DNEVNI PREGLED 190 2. LISTOPADA 1997.

GLAS AMERIKE - VOA 1. IX. 1997. Visoki hrvatski dužnosnici i mediji posljednjih dana u više navrata govore o pritiscima međunarodne zajednice na Hrvatsku, posebice o pritiscima Sjedinjenih Država koji su kulminirali američkim prijedlogom o suspenziji hrvatskog članstva u Vijeću Europe. Jedan od glavnih zahtjeva koji se postavljaju pred Republiku Hrvatsku jest suradnja s haškim sudom za ratne zločine. O tomu što se od vlade u Zagrebu očekuje i što je ostvareno razgovarali smo s veleposlanikom Davidom Schefferom zaduženim u američkom State Departmentu za pitanja ratnih zločina. Razgovarao Bojan Klima. "Tijekom svog nedavnog posjeta Hrvatskoj veleposlanik Scheffer je napomenuo vladinim dužnosnicima u Zagrebu kako Sjedinjene Države očekuju punu hrvatsku suradnju sa sudom za ratne zločine u Den Haagu. Po njegovim riječima tu nema nikakih novih elemenata. Zahtjevi prema Hrvatskoj nisu promijenjeni, oni su artikulirani još ranije, a tijekom svog posljednjeg boravaka veleposlanik Scheffer iznio je i konkretne pojedinosti. Nakon njegovog boravka u Zagrebu oglasio se hrvatski premijer Zlatko Mateša, izjavivši da Hrvatska neće dopustiti ucjenu te da ljude neće izručivati u Den Haag u zamjenu za zajmove. Ovu premijerovu izjavu veleposlanik Scheffer ocijenjuje kao - razočaravajuću. = Ta izjava svakako ne odražava ton razgovora koji sam vodio u Zagrebu. Ona više predstavlja jedno nesretno stajalište hrvatske Vlade prema nekim pitanjima koje im mi već duže vremena postavljamo, a to je puna suradnja s haškim tribunalom. Napisi u hrvatskim medijima kako hrvatska strana najpotpunije surađuje s haškim sudom veleposlanik Schefer smatra netočnima. Po njemu bošnjačka strana ostvaruje najpotpuniju suradnju sa sudom. On napominje da Hrvatska mora ispunjavati svoj dio dogovora bez obzira čine li to republika srpska ili Jugoslavija. = Ukoliko hrvatska Vlada želi biti punopravni član međunarodne zajednice, izvlačiti sve pogodnosti koje iz toga proizlaze i biti dio nove Europe, tada se mora pozabaviti ovim temeljnim pitanjima. Ovo je provjera. Mi se nadamo da će se ostvariti puna suradnja tako da odnošaji Sjedinjnih Država s Hrvatskom budu bolji i da vlada u Zagrebu bude u stanju nadići to pitanje. Nu, veleposlnik Scheffer napominje da pristup Hrvatske međunarodnim ustanovama ne ovisi samo o suradnji s haškim sudom već i o drugim međunarodnim obvezama, ponajprije ispunjavanjem Daytonskog i Erdutskog sporazuma. Ne želeći ulaziti u pojedinosti razgovora koje je vodio s hrvatskim dužnosnicima veleposlanik Scheffer je ipak rekao kako Sjedinjene Države posebno pozorno prate slučajeve dvojice bosanskih Hrvata protiv kojih je sud podignuo optužnice - Darija Kordića i Bože Rajića. = Ova dvojica pojedinaca jedino su važna tužiteljima u Den Haagu i Hrvatska mora učiniti sve što je njezinoj moći da dođe do njihove dobrovoljne predaje ili pak uhidbe i izručenja sudu. Na pitnje jesu li Republici Hrvatskoj određeni rokovi do kojih mora izručiti pojedine osumnjičenike veleposlanik David Schefer, zadužen u američkom State Departmentu za pitanja ratnih zločina bio je vrlo kratak. = Do toga treba doći što prije. *** Izjava voditelja misije OESS-a u Bosni i Hercegovini Roberta Frowicka koji je hrvatskoj strani zaprijetio sankcijama prejudiciranje je izbornih rezultata, smatra Martin Ragužom, predstojnik ureda člana predsjedništva Bosne i Hercegovine Krešimira Zubaka. Frowick je zaprijetio sankcijama ukoliko se i dalje nastavi s djelovanjem ili izjavama koje budu upućivale na postojanje hrvatske zajednice općina u Mostaru. S Martinom Ragušom razgovarala Linda Miliša. "Prerano je za komentare i moguće konzekvence u svezi s provedbom rezultata mjesnih izbora u Bosni i Hercegovini. U tom smislu doživljavamo i izjavu Roberta Frowicka. Držimo da se radi o prejudiciranju još uvijek nepoznatih izbornih rezultata, izjavit će Martin Raguž. Voditelj misije Organizacije za europsku sigurnost i suradnju u Bosni i Hercegovini upozorio je kako su djelovanje ili izjave koje navode na nastavak postojanja zajednice općina s hrvatskom većinom u Mostaru kršenje rujanskog sporazuma u Zagrebu i Sarajevu postignutog s najvišim dužnosnicima Hrvatske demokratske zajedice. Robert Frowick zaprijetio je potpunim sankcijama dostupnim privremenom izbornom povjerenstvu i naglasio kako će OESS iskoristiti sva sredstva kako bi se osiguralo poštivanje tog sporazuma. = Naše stajalište jest i granična pozicija da se ono što je potpisano i dogovoreno u svezi Mostara i u svezi provedbe rezultata mjesnih izbora od hrvatske strane biti provedeno. Martin Raguž rujanski će sporazum o Mostaru protumačiti drukčije od Roberta Frowicka po kojem se radi o nedvosmislenom sporazumu prema kojem zajednica hrvatskih općina prestaje postojati u svakom smislu. = Taj sporazum o kojem gospodin Frowick govori i koji je potpisan tada u Sarajevu 12. rujna govori o tome da zajednica hrvatskih općina neće nastaviti s aktivnostima. Tu postoje određene razlike o tumačenju, iako u nijansama, kazat će ne ulazeći u pojedinosti Martin Raguž, dodajući kako nije sporno da će hrvatska strana u Bosni i Hercegovini provesti sve djelove sporazuma u Mostaru kao što je prihvatila mandat na ustav hercegovačko-neretvanske županije, što je također bio dio sporazuma. Ipak, po Martinu Ragužu, iako ništa nije sporno, o svemu je prerano govoriti dok se ne objave izborni rezultati. Znači li to da bi u slučaju pobjede Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine u tri mostarske općine s većinskim hrvatskim pučanstvom zajednica hrvatskih općina i dalje postojala odnosno nastavila s aktivnostima. = Ne, ja ne mogu na taj način komentirati rezultate izbora. Mogu samo komentirati da će preuzete obveze vezane za Mostar kao provedbu ukupnih rezultata mjesnih izbora hrvatska strana dovršiti.(VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 1. X. 1997. Pregled tiska Godišnja konferencija Laburističke stranke odnosno govor stranačkog čelnika i novoga britanskog premijera Tonya Blaira dominira naslovnim stranicama kao i komentarima svih britanskih dnevnika velikog formata. 'The Times' piše da je Blair pozvao Britance da udruže svoje sposobnosti i milosrđe kako bi učinili Britaniju prvom u svijetu. On je iznio svoju viziju moderne države u kojoj ponosna i sretna djeca nikada ne odlaze gladna u školu i u kojoj umirovljenici ne moraju štedjeti kako bi preživjeli ili pak prodavati svoje kuće kako bi mogli dobiti liječničku njegu, piše 'The Times' te jednosatni Blairov govor naziv impresivnim nastupom samouvjerenoga čelnika na vrhuncu moći. 'The Independent' Blairovu ambiciju da radikalno promijeni Veliku Britaniju ocjenjuje hrabrom te kaže kako on očigledno stoji iza svojih riječi te da te riječi sada treba provesti u djelo. Konzervativni 'The Daily Telegraph' iz premijerova govora o budućnosti Britanije izdvaja najavu teških odluka u procesu modernizacije te napominje da je Blair najavio vrijeme davanja u kojemu će građani morati više pridonijeti odnosno izdvajati za mirovine i obrazovanje kako bi stvorili društvo s više sućuti. Od ostalih domaćih tema veliku pozornost privlači najava Mo Molan, ministrice za Sjevernu Irsku da novi antiteroristički zakon neće omogućavati da se osumnjičeni za terorizam i paravojne činidbe uhite bez podizanja optužnica. 'The Times' ocjenjuje da je riječ o dramatičnoj gesti, upućenoj ponajprije političkom krilu IRA-e Sinn Feinu koji svake godine obilježava uvođenje tog zakona g. 1975. 'The Financial Times' piše da je cilj tog poteza izgraditi povjerenje među katolicima u Sjevernoj Irskoj koji se tuže na diskriminaciju policije u toj pokrajini, a koju čini 93% protestanata. 'The Daily Telegraph' navodi da je odluka donesena pred odlazak Tonya Blaira u Sjevernu Irsku koji se očekuje sljedećega tjedna uz brojne špekulacije da će se britanski premijer susresti i rukovati s Gerriem Adamsom, čelnikom Sinn Feina. 'The Financial Times' najavljuje neformalni sastanak ministara obrane zemalja članica NATO-a koji danas počinje u nizozemskom gradu Manstri na kojemu će se razgovarati o mogućnosti smanjivanja broja vojnika u BiH prije nego što u lipnju sljedeće godine SFOR-u isteče mandat. List navodi da je do 50% od ukupno 36 tisuća vojnika trebalo biti postupno povučeno, no to nije bilo moguće budući da civilne vlasti nisu mogle funkcionirati bez pune vojne potpore, kao i da im prvenstveno stoji zadaća asistiranja u provođenju parlamentarnih izbora u republici srpskoj koji će biti održani u studenom. Očekuje se da će ministri održati preliminarne razgovore o tome što će se dogoditi nakon isteka mandata SFOR-a u lipnju 1998., piše list te dodaje kako se očekuje da će se američki senat i kongres usprotiviti bilo kakvom daljnjem angažmanu američkih vojnika. Predstavnici NATO-a kažu da je u slučaju nastavka vojne akcije i nakon lipnja potrebno postaviti jasne ciljeve te misije. Britanija je priopćila kako vjeruje da je puno sudjelovanje Sjedinjenih Američkih Država nužno za uspjeh svake međunarodne misije u Bosni, stoji u 'The Financial Timesu'. Isti list donosi kratko izvješće Guya Dinmorea iz Beograda gdje je jučer u gradskoj skupštini, na poticaj Srpskog pokreta obnove, izglasovano smjenjivanje predsjednika Demokratske stranke Zorana Đinđića s mjesta gradonačelnika. Dinmore Srpski pokret obnove naziva rojalističkom strankom te piše da je Zoran Đinđić još jedna politička žrtva dezintegracije srpskog oporbenog pokreta 'Zajedno' te napominje da nije objavljen nadnevak izbora novog gradonačelnika. O događajima u Beogradu gdje su smjenjivanje Đinđića poduprli i zastupnici Miloševićeva SPS-a te radikali Vojislava Šešelja izvješćuje i 'The Independent', objavljujući izvješće agencije Reuter. U izvješću se navodi da je Vuk Drašković, predsjednik SPO-a, gospodina Đinđića optužio da je nesposoban te da troši previše novca i vremena za političke djelatnosti umjesto da upravlja gradom. Đindić je odbacio te optužbe i ustvrdio da je njegovo smjenjivanje nelegalno, stoji u izvješću agencije Reuter koje objavljuje 'The Independent'. Svi britanski listovi izvješćuju o isprici koju su francuski katolički biskupi jučer uputili tražeći oprost od Boga i od Židova zbog toga što se Crkva nije usprotivila progonu francuskih Židova za vrijeme Drugoga svjetskog rata. 