DNEVNI PREGLED BR. 185 - 25. RUJNA 1997.

BRITANSKI RADIO - BBC 24. IX. 1997. Pregled tiska Pokolj u Alžiru i kazna od petstotina udaraca bičem izrečena jednoj britanskoj bolničarki u Saudijskoj Arabiji teme su kojima ovdašnji dnevnici posvećuju svoje naslovne stranice. 'The Independent' donosi veliki naslov 'Dilema kralja Fahda: islamska pravda ili zapadne vrijednosti'. 'The Guardian' se usredotočio na sukob u Alžiru opisujući ga kao teror koji svijet zanemaruje. List donosi sliku uplakane žene koju tješe rođaci nakon masakra u kojem je - kako se strahuje - živote izgubilo do dvjesto ljudi. 'The Guardian' veli kako je riječ o zadnjem u nizu pokolja koji u zapadnom tisku prolaze razmjerno nezapaženo i kojim je sukob u Alžiru ušao u novu, okrutniju fazu. List ističe kako su zadnjim ubojstvima islamski ekstremisti brzo i okrutno pobili tvrdnje vlade da je slomila kralješnicu teroru u zemlji. Na unutarnjim stranicama britanskih listova danas prevladavaju izvješća s godišnje konferencije Liberalno-demokratske stranke i komentari o početku razgovora o Sjevernoj Irskoj. Izbore u Srbiji pomnije za 'The Financial Times' prati Guy Dinmore. Srpski su socijalisti jučer priznali gubitak većine u parlamentu te su pozvali oporbu na sastavljanje vlade nacionalnog jedinstva. Ovaj je udarac došao zbog iznenađujućega porasta potpore ultranacionalističkim radikalima Vojislava Šešelja, koji je jučer ponovio svoju želju da prepravi srpske granice i prisvoji veći dio Hrvatske. Izborno je povjerenstvo priopćilo kako je na osnovi do sada prebrojenih glasova Socijalistička stranka osvojila 98 zastupničkih mjesta, radikali 80, a Srpski pokret obnove Vuka Draškovića 45 mjesta. Glasnogovornik socijalista Ivica Dačić je smrknuta lica stoga rekao kako je Srbiji najbolji put osnivanje vlade nacionalnog jedinstva. Vuk Drašković je iz cijele situacijw izišao kao onaj koji može ustoličiti kralja. Glasnogovornik njegove stranke već je naznačio kako je koalicija s Miloševićevim socijalistima moguća dok je Šešelja odbacio kao mogućega koalicijskoga partnera, opisujući njegov program fašističkim. No čelnik radikala - nastavlja Guy Dinmore - je u slavljeničkom raspoloženju jer je njegova stranka udvostručila broj svojih zastupničkih mjesta. No Šešelj je prihvatio kako je koalicija Milošević - Drašković najvjerojatniji ishod. Na konferenciji za novinstvo Vojislav je Šešelj izjavio kako su zapadne srpske granice na crti Karlobag - Ogulin - Karlovac - Virovitica te da će Srpska radikalna stranka jednoga dana konačno doseći te granice, nikada ne odustajući od tog cilja, citira Guy Dinmore. Nedjeljni su parlamentarni izbori u Srbiji ozbiljno uzdrmali Slobodana Miloševića. Njegov štićenik Zoran Lilić mora 5. listopada svoje snage opet odmjeriti s Vojislavom Šešeljom. Rezultati prvoga kruga pokazuju kako je Lilić osvojio 35,9% glasova, Šešelj 28,6%, a Drašković 22% glasova. Ukoliko manje od pola biračkoga tijela sudjeluje u drugom krugu glasovanja, što je više nego moguće nakon slabog odaziva na prvi krug, onda se cijeli izborni postupak mora ponoviti, a Srbija bi u međuvremenu bila bez predsjednika. Analitičari smatraju kako bi se ovakav razvoj situacije mogao svidjeti Slobodanu Miloševiću više od Šešeljeve pobjede, zaključuje Guy Dinmore. 'The Timesov' Tom Walker također smatra kako je koalicija Milošević - Drašković vjerojatan razvoj događaja na srpskoj političkoj sceni, posebno, uzmu li se u obzir višemjesečne glasine koje kruže Beogradom o tajnom paktu između ove dvojice. No Tom Walker podsjeća da su si Drašković i Šešelj bili vjenčani kumovi te kako koalicija između njih dvojice, kojom bi Milošević i socijalisti izletjeli u opoziciju, nije isključena. 'The Daily Telegraph' se u svom uvodniku osvrće na komentare britanskoga ministra vanjskih poslova Robina Cooka o kazni od 500 udaraca bičem koju je u skladu sa šerijatskim zakonom jedan saudijski sud izrekao britanskoj bolničarki Lucille McLauchlan, optuženoj za ubojsvo svoje kolegice. List smatra kako je g. Cook s pravom istakao kako britanska vlada mora spriječiti izvršavanje te kazne. No njegovo upozorenje da je fizička kazna neprimjerenas modernom svijetu i da bi ona bude li izvršena mogla narušiti bilateralne odnose nalazi se na glinenim nogama. Ukoliko je bičevanje neprihvatljivo, onda je ono neprihvatljivo ne samo za britanske podanike nego za svakoga koga se dohvate saudijski sudovi. No usprkos vanjskoj politici koja prema Robinu Cooku treba braniti ljudska prava, ne čini se da je vršenje saudijske pravde narušilo britanskim komercijalnim interesima. Što točno znači - pita se list - upozorenje Rijadu da će bilaterala trpjeti ako gđa McLauchlan bude izbičevana? Hoće li