOVENIJA DELO 11. X. 1997. Preko čizme i šahovnice "Već smo navikli da svaki ministar vanjskih poslova odmah po dolasku u Gregorčičevu na vrh popisa vanjskopolitičkih prioriteta uvrsti uređenje odnosa s Hrvatskom. Za razliku od svojih prethodnika, dr. Boris Frlec je taj dossier označio kao prvu zadaću diplomacije i prvi uvjet za brzo uključivanje Slovenije u Europsku uniju. Misli li ozbiljno? Gustoća i ton upozorenja koja dolaze iz kompetentnih bruxelleskih redova stvaraju dojam da izjava prvog slovenskog diplomata možda ipak prelazi uobičajenu političku slatkorječivost. Dolazi li poslije nespretnog Peterlea, neodlučnog Kračuna i dva mandata Thalera, nespremnog za rizik - baš nijedan nije mogao pomaknuti razvikanu Drnovšekovu ukočenost glede Hrvatske - šef diplomacije koji misli ozbiljno i koji će zagristi u 'probatio diabolica'? Slovensko-hrvatski dossier nije ni vražja kušnja niti je nerješiv. Višegodišnje tapkanje na mjestu u većoj je mjeri izraz nesposobnosti država koje nisu znale pronaći način za popravljanje političkog i gospodarskog ozračja kao činjeničnih ograničenja. Pretpubertetni susjedi, opsjednuti samima sobom i traumama minulog suživota pod jugoslavenskim krovom, isprva nisu ni znali dobro kakav odnos - poluhladan ili nešto više - zapravo žele; možda je dobro što za više od šest godina samostalnosti opširnom popisu neuređenih pitanja nisu dodali nijedno novo. Pa iako dogovaranje sa Zagrebom nije bilo ni jednostavno ni ugodno, priznajemo da je nezainteresiranost bila uzajamna i držanje više obilježeno taktiziranjem nego ozbiljnim pregovorima i da smo svjesni da nas susjedi postavljaju pred gotov čin - nedvojbeno je točno da je utržak višegodišnjeg dijaloga siromašan. Popis neobavljenih zadaća među kojima su najproblematičnija međudržavna pitanja, recimo granica, dugačak je i tereti Sloveniju. Malo je onih koji vjeruju da je za stanje stvari kriva isključivo južna susjeda. I nismo previdjeli da je ovdašnja politika o toj istoj temi često govorila s tonom bezbrižnosti kojom ljudi razgovaraju o vremenu. Je li ovoga puta ispod pokožice blagozvučnih izjava nešto više od zavođenja obećanjima? Premijer Drnovšek je izbor novog šefa diplomacije popratio najavom da stiže razdoblje intenzivnog uređivanja odnosa s Hrvatskom. A prvi uvjet za to je politička volja na najvišoj razini. Zna se da su bilateralni pregovori dosegli rub diplomatskih vještina. Iz kuloara se čuje da vladina koalicija svojom neodlučnošću ne bi smjela ometati ono što je u međudržavnom dijalogu postignuto u diplomaciji. Izvješće povjerenstva za granicu, predočeno političkom kolegiju vlade, je Frlec, koji je sudjelovao na sastanku još kao ministarski kandidat, ocijenio kao obećavajuće. Točno. Plod usklađivanja slovenskog i hrvatskog prijedloga o kopnenoj granici je određivanje pretežnog dijela 670 kilometarske granice. Ostao je još dobar desetak prijepornih točaka od kojih se većina može riješiti pregovorima; samo za četiri (među ostalima Trdinov vrh, Mura) potrebna je politička odluka. Pitanje, upućeno vladi, kako pregovarati dalje - mogućnosti su: ustrajanje na vlastitim stajalištima, približavanje suprotnih stajališta ili traženje rješenja koja bi bila pravedna za obje strane - ostalo je bez odgovora. U koaliciji, pokraj Drnovšeka, ionako nespremnog da se uhvati s tom vanjskopolitičkom temom koja je istodobno i unutarnjepolitički osjetljiva, dodatni je teret SLS. Stranka koja je već pri izmjeni članka 68. morala progutati previše 'knedla', vrlo je prijemljiva za maksimalistička stajališta u skladu s kojima je tako reći sve što je manje od granice na Mirni, nepotrebno popuštanje Hrvatima. Za raspoloženje u vladi i Podobnikov način mišljenja glede uređenja odnosa na južnoj granici, rječita je pojedinost odgađanje ratifikacije malograničnog sporazuma. Politika nas uvjerava da se radi samo o proceduralnom zapletu. Neće biti tako. Dok slovenska strana razmišlja o potvrđivanju dogovora s kojim bi najviše dobila baš ona (među ostalim ribolov naših ribara na velikom dijelu hrvatskog akvatorija), podpredsjednika vlade muči mora kad mu pune uši strahovima da bi sporazum mogao prejudicirati međudržavnu granicu. Podobnik je ovoga puta doduše popustio ali nije se pomirio, komentiraju promatrači. Pri opsjednutosti te vrste osjetljivo granično pitanje je teško rješivo, posebno ako se radi o najzahtjevnijem čvoru, Piranskom zaljevu. Put do spoznaje koja su očekivanja realna i gdje je moguć prostor za kompromis, za neke će biti dug. I za političare koji opskrbljuju struku svojim vlastitim projektima za određivanje morske granice. A i za javnost koja ima hrpu iluzija. Je li ona primijetila da se negdje između izgubilo pozivanje na cjelovitost zaljeva i da se sada većinom spominje samo još slobodan pristup slovenske strane međunarodnim vodama? Nema velike dvojbe da je cjelovitost zaljeva samo pobožna želja, najvjerojatnije neostvarljiva pravnim putem a možda ni tihom diplomacijom. Realna mogućnost za kompromis je u oživljavanju takozvanog mariborskog prijedloga predstavljenog rujna 1995. u prigodi susreta Drnovšek-Valentić koji je približio stajališta obiju strana na razgraničenje približno 270 metara od hrvatske obale. To je bilo spomenuto i za posjeta ministra vanjskih poslova Granića Ljubljani u travnju. No Drnovšekov je problem kako takvu morsku granicu prodati javnosti kad su je cijelo vrijeme uvjeravali da su slovenski aduti izvrsni. Kako postupati sada kad je očito da je ono najviše što bi slovenski pregovarači istržili, zapravo najmanje što bi Slovenci bili spremni prihvatiti? Ne obazirući se na škripce politike, stručni diskurs nije tako dalek kako se možda čini. S one strane granice zacijelo nisu sasma bez sluha za slovenske argumente. Nakon što je Zagreb dugo ustrajao na crti po sredini Piranskog zaljeva, Ljubljana se pozivala na povijesnu činjenicu da je naime zaljevom upravljala, nadzirala ga i koristila slovenska strana, zbog čega je crta jednake udaljenosti neprihvatljiva, i u hrvatskom se stručnom povjerenstvu za granice može primijetiti mekša linija. Dr. Ibler je javno spominjao mogućnost razgraničenja po kojoj bi oko dvije trećine zaljeva pripale Sloveniji a manji dio Hrvatskoj, jer pravedno je da prikraćena država dobije više. Takva stajališta daju naslutiti da bi susjeda mogla pristati na bilo što što je manje od cijelog zaljeva; dakako, uz neke druge 'inicijative', možda veći poticaj gradnji cesta, pa i onih koje za Sloveniju nisu prioritetne; Zagreb neće sasma popustiti pa i zato što se boji presedana koji bi mogao važiti i za slučaj Prevlake. A arbitraža? Drnovšek to sve češće spominje iako je možda najviše namijenjena unutarnjepolitičkoj, možda čak koalicijskoj uporabi. No ako premijer ozbiljno misli uključiti međunarodnoga suca, vjerojatno mu je više stalo do prebacivanja odgovornosti na trećeg nego do ishoda. Prijenos prijepora na arbitražu, posrednike ili takozvane dobre usluge su, istina, ustaljeni oblici uređivanja međudržavnih zapleta, no samo kada su iscrpljene sve mogućnosti dvostranih pregovora. Ovdašnja struka među međunarodnopravnim argumentima Slovenije spominje načela 'ut possidetis' (provedbu jurisdikcije u zaljevu), pravednosti (zbog zemljopisne prikraćenosti) i poziva se na neka rješenja iz međunarodne prakse (prijepor iz sredine 60-tih godina između SR Njemačke i Danske i Nizozemske) koja bi mogla biti uzor za određivanje slovensko-hrvatske morske granice. Nadati se da raskorak u stajalištima onoga dijela pravnih stručnjaka koji prisežu da su slovenski argumenti dobri te onih diplomata koji govore da nisu loši, postoji samo u tumačenjima; i da se ne radi o nečemu većem od razlike između optimistične i pesimistične prosudbe. I u odnosu na pitanja Ljubljanske banke, drugog gordijskog čvora iz poglavlja neriješenih slovensko-hrvatskih odnosa, predsjednik vlade ne isključuje arbitražu. Dug banke hrvatskim štedišama preplet je pravnih pitanja, psiholoških učinaka i političkih razmišljanja. Budući da se radi o višeslojnosti državnoga