4 SLOBODNA VUKMAN 6-10

Ž1=SLOBODNA DALMACIJA Ž2=6. X. 1997. Ž3=Novakov teatar "Tipičnim hrvatskim škandalom" - naziva odlazak Slobodana P. Novaka i skupine penovaca usred govora župana Branimira Lukšića na otvaranju manifestacije Knjiga Mediterana - Zoran Vukman u kolumni 'Hrvatska raskrižja'. Vukman smatra da je Novak morao "biti svjestan da se ta njegova nekulturna gesta može odčitati i kao politički čin jednog intelektualca koji se na čelu okrnjenog centra PEN-a ponaša poput predsjednika neke političke stranke, a ne onoga koji bi morao konstruktivno djelovati na našoj književnoj sceni. Taj mali teatar dogodio se iz Novakove potrebe za medijskom provokacijom i ekshibicijom i prije svega u afektivnoj reakciji koja se može shvatiti i kao podcjenjivanje župana kao osobe, ali i predstavnika jedne institucije vlasti", ocjenjuje Vukman i nastavlja: "Koliko je u takvoj gesti svjesne političke netrpeljivosti, a koliko prezira prema neistomišljeniku i suprotstavljenom svjetonazoru, teško je reći, ali je nedvojbeno da su iskazi župana Lukšića na otvorenju Knjige Mediterana, i Novakovi u podrumima Palače nekoliko dana ranije, upravo indikativni za prepoznavanje duhovnog i moralnog jaza u Hrvatskoj između dvaju svjetonazora koji potpuno različito tumače i vide našu stvarnost. Jedan ima svoje ishodište u krajnjim konzekvencama europskoga liberalizma, a drugi u kršćanskoj intelektualnoj tradiciji. Dr. Branimir Lukšić je u svome govoru dijagnosticirao krizu duha i vremena kao produkt relativiranja morala u kojemu se doseže apsolutnost cinizma, i kao kritičar postmodernih fenomena da sada je u javnosti i svome radu iznosio takvu argumentaciju. Što se tiče govora Slobodana Prosperova Novaka sasvim je jasno kako je riječ o političkoj alegoriji, o igri riječima i značenjima, o naizgled efektnom, ali zapravo duboko stereotipnom poigravanju na dvama povijesnim i kulturološkim razinama koje Novak spretno sravnjuje u jedan smisao, u jednu osudu. Ta osuda, ma koliko se činila apstraktnom, odnosi se na hrvatsku starnost i aktualnu vlast, i kad govori o Dioklecijanu, Novak u stvari govori u političkim prispodobama. Kad govori o Dioklecijanovu i našem dobu, jasno je na koga Novak misli. Nije riječ o pridavanju značenja Novakovim metaforičkim ekshibicijama, niti je u pitanju semantička igra u kojoj netko tobože otkriva vlastitu podsvijest dajući značenja metaforama govornika da bi se ovaj dobro zabavljao. I nije jasno zašto Novak ne želi stati iza svoga izričaja, iza svojih metafora, on poriče da je govorio u bilo kakvim usporedbama, iako je nedvojbeno kako je njegov govor imao nimalo bezazlenu višeznačnost", komentira Vukman. U nastavku pojašnjava "zašto je ta višeznačnost, kad se razgrne efektna stilistika Novakova govora, zapravo duboko demagoška" i piše: "Novak se poigrava značenjima, ne određuje kakva je konkretno politička i ideološka narav krize, zadržava apstraktno ruho i ostavlja slušateljima da u njegovu govoru o dekadenciji traže vlastita značenja. Međutim, Novak je očito zanemario zamke koje i po njega samoga takav govor pruža, zamku da se na kraju sam uhvati na kliše o tiranima i potlačenima, iako bit čitave priče o našoj stvarnosti nije više ni u Herodima, ni u Dioklecijanima. To su puste tlapnje, priče o čovjeku kojemu nekakav moderni Herod sputava slobodu i duh, iako taj čovjek živi poput rimskog patricija. Zato je u tomu nastalo temeljno svjetonazorsko neshvaćanje: kad Novak govori o 'stanju koje modernom čovjeku razjeda dušu', onda ja ne vidim krivca u Dioklecijanu, nego u raskalašenim Rimljanima, u tom zapadnom svijetu koji je dotaknuo svodove rimskoga poganstva - vidim čovjeka koji je ohol, sebičan i samodopadan, vidim čovjeka koji počinje prezirati svoju kršćansku tradiciju, koji Krista odbacuje i mrzi. (...) U tome ja vidim dekadenciju našega vremena, u neshvaćanju i odbacivanju Krstove osobe na Zapadu, koje nije samo religijsko pitanje, i nije samo stvar Crkve. Isusa prihvaćamo ili ne prihvaćamo kao Istinu, prema njemu se neminovno određujemo. On se ne može prešutjeti. Tu nam ne pomaže skrivanje u metafori. Zato je Dioklecijan u Novakovim prispodobama promašen lik, naime, sumnjam da je mislio na krizu kao proces sekularizacije europske svijesti, na duboko antikršćanske procese, na niz malih Dioklecijana koji će uskoro početi ismijavati kršćane, i kojima Hrvatska već služi kao eksperiment za takve pothvate 'eksporata krize'", piše Vukman i zaključuje: "Eto, svašta se može shvatiti iz jedne priče o caru na jednom skupu koji je obećavao biti posve bezazlen, dok nije prizvan zlokobni Dioklecijanov duh". 060502 MET oct 97