'The Independent' se u svom izvješću pita zašto do tog pokajanja dolazi sada nakon 55 godina šutnje te navodi da je poticaj došao od Pape koji je pozvao Rimokatoličku crkvu da se prije 2000. obljetnice Kristova rođenja suoči s teškim grješkama iz svoje povijesti. Značajan poticaj ideji francuskih biskupa zasigurno je suđenje Mauriceu Paponu koje će početi sljedećega tjedna. Papon je za vrijeme višijevskog režima organizirao i nadgledao deportaciju 1560 Židova da bi nakon rata nastavio političku karijeru doguravši čak do člana vlade za vrijeme predsjednika Giscarda D'Estaina. Bit će to prvi visoki dužnosnik višijevske vlade koji će pred sudom odgovarati pod optužbom za zločine protiv čovječnosti, piše 'The Independent'. 'The Times' pak piše da je vrijeme za ispriku pažljivo odabrano: 57 godina nakon što je višijevski režim prihvatio prve antižidovske zakone te dan prije židovske nove godine. 'The Times' donosi i komentar Le Pena, čelnika desničarske nacionalne fronte, koji je izjavio da je skandalozno to što se ljudi lupaju u prsa zbog nečega što se dogodilo prije pedeset godina te da se zna da je Crkva u Francuskoj suosjećala sa svima progonjenima, uključujući i Židove. 'The Guardian' prenosi demanti crkvenih predstavnika da je objavljivanje isprike u vezi s početkom suđenja Paponu te piše da je nekolicina uglednih francuskih Židova izrazila zabrinutost da bi samokritika koju su u ime katolika izrekli biskupi mogla biti i kontraproduktivna. Oko 75 tisuća francuskih Židova deportirano je u nacističke logore smrti, nu prije rata je u Francuskoj živjelo 320 tisuća Židova i mnoge su zaštitili katolici. Britanski dnevnici pišu danas i o presudi europskog suda za koju najavljuju da bi mogla promijeniti stav i postupke europskih poslodavaca prema homoseksualnim radnicima za koje se procjenjuje da ih je oko 35 milijuna. Sud je naime presudio da je britanska željeznička udružba diskriminatorski postupila prema jednoj svojoj djelatnici, uskrativši njezinoj dugogodišnjoj partnerici pravo na besplatnu kartu što inače odobrava heteroseksualnim partnerima svojih djelatnika. *** U posljednjih nekoliko mjeseci međunarodne novčarske ustanove, Međunarodni monetarni fond i Svjetska banaka odgodile su isplatu već odobrenih zajmova Hrvatskoj. Iako se znalo da su iza tih odluka stajali američki predstavnici u tim ustanovama, malo je tko znao da su Amerikanci uporište za takvu vrstu pritiska na Hrvatsku našli u jednom manje poznatom američkom zakonu koji bi, ako njegova nova inačica prođe kroz oba doma američkog kongresa, senat i zastupnički dom mogao bi po Hrvatsku postati još neugodniji ne bude li se pridržavala odrednica Daytonskog sporazuma, čiji je potpisnik. O čemu je riječ razjašnjava pravnica Nina Ben Jansen, suradnica nevladine američke organizacije Koalicija za međunarodnu pravdu u razgovoru s Rosom Grce. = Do listopada 1996. taj je zakon bio obvezatan da bi tada postao diskrecioni, naime kongres je mogao preporučiti vladi da poduzme određene mjere protiv zemalja koje ne izručuju ratne zločince, što je administracija mogla odbiti. Nu državna tajnica Madeleine Albright odlučila je prihvatiti preporuku kongresa te Hrvatskoj vladi i drugima s toga područja stavila do znanja kako će se Amerikanci i dalje suzdržavati od glasovanja kada se u Svjetskoj banci i MMF-u bude raspravljalo o gospodarskoj pomoći tim zemljama, sve dok one ne budu izručivale optuženike za ratne zločine i u potpunosti surađivale s međunarodnim haškim sudom. Tim riječima američka pravnica Nina Ben Jansen razjašnjava pozadinu sadašnje odgode pomoći međunarodnih ustanova Hrvatskoj. Nu sada se u kongresu razmatra odredba u okviru zakona o vanjskoj pomoću pod nazivom 'Odredba o gonidbi ratnih zločinaca' koja će, prođe li oba kongresna doma, postati obligatorna i za zemlje na koje se bude primjenjivala daleko neugodnija. Naime, kada zakon prođe kroz cijelu proceduru oba doma te kada ga potpiše predsjednik Clinton, razjašnjava nadalje američka pravnica, administracija će biti obavezatna glasovati protiv paketa gospodarske pomoći zemljama koje ne izručuju ratne zločince. Više to neće biti pitanje izbora državne tajnice već njezina obveza. Bude li prihvaćen, a zasad je prošao samo kroz senat, zakon se neće odnositi samo na američku pomoć već obvezivati američke predstavnike u MMF-u i Svjetskoj banci da se ponašaju u skladu s njime, t.j. ne samo da se suzdržavaju od glasovanja kada je riječ o zajmovima zemljama koje ne surađuju s haškim sudom već da glasuju protiv njih te da na to nagovaraju i svoje saveznike, objašnjava pravni stručnjak Nina Ben Jansen po čemu će novi američki zakon postati još negodniji od staroga za zemlje za zemlje koje ne budu izručivale ratne zločince. *** Nakon što je jučer istočna Slavonija ušla u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske zanimalo nas je kakvu će ulogu u tom području imati Organizacija za europsku sigurnost i suradnju nakon što 15. siječnja istekne mandat Ujedinjenim narodima. Evo što je razglasnica te organizacije Barbara Davis odgovorila novinarki Snježani Kobeščak. = Važno je naglasiti da OESS neće imati posebnu ulogu u istočnoj Slavoniji koja bi bila različita od uloge te organizacije u ostatku Hrvatske. Od početka misije imali smo urede ne samo u Vukovaru nego i u Kninu. Sada otvaramo urede širom Hrvatske. Već smo otvorili urede u Daruvaru i Pakracu, uz to i u Belom Manastiru. Uskoro otvaramo urede u Topuskom, Gračacu, Korenici, Splitu, Zadru i Okučanima. Usredotočujemo naše napore u cijeloj Hrvatskoj, rekla je Barbara Davis i nastavila: = Nakon kraja UNTAES-ova mandata vjerujem kako će OESS ojačati svoju nazočnost u istočnoj Slavoniji. Nu mi nemamo nikakvu namjeru preuzeti bilo koje zaduženje Prijelazne uprave. Oni na kraju imaju provedbene ovlasti. Uloga OESS-a je da kako u istočnoj Slavoniji, a tako i u cijeloj Hrvatskoj motri na ljudska i građanska prava i to se neće mijenjati. Odluka o povlačenju vojne komponete UNTAES-a već je donesena i dio se snaga povukao iz istočne Slavonije. Očekujemo kako će tijekom sljedeća tri mjeseca doći do znatnijega političkog razvoja, nu naša zadaća i naša uloga se neće mijenjati, ponovno je naglasila razglasnica Organizacije za europsku sigurnost i suradnju Barbara Davis. *** Pothvat SFOR-a još je jedan potez kojim se međunarodna zajednica nada ne samo suzbiti utjecaj vlasti na Palama nego i učvrstiti položaj predsjednice bosanskih Srba Biljane Plavšić. Kolega Žarko Vodinelić upitao je s tim u vezi banjalučku novinarku Radmilu Karlaš, kakve su reakcije ondje na SFOR-ov pothvat. = U Banja Luci se na stanoviti način mogao i očekivati takav rasplet događaja kada su u pitanju medijski prostori. Naime, od potpisivanja sporazuma u Beogradu između Biljane Plavšić, predsjednice republike srpske i Momčila Krajišnika očekivalo se mnogo više. Kao što smo mi ovdje mogli vidjeti studio na Palama je nastavljao svoju vrstu programa, a u Banja Luci svoju vrstu, vjerojatno da je prelilo čašu. Vjerojatno je da je prevladala jedna druga opcija da se napokon shvatilo da je paljanski studio 'neizlječiv' u smislu nekih objektivnih informacija i došlo je do toga da su jutros postrojbe SFOR-a zauzele odašiljač u Dugim Njivama. - Svjetske agencije javljaju da će se predajnici dati u nadzor vlastima u Banja Luci. Govori li se što o tome u Banja Luci? = To se je također na stanovit način očekivalo. Naime, otkad traje ova kriza u političkom vrhu u republici srpskoj na neki način se odigravala i borba za medije. Normalno je sasvim očekivati da će baš ti mediji, taj jedinstven medijski prostor, da će se događati dalje pod nekim ingerencijama Banja Luke. Ovdje je sjedište predsjednika republike srpske, ovdje su mediji napokon shvatili što trebaju raditi. Da trebaju izvješćivati, a ne uporno opetovati stanovitu promičbu. Prema tome mnoge oporbene stranke upravo očekuju da se to dogodi i mnogi građani. Pitali su se zašto se to već ranije nije dogodilo. - Frakcija Radovana Karadžića na Palama je dosad prikazivala Biljanu Plavšić kao marionetu međunarodne zajednice, odnosno Amerikanaca. Postoji li mogućnost da sadašnja akcija, barem dio srpskog pučanstva učvrsti možda u takvom mišljenju? = Prosječnom čovjeku na ovim prostorima koji imalo gleda na neki način već objektivne medije, da kažemo tako, oslobođene od paljanske dominacije, važno je da počne normalno živjeti. Najveća novost i najveći korak bio je zapravo dosad jedini zaista medijski prostor i da se napokon shvati da se mora surađivati s međunarodnom zajednicom jer je republika srpska na dnu i egzistencijalnom, i moralnom, i jednostavno u svim drugim smjerovima ona ne može dublje potonuti. Znači vrijeme je da se shvati da se određena politika vodi zbog dobrobiti naroda. Ako se Biljana Plavšić osvijestila nakon pet godina, prihvaćamo to. Bolje i sad, nego nikad.(BBC) SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 1. X. 1997. Balkanski škripac "'Sad si nas stvarno sredio, Stanley!', rekao bi Oliver Hardy u starim slikopisima Stanleya i Oliea. Upravo te riječi odražavaju stanje u Bosni, području u koje je predsjednik Clinton uvukao svoju zemlju", piše Patrick Buchanan. "Osam tisuća američkih vojnika još uvijek je u Bosni; prošla je gotovo godina dana od prvotnog roka za povlačenje naših snaga, a Clintonovi pomoćnici nagovješćuju da je pred nama možda ostanak na neodređeno vrijeme. Intervencionisti su bili upozoreni da će se to dogoditi, nu uvjeravali su nas u protivno. Sad su, kao što je bilo i u Libanonu, Sjedinjene Države počele zauzimati strane u prljavoj borbi za moć između bosanskih Srba. Vojnici NATO-a ubili su jednoga optuženika za ratne zločine, a drugog odveli pred haaški sud. Američki su vojnici zauzeli redarstvene i dalekovidničke postaje te pokušali spriječiti okupljanje zagovornika Radovana Karadžića. Ukoliko se namjeravamo povući u lipnju, što to radimo? Mjesni političari koji pobjeđuju uz pomoć inozemnih vojnika često završe s prerezanim grlom, jednom kad stranci odu. Vjeruje li itko da Biljana Plavšić može pobijediti u srpskoj borbi za moć, povuku li se vojnici NATO-a? Iz čega proizlazi pitanje: kad ćemo otići iz Bosne i koja je naša 'strategija izlaza'? Odgovor: g. Clinton i zagovornici proširenja NATO-a nemaju takve strategije. Pošto su nas uvukli u igru služeći se dvoličnošću, žele da ostanemo. I dok je NATO zaustavio ubijanje, zamisao da je Bosna na putu da postane multietnička demokratska država fikcija je - fikcija zbog koje nijedan američki vojnik ne bi trebao izgubiti svoj život. Slovenija je nacija; Hrvatska je nacija; Srbija je nacija. Bosna je zemlja u kojoj žive Hrvati, Srbi i Muslimani. Svaka od tih skupina ima svoja vlastita sjećanja na užasne zločine; svaka gaji užasno neprijateljstvo prema drugima. Svaka stavlja vjeru i nacionalnost iznad odanosti bilo kojem dokumentu, ili zemljovidu nacrtanom u Daytonu. A ukoliko su Slovenci i Hrvati imali pravo osloboditi se Jugoslavije u kojoj su dominirali Srbi, nemaju li Srbi također pravo osloboditi se Bosne u kojoj dominiraju Muslimani? Zašto ne možemo samo otići i prepustiti Europljanima nadziranje Bosne? Na kraju krajeva, Bosna se nalazi u srcu njihovog, a ne našeg kontinenta; mi imamo globalne odgovornosti, oni ih nemaju. Odgovor na to pitanje prilično je jednostavan. Ne možemo otići zbog naših drskih saveznica. Ukoliko se vi povučete, upozoravaju one, i mi ćemo se povući. Neizrečena prijetnja: vi Amerikanci bit ćete tad odgovorni za bratoubilački sukob koji će uslijediti; na posljetku ćete se morati vratiti u područje. Zatim ćemo svi biti vezani, zauvijek. To je ucjena. Europa govori da će, odbijemo li štititi Bosnu, ona dopustiti da ta zemlja nasmrt iskrvavi te za to kriviti nas. Plaćamo golemu cijenu za to, što nismo slijedili mudri savjet Dwighta D. Eisenhowera, koji je od Johna F. Kennedyja zatražio da vrati sve američke vojnike kući i pusti da Europljani sami brinu o vlastitoj obrani. Umjesto da smo se poveli za tim primjerom, sad imamo Europu koja u svojim vojnim uradcima ovisi o Americi te je počela pokazivati tromost i nezahvalnost, obilježja tipična za ovisne zemlje. Bosna predstavlja ne samo Clintonov neuspjeh nego i neuspjeh elite američke vanjske politike. Još su godine 1990. neki od nas tvrdili da bi Sjedinjene Države trebale iskoristiti prigodu (našu pobjedu u hladnom ratu) da stvore vanjsku politiku koja će Ameriku staviti na prvo mjesto, a od drugih država zahtijevati da same preuzmu nadzor nad vlastitom obranom i sudbinom. Umjesto toga, Amerika je počela proširivati svoje obveze. Tako sad dajemo ratna jamstva istočnoj Europi, području na kojem se Amerikanci nikad prije nisu borili te se činimo spremnima prihvatiti trajnu američku nazočnost na eksplozivnom Balkanu. Preuzeli smo povijesnu ulogu Njemačke u držanju Rusije podalje od Europe, a austrijskoga, turskoga i ruskog carstva u nadziranju Balkana; Britanaca u obrani slobode mora i Perzijskog zaljeva; Japanaca u obuzdavanju Kine i zaštiti Koreje. To je imperijalističko prekoračenje i poziv na katastrofu. Američka elita krivo tumači ovu naciju. Budući naraštaji neće željeti potvrđivati ove ratne obveze životima svojih sinova. Zatvara se naš desetgodišnji prozor mogućnosti poslije naše pobjede u hladnom ratu. Ne želimo li da Amerika bude uvučena u svaku buduću Bosnu, trebamo upravo sad nešto poduzeti. Europljanima bi se bez uvijanja trebalo reći: Vi ostajete u Bosni, mi ne. I isto kao što smo mi vas digli na noge poslije Drugog svjetksog rata, tako je i vaša dužnost da učinite isto za istočnu Europu i Rusiju, koje bi trebalo staviti u program uključenja u Europsku zajednicu. A ukoliko je vaš odgovor ne, naš je odgovor zbogom. Zvuči li to kao ultimatum, on to i jest. Ponekad trebate izbaciti ptice iz gnijezda, ili nikad neće naučiti letjeti." THE WALL STREET JOURNAL 1. X. 1997. Bosna:dugo natezanje "Pesimizam glede američke mirovne misije u Bosni ovih se dana produbljuje, upravo u trenutku kad jačaju izgledi za uspjeh misije. U lipnju su NATO snage napokon napustile svoje utvrde i počele raditi na provedbi odredaba Daytonskog sporazuma. Nu ti prvi znaci nade nagrađeni su samo novim pozivima na povlačenje", pišu Robert Kagan i Morton I. Abramowitz. "Protivnici misije još su jednom proglasili Bosnu nemogućom misijom, zanemarivajući nedavni napredak koji je postignut. 'Naši su ciljevi nerealni', piše Henry Kissinger. 'Stvarnost Bosne su neiskorijenjive mržnje' Muslimana, Hrvata i Srba. Budući da ne možemo riješiti problem narodnosne mržnje, tvrdi Kissinger, ne možemo ništa postići u Bosni. On preporučuje da Sjedinjene Države održavaju sadašnji prestanak paljbe kroz jedno 'razumno razdoblje' - pristojni interval? - te da se zatim povuku i puste da stvari idu svojim tijekom. Drugi kritici, poput senatorice Kay Bailey Hutchison, republikanke iz Teksasa, predlažu službenu podjelu Bosne na narodnosno čista područja, a zatim bi uslijedilo brzo povlačenje Amerikanaca s pozornice. Ono što ti kritici zaista misle, nu ne usude se reći, jest da se u najboljem slučaju možemo nadati stanci u kojoj će se NATO i Sjedinjene Države moći izvući sačuvavši još nešto ugleda prije nego se strašni rat u Bosni obnovi. Takva malodušnost pogrješna je. Ciljevi Sjedinjenih Država i NATO-a u Bosni su kako ograničeni tako i izvedivi, tako dugo dok imamo volju i strpljenje istjerati strategiju do kraja. Da se podsjetimo zašto smo uopće otišli u Bosnu. Nije to bilo da bismo iskorijenili stoljećima stare narodnosne mržnje na Balkanu. Postojanje te mržnje bilo je moguće tolerirati tako dugo dok je ona bila zatvorena u ustanove i dogovore o moći koji su štitili zemlju od eksplozija u vidu rata i neizrecivih okrutnosti. Nu kad se Jugoslavija godine 1991. sama uništila, istina je izašla na vidjelo. Narodnosno nepovjerenje, koje su Slobodan Milošević i drugi iskoristili, pretvorilo se u narodnosni rat i genocid, što je za Zapad predstavljalo novi niz prijetnji. Rat u Bosni mogao se proširiti na Kosovo i Makedoniju te možda uvući u sukob Grčku i Tursku - koje su obje članice NATO-a. Zatim, nije bilo moguće pobjeći od činjenice da je genocidni rat izbio na europskom tlu. Neki su tvrdili da Balkan nekako ipak ne spada zaista u Europu, ili da je izvan uobičajene područja djelovanja NATO-a. Nu je li se NATO mogao pretvarati da preuzima na sebe važnu misiju očuvanja sigurnosti i stabilnosti u Europi poslije hladnog rata, a zanemariti prvi izazov toj misiji? Bi li se Sjedinjene Države mogle smatrati vođom europskog saveza da su inzistirale na tvrdnji da je Bosna isključivo europski problem? Čak i g. Kissinger slaže se da bi 'snage NATO-a učinile dobru stvar da su zaustavile ubijanja' 1991. opravdavši se činjenicom da 'ne žele tolerirati takve užase u dometu snaga NATO-a'. Cilj koji nadsvođuje Daytonski mirovni sporazum nije bio naučiti Muslimane, Srbe i Hrvate da vole jedni druge, pa niti osigurati žrtvama genocida i etničkog čiščenja zadovoljenje pravde. Cilj Daytona bio je pragmatičan i usko vezan uz američke i europske probitke. Dogovori su ciljali onemogućiti nove prijetnje europskoj stabilnosti te vitalnosti i moralnom integritetu NATO-a, a to se trebalo postići očuvanjem Bosne i stvaranjem novih ustanova i dogovora o moći, kojima bi se narodnosne napetosti mogle držati na uzdi, slično kao što se njima upravljalo nekad. To je bila teška zadaća, i sve donedavno je Clintonova vlada nije pravilno rješavala. Više od godinu dana, oni su precijenili mogućnosti Daytona i što je još pogibeljnije, podcijenili troškove i trajanje preuzimanja te obveze. Cijena te varke sada je visoka: kritici su ukliješteni između visokih očekivanja i sumorne stvarnosti. Nu negdje između nerealnih očekivanja i potpunog očaja leži razumna strategija za postupanje u Bosni i niz ciljeva koji su ograničeni, ali ih je moguće postići. Ti su ciljevi neophodni da se spriječi daljnji rat, genocid i nestabilnost u Europi. Očuvanje multietničke bosanske države s njezinim sadašnjim granicama ne zahtijeva od nas da iskorijenimo etnički nacionalizam potpuno, niti u sljedećih nekoliko godina. To zahtijeva iznimnu gospodarsku, diplomatsku i vojnu moć pomoću koje bi svim narodnosnim skupinama u Bosni pokazali da je jedini siguran i gospodarski isplativ put poštivanje Daytona i suradnja na obnovi Bosne. Oni koji se rugaju odredbama, morali bi trpjeti gospodarsku i diplomatsku izolaciju te rizik suočavanja s puškama NATO-a. Oni koji podupiru Dayton morali bi biti zaštićeni i nagrađeni. Dokaz da takva strategija počinje davati rezultate te da uspjesi u Bosni zahtijevaju izravni narodnosni sklad, mogu se danas vidjeti u Republici Srpskoj, srpskom dijelu Bosne. Predsjednica Plavšić nije ljubiteljica Muslimana. Još prošle je godine bila bliska suradnica optuženika za ratne zločine Radovana Karadžića, a za vrijeme rata podupirala je etničko čišćenje. Njezina odluka da podupre Dayton bila je odgovor na gospodarsko propadanje Srpske, a ne okretanje multietničkom skladu. Nu promjena gđa Plavšić pokazuje novu stvarnost Bosne, koju NATO stvara od lipnja. Zahvaljujući snažnijim naporima NATO-a na provedbi Daytona te obećanju gospodarske pomoći, ona je zajedno s mnogim drugim bosanskim Srbima počela uviđati mudrost surađivanja. Ukoliko NATO zadrži taj pritisak i razinu motivacije, s vremenom će se potpora g. Karadžića osipati. Taj bi proces bio još brži kad bi NATO skupio hrabrosti uhititi g. Karadžića i izručiti ga haškom sudu. Ostanak američkih vojnika u Bosni na neodređeno vrijeme nije lako prodati kod kuće. To će od predsjednika i republikanaca u Kongresu zahtijevati iskrenost. Dayton neće biti proveden do sljedećeg lipnja, a dolazak čak i ograničenih ciljeva u Bosni zahtijevalo bi preuzimanje nekih rizika te pokazivanje kako osobne, tako i političke hrabrosti. To bi značilo da bi se i američke i NATO snage ponekad morale izložiti pogibelji i ustrajati u misiji čak i ako padnu žrtve. Što je druga mogućnost? Slabo zakrinkani poziv g. Kisingera za pristojni interval prije nego se NATO povuče, a rat obnovi, čak ni ne hini da odgovara na pitanje kako bi strategija bježanja utjecala na vodstvo Sjedinjenih Država i NATO-a u Europi. Ni prijedlozi gđe Hutchison o podjeli Bosne to ne čine. Nijedna strana nije zadovoljna sadašnjom teritorijalnom podjelom Bosne, a najmanje Muslimani koji su danas bolje naoružani i spremni na borbu, odbaci li se Dayton. Kad izbije sljedeći rat, Srbi će u RS patiti jednako kao i svi drugi. Osim ako NATO nije voljan još neko vrijeme nadzirati crte razdvajanja - čemu senatorica Hutchison nije sklona - podjela će voditi samo izbijanju novoga rata, koji će biti jednako okrutan i opasan kao i onaj koji je NATO zaustavio. Može se sa sigurnošću predvidjeti da će u trenutku povlačenja opet biti pritisaka da se u Bosnu vratimo. Sjedinjene bi Države mogle preživjeti ako izađemo iz Bosne bez ostvarenog cilja. Nu tisuće bosanskih Muslimana, Srba i Hrvata neće to preživjeti, a neće opstati ni američki položaj vođe u NATO-u. Atlanticisti poput Henryja Kissingera, koji su se zalagali za proširenje NATO-a, trebali bi to imati na umu dok pomažu pripremanje pozornice za neuspjeh saveza u Bosni." THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 