interesa, gospodarskih motiva LB, pitanja terećenja domaćih poreznih obveznika i još ponečega, većinsko stajalište je da financijski dossier treba urediti u okviru nasljeđa. Zagreb prihvaća tezu da se taj dio obveza spram hrvatskih štediša koje su prenijeli u svoj javni dug, istjera od SRJ. Slovensko stajalište da se većinu duga može urediti u okviru sukcesije, dakako je zakonito. Posebno je pitanje koliko je to pragmatično. Rješenje čvora pitanja koji se odnose na LB, povezano je naime sa slovenskim društvenim imetkom s one strane granice koji ni izdaleka nije zanemarljiv a Hrvati su ga spretno - za razliku od Srba - blokirali i onemogućili vlasničko raspolaganje. Za slovensku je stranu to mrtvi kapital koji, usput, brzo kopni. I očito je da službeni Zagreb misli smrtno ozbiljno kad odgađa već odavno usklađeni imovinsko-pravni sporazum do vremena kad će Ljubljana barem djelomično popustiti pri LB. Povrat deviznih uloga je dakle zbilja šira tema od bilateralne, pa ipak je umjesno pitanje ne oklijeva li politika previše. Slovenska javnost ne bi podnijela povrat dijela izgubljenog novca hrvatskim štedišama? A ako se vratimo arbitraži, odluka za nju je u slučaju LB vjerojatno povezana s još više rizika nego glede granice. Dossier Hrvatska dosad je slovio kao onaj skliski diplomatski teren koji je za politiku povezan s previše rizika i s premalo očekivanog odobravanja javnosti, nenavikle na takve kompromise. Korisnost uređenja međususjedskih pitanja koja državi bez specifične težine na međunarodnoj pozornici donose vjerodostojnost i otvaraju joj vrata na zapad, ostala je previđena. Možda će izričaj bruxelleskih dužnosnika da put u Europsku uniju ne vodi samo preko čizme nego i preko šahovnice, prisiliti Drnovšeka na odlučivanje, otrijezniti Podobnika i izazvati Frleca" - piše Saša Vidmajer. SRBIJA VEČERNJE NOVOSTI 10. X. 1997. Jasenovac u New Yorku Iz nepotpisanoga članka izdvajamo: "U New Yorku će se 30 i 31. listopada održati prvi međunarodni okrugli stol o Jasenovcu na kojemu će predstavnici SR Jugoslavije pokušati prikazati istinu o tom ustaškom logoru u kojemu je za vrijeme Drugog svjetskog rata smrt našlo gotovo 700 tisuća Srba i Roma i oko 20 tisuća Židova, izjavio je TANJUG-u direktor Muzeja žrtva genocida dr. Milan Bulajić. 'Cilj okruglog stola, kao i izložbe o Jasenovcu koja će biti postavljena dan prije, je pred svjetskom javnošću opovrgnuti Tuđmanovu reviziju povijesti iz njegove knjige 'Bespuća povijesne zbiljnosti' o svega 20 tisuća žrtava toga logora. Zbog toga smo inzistirali da skupu budu nazočni predstavnici Hrvatske, što su oni prihvatili', rekao je Bulajić. U razgovoru će sudjelovati i desetak preživjelih logoraša iz Jasenovca, autor tri sveska knjige o Jasenovcu pukovnik Antun Miletić, zatim predsjednik Židovske općine u Beogradu Aca Singer, kao i ugledni profesori s američkog i kanadskog sveučilišta Aleks Dragić i Savo Bosanac. Zar samo Hido? "Haag za huškače Tuđmanije", nadnaslov je članka Anđelka Dragojevića koji, uz ostalo, piše: "Među desetak slavodobitnika su glavni i (odjednom) odgovorni urednici 'Vjesnika' i 'Večernjeg lista' Nenad Ivanković i Branko Tuđen. I ostali zaslužni pobjednici medijskog rata koji su, razumljivo, dogurali do najviših dužnosti u toj i takvoj vladi: Ljerka Mintas-Hodak, Hidajet Biščević, pa Danko Plevnik, Milan Ivkošić... sve čimbenik i časnik do časnika. (...) Zašto je, onda, uzgred rečeno, prešućuje beogradski tisak? Godinama dokazujemo istinu da je to Goebelasovska propaganda koja je uspješno stvarala najširu klimu za rušenje države i masovni progon Srba (i srpskih muslimana). A sada? Da nije kriva, ili opet, živa neka - direktiva? (...) Još jedno pitanje: zašto je (ako ga nisu pisali sami Hrvati), ovaj popis etnčki očišćen. Zašto na njemu nije Željko Brihta i ostali tzv. Srbi i Židovi koji su za račun Tuđmanije i u Zagrebu i čak još pred rat u Beogradu, huškali na rat i nesreću. Zar je pravo da od svih tih klevetničkih janjičara odgovara samo potonji vrhunski 'diplomat' Hido? Pa, on se jest naglo bio pohrvatio, ali on je prije toga bio Bišćević (beg od Bišća, tj. Bihaća), a još prije toga - Srbin, pa opet 'mere biti jopet' da mu je bar takva sudbina - srpska. Nego, vratimo se pitanju, kako se to Haag iznenada smilovao Srbima kao žrtvama genocida? Takvu pomisao treba hitno opovrgnuti i to u ime haaškog suda. Ovaj 'časnik' forum kivan je na ove medijske poglavnike zato što vode kampanju protiv njihovog suradnika Stjepana Mesića slavnog rasturača SFRJ. Branko Tuđen okrivljuje sada javno Stipicu 'da je zabio nož u leđa cijeloj Hrvatskoj'. I znate, što je haaška presuda Tuđmanovom Tuđenu? Da haaški tužitelji pročitaju sve što je za vrijeme (a što ne i uoči) rata napisao ovaj glavni urednik 'Večernjeg lista'". 10. X. 1997. Gelbard 'glasuje' za Šešelja Borislav Lalić, među inim, piše: "Američki mirovni izaslanik za Balkan Robert Gelbard 'glasovao' je za vođu srpskih radikala Vojislava Šešelja dva dana poslije predsjedničkih izbora u SRbiji. Gospodin Gelbard je zapravo svojom neprimjerenom i za dobar dio srpskog naroda uvredljivom izjavom, za Šešelja glasovao unaprijed. Njegove grube riječi omalovažavanja, donijet će, nema sumnje, lideru radikala bar neki glas na novim predsjedničkim izborima, koji se očekuju do nove godine. Karijerni diplomat i mirotvorac Robert Gelbard prošlog je ponedjeljka, na konferenciji za novinstvo u Beogradu, ozjavio da njegova zemlja sa Šešeljom, ako pobijedi, 'neće raditi', jer je on 'Fašist'. Prema tome, naglasio je Gelbard, 'Šešelj predstavlja pogoršanje, nazadovanje i mrak'. (...) Ostavljajući po strani to da li će i koliko će novih glasova Šešelju donijeti i slično reagiranje na uspon radikalskog 'vojvode' od strane šefa njemačke diplomacije Kinkela, valja reći da takve grube opaske, ipak, izlaze iz domene uljudnih diplomatskih manira uvažavanja demokratski izražene volje jednog naroda, čije su izbore nadgledali i strani promatrači, koji nisu imali na njih ni jednu ozbiljniju primjedbu. To je uvreda za zemlju, za njenu demokraciju i za onih milijun i pol srpskih birača koji su glasovali za kandidata radikala". NATO zove RS! Miroslav Lazanski u rubrici 'Ekskluzivno' piše: "Na nedavno završenom ministarskom sastanku NATO-a u Bruxellesu, Bosna je opet bila središnja tema, pri čemu je jednoglasno zaključeno 'da se započeti procesi demokratizacije na tim prostorima moraju zaustaviti'. U cilju ispitivanja pulsa i raspoloženja političkog i vojnog rukovodstva Republike Srpske određeni krugovi NATO lansirali su i ponudu prema kojoj bi Republika Srpska, navodno, mogla zatražiti prijam u članstvo procesa 'Partnerstvo za mir', i to samostalno kao entitet. Za uzvrat, od političkog i vojnog rukovodstva Republike Srpske traži se dosljednija provedba daytonskog sporazuma. Naravno, ponuda je vrlo interesantna kako s vojnog tako i s međunarodnog aspekta, jer bi ulazak RS u 'Partnerstvo za mir' značio i određeno međunarodno priznanje. S obzirom da je takav prijedlog, odnosno ideja, iz određenih krugova NATO stigao do političkog i vojnog rukovodstva Republike Srpske, od svih relevantnih čimbenika ovih dana je zatraženo i mišljenje. Inače, NATO je Republici Srpskoj predložio ukoliko ne prođe, iz ovih ili onih razloga, potez sa članstvom u 'Partnerstvo za mir', i određene oblike bilateralnog vojnog povezivanja Republike Srpske s nekim zapadnim armijama". HRVATSKA VJESNIK 13. X. 1997. Nastavlja se sarajevski dozirani teror nad Hrvatima "Nakon što je u noći na subotu u Sarajevu miniran još jedan katolički i hrvatski objekt - zgrada Katoličkoga školskog centra na Banjskome brijegu - nema, čini se, više nikakve dvojbe o tome da se preostali hrvatski puk u Bosni i Hercegovini našao na udaru organiziranih terorista!", ocjenjuje Alenko Zornija i nastavlja: "Jasna je poruka koju su uputili podmetači eksploziva ispred Katoličkoga školskog centra u Sarajevu. Od razmjerno velike materijalne štete što ju je pričinila 'paklena naprava', mnogo paklenskiji tempirani psihološki učinak imat će na razmišljanja 15-20 tisuća sarajevskih Hrvata koji su još u gradu i desetak tisuća onih koji imaju želju vratiti se u grad. (...) Rukopis podmetača eksploziva pred Katoličkim školskim centrom, ali i rukopis podmetača ekspoloziva u prijašnjim bombaškim napadima u Sarajevu, vrlo je sličan onome što se radi i u Bugojnu, Travniku te drugim mjestima pod nadzorom Stranke demokratske akcije. Na žalost, taj rukopis, kada se stvari ogole do same biti, ima u svojim posljedicama mnogo sličnosti s onim što u Sarajevu i drugdje u Federaciji BiH provodi bošnjačka administracija - prije svega kroz stambenu politiku i politiku zapošljavanja. Samo u Sarajevu tijekom 1997. zabilježeno je gotovo 2500 pritužbi Hrvata na kršenja temeljnih ljudskih prava. Taj prikriveni teror i njegova otvorena inačica u obliku tempiranja stvarnih bomba - idu ruku pod ruku! (...) Drugi aspekt eskalacije terora nad Hrvatima odnosi se na globalna zbivanja kad je riječ o odnosu prema Hrvatima i hrvatskoj politici u BiH. Na žalost, igre oko 'izbornog inženjeringa', dragovoljna predaja viteške skupine dok još nitko nije prozvan zbog zločina nad Hrvatima u BiH, nedavna mostarska eksplozija o kojoj sarajevski mediji unaprijed 'znaju sve'... - stvaraju ozračje u kojem se napadačima na Hrvate u BIH upućuje svojevrsna poruka, prije svega ona međunarodne zajednice. Naime, verbalno se takvi teroristički postupci osuđuju, ali kakve od toga koristi ako su na kraju žrtve uvijek - Hrvati!?", piše na kraju Zornija. Kredit odmrznut, dvojbe zaleđene U povodu MMF-ovog odmrzavanja kredita Hrvatskoj, Vedran Kukavica u uvodu komentar pita: "Tko ima najviše razloga radovati se ovakovom ishodu cjeloljetnog političkog natezanja po washingtonskim hodnicima? Hrvatska? Svakako, s obzirom na prijetnje koje su se nadvile nad taj valjda dosad najispolitiziraniji zajam u pedesetgodišnjoj povijesti brettonwoodskih globalnih monetarnih 'vlasti'. (...) No, barem podjednako zadovoljstvo ovim ishodom mogli bi osjetiti i ekonomski eksperti MMF-a. State Department im je učinio medvjeđu uslugu instrumentalizirajući njihove kriterije upravo na hrvatskom makroekonomskom slučaju. Kako im dignitet struke i tradicija kuće nisu dopuštali osporiti hrvatsko ispunjenje svih ekonomskih zahtjeva za dobivanje zajma, pritiskom američke politike Hrvatsku su, naprosto, skinuli s dnevnog reda. I dok su hrvatski gospodarski pokazatelji bili izvan dnevnog reda Izvršnog odbora MMF-a, na dnevnom redu američke vanjske politike bili su Haag, hrvatsko Podunavlje i Dayton. Kod potonjeg se situacija nije mijenjala i ememefovska procjena hrvatskog gospodarstva je ostala onakva kakva je bila i na početku. Ipak je kredit, eto, odmrznut pritiskom izvana na onaj isti gumb kojim je proljetos i zamrznut. Čitavo mudrovanje oko globalnih monetarnih autoriteta, njihovih stabilizacijskih sidara i ememefovskog opjevanog nadzora nad ekonomskim 'civiliziranjem' nacionalnih gospodarstava, umalo su se pretvorili u priču za malu djecu. Nad tim poslom se, baš u hrvatskom slučaju, nadvila sjena američkih političkih interesa koji nisu ekonometrijski izrazivi, a pitanje je daju li se predvidjeti na duži rok u skladu s ročnošću MMF-ovih aranžmana. Ulazi li nakon ove hrvatske epizode MMF u fazu 'prekonoćnih' političkih pozajmica ili se vraća dugoročnim monetarnim projekcijama koje bi mu trebale biti posao?", pita na kraju Kukavica. Napadna demonstracija pritisaka na Hrvatsku Posljednja politička događanja vezana uz Hrvatsku i međunarodnu zajednicu odnosno "najnoviji rasplet oko bosanskih Hrvata koji su se dragovoljno prijavili Haaškom tribunalu", povod su osvrta Ljubomira Antića koji upozorava kako su ona stvorila "novo raspoloženje. (...) Kakvo rasploženje može proizvesti događaj u čijoj je pozadini: pomisao na mogućnost da su Hrvati počinili ratne zločine, činjenica da su oni od svih ratujućih strana u Bosni i Hercegovini danas premoćno zastupljeni pred Haaškim tribunalom, da je Hrvatska bila izložena snažnom pritisku od jedine svjetske velesile, da je popustila, a odmah nakon toga odobrena je isplata zaustavljenih obroka kredita Međunarodnoga monetarnog fonda, što se može protumačiti kao 'trgovina ljudima', a što je do jučer odlučno odbacivala. Eventualni ratni zločini će se dokazati ili opovrgnuti, struktura optuženih - nazočnih u Haagu - vjerojatno će se uskoro promijeniti, pritisci na Hrvatsku još će jedno vrijeme biti metoda navođenja na 'suradnju'... No, kakvi su njezin konačni sadržaj i cijena? Što nas još čeka u Haagu, na Prevlaci, u Pločama, Bosni i Hercegovini, hrvatskom Podunavlju...? To su ključna pitanja koja određuju trenutačno političko raspoloženje u Hrvatskoj", upozorava Antić i komentira: "Ono je dodatno opterećeno neugodnom spoznajom da su Sjedinjene Države ne samo uspjele s još jednim pritiskom na našu zemlju, nego da su svoj uspjeh i tako napadno demonstrirale: vrijeme skidanja financijskog embarga nije dopustilo nikakvu dvojbu o razlogu tog postupka. Za svaki slučaj to je potvrđeno i istodobnim povlačenjem inače suvišnog zahtjeva (jer se pokazao posve deplasiranim) za suspenziju hrvatskog članstva u Vijeće Europe. Zato je na kraju posve suvislo postaviti pitanje: Je li tih 87 milijuna dolara nagrada ili kazna za kooperativnost? A, što se može kad smo mali! - tipičan je obrambeni stav što se pojavljuje u ovakvim prigodama. On i nije tako loš kako se čini na prvi pogled (djeluje više kao bijeg nego kao nalaz) - treba samo iz njega izvući prave konsekvence. A to znači ne proklinjati svoju malenkost ni nečiju veličinu, jer ni jedno niti drugo ne možemo promijeniti, nego krećući s realnih polazišta tražiti najbolja rješenja. Ona podrazumijevaju i izbjegavanje situacija u kojima će, možemo pretpostaviti, na kraju presuđivati sila", ocjenjuje Antić. Hrvatska i opasnosti balkanskoga grotla "Balkan se, kao polje nepredvidljivosti i iracionalnosti, vrti u krug. Riječ je o povijesti kruga. Tom su se povijesti bavile dvije međunarodne komisije za Balkan. jedna 1914., a druga 1995. godine. Ciljevi su im bili slični, tzv. istraživanje uzroka rata, dijagnoza i formulacija dugoročnih mjera stabilizacije regije", piše dr. Anđelko Milardović u uvodu osvrta na izvješće što ga je u obliku knjige pod naslovom 'Nedovršeni mir' sastavila Međunarodna komisija za Balkan pod ravnateljstvom glavnoga i odgovornog urednika Ivana Zvonimira Čička (pogovor knjizi napisao je dr. Ivo Banac). Raščlanjujući poglavlja (četiri) knjige - od kojih se u prvom Komisija "bavila dijagnozom epicentra konflikta na Balkanu"; u drugom je analizirala "ponašanje međunarodne zajednice"; u trećem "se bavila 'stanjem zemalja, trendovima i prijedlozima'" - Milardović najzanimljivijim ocjenjuje četvrto poglavlje u kojem Komisija daje svoje zaključke i prijedloge. "U četvrtom, nadasve najzanimljivijem odjeljku Izvbještaja: 'Regija: zaključci i prijedlozi' Međunarodna komisija za Balkan predlaže sazivanje 'Međunarodne konferencije za sigurnost na Balkanu'. Sazivanje takve 'konferencije o južnom Balkanu' (Jugoslaviji?) pod pokroviteljstvom SAD i EU, imalo bi za cilj 'stvaranje južnobalkanske konfederacije' (str. 140). Nadalje, komisija preporučuje stvaranje 'Balkanske udruge Partnerstva za mir i povezivanje sa širim strukturama NATO-a'. Zatim, regionaln suradnju na Balkanu. Osim toga, komisija se zalaže za stvaranje 'područja slobodne trgovine, koje bi moglo 'postati dijelom Srednjoeuropske slobodne trgovinske zone (CEFTA)', te stvaranje udruga za transport i infrasktrukturu, razvoj demokracije, civilnog društva, prava manjina itd. Iz ovog je Izvještaja izostavljena Slovenija dok se u njemu Hrvatska tretira balkanskom državom", navodi Milardović i komentira: "Tako su se, eto, na početku i svršetku XX. stoljeća pojavila dva Izvještaja o balkanskim ratovima i ratovima na Balkanu, u kojima se, posebice u drugome, u istoj režiji, pojavljuje globalni politički program ponašanja EU i SAD prema ovoj regiji. Teško je povjerovati da je novi Izvještaj skup neobvezujućih opservacija i da nije u svezi s politikama Unije i SAD jer, postoji sukladnost stavova, ocjena i prijedloga u Izvještaju s globalnom politikom velesila u regiji. Stoga je jedno od temeljnih pitanja - što će Hrvatska, posebice njezina diplomacija, učiniti da Hrvatska prestane biti predmetom nekoga budućeg izvještaja o Balkanu? Odnosno: Što će učiniti u izbjegavanju zamki iz četvrtog odjeljka Izvještaja Međunarodne komisije za Balkan?" SLOBODNA DALMACIJA 13. X. 1997. Zagovornici histerije Zoran Vukman u kolumni 'Hrvatska raskrižja', uz ostalo, piše: "Kad je riječ o hrvatskoj savjesti, kad je riječ o hrvatskoj stvarnosti, o hrvatskoj povijesti i hrvatskim grijesima, onda nije teško pronaći one koji moraliziraju, koji osuđuju, koji proklinju hrvatsku državu, demoniziraju Hrvate i koji bi čistili tuđu savjest. (...) Mnogo je tih moralista i dušebrižnika koji bdiju nad hrvatskom savješću i koji su tu da joj sude. Jedni danas nastupaju u javnosti s jedva prikrivenim likovanjem, kao da ih raduju pritisci na Hrvatsku i odvođenje Hrvata u Haag, a drugia kao da sve to daje poticaj za optužbe i stvaranje kompleksa hrvatske krivnje. (...) Za nas nema olakotnih okolnosti. Barem nam ih ne daju tužitelji i suci koji se javljaju u hrvatskome medijskom prostoru, poput, navest ću samo dva indikativna primjera, Slavenke Drakulić i Nikole Viskovića. Ta feministkinja koju u inozemstvu atributiraju kao hrvatsku književnicu, iako nije jasno zašto hrvatska, u jednom od svojih dubokoumnih literarnih sastavaka, čitavu jednu naciju tretira kao skup moralne nedonoščadi i 'kolaboracionista s vlašću koja je dopustila ubijanje civila i nagrađivanje ubojica'. Da se ta opaska odnosi na abolirane četnike, još bi čovjek nekako shvatio, međutim, ovdje se radi o Hrvatima koji skrivaju ratne zločine od pravednoga svijeta, dok se 'narod pravi gluh, slijep i nijem'. No, to još nije bit svega jer 'problem je u sljedećem: nerješavanje individualne krivnje vodi do kolektivne odgovornosti. Netko mora odgovarati. Pitanje je hoće li to biti pojedinci ili čitav jedan narod'. Da je potonju rečenicu Slavenka Drakulić isto tako izrekla i prije šest godina, kad su Srbi od Hrvatske napravili pakao na zemlji, onda bi još imala nekakav moralni kredibilitet poučavati Hrvate, makar ne nikako na tako uvredljiv i ohol način, ali joj se u tom slučaju ne bi moglo reći da su njezine opservacije potpuno besramne. Zanimljiva je činjenica da u vrijeme najgorega rata, kad je bilo riječi o nedvojbenim srpskim zločinima, onda su ti isti koji sada podmeću Hrvatima kolektivnu krivnju (što je apsolutno perverzno) naglašavali kako ne može biti govora o kolektivnoj odgovornosti Srba, kako je nepravedno osuđivati čitav jedan narod! Slavenka Drakulić bez imalo grizodušja nameće svakom Hrvatu odgovornost za zločine koje ona, očito izgubljena u političkom vremenu i prostoru, implicite vidi kao repliku ustaštva, a ovu državu i vlast kao fašističku, s kojom je u kolaboraciji čitava nacija i građani Hrvatske 'moralno i politički neodgovorni da preuzmu odgovornost za svoju budućnost, možda ih na to netko treba prisiliti?' Tko će nas i na što prisiliti, Slavenka? Na put prema Bleiburgu radi 'kolaboracije'? Za Nikolu Viskovića 'glavni plod balkanskog rata je konačno rješenje nacionalnih manjina, koje su dogovorili i uspješno proveli srpski i hrvatski šovinisti', što javno iznosi u zlobnom i ostrašćenom tonu kao potpuno krivotvorenje povijesnih činjenica! Vrhunac svega je kad taj čovjek proziva 'pravnike, svećenike, umjetnike i dobre očeve obitelji za prešućivanje delikta' koji uspoređuje doslovce s 'nacističkim pogromom nad Židovima i sibirskim Gulagom'!? Na takvu drskost hrvatska javnost ostaje ravnodušna jer je ostala zasićena sličnim agresivnim sadržajima, tako da joj je stanje negacije postalo - normalno stanje. Za mene je skandalozno da jedan intelektualac hrvatsku stvarnost poistovjećuje s nacističkom: a da nikada nije izrekao javnu osudu stvarnog neonacizma u srpskoj varijanti. Odakle onda tim javnim i tajnim tužiteljima Hrvatske, koji