SLOBODNA DALMACIJA: NOVAKOV TEATAR

ZAGREB, 6.listopda (Hina) - "Tipičnim hrvatskim škandalom" - naziva odlazak Slobodana P. Novaka i skupine penovaca usred govora župana Branimira Lukšića na otvaranju manifestacije Knjiga Mediterana - Zoran Vukman u današnjoj kolumni Slobodne Dalmacije 'Hrvatska raskrižja'. Vukman smatra da je Novak morao "biti svjestan da se ta njegova nekulturna gesta može odčitati i kao politički čin jednog intelektualca koji se na čelu okrnjenog centra PEN-a ponaša poput predsjednika neke političke stranke, a ne onoga koji bi morao konstruktivno djelovati na našoj književnoj sceni.# Taj mali teatar dogodio se iz Novakove potrebe za medijskom provokacijom i ekshibicijom i prije svega u afektivnoj reakciji koja se može shvatiti i kao podcjenjivanje župana kao osobe, ali i predstavnika jedne institucije vlasti", ocjenjuje Vukman i nastavlja: "Koliko je u takvoj gesti svjesne političke netrpeljivosti, a koliko prezira prema neistomišljeniku i suprotstavljenom svjetonazoru, teško je reći, ali je nedvojbeno da su iskazi župana Lukšića na otvorenju Knjige Mediterana, i Novakovi u podrumima Palače nekoliko dana ranije, upravo indikativni za prepoznavanje duhovnog i moralnog jaza u Hrvatskoj između dvaju svjetonazora koji potpuno različito tumače i vide našu stvarnost. Jedan ima svoje ishodište u krajnjim konzekvencama europskoga liberalizma, a drugi u kršćanskoj intelektualnoj tradiciji. Dr. Branimir Lukšić je u svome govoru dijagnosticirao krizu duha i vremena kao produkt relativiranja morala u kojemu se doseže apsolutnost cinizma, i kao kritičar postmodernih fenomena da sada je u javnosti i svome radu iznosio takvu argumentaciju. Što se tiče govora Slobodana Prosperova Novaka sasvim je jasno kako je riječ o političkoj alegoriji, o igri riječima i značenjima, o naizgled efektnom, ali zapravo duboko stereotipnom poigravanju na dvama povijesnim i kulturološkim razinama koje Novak spretno sravnjuje u jedan smisao, u jednu osudu. Ta osuda, ma koliko se činila apstraktnom, odnosi se na hrvatsku starnost i aktualnu vlast, i kad govori o Dioklecijanu, Novak u stvari govori u političkim prispodobama. Kad govori o Dioklecijanovu i našem dobu, jasno je na koga Novak misli. Nije riječ o pridavanju značenja Novakovim metaforičkim ekshibicijama, niti je u pitanju semantička igra u kojoj netko tobože otkriva vlastitu podsvijest dajući značenja metaforama govornika da bi se ovaj dobro zabavljao. I nije jasno zašto Novak ne želi stati iza svoga izričaja, iza svojih metafora, on poriče da je govorio u bilo kakvim usporedbama, iako je nedvojbeno kako je njegov govor imao nimalo bezazlenu višeznačnost", komentira Vukman.U nastavku pojašnjava "zašto je ta višeznačnost, kad se razgrne efektna stilistika Novakova govora, zapravo duboko demagoška" i piše: "Novak se poigrava značenjima, ne određuje kakva je konkretno politička i ideološka narav krize, zadržava apstraktno ruho i ostavlja slušateljima da u njegovu govoru o dekadenciji traže vlastita značenja. Međutim, Novak je očito zanemario zamke koje i po njega samoga takav govor pruža, zamku da se na kraju sam uhvati na kliše o tiranima i potlačenima, iako bit čitave priče o našoj stvarnosti nije više ni u Herodima, ni u Dioklecijanima. To su puste tlapnje, priče o čovjeku kojemu nekakav moderni Herod sputava slobodu i duh, iako taj čovjek živi poput rimskog patricija. Zato je u tomu nastalo temeljno svjetonazorsko neshvaćanje: kad Novak govori o 'stanju koje modernom čovjeku razjeda dušu', onda ja ne vidim krivca u Dioklecijanu, nego u raskalašenim Rimljanima, u tom zapadnom svijetu koji je dotaknuo svodove rimskoga poganstva - vidim čovjeka koji je ohol, sebičan i samodopadan, vidim čovjeka koji počinje prezirati svoju kršćansku tradiciju, koji Krista odbacuje i mrzi. (...) U tome ja vidim dekadenciju našega vremena, u neshvaćanju i odbacivanju Krstove osobe na Zapadu, koje nije samo religijsko pitanje, i nije samo stvar Crkve. Isusa prihvaćamo ili ne prihvaćamo kao Istinu, prema njemu se neminovno određujemo. On se ne može prešutjeti. Tu nam ne pomaže skrivanje u metafori. Zato je Dioklecijan u Novakovim prispodobama promašen lik, naime, sumnjam da je mislio na krizu kao proces sekularizacije europske svijesti, na duboko antikršćanske procese, na niz malih Dioklecijana koji će uskoro početi ismijavati kršćane, i kojima Hrvatska već služi kao eksperiment za takve pothvate 'eksporata krize'", piše Vukman i zaključuje: "Eto, svašta se može shvatiti iz jedne priče o caru na jednom skupu koji je obećavao biti posve bezazlen, dok nije prizvan zlokobni Dioklecijanov duh". (Hina) mc 060852 MET oct 97