1. X. 1997. Bosansko suđenje otkriva što je ispod sudskog otirača (...) Robert Marquand u uvodnim rečenicama spominje suđenje Tihomiru Blaškiću, navodeći da je on propustio zaustaviti svoju postrojbu od zločinačkih postupaka u srednjoj Bosni 1993. Zatim se zapitao ima li sud u Haagu pravo tražiti od države da preda svoje unutrašnje dokumente te narediti njihovim dužnosnicima da svjedoče. "To pitanje, priznaju sudci, posebno je važno za djelovanje suda, pogotovo želimo li da optuženici poput vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića ili hrvatskog generala iz Bosne Daria Kordića ikad dođu pred sud. Iza onog što se činilo četverosatnim brbljanjem o teorijama 'suvereniteta', leži važno pitanje za budućnost stalnog međunarodnog suda za zločine. (O takvom bi se sudu moglo glasovati ove jeseni pri UN-u.) Pravni savjetnici tiho su priznali da su genocidi u Bosni i Ruandi nametnuli pitanje zajedničkih vrijednosti i pravila svjetske pravne zajednice. Stariji 'Međunarodni sud pravde', također u Haagu, pomiruje konvencionalne razmirice između država. Nu novi bi sud postavio primjer suspendiranja nacionalnog suvereniteta u korist razvijanja niza 'nadnacionalnih' zakona ili standarda odgovornosti u ekstremnim slučajevima poput genocida. Prošlog je siječnja, istaknuvši potrebu za poštenim kaznrnim suđenjem i sveobuhvatnom istragom kako za tužitelja tako i za obranu, sutkinja Gabrielle Kirk MacDonald hrvatskoj vlasti uručila sub poenu, tražeći mnoštvo dokumenata koji se odnose na Blaškićeve djelatnosti i komunikacije. Sub poena je također zahtijevala svjedočenje hrvatskog ministra obrane Gojka Šuška u svezi s Blaškićem. Pravno, to je neobilježen teritorij. Dosad nije postojao zakon koji od države zahtijeva da izruči unutrašnje bilješke, službena priopćenja, memorandume i snimke brzoglasnih razgovora. Državni dužnosnici bez iznimke na takve zahtijeve odgovaraju negativno. A Hrvatska tu nije bila iznimka. U nekoliko žalbi, Hrvatska je ustvrdila da sud prekoračuje svoje ovlasti te da sub poena ugrožava njihovu nacionalnu sigurnost. Nu sudci haškog suda odbili su takve žalbe po sedmom članku povelje UN-a. Pet sudaca u srpnju je odlučilo da sud ima pravo zahtijevati hrvatske unutrašnje dokumente '...ukoliko je to potrebno za ispunjenje temeljnih ciljeva suda te njegov učinkovit rad.' Prošlotjedno je saslušanje bilo posljednja hrvatska žalba koju se uglavnom doživljava kao povijesnu. 'Svjestan sam da je Blaškić jedan od najvećih, ako ne i najveći slučaj koji ću ikad imati', izjavila je glavna tužiteljica Louise Arbor. 'Svi ti problemi imaju mnogo veze s budućnošću ovog tijela kao kaznenoga suda. To je prvi put u povijesti da ovo pitanje stavljamo na provjeru: može li se međunarodni zakon primijeniti u području kaznenoga zakona?' 'Gledajte, ukoliko sud ne može zahtijevati dokumente, tad ja ne mogu braniti svog klijenta', izjavio je Blaškićev odvjetnik iz Los Angelesa Russel Hayman, koji želi pregledati dokumente iz bosanskog ministarstva obrane. 'Treba postojati ravnopravnost u dostupnosti dokaznoga tvoriva. Inače to nije sud. To je onda plesna dvorana u kojoj se dijele pozivnice koje svatko može ignorirati.' Djelomično, pitanja koja se nameću imaju veze sa sukobom međunarodnog i kaznenoga zakona, koji je sud izazvao. Modus vivendi za međunarodni su zakon konsenzus, ljubaznost, neobvezujući zahtjevi i suradnja. S druge strane, ono što djeluje u području kaznenoga zakona su obvezujući ili prisilni nalozi, autoritativno postavljeni zahtjevi i pokoravanje. Hrvatski je položaj, koji je prošloga tjedna potvrđen, da bi svaka dalekosežna prava na izdavanje sub poene državi morala biti jasno sadržana u mandatu suda. Kad je odgovarao na pitanje o primjeru nacističkih suđenja raznim zločincima u Nurnbergu te neograničenom pristupu koji su odvjetnici imali u njemačke dokumente, odvjetnik Hrvatske u Washingtonu Lee Gasey rekao je:'Ovo nije Nurnberg. Onaj su sud stvorile pobjedničke strane; ovaj je sud drukčiji. Njegova se sudbena nadležnost ne proteže na države... Takvo bi što postavilo opasan primjer.' Ukoliko je Hrvatska pristala izručiti ratne zločince i pomoći skupiti svjedoke, zašto ne želi pomoći s dokumentima, pitao je sudac Antonio Cassese? Ukoliko Hrvatska ne izruči dokumente, najviše što sud može službeno poduzeti protiv toga jest 'prijaviti' ju Vijeću sigurnosti UN-a, koje bi moglo proglasiti Hrvatsku krivom. Nu neslužbeni pritisak na države koje se nisu pokorile zahtjevima sub poene sve je veći. Sub poena za Hrvatsku priprema teren za izdavanje sub poene (ili 'obvezne naredbe') Srbiji, što bi značilo istraživanje uloge Jugoslavenske vojske u Bosni i veze JNA s režimom Slobodana Miloševića u Beogradu. Sud je skeptičan o tome hoće li ikakvi dokumenti od važnosti stići od bilo koje strane. Stvoren 1993. sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji isprva je smatran vrstom diplomatskog smokvinog lista - sudskog tijela bez osumnjičenih. Čak i danas, samo je osam od 74 optuženika zatočeno. Doživljavanje haškog suda kao ozbiljnog tijela sve je snažnije budući da Bijela kuća ustrajno podupire Daytonske sporazume; zatim, ovo su ljeto britanski vojnici NATO-a uhitili prve ratne zločinca; tu su još i verbalna potpora sudu ministrice Albright te prve rečenice koje je o ratnim zločinima prije dva mjeseca izrekao Duško Tadić. Jedan promatrač primjećuje, 'Kotači pravde spori su, nu ipak se okreću. Ipak, budu li se ta suđenja odugovlačila u beskraj, bosanske žrtve neće imati osjećaj da je pravda zadovoljena.'" FRANCUSKA LE FIGARO 1. X. 1997. Bosna: prokletnici iz Srebrenice "'Ne zaboravi stotinu mrtvih Srba iz Srebrenice!' Toga je dana u Banjoj Luci, velikom srpskom gradu na sjeveru Bosne, ozračje neobično. Momčilo Krajišnik i njegova klika u službi Radovana Karadžića, proklete duše, došli su ovamo poput osvajača da pokažu svoju snagu na javnom skupu. Nu pritijesnila ih je Biljana Plavšić, njihova srpska suparnica. Eto, oni moraju otići iz hotela pod kišom kamenja i trulih jaja, kada se, iznenada, začuje uzvik: 'Ne zaboravi stotinu mrtvih Srba iz Srebrenice!'. Kao da sanjaš! Jer mrtvih je u Srebrenici bilo ne sto, već tisuće, ali većinom Muslimana. Nadasve, bolje se razumije to što se događa u srpskoj Bosni. Nema ni govora o kajanju ili poricanju. Oporbenjaci poput Biljane Plavšić koju podupiru Amerikanci ili oni koji su trenutno na vlasti, u biti se slažu u sljedećem: dobro je sve što je učinjeno. Naprotiv, razilaze se glede kratkoročne strategije: treba li pokopati Daytonske sporazume ili se pretvarati kao da se provode? U tome je glavni problem. Za sve drugo vrijede isti postupci: promičba, manipuliranje mnoštvom, jedva prikrivena zastrašivanja i prijetnje. 'To je sukob unutar nacional-komunističke ideologije, žali se Miodrag Živanović, pravi demokrat iz srpske oporbe. Radovan Karadžić i Biljana Plavšić ne mogu osloboditi naš narod iz škripca u kojemu se nalazi.' Mladi Srbi u Banjoj Luci samo sanjaju o odlasku u inozemstvo. Stariji, uglavnom izbjeglice, stalno pretresaju svoju gorčinu u 'parku tuge' nedaleko od središta grada. 'Sada, kaže Bojan Kospić, 60-godišnji srpski izbjeglica, hrvatski redarstvenik živi u mojoj kući dvjesta kilometara odavde. Ja živim u kući Muslimana koji je protjeran iz Banje Luke. Taj Musliman, ne znam točno, ali možda živi u kući hrvatskog redarstvenika? To je smiješno, zar ne? Tisuće mrtvih samo zbog razmjene kuća. I sve to u ime gluposti koje sam slušao u svojoj mladosti i za koje sam mislio da su zaboravljene.' (...) U ovoj čudnoj zemlji koja bi toliko htjela vjerovati u mir, u ovoj zemlji koju bi Zapadnjaci htjeli vidjeti u miru, mržnja je uvijek negdje blizu. U Banjoj Luci ona tinja pod žeravicom. U Mostaru, hrvatsko-muslimanskom gradu ili, prije, gradu podijeljenom između Hrvata i Muslimana, ona gori u srcima i umovima. 'Sredinom kolovoza, u gradiću Stolcu, desetak kilometara odavde, dobacuje, razočaran, strani visoki vojni dužnosnik, Hrvati su upriličili malo slavlje... - Da, i onda... - Prije rata, u Stocu su većinom živjeli Muslimani. - Da, dobro... - Na slavlju o kojemu je riječ pripremao se ražanj. Ali ne od janjetine, već od prasetine. I sasvim slučajno, naravno, Hrvati su zaklali prase točno na mjestu gdje je nekada bila džamija, sada sasvim srušena!' Prije tri godine Europska je unija odlučila da od Mostara učini primjer pomirbe. Utrošeno je 270 milijuna njemačkih maraka, nu rezultati su jadni: sve u svemu, 34 izbjegle obitelji mogle su se vratiti u svoje kuće. Da, ne 35, već 34, što znači 7,94 milijuna njemačkih maraka na obitelj! Naravno, račun je varljiv. Nu, uglavnom, ništa manje od nadrealističkih konferencija za tisk na kojima velike zvijerke iz UN-a, NATO-a, OESS-a, HCR-a ili SFOR-a ozbiljno, tako je red svečanosti zacrtan, izjavljuju kako je mirovni proces učinio golem korak naprijed jer je dan prije toga hrvatski redarstvenik pomogao muslimanskom redarstveniku u Mostaru... Podsjetimo se, ova su se dva narodnosna redarstva trebala ujediniti prije tri godine! Stvarnost ili privid? Nije važno: Bosna se stalno njiše. S jedne strane diplomati, vojnici i humanitarci koji se - da bi opravdali svoj boravak i dali mu smisao - osjećaju dužnima da drže do varljivog napretka. S druge, svakodnevni život pun strašnih odjeka rata. (...) Srpski izbjeglice u Srebrenici smjestili su se u napola srušenim kućama, žive od povrtne juhe, koriste struju kada je ima i griju vodu pomoću drva. Vrlo važno! To je 'pobjeda', njihova 'pobjeda'. To što nemaju budućnosti, što su osuđeni, oni i njihova djeca, da žive u 'vrhuncima gdje zavija vjetar', čini se da ih ne zabrinjava. Kao da osjećaju stanovito zadovoljstvo u pokoravanju tome osjećaju prokletstva koji prati njihovu povijest. Nekoliko kilometara od Srebrenice, u okolišu koji nalikuje švicarskim planinama obavijenim maglom, desetci spaljenih, srušenih i opljačkanih kuća. U njima je nemoguće boraviti. Pokraj ruševina malene drvene barake od nekoliko četvornih metara. Svaka ruševina ima svoju baraku. U svakoj baraki jedna obitelj srpskih izbjeglica. Komentar jednog stanovnika Srebrenice: 'Radije živimo s utvarama, nego s Muslimanima'",piše posebni izvjestitelj lista Patrick de Saint-Exupery. NJEMAČKA DIE WOCHE 3. X. 1997. Kralj špekulanata "Kad je George Soros tijekom Drugog svjetskog rata s krivotvorenim papirima preživio progon Židova u Budimpešti, kao 14-godišnjak se tada poistovjetio s Bogom koji sve čuje, sve vidi i sve zna. Nu kasnije je izjavio da se tada to nije usudio izgovoriti. Godine 1944. nitko nije htio slušati maštanja o svemoći mladića u pubertetu. (...) Širom svijeta postao je poznat 1992. kad je britansku funtu doveo u škripac i pri tome samo jednoga rujanskog dana zaradio milijardu dolara. (...) Mohamad Mahatlin, premijer Malezije čija je valuta ringit uvučena u vrtlog obezvrjeđivanja, nazvao ga je 'razbojnikom i banditom'. Soros je uzvratio da su vlade same krive, da su vodile pogrješnu gospodarsku politiku. 'Ako ljudi poput mene mogu srušiti monetarni režim, nešto nije u redu sa sustavom', rekao je već 1996. Tko je taj čovjek koji može potresti čitava nacionalna gospodarstva? Vitak, uspravan, prilično nizak, uglavnom opaljen suncem, Soros s oduševljenjem igra tenis i skija. Naturalizirani Amerikanac govori engleski s madžarskim naglaskom i u drugom je braku s povjesničarkom umjetnosti Susan Weber: ima petero djece. Srdačan, suzdržan i dobar slušatelj, kažu oni koji ga poznaju. 'Sretan sam', tvrdi kralj špekulanata. Nu to je tek polovica. To je čovjek koji dvojbenim metodama stvara milijarde dolara ali istodobno nastupa kao čovjek koji želi poboljšati svijet davanjem milijuna za demokratizaciju istočne Europe. On je intelektualno lijevo-liberalni veliki kapitalist, prevrtljivo protuslovlje, čovjek između mamona i ćudoređa. Kad je postao počasnim doktorom na Oxfordu, kao svoje zvanje naveo je: 'financijer i špekulant, filozof i filantrop'. Na drugom je mjestu rekao: 'Kao ulagač koji poštuje zakon i slijedi pravila tržišta, ne mogu se brinuti za društvovne posljedice svojeg djelovanja. Moj posao ulagača je stvoriti profit. A to je moralno sasma u redu.' Tako je stvorio fantastičan imetak. Zaklade posebničkih ulagača koje je utemeljio danas su navodno teške oko 18 milijardi dolara. Njegov se privatni imetak procjenjuje na 5 milijardi dolara, njegov godišnji prihod na 600 milijuna. Samo od 1996. podario je 360 milijuna i uspeo sa na prvo mjesto na ranglisti najvelikodušnijih darovatelja u SAD-u. Dojmljive brojke ako se uzme u obzir da je godine 1947. kao prosjak siromašan pobjegao iz Madžarske u Englesku jer je bježao od komunista i tek je preživio naciste. U Engleskoj se probijao kao pomoćni radnik dok je studirao na London School of Economics. Tamo se mladog čovjeka dojmio austrijski profesor filozofije Karl Popper svojom teorijom o 'otvorenom društvu'. (...) Načelo vječne dvojbe prenio je na društvo: predodžba da ne postoji definitivna istina bila je usmjerena ponajprije protiv nacista i staljinista - a Soros je već zbog toga bio simpatičan. Popperova filozofija ne određuje danas samo Sorosov angažman kao mecene, pomogla mu je i u njegovim novčarskim poslovima. (...) Uspon trgovca dionicama u svjetsku ligu velebogatih počeo je 1969. u SAD-u kad je prvi put sam upravljao jednom moćnom zakladom. Dobrostojeći posebnici povjerili su mu svoje dolare. Umnožio je novac koliko je mogao i nagrađen je profitom od 15 posto. (...) Liberalizacija tržišta novcem omogućila je pljačkaške pohode. Soros je shvatio da nestabilni odnošaji obećavaju najveću žetvu. Kao jahač na valovima klizi po tečajima. Njegovo geslo glasi 'Staying ahead of the curve'. Soros je dosad na globalnim financijskim tržištima dokazao da ima najbolji nos. Američki stručni list 'Institutional Investor' već ga je godine 1980. proglasio 'najboljim ulagačem novca na svijetu' jer je 12 milijuna dolara od klijenata u roku od šest godina pretvorio u 381 milijun dolara. To dakako ne znači da Soros uvijek dobiva: godine 1981. nije mogao isplatiti dividende a 1987. izgubio je 800 milijuna dolara zbog sloma burze u New Yorku. Ipak je godišnja dobit njegovih zaklada 35 posto. Poslije deset godina umnožavanja novca, moderni je Mida bio uspješan čovjek: 'Već 1979. imao sam osjećaj da zarađujem više novca nego što mi je potrebno za život'. S 49 godina sjetio se svojeg studija i utemeljio zakladu za 'otvoreno društvo', sasma u tradiciji bogatih mecena koji su poslije faza naobrazbe i zarade novca u posljednjoj trećini života postali dobročinitelji. 'Ranije sam se osjećao jako izoliranim. Filantropija mi je pomogla da prekinem to osiromašenje', pojašnjava Soros promjenu mišljenja. 'Osjećao bih se loše kad ne bih podario polovicu svojeg novca'. Najprije je potpomagao u Čehoslovačkoj pokret za građanska prava Charta 77 i u Poljskoj sindikat Solidarnost. Poslije velikog preokreta 1989. povukao se iz dnevnih poslova i predao upravu zaklade svojem čovjeku od povjerenja Stanleyu Druckenmilleru. Tako je imao vremena za angažman u istočnoj Europi. Njegovi prilozi teku u 31 zemlju. U Budimpešti je s 250 milijuna dolara pomogao cijelom sveučilištu, u Rusiji je za prirodne znanosti dao 115 milijuna dolara, u Bosnu je poslao 50 milijuna. (...) 'U Slovačkoj su me optužili da sam Madžar, u Madžarskoj mi predbacuju da sam Židov a u Rumunjskoj me opet drže Madžarom', uzdahnuo je jednom prigodom. Soros je uvijek u središtu prijepora. Otkako se u SAD zalaže za humanije umiranje, liberaliziranu politiku droge (prije je pušio marihuanu, priznao je) i za siromašne useljenike, i konzervativni ga političari oštro gledaju. Sada ga oštro napadaju zbog njegove najnovije zabave: kritike kapitalizma. 'Iako sam svoj imetak stekao na financijskim tržištima, sada se bojim da neobuzdani laisser-faire kapitalizam ugrožava naše otvoreno i demokratsko društvo'. Evo ga opet, velikog protuslovlja u osobi Georga Sorosa. (...) Svaki monetarni sustav ima manu. A jedini put za nadvladavanje takvih nedostataka jest ukidanje sustava i uvedba zajedničke valute'. Europljani su to već uzeli k srcu. Sada se za euro iznenada zanimaju i azijske vlade. Soros je barem to postigao - iako nije Bog" - piše među ostalim Harald Schultz. FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 1. X. 1997. Nakon proširenja nove zadaće za Vijeće Europe "Četrdeset poglavara država i vlada raspravljat će 10. i 11. listopada na drugom vrhovnom sastanku Vijeća Europe o novim zadaćama koje će to tijelo preuzeti između ostalog i zbog proširenja. Od studenoga ove godine Njemačka će šest mjeseci obnašati dužnost predsjedatelja u ministarskom odboru Vijeća Europe. Neke su države razočarane što nisu ušle u krug prvih kandidata u procesu širenja NATO-a i Europske unije a zadaća Vijeća Europe jest da prekine proces njihove izolacije, izjavio je u utorak u Bonnu glavni tajnik Vijeća Europe Tarčis. Suradnja s Europskom unijom je dobra ali može biti i poboljšana, dodala je predsjednica Parlamentarne skupštine Fischer. Stoga bi bilo dobro da EU pri primitku novih članica više uzima u obzir obavijesti Vijeća Europe o kandidatima za pristup, napomenula je ona. Težište sastanka Vijeća Europe bit će zaštita ljudskih prava. Novi, stalni Europski sud trebao bi omogućiti bolji nadzor zaštite ljudskih prava. U studenom sljedeće godine novi sud preuzet će dosadašnju ulogu povjerenstva za zaštitu ljudskih prava i sadašnjeg Europskog suda za ljudska prava, razjasnila je gospođa Fischer. Četrdeset sudaca novog suda bit će vjerojatno izabrano u siječnju sljedeće godine a svaka država članica predložit će tri kandidata koji će potom biti saslušani pred odgovarujućim odborima, dodala je gospođa Fischer. Rad suda trebao bi po njezinim riječima poduprijeti takozvani povjerenik za ljudska prava. Glavni tajnik Tarčis računa da će se poglavari država i vlada na sastanku u Strassburgu suglasiti o utemeljenju odgovarajuće dužnosti. Pučki pravobranitelj za ljudska prava trebao bi po riječima gospođe Fischer u prvom redu biti sugovornik za građane novih država članica radi pružanja pomoći nebirokratskim putem. Nadalje, na sastanku bi trebalo biti riječi o pojačanom nadzoru članica glede ostvarivanja demokracije i načela pravne države. Zapadni instrument za spomenuti nadzor jest takozvano motrenje. Izvjestitelji Vijeća Europe putuju s tim ciljem u zemlje članice, istražuju probleme i izvješćuju o tome Parlamentarnu skupštinu Vijeća Europe. Tarčis je izviijestio da je takvo motriteljstvo uvedeno i protiv Hrvatske. Dosadašnji dijalog s Hrvatskom vladom nije bio uspješan, požalio se glavni tajnik. U Hrvatskoj još uvijek ima ozbiljnih problema, primjerice u odnošaju prema izbjeglicama ili u ostvarivanju slobode tiska, dodao je on. Nezadovoljavajuće je po njegovim riječima i dalje stanje u Turskoj. Uspjeh Vijeće Europe bilježi u zalaganju za ukidanje smrtne kazne u Europi, napominje on. Osim toga, broj smaknuća u zemljama članicama Vijeća Europe pao je po njegovim navodima s 200 u prošloj na manje od 20 u ovoj godini", prenosi novinar na kraju izvješća. Smijenjen beogradski gradonačelnik Đinđić "Beogradski gradonačelnik Zoran Đinđić smijenjen je u utorak nakon samo sedam mjeseci provedenih na gradonačelničkoj dužnosti. Na temelju prijedloga o izglasavanju nepovjerenja oporbeni Srpski pokret obnove (SPO) pod vodstvom Vuka Draškovića sazvala je izvanrednu sjednicu beogradske gradske skupštine. Na sjednici se pojavilo 68 od ukupno 100 vijećnika. 67 vijećnika glasovalo je za Đinđićevu smjenu. Đinđić, istodobno predsjedatelj oporbene Demokratske stranke (DS) i vijećnici iz njegove stranke nisu došli na sjednicu koju je šef DS-a proglasio nezakonitom. Sljedeća sjednica gradske skupštine koju je sazvao trebala bi biti održana 7. listopada, dva dana nakon odluke u drugom krugu srpskih predsjedničkih izbora. Prijedlog o izglasavanju nepovjerenja poduprla je ekstremno nacionalistička Radikalna stranka (RS) kao i Socijalistička partija Srbije (SPS) jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića. U ožujku ove godine Đinđić je izabran za prvog nekomunističkog gradonačelnika Beograda u razdoblju od 1945. g. Njegovom izboru prethodile su višemjesečne mnoštvene demonstracije oporbenog saveza 'Zajedno' u kojem su skupa sudjelovali SPO i DS. Raskol u savezu 'Zajedno' izbio je već neposredno nakon njegova izbora na dužnost beogradskog gradonačelnika. SPS-ova potpora prijedlogu o izglasavanju nepovjerenja u beogradskoj gradskoj skupštini vjerojatno će utrti put koaliciji SPO-a i SPS-a u srpskoj skupštini. Naime, na skupštinskim izborima, održanim 21. rujna ove godine, SPS je uspio osvojiti samo relativnu većinu i treba partnera za sastavljanje vlade. DS je pozvao na bojkot skupštinskih i predsjedničkih izbora. Taj je potez razbjesnio u prvom redu Vuka Draškovića koji je poziv na bojkot proglasio uzrokom svog poraza na predsjedničkim izborima", dodaje Matthias Rueb na kraju izvješća. DIE TAGESZEITUNG 1. X. 1997. SFOR bi trebao ostati u Bosni "Prije točno godinu dana njemački ministar obrane Volker Ruehe izjavio da je novi pothvat inozemnih vojnika u Bosni nakon godine 1998. 'nezamisliv'. Nu, njegova je mašta u međuvremenu očigledno napredovala. 'Sprječavanje novoga rata trajna je zadaća u probitku Jugoslavije ali i u probitku NATO-a', izjavio je Ruehe nakon neslužbenoga sastanka NATOVIH ministara obrane koji se danas i sutra održava u Maastrichtu. Na dnevnom su redu konzultacije o stanju u Bosni. Savez 'ipak neće moći tolerirati ponovno izbijanje rata nakon povlačenja postrojba', kazao je Ruehe. Doduše, ministar obrane smatra da je 'prerano' za 'razmišljanja', primjerice, o budućem angažmanu SAD ili o možebitnom razmještaju inozemnih postrojba samo izvan Bosne nakon isteka sadašnjega SFOROVA mandata. Ruehe je naglasio sljedeće: 'Bosna će i dalje biti pitanje u nadležnosti NATO-a'. Upravo sada treba pripremiti teren za pozitivan razvoj događaja a NATO se trenutačno daleko energičnije suprotstavlja ilegalnom naoružavanju tajnoga redarstva nego dosada. Po ocjeni SPD-a mirovna postrojba trebala bi ostati u Bosni i nakon istjeka SFOROVA mandata u srpnju 1998. Rudolf Scharping jučer je izjavio da bi trebalo produljiti i mandat angažiranih njemačkih postrojba, dodavši da je sretan što i iz SAD stižu prvi signali u tom smjeru", prenosi Bettina Gaus na kraju članka. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 1. X. 1997. Skandal u bosanskoj skupštini "Izbor predsjednika odbora u bosanskohercegovačkoj skupštini prerastao je u pravi skandal. Glasovima svih zastupnika vladajućih stranaka - ne samo onih iz Republike Srpske već i onih iz muslimansko-hrvatske federacije - za predsjednika odbora za zaštitu ljudskih prava izabran je Srbin koji bi mogao uživati reputaciju ideologa i počinitelja etničkih progona. Velibor Ostojić kojeg je bečki 'lovac na naciste' Simon Wiesenthal jednom prigodom čak prozvao 'Goebbelsom bosanskih Srba' trebao bi se u odboru između ostalog baviti i sudbinom prognanika. Taj je 'propust' posebno neugodan za SDA, muslimansku stranku predsjedatelja bosanskog predsjedništva Alije Izetbegovića. Stoga je predsjednik frakcije SDA Adnan Jahić već najavio svoju ostavku. Sufejdin Tokić, jedan od malobrojnih oporbenih političara među parlamentarnim zastupnicima, smatra Ostojićev izbor odrazom 'prešutnog saveza' tri vladajuće stranke koje nastupaju kao pokreti svojih narodnosnih skupina. U tom je kontekstu Tokić poistovjetio SDA sa srpskom strankom SDS Radovana Karadžića, optuženog ratnog zločinca, i s bosanskom ispostavom HDZ-a hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Udruge muslimanskih izbjeglica upozoravaju u svojim prosvjedima da je Ostojić 'glavni poticatelj i sudionik' progona Muslimana u gradovima u Podrinju kao i ratnih zločina počinjenih u okviru tih progona. Ponovo su citirane izjave svjedoka po kojima je Ostojić godine 1992. u Foči navodno igrao nogomet odrubljenim glavama Muslimana. Nu, Ostojić se ne nalazi na javnim optužnicama haaškog suda za ratne zločince. Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi potvrdila je kao organizator bosanskih izbora njegov zastupnički mandat. Ostojić potječe iz sela u susjedstvu rodnoga mjesta Radovana Karadžića u Crnoj Gori i kontaktirao je s psihijatrom i tijekom zajedničkog boravka u Sarajevu. Stručnjak za književnost i jezik bio je tada jezični savjetnik na državnom krugovalu bivše jugoslavenske republike Bosne i Hercegovine. Kasnije, na Palama, obnašao je jednu od vodećih stranačkih dužnosti u nadređenoj SDS-ovoj organizaciji svih 'srpskih zemalja'. Čelni dužnosnik SDA Halid Genjac obrazložio je 'grubu pogrješku' Ostojićeva izbora 'mehanizmom ostvarivanja konsenzusa' u skupštini koji je predviđen Daytonskim mirovnim sporazumo za Bosnu", dodaje Bernhard Kueppers na kraju izvješća. Vojislav Šešelj, kandidat na predsjedničkim izborima u Srbiji "Vojislav Šešelj često je sudjelovao u igrama beogradskog moćnika u ulozi strašila i clowna. Nu, danas bi Šešelj mogao ugroziti i samog Slobodana Miloševića. Gotovo trećina izbornika u Srbiji glasovala je za Šešelja i njegovu Srpsku radikalnu stranku - mnogi od njih bili su pritom motivirani očajem zbog bijede i propalih velikosrpskih ratnih ambicija. 'Domoljubni' demagog ulazi u nedjelju u drugi krug predsjedničkih izbora u Srbiji, zaostajući za prvim kandidatom samo 300 tisuća glasova. Šešelj nastupa protiv marionete Zorana Lilića kojeg je Milošević nakon prijelaza iz fotelja srpskoga u fotelj predsjednika krnje Jugoslavije izabrao za kandidata-nasljednika na predsjedničkoj dužnosti. Danas više nije moguće ignorirati Vojislava Šešelja koji je u komunizmu bio žrtvom političkih progona, u komunizmu i za vrijeme rata vođa ozloglašenih neregularnih četničkih postrojbi. Osvojivši 82 od ukupno 250 zastupničkih mandata, Šešeljeva stranka ima ključnu poziciju i u srpskoj skupštini u kojoj je Milošević izgubio većinu. Pritom valja napomenuti da golemi lik obješena trbuha - partner političara poput Francuza Le Pena i Rusa Žirinovskog - karakterizira ne samo retorička neobuzdanost već i politička podmuklost. 'Najljepše bi bilo kada bi velika Srbija jednog dana graničila s velikom Njemačkom', tvrdi Šešelj. Za razliku od Miloševića Šešelj ne priznaje hrvatsku 'okupaciju' krajine. Srpsku republiku u Bosni želi pripojiti Srbiji i nije spreman trajno tolerirati kosovske Albance. Kao gradonačelnik srpske prigradske četvrti Zemun iselio je jednu obitelj iz njezina stana usprkos sudskom prigovoru. Nakon žestoke dalekovidničke raspre zapovijedio je svojim čuvarima da premlate odvjetnika spoemnute obitelji - tvrdeći kasnije da se 'poskliznuo na bananu'. Rođen godine 1954. u Sarajevu, Šešelj je nakon studija prava pao u nemilost komunističkog vodstva tadašnje jugoslavenske republike Bosne i Hercegovine, otkrivši da je doktorat jednoga njegova štićenika puki plagijat. Kada je 1984. po drugi put uhićen u Beogradu, iz Jugoslavije i inozemstva već su počele stizati peticije u znak potpore 'disidentu'. Uoči prvih višestranačkih izbora u Srbiji godine 1990. nakratko je sklopio savez s Vukom Draškovićem. U srpsku je skupštinu Šešelj ušao tek 1991. nakon što mu je Milošević dodijelio jedno prazno zastupničko mjesto. Šešeljevi bradati četnici sudjelovali su u osvajanju hrvatskog Vukovara baš kao i u progonima bosanskih Muslimana iz Zvornika. Suradnja s Miloševićem - posljednji je primjer svrgavanje prvog predsjednika krnje Jugoslavije, srpskog romanopisca Dobrice Ćosića, privremeno je dovršena 1993. Dok se Milošević nastojao izvući iz rata i predočiti u ulozi mirotvorca, Šešelj ga je ometao kao njegov dotada 'najdraži oporbeni političar'. Miloševićeva žena Mira Marković nazvala ga je 'ratnim huškačem'. Šešelj se kasnije revanširao napomenom da će rado izići pred haaški sud za ratne zločince - 'u pratnji' Slobodana Miloševića s kojim je po njegovim riječima ionako 'sve dogovarano'", prenosi Bernhard Kueppers na kraju članka. BELGIJA LE SOIR 1. X. 1997. Demokratska oporba u Srbiji do kraja se razilazi "Tužan prizor: samo godinu dana nakon što je potresla beogradske ulice i navela srpske demokrate da pomisle da sanjaju, umjerena oporba koja nastupa protiv socijalista na vlasti javno se razilazi. Najnoviji događaj: smjenjivanje Zorana Đinđića, kratkotrajnoga beogradskog gradonačelnika - i jedinog ne-komunista na tom mjestu od 1945. - kao žrtve izglasavanja nepovjerenja na prijedlog njegovih dojučerašnjih saveznika iz Draškovićevog Srpskog pokreta obnove. Od 69 nazočnih vijećnika, za smjenjivanje je glasovalo njih 68. Đinđić, kojega nije bilo na sjednici koju je unaprijed nazvao 'nezakonitom', izjavio je da je riječ o 'puču' protiv njega, ali je obećao da će poštovati odluku većine u gradskom vijeću kako bi izbjegao bilo kakav izgred. 'Mi nećemo zajedno ostarjeti', 'Zajedno, i već razjedinjeni', 'Ne baš svi zajedno'... Srpski humoristi već mjesecima ismijavaju tu šarenu koaliciju 'Zajedno' koja je namjeravala destabilizirati autokratski režim Slobodana Miloševića svakodnevnim održavanjem demonstracija na beogradskim ulicama, ali nije preživjeli ni prvi ozbiljniji ispit političke čvrstoće. Tjedan dana nakon što je izbačen iz predizborne kampanje za mjesto predsjednika, Vuk Drašković se na taj način bučno, ali gorko osvećuje: taj mušičavi i vatreni književnik svoj strašni neuspjeh pripisao je, ne bez razloga, pozivu na bojkotiranje izbora koji su uputili njegovi bivši partneri Zoran Đinđić i Vesna Pešić. Tako je umjerena desnica oslobodila put ultranacionalističkoj desnici čiji vođa Vojislav Šešelj, spreman za vađenje kestenja iz vatre, ove nedjelje treba odmjeriti snage sa službenim kandidatom režima Zoranom Lilićem. Uvrjede, niski udarci, loši manevri, uzajamno optuživanje za najgore stvari: korupciju, nepotizam, zloporabu vlasti, krađu novca. Građansko društvo i inteligencija koja se opire režimu posve su zbunjeni, a od ove posljednje predizborne kampanje zapamtili su samo podmetanje nogu i zabijanje noževa u leđa među onima koje su prošle zime gledali kako s rukom pod rukom i grleći se prolaze do improvizirane pozornice na Terazijama. U redovima Đinđićeve Demokratske stranke oni najljući ne oklijevaju i optužuju Draškovića da je pripremio 'spektakularni prijelaz u protivnički tabor'. Prema njihovom mišljenju, SPO je pristao odigrati ulogu poluge u rukama Socijalističke stranke koja je upravo izgubila apsolutnu većinu u parlamentu. Ta pretpostavka, ako je istinita, mogla bi vrlo brzo biti ostvarena tajnim pregovorima, ali bi i ohrabrila zapadne vlade zato što bi to značilo otklanjanje mogućnosti sudjelovanja ekstremne desnice - druge stranke po snazi - pri samom radu vlasti. Nema ni koherentnog programa, ni privlačne alternative. Prema rezultatima anketa, stranke demokratske oporbe brzo su izgubile svu popularnost koju su jedva stekle. Sada su opet, i sasvim sigurno za dugo vremena, opet svedene na ulogu promatrača zbivanja na političkoj pozornici. Neke od njih čak su se same unaprijed isključile iz ustanova pozivanjem na bojkot izbora koje je međunarodna zajednica ipak priznala. I, što je još gore, u toj košari punoj rakova, isto tako teškoj za život kao što je i nepredvidljiva, oporba se ljuti i na neke novine koje je jedva uspjela staviti pod svoj nadzor. Osamnaest članova upravnog vijeća radio-televizije 'Studio B' otpušteno je zbog 'lošeg rada'. Sreća da su zidovi predsjedništva jugoslavenske federacije dovoljno debeli, zaključuje jedan suradnik nezavisnog tjednika 'Vreme', raspoložen za crni humor, jer da nije tako, cijeli bi Beograd sigurno čuo smijeh Slobodana Miloševića kad su mu rekli za taj najnoviji događaj. A istina je da srbijanski moćnik može mirno spavati. Čak i njegovi protivnici pridonose jačanju njegove slike u inozemstvu, kao jedinog pravog političkog vođe u Srbiji" - piše Edouard van Velthem. ŠPANJOLSKA ABC 1. X. 1997. Drašković se udružuje s neofašistima i izbacuje Đinđića iz beogradskog gradskog vijeća "Beogradskog gradonačelnika Zorana Đinđića jučer je smijenila većina vijećnika u gradskom vijeću tog grada nakon zahtjeva SPO-a Vuka Draškovića za izglasavanje nepovjerenja svojem starom 'drugu' iz raspale koalicije 'Zajedno'. Kao što se moglo i očekivati, taj su prijedlog poduprli socijalisti Slobodana Miloševića i radikali neofašista Vojislava Šešelja. SPO je to glasovanje o povjerenju svojem bivšem savezniku opravdao time što su Đinđić i njegova Demokratska stranka prekinuli suradnju s općinskim vlastima, gdje Drašković ima većinu članova, i zato što je pozvao građane na bojkotiranje predsjedničkih i parlamentarnih izbora u Srbiji. Prisjetit ćemo se i da je Đinđić uz Građansku inicijativu Vesne Pešić i još desetak oporbenih stranaka započeo kampanju pozivanja na suzdržavanje od glasovanja na izborima održanima 21. rujna nazivajući 'magarcima' građane koji budu glasovali. Đinđić je izjavio da je jučerašnje očitovanje 'nezakonito'. Prema njegovu mišljenju, sastanak u beogradskom gradskom vijeću nije sazvan kako treba, nego je to učinjeno kršenjem pravilnika. Ali ta mu primjedba neće biti od velike koristi zato što ga ne podupire većina. Đinđića je to isto gradsko vijeće izabralo kao kandidata bivše koalicije 'Zajedno' (SPO, Građanska inicijativa i Demokratska stranka) nakon tromjesečnih javnih prosvjeda, međunarodnih pritisaka i uključivanja velikog dijela srpske javnosti. Sve je to prisililo Miloševića da prizna oporbi izbornu pobjedu u Beogradu i u još 14 srpskih gradova s izbora održanih u studenom 1996. godine. Đinđić je izabran u veljači ove godine sa 68 od mogućih 110 glasova. Nejgovo smjenjivanja zapravo je Draškovićeva osveta. On smatra da su Đinđić i još neke političke organizacije koje su poduprle bojkotiranje izbora krive za poraz. Nu, to nije pravi razlog poraza na izborima, jer je 1996. godine koalicija 'Zajedno' dobila 969.198 glasova, a na ovim je izborima za Draškovića glasovalo oko 790 tisuća izbornika - gotovo isti broj kao i na izborima iz 1990. i 1992. godine. Mjesec dana poslije izbora, krajem ožujka, SPO je zaprijetio smjenjivanjem Đinđića. Draškovićev treći poraz u borbi za vlast s Miloševićem, koji ga je opet iskoristio za 'legitimiziranje' svojeg ostanka na vlasti, uzrok je što je Drašković sada posve izbezumljen". AUSTRIJA KLEINE ZEITUNG 2. X. 1997. Vojnici SFOR-a isključili Srbima krugoval i dalekovidnicu "Postrojbe SFOR-a jučer su zauzele i isključile četiri postaje krugovala i dalekovidnice bosanskih Srba. Taj je potez uslijedio kao reakcija na grubo iskrivljavanje činjenica u izvješću o konferenciji za novinstvo koju je u Den Haagu održala predsjedateljica suda za ratne zločince Louise Arbour. Razglasnik UN-a Rus Alexander Ivanko izjavio je da su u nedjeljnoj emisiji grubo iskrivljene izjave Louise Arbour. Program je 'praktički prekršio sva pravila i odredbe pravednog i preciznog izvješćivanja', kazao je Ivanko, dodajući da je spomenuto izvješće bilo 'krajnje provokativno'. Vojna akcija u kojoj su sudjelovali i ruski vojnici u sastavu SFOR-a bila je po Ivankovim riječima 'brza i učinkovita', bez popratnih izgreda. Jedan razglasnik SFOR-a u Sarajevu izjavio je da je molbu za akcijom protiv dalekovidnice iznio Međunarodni povjerenik za obnovu Bosne Carlos Westendorp. Kritiziranu emisiju prikazale su postaje koje nadziru pristaše bivšeg srpskog vođe Radovana Karadžića, traženog ratnog zločinca. Banjalučka postaja koju nadzire predsjednica Biljana Plavšić nije napravila nikakav prekršaj ali je također obuhvaćena akcijom isključenja. Naime, Banja Luka i Pale postigli su dogovor o dnevnom izmjenjivanju u izvješćivanju. Bosanski Srbi nazvali su jučer akciju zauzimanja postaja 'silovanjem medijske slobode, neviđenim u civiliziranom svijetu'. Ravnatelj dalekovidnice bosanskih Srba Miroslav Toholj izjavio je u srpskoj utvrdi Palama da svi zaposlani na dalekovidnici namjeravaju u znak prosvjeda uzvratiti štrajkom glađu i ostalim sredstvima 'građanskog otpora'", prenosi Alexander Oršić na kraju članka. DER STANDARD 1. X. 1997. Beogradske tajne "Sljedeće nedjelje u Srbiji će biti održan drugi krug predsjedničkih izbora. Odluka će pasti između socijalista Zorana Lilića - namjesnika jugoslavenskg predsjednika Slobodana Miloševića - i ultranacionalista Vojislava Šešelja. A možda i neće - ako na izbore iziđe manje od 50 posto građana čime će biti stvoreni uvjeti za opetovanje izbora. Presuditi bi mogli oni izbornici koji su u prvom krugu glasovali za monarhista Vuka Draškovića. Drašković je pozvao na bojkot drugog kruga glasovanja u kojem će sudjelovati 'komunist' Lilić i 'fašist' Šešelj (Drašković). Draškovićeva stranka nije bila tako izolacionistički raspoložena kada je u utorak uz potporu socijalista i Šešeljevih radikala razvlastila beogradskog gradonačelnika Zorana Đinđića. Sjednica gradske skupštine trebala je po prvobitnom planu biti održana nakon predsjedničkih izbora ali je održana ranije protiv volje gradonačelnika. Đinđić više nije gradonačelnik a ni oporbeni savez 'Zajedno' više nije savez. Dvije stranke-članice tog saveza - jedna od njih je Đinđićev DS - bojkotirale su srpske izbore što je bila teška pogrješka kao što je razvoj događaja pokazao. Drašković je pak sudjelovao na izborima. Srpski predsjednik neće možda biti izabran ni nakon ove nedjelje. Nitko ne vjeruje da će Slobodan Milošević tugovati zbog toga. Svi su istodobno uvjereni da je Milošević postigao dogovor s Draškovićem. Beogradski studenti, koji su u zimi mjesecima svakodnevno izlazili na ulice, dobro su znali zašto nisu prihvatili vodstvo saveza 'Zajedno'. Najnoviji razvoj događaja naknadno je potvrdio da je njihovo nepovjerenje bilo opravdano. Srbiju još čeka dug put do Europe", zaključuje Josef Kirchengast. SLOVENIJA DELO 1. X. 1997. Račun bez krčmara "Beograd već više godina ustraje na stajalištu da je SRJ jedina pravna nasljednica SFRJ. Pri tomu zanemaruje mišljenje Badinterovog arbitražnog povjerenstva i rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, ne mari za zaključke i preporuke Europske unije. Očito se nada da će jedinstvenost drugih nasljednica jednog lijepog dana olabaviti a i da će mu tradicionalni saveznici (Moskva, Pariz, London i u UN-u značajni nesvrstani) pomoći pri nametanju njegove teze. A u Srbiji najvjerojatnije opet pišu račun bez krčmara. Balkanski osvajački rat bi za agresora vjerojatno povoljnije svršio bez posredovanja SAD-a. Srpske dionice u Bosni počele su opadati kad su Amerikanci prisilili Bošnjake i Hrvate da prekinu međusobne borbe, naoružali ih i dali im vojne savjetnike. Time te NATO-vim posredovanjem protiv bosanskih Srba, snu o velikoj Srbiji (Karlobag-Karlovac-Virovitica) za neko je vrijeme došao kraj. Priopćenje State Departmenta da SAD odlučno odbijaju beogradske tvrdnje po kojima je SRJ jedina nasljednica SFRJ, još je jedan udarac srpskoj tezi o nasljedstvu. Takozvani vanjski zid sankcija i dalje važi, stoga su Jugoslaviji privremeno zatvorena vrata UN-a, OESS-a, međunarodnih financijskih institucija a ni noramlizacija odnosa s SAD-om ne dolazi u obzir. Priopćenje američkog ministarstva vanjskih poslova dodaje da u Washingtonu proučavaju kako bi pridonijeli uspješnom dokončanju pregovora o nasljedstvu. Samo SAD su politički, gospodarski i vojno dovoljno jake da Beograd natjeraju da odustane od zagovaranja neodrživog stajališta. Milošević bi tako imao na izbor dvije mogućnosti. Prva je da popusti, proguta ranjeni ponos i počne aktivno surađivati s međunarodnom zajednicom. Druga pak, da definitivno promijeni svoju državu u europsku inačicu Kube ili Sjeverne Koreje" - drži komentator lista Gorazd Bohte. HRVATSKA VJESNIK 2. X. 1997. Čičak priželjkuje da Haaški sud progoni hrvatske novinare zbog metafora "'Zbog vrijeđanja svjedoka Stipe Mesića Haaški sud razmotrit će pokretanje istrage protiv nekolicine hrvatskih novinara: Nenada Ivankovića, Dunje Ujević, Marka Barišića i Branka Tuđena, koji bi se mogli naći u zatvoru kažnjeni s 10.000 USD globe'", vijest je koju je obvjavio tjednik 'Nacional', a analizira je Branko Madunić. Novinar prenosi i to da će, "na temelju dokumentacije Hrvatskog helsinškog odbora", glavna tužiteljica Louise Arbour još ovog tjedna pokrenuti istragu. Istaknuvši kako je, prema navodima 'Nacionala', "izvor ove 'ekskluzivne informacije' Čičkov HHO" i kako informacija "nije ni potvrđena ni demantirana, ali 'onaj tko Čička poznaje, može izvući zaključak da su haaške kuloarske priče posve točne'", Madunić nastavlja: "Koji delikt potpredsjednici hrvatske Vlade i četvero novinara pripisuje Čičkov HHO? Naime, prema Čičkovom pismu premijeru Mateši, koje je predložak za navodnu optužnicu i istragu Haaškog suda Ljerka Mintas-Hodak 'kao osoba zadužena za suradnju sa Sudom za ratne zločine' učinila je verbalni delikt riječima koje izražavaju njezino mišljenje o izjavama gospodina Mesića: 'Mislim da je to sramotno i štetno za Hrvatsku... Čini se da je to u funkciji dobro smišljenog scenarija za rušenje i diskreditiranje vlasti u Hrvatskoj, čak i po cijenu da to našteti ukupnim hrvatskim interesima'. Tim je vrijednosnim sudom dr. Mintas-Hodak, prema Čičku, prekršila Pravilo 77. o postupku pred Međunarodnim sudom. Novinari Nenad Ivanković, Branko Tuđen, Marko Barišić, Dunja Ujević, pa i svi 'ostali novinari državotvornih medija', prema Čičkovoj optužnici 'raznoraznim političkim metaforama i alegorijama proglasili su Mesića izdajnikom nacionalnih interesa. No, čak i u Haagu znaju da je to signal za veliki lov na čovjeka'", objašnjava Madunić i komentira: "Dakle, uz klasični verbalni delikt, ti novinari počinili su delikt upotrebe metafora i alegorija. U surovoj politici i političkom novinarstvu različite su retorike i one se nekom manje ili više mogu sviđati, no doista je nevjerojatno da se na optuženičku klupu stavljaju metafore. Da ne govorimo što bi ostalo od slobode novinarstva kad bi se inkriminirala upotreba metafora. (...) Osim 'metafora i alegorija', u tekstovima optuženih novinara nema ni jednog dokaza i povoda za istragu glavne tužiteljice Arbour. No, ima dokaza koji govore da se novinare i političare