6 SLOBODNA PLEVNIK 30-9

HRVATSKA SLOBODNA DALMACIJA 30. IX. 1997. Američki kurs Analizirajući u kolumni 'Osobni pogledi' međusobne odnose SAD-a i Hrvatske, Danko Plevnik u uvodu izdvaja "američki neformalni prijedlog Vijeću Europe da Hrvatsku stavi na led" i napominje kako se o tome hrvatske političke dužnosnike "u više navrata diskretno, ali intenzivno informiralo. (...) Gotovo pred godinu dana visoki funkcionar State Departmenta zadužen za slobodu medija Peter Tarnoff poslao je pismo hrvatskom ambasadoru u Washingtonu Miomiru Žužulu u kojem su bili pobrojeni svi medijski propusti koji koče političku vesternizaciju Hrvatske. Nedugo zatim Clintonov savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake upozorio je i hrvatskog ministra obrane Gojka Šuška na tu bilateralno opterećujuću problematiku. Ono što tada nije znala hrvatska javnost znali su hrvatski političari! Ukratko, hrvatskim se sugovornicima ozbiljno kazalo da je Federacija BiH 'la not optional', tj. da za nju nema alternative. Umjesto da ova pitanja postanu transparentnijima na političkoj sceni, prednost su dobivala protokolarna priopćenja američke vlade, zahvalnice za konvencionalne prigode ili sterilni Clintonovi odgovori na Tuđmanove čestitke. (...) Protokolarnu fenomenologiju, dakle, ne treba miješati s diplomatskim komunikacijskim kanalima ili čak poput Ljerke Mintas-Hodak praviti nepotrebnu opstrukciju Clintonovu predstavniku u Hrvatskoj Peteru Galbraithu. Iluzije protokolarnih dobrih ili loših odnosa možda su korisne dnevnopolitičkim interesima, ali su prozirni taktički argument za ostvarivanje dugoročnih interesa, stoga Hrvatskoj dostaje redefinirati vanjskopolitičke ciljeve i/ili unutarnjopolitička sredstva", ocjenjuje Plevnik. U nastavku još piše: "'Cik-cak kontinuitet' hrvatske vanjske politike donosi joj stalne neprilike. Hrvatska je najprije promulgirala europske državobranitelje (Njemačka, Austrija, Vatikan), da bi se okrenula američkom savezniku, a posljednjih tjedana ponovno pala u bjanko paneuropsku ekstazu. I sve se to događa(lo) bez bitnijih kadrovskih promjena. (...) Hrvatska može igrati kartu približavanja Jeljcina i Chiraca i njihovih interesa za deamerikanizacijom Europe, ali joj to neće donijeti ploda u BiH jer je to približavanje tek kontrapunkt Clintonovoj i Kohlovoj neonatoizaciji Europe, a ne neka najava protubosanske inicijative! Pogledi na Bosnu Kontaktne skupine su čvrsti i nema tendencija omekšavanja geopolitičkog prilaska ovoj međunarodno priznatoj državi. Tko je shvatio zbog čega je NATO došao u Bosnu, morao je na vrijeme razumieti da će doći do produženja njegova boravka u BiH u funkciji suzbijanja (containment) Srbije i Hrvatske, te usidravanja ovog saveza na Balkanu. Ma kako se god tvrdoglavo računalo s budućnosti, vrijeme ne radi za interese Hrvatske i Srbije. Međunarodna će zajednica u krajnoj liniji radije primiti Bosnu i Hercegovinu u NATO i EU negoli njezine dijelove prepustiti Srbiji i Hrvatskoj. Tim se geostrateškim spoznajama mora što prije prilagoditi hrvatska vanjska politika ako uistinu hoće izbjeći ekskomunikacijsku sudbinu Srbije. Međutim, sva dosadašnja iskustva i tragika Hrvatske nesmiljeno govore da je hrvatsko vodstvo ulagalo kudikamo više energije u palijativne uspjehe nego u kriterije u izbor dalekosežne strategije. Tuđmanovi savjetnici ili nemaju sposobnosti da mu ispravno ocrtaju stvarnu sliku svijeta ili nemaju hrabrosti da ga suoče s virtualnošću poruka tog svijeta. Dobrobit Hrvatske nalaže da se već nešto i nekoga mijenja jer status quo očito vodi samo unatrag!" 300329 MET sep 97