stvaraju ozračje antihrvatske histerije, moralno pravo da sude Hrvatskoj? Odakle im pravo da Hrvatima vade trun iz oka, a ne vide srpske balvane?" VEČERNJI LIST 13. X. 1997. Traži se Pedro "Dobrovoljni odlazak velikog broja Hrvata u Haag pod pritiskom međunarodne zajednice, dok se za zločine Srba i Muslimana još samo pita, i kod dobronamjernih stvorila je dojam o 'statusima' žrtve i agresora u BiH. Hrvatima je nametnuta hipoteka krivnje do nepodnošljive granice, a pojačana je nimalo slučjanom činjenicom što su druga dva naroda i među to malo optuženih u Haag poslali Hrvate (?!), navodeći kako su se borili u redovima Armije, odnosno srpske vojske. Proporcionalno broju 'stanara' u Haagu, počela se određivati i količina krivnje za rat u BiH. Takva nenačelna globalna politika na terenu dobiva dramatičan epilog. Bez imalo bojazni od odgovornosti Hrvate se ubija, progoni, uhićuje, maltretira, smjenjuje, sustavno se miniraju njihove crkve i obiteljski domovi... Podugačak je popis svih tih zločina, na koji Hrvati nikad neće dobiti službeni odgovor tko im je autor. Dakako, takva politika ima jasan cilj. Muslimani provocirajući Hrvate žele svijetu pokazati kako se i zbog koga se, ne može zajedno živjeti u Federaciji, Srbi pak kako ne u cjelovitoj BiH, a svijet, kojemu je to očito jasno, kao da podgrijava atmosferu nepodnošljivosti. Raspad Jugoslavije ipak, čini se, mora završiti u Bosni. Kako se njih ne bi optužilo za podjelu, treba pronaći Pedra za propast skupog Daytona. Najlakše među najmalobrojnijima. Discipliniranje i maltretiranje Hrvata moglo bi se stoga shvatiti i kao plod globalne politike, a ne samo pojedinačnih incidenata. U takvom scenariju svakome je namijenjena određena uloga. Kalvarija, na žalost, bosanskim Hrvatima", piše Jozo Pavković. Središnjica namješta izbore Branimir Kovač razgovarao je s isključenim članom Hrvatske seljačke stranke dr. Tihomilom Rađom koji, komentirajući takav potez središnjice stranke, kaže: "Tomčić i njegovi suradnici su u sve strukture stranke delegirali one koji će glasovati isključivo za njih. Formalno govoreći, statut je u ime efikasnosti prekrojen na principima demokratskog centralizma, a stari statut počivao je na dva načela - izbornosti i decentralizaciji. Na primjer, princip izbornosti je poništen tako da izbor bilo koga na bilo kojoj razini stranke uže Predsjedništvo ima pravo prihvatiti ili odbiti. Oni to zovu verifikacijom, a već i taj termin je iz partijskog žargona. Uz to, smatram da je istočni grijeh nove hrvatske vlasti što je zadržala element parrtijske države, tj. pripadnost vladajućoj stranci postala je najunosnija profesija jer se time otvaraju vrata za gospodarsku karijeru. Tokopiraju i sve druge opozicijske stranke". Zamoljen da pojasni svoju tvrdnju, dr. Rađa nastavlja: "Mnogi čelnici oporbenih stranaka uvršteni su u upravne ili nadzorne odbore javnih poduzeća i ustanova. U HSS-u ima mnogo ljudi koji obnašaju funkciju u strancui, a istovremeno su i članovi tih odbora. Za mene je to politička korupcija. Za funkcije se primaju honorari, a onaj tko ih prima onemogućio je sebe kao opozicijskog političara. Tražim da se zauzme stajalište prema kojem je funkcija u stranci nespojiva s takvim članstvom". Na upit novinara stoji li tvrdnja da je on žrtvovan kao primjer onima koji i mogli krenuti njegovim stopama, dr. Rađa odgovara: "Teško mi je interpretirati njihove motive, ali smatram da su, medijski govoreći, pogriješili. Da su prešli preko mog slučaja i zanemarili ga, ne bi se nitko za njega ni zainteresirao. A što se tiče opomene drugima... Ako su oni koji su radili na mom isključenju, i mislili tako, postigli su suprotan učinak. Za čitavu se aferu zainteresirala ne samo opća, beć i unutarstranačka javnost. Taj proces ide dalje - u svojim sam nastupima tražio da se provedu novi izbori na županijskim i općinskim razinama jer svi su dosadašnji izbori bili namješteni i manipulirani iz središnjice. To sada traže i drugi članovi koji imaju slično mišljenje". 130247 MET oct 97