što iznose drukčije mišljenje od Čička i njegovih istomišljenika o istupu gospodina Mesića, optužnicom Haaškom sudu i medijskom hajkom želi zastrašiti i oduzeti temeljno ljudsko i novinarsko pravo na iznošenje svoga stajališta". Napominjući dalje kako se o svemu nije oglasilo Hrvatsko novinarsko društvo, koje je u nekim drugim slučajevima promptno reagiralo, "kad je bila u pitanju bila obrana slobode javne riječi 'nezavisnih' novinara, što govori o dvostrukim mjerilima", Madunić na kraju piše: "Postavlja se pitanje koja je pozadina i cilj napada na četvero hrvatskih novinara i potpredsjednicu hrvatske Vlade? Prema izvorima bliskim HHO-u, jedan od razloga je stara Čičkova metoda da, uoči nekih važnijih događaja, podiže medijsku prašinu. Na kraju valja napomenuti da je neotuđivo pravo gospodina Čička da drugčije misli o svemu, pa i o iskazima gospodina Mesića, od onih koje optužuje. No, nitko nema pravo skandaloznim kriminaliziranjem metafore i alegorije u medijima gušiti slobodu izražavanja novinara kojima je crimen što iznose drukčije mišljenje. Dakako, nitko ozbiljan ne računa na mogućnost da bi glavna tužiteljica Haaškog suda pokrenula ikakvu istragu zbog metafora u hrvatskim novinama". Tomčić uskraćuje informacije "'Buković je Tomčiću poklonio skupi automobil, a osim toga Tomčićeva je tvrtka 'Capital In' dobila obnovu zgrade Vrhovnog suda na Zrinjevcu. Ne znam što je Tomčić dobio za odustajanje od predsjedničke kandidature na predsjedničkim izborima'", citra Goranka Jureško tvrdnju Tihomila Rađe na koju, na zamolbu novinara, predsjednik HSS-a Tomčić, "'zakopčano' odgovara da ne želi medijska prepucavanja barem ne do sjednice Predsjedništva stranke". Komentirajući takav tijek događanja, novinarka piše: "Nedvojbeno je da e stranački nesporazumi trebaju rješavati upravo u strancii. Međutim, kad su optužbe na nečiji račun tako snažne kao što su Rađine na račun stranačkih prvaka, logično je da javnost očekuje barem očitovanja prozvanih. No, Tomčić šuti očekujući da će Rađa ionako biti isključen iz HSS-a, pa će u tom slučaju njegove optužbe, nakon što se sazna taj rezultat, izgubiti na cijeni i baciti sumnju u čestitost njegovih javnih istupa". Novinarka smatra Tomčićevo opravdanje vrlo neuvjerljivim, "jer Rađine optužbe po svim kriterijima prelaze razinu stranačkog zatvaranja i rješavanja. To, što se nerijetko iz oporbenih redova ističe kao mana vlasti - javni moral - ovaj put na velika vrata gura Zlatko Tomčić. Naprosto uskraćuje informaciju, gurajući i automobil i poslove - pod stranački tepih", komentira novinarka i zaključuje: "Budući da do 5. listopada ne treba dugo čekati, možda će javnost ipak saznati što se to događa među 'seljacima', odnosno tko ge koga potkupio ili ne, te tko je ili nije dobio posao 'preko veze'. Vjeruje li Tomčić da čekanje pomaže imageu HSS-a u javnosti, u posvemašnjoj je zabludi. Ceh za prethodne svoje zablude već je platio izbornim rezultatima, ali, očito - pouku nije dobio". Frowickovo postizborno mešetarenje Postizborna BiH, posebice aktivnosti OESS-a i njihovih čelnika, odnosno odluka Roberta Wrowicka, šefa misije u BiH, "o dopuštanju glasovanja nepravilno registriranim biračima u Brčkom te o poništavanju odluke kojom je SDS bio kažnjen zbog isticanja lika Radovana Karadžića", povod su osvrta Ivana Šabića. Nasuprot OESS-u koji takve svoje odluke obrazlaže "kao odluke koje su spasile mirovni proces i očuvale 'integritet' izbora", Šabić smatra da se radi "o odlukama koje se kose s izbornim pravilima", odnosno pravila ne važe "za sve podjednako, čime je unaprijed otklonjena svaka mogućnost da se izbori proglase poštenim i demokratskim. Osim toga, pripuštanjem nepravilno registriranih birača, tj. birača s neovjerenim listićima na birališta, Frowick je pripremio teren za postizborno mešetarenje koj je, kako se navodi u pojedinim analizama postizbornih događanja, usmjereno na stvaranja takvih odnosa snaga u nekim ključnim općinama koje će omogućiti realizaciju američkih planova o teritorijalnim kompenzacijama u BiH", upozorava Šabić i pojašnjava: "Još je prije izbora bila očita namjera da se, stvaranjem poželjnog odnosa snaga u lokalnim organima vlasti, kani zadržati blaga srpska prevag u Brčkom, što bi mogao biti uvod u konačnu arbitražnu odluku, a to bi se Bošnjacima, koji su prije rata u Brčkom činili golemu većinu, kompenziralo prevagom u Mostaru. Što se Brčkoga tiče, odgovarajuća se situacija lako može stvoriti odlukom o broju neovjerenih glasačkih listića koji će se priznati, dok je Mostar, zahvaljujući HDZ-ovoj najavi bojkota, ispao iz te sheme. No, ima načina da se on u nju vrati, i to u obliku nepriznavanja izbornih rezultata u zapadnomostarskim općinama. Takvu odluku Frowick može uklopiti u mjere poduzete zbog daljnjih radnji na udruživanju triju hrvatskih općina", upozorava na kraju Šabić. SLOBODNA DALMACIJA 2. X. 1997. Američki trening demokracije "Sljedeća dva tjedna uistinu su za Republiku Hrvatsku od izuzetne važnosti i na temelju toga SAD će do kraja definiratu svoj odnos prema Hrvatskoj ubuduće - kazali su to 'Slobodnoj Dalmaciji' u utorak visoki američki diplomatski krugovi uključujući i one iz State Departmenta. Ti izvori potvrdili su naš napis da je Hrvatskoj postavljen neformalni rok od deset dana, unutar kojega će se pažljivo pretresti što je Hrvatska učinila u posljednji trenutak na ispunjenju uvjeta koji se tiču daytonskoga potpisa. Rok - 10. listopada, kada se sastaje Odbor MMF-a, dobro se poklopio pa su ga strani američki diplomati okarakterizirali kao 'prirodni' jer nakon njega SAD definitivno odlučuje o kursu kojega će prema Hrvatskoj uzeti američka administracija", piše Bruno Lopandić i zatim citira "američki izvor" koji kaže: 'Ako Hrvatska ne ispuni očekivanja, ponovno će joj se dogoditi odobravanje kredita koje će imati poslije snažne političke posljedice, a odluka o kreditu izražavat će stajalište cjelokupne međunarodne zajednice, a ne samo SAD. Bojim se da će se u slučaju negativnih odgovora hrvatske Vlade, vaša zemlja naći u vrlo snažnoj međunarodnoj političkoj i ekonomskoj izolaciji, a ona će imati posljedica i na hrvatskoj gospodarstvo'. Lopandić u nastavku napominje kako se "američko snažno inzistiranje na žurnoj provedbi specifičnih točaka", ponajprije odnosi na proces "mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, suradnje s Haaškim sudom za ratnbe zločine te provedbi daytonskih odrednica, posebice kada je riječ o funkcioniranju Federacije", i na kraju piše: "U svakom slučaju, Republiku Hrvatsku u sljedeća dva tjedna očekuje vrlo napeto, gotovo sudbonosno vrijeme u kojemu će se sa svih strana odigrati potezi koji će u dobroj mjeri odrediti slijed događanja, ali i hrvatskog položaja u svijetu. Hrvatska se trenutačno u neugodnom i već pomalo ponižavajućem odnosu spram međunarodne zajednice koprca između vlastitog potpisivanja, pa onda neizvršavanja ili djelomičnog provođenja i nesnalaženja u međusobnim interesima velikih, koji znaju biti naravno i protivni hrvatskim interesima. Tako se gubi vjerodostojnost i ugled. Promatrajući neovisno od interesa međunarodne zajednice, zar je tako teško shvatiti da se nevraćanjem izbjeglica u bivša okupirana područja stvara ozbiljan sigurnosni problem na granici sa Srbijom? (...) Posljednje je vrijeme da Hrvatska počne provoditi odlučnu politiku u kojoj će biti čvrstoće i sustavnosti te mudro i lukavo rješavati i ono što je neugodno. Također, riješiti se uspoređivanja s drugima i nespretnih izjava o prodavanju ljudi za kredite, koje podsjećaju na još gore izjave o ispaši trave, ili pak tvrdnji da međunarodna zajednica ne može bez nas. SAD će, ako tako odluče, jednostavno otići. Unatoč nezavidnom položaju, vrlo kredibilni svjetski političari i dalje tvrde da žele Hrvatsku u euro-atlantskim integracijama, te da vrata nisu a priori zatvorena. No, pokrenite se pa vam se neće dogoditi da na kraju pristanete i na više nego što ste namjeravali - glasila je jedna prijateljska europska poruka", zaključuje Lopandić. VEČERNJI LIST 2. X. 1997. Bozanićev 'ferment' "Sve se zna i sve se ne zna", piše Darko Pavičić opisujući "stanje koje se nadvilo nad zagrebački Kaptol" uoči ustoličenja novoga nadbiskupa. "I tako, dok se zna da će svećanost odlaska/dolaska starog/novog nadbiskupa biti u subotu u Zagrebačkoj katedrali, još uvijek se tek naziru prvi, pa i daljnji potezi nadbiskupa Bozanića. Dvojbe za vlast ili protiv vlasti, čvršće ili ne prema kaptolskim lobijima, autoritativno ili demokratski do su se mjere napuhale u medijima da je sam Bozanić morao pronaći siguran zaklon u apstinenciji javnog nastupa i iznbošenja bilo kakvih razmišljanja. Naime, uza svu odgovornost, koju preuzima kao nadbiskup 'najisturenije' katoličke biskupije u Hrvatskoj, očekivanja koja su pred njega postavili mnogi zaista djeluju kao nepotreban balast u poslu koji ga očekuje", smatra Pavičić. Upozorava zatim kako su mnogi u imenovanju novoga nadbiskupa "prepoznali trenutak da projiciraju vlastite želje i skrivene težnje, ne bi li iako 'ustoličili' svoje stavove i na taj ih način nametnuli javnosti. Nadbiskup Bozanić u takvim je procjenama samo objekt, koji bi po ovoj ili onoj recepturi trebao biti ovakav ili onakav, ali samo ne takav kakav je ovoga trenutka (i u budućnosti, dakako) potreban Crkvi i svojoj nadbiskupiji", komentira Pavičić i ocjenjuje kako će se najvjerojatnije oni "svi iznenaditi. Jer, oni koji poznaju nadbiskupa Bozanića uvjereni su da se on neće zalijetati, nego mirno i staloženo rješavati proleme koji će se pred njim pojaviti. I to što dalje od očiju javnosti. Mnogi su se već, naime, morali ugristi za jezik nakon večere u Predsjedničkim dvorima, kada su samo 'odškrinuta' vrata odnosa državnih i crkvenih vlasti. Jer, koliko god je tada očita bila distanca Crkve od vlasti, toliko ke očita i njezina potpora toj istoj vlasti. Crkva niti će napadati, niti će se braniti, moglo se zaključiti na prvi pogled. Ne, ona će jednostavno živjeti po svome uvjerenju, tražeći od države da to poštuje i da osluškuje što Crkva misli i poručuje", ocjenjuje Pavičić i na kraju piše: "Dolazak nadbiskupa Bozanića u ovo jesensko vrijeme, vrijeme berbe, pravi je 'ferment' da mnoge stvari u Crkvi dobro i na vrijeme sazriju. Naime, on će neke procese sigurno ubrzati, jer su na smjenju nadbiskupa čekali nekoliko godina. Bit će to povod i za različita razmišljanja, za kritiku i razgovor. Kako unutar same Crkve, tako i u njezinu odnosu prema svemu što je izvana okružuje". 020310 MET oct 97