britanska vlada uvesti gospodarske sankcije protiv Saudijske Arabije koja vrši kaznu u skladu sa svojim jasno proklamiranim zakonima. Jedna je stvar uvesti sankcije protiv država koje štite teroriste, no posve je drugo učiniti to isto protiv onih čiji pravosudni sustav valjano funkcionira, iako sama kazna nije po britanskom ukusu. G. Cook bi imao bolju osnovu za intervenciju ako bi mogao pokazati da je sudski proces bio nepravedan, no on se usredotočio samo na bičevanje. Bolje bi bilo da se izravno obratio saudijskim vlastima, zatraživši samilost. Prijeteći Rijadu, on je vjerojatno naškodio Lucille McLauchlan učinivši njezinu kaznu izvjesnijom. Time će ona možda postati prvom žrtvom etičke vanjske politike Robina Cooka, zaključuje 'The Daily Telegraph'. Jučerašnji sastanak u Stormontu, iako veoma kratak, između Sinn Feina i ulsterskih unionista, kojega su potonji prekinuli svojim odlaskom, izaziva različite ocjene u britanskom tisku. S jedne strane, 'The Guardian' u svojem uvodniku ističe kako sve strane podjednako riskiraju svojim dolaskom za pregovarački stol. 'Trebamo biti zahvalni' - tvrdi ovaj list - 'da se prvi put na čelu republikanskog pokreta nalaze ljudi koji su spremni pregovarati i ući u smisleni politički dijalog. Njihova kušnja doći će kad iznesu svoje ponude unionistima. Što god da su gg. Adams i McGuinnes učinili u prošlosti nije nebitno, no od drugorazredne je važnosti u odnosu na njihov sadašnji potencijal da dovedu do konstruktivnoga napretka', smatra 'The Guardian'. No 'The Daily Telegraph' očajava nad britanskom vladom koja s jedne strane čisti Ujedinjeno Kraljevstvo od vatrenog oružja koje se nalazi u privatnom vlasništvu da bi s druge strane bila spremna sjesti za stol s teroristima koji posjeduju ilegalno oružje. List zdvaja nad premijerom koji za sebe tvrdi da je unionist, a kroz nekoliko će se tjedana vjerojatno rukovati s Gerryem Adamsom. Kako objasniti takva proturječja. Sve više se čini da je svoju oštrinu Tony Blair sačuvao za razmjerno lake mete, kao što su laburistička ljevica i zabludjeli konzervativci, a ne za prave izazove svojem autoritetu, smatra 'The Daily Telegraph'. *** U međunarodnoj zajednici rastu pritisci na Hrvatsku, navodno glede pitanja kršenja ljudskih prava i nekooperativnosti pri provedbi Daytonskog mirovnog sporazuma. Ti su se pritisci već nepovoljno odrazili na hrvatske ekonomske performanse o čemu će biti više riječi u prilogu kojeg je ne temelju agencijskih izvješća i dopisa BBC-evih novinara priredio Pjer Šimunović. "Sjedinjene Države pozivaju 40 zemalja članica Vijeća Europe da razmotre suspenziju članstva Hrvatske u toj organizaciji, optužujući Hrvatsku za kršenje ljudskih prava i za nekooperativnost pri provedbi mirovnih sporazuma, prenosi agencija Reuters u svom današnjem izvješću iz Pariza, navodeći diplomatske izvore. Ti izvori kažu kako je State Department prošloga tjedna izrazio zabrinutost glede Hrvatske te kazao kako bi zemlje članice Vijeća Europe trebale razmotriti suspenziju članstva Hrvatske u vijeću. Zemlje članice raspravljaju o američkoj zamisli, no nisu još donijela nikakve odluke. Jedan je diplomat kazao Reutersu: 'Sjedinjene Države u vijeću imaju status promatrača. Nikada ni jedna zemlja nije bila suspendirana u Vijeću Europe, što je najteža kazna koju može izreći organizacija kojoj je sjedište u Stasbourgu, a koja je osnovana 1949. godine, s ciljem promicanja demokracije i ljudskih prava.' Diplomati kažu kako je krajnje malo vjerojatno da će zemlje članice suspendirati članstvo Zagreba, koji je ušao u Vijeće lani u studenome. Neki europski poslanici iritirani su pak američkim miješanjem u europske poslove. U svom izvješću iz Strasbourga agencija Associated Press ističe kako su europski dužnosnici sa sumnjičavošću reagirali na američki prijedlog. Amerikanci nisu željeli komentirati sadržaj dokumenta. Agencija navodi kako su oni prethodnih tjedana potiho i neslužbeno pustili rečeni dokument u optjecaj. Washington Hrvatskoj predbacuje navodna kršenja ljudskih prava, neprovođenje odredaba Daytonskog mirovnog sporazuma, uključujući i nedostatak suradnje s međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu. Istovremeno, kako saznaje BBC-eva dopisnica iz Bruxellesa Ulana Lungescu, Europsko povjerenstvo, izvršno tijelo Europske unije, sprema izvješće o poštivanju ljudskih prava u Hrvatskoj te odredba Daytonskog sporazuma od strane Zagreba. Procjenjuje se da će izvješće biti vrlo kritično, a što bi moglo voditi prema tome da Europska unija suspendira povlašteni trgovinski tretman koga je dala Hrvatskoj. Dužnosnici Europskoga povjerenstva u Bruxellesu potvrdili su da se takvo izvješće sprema te dodaju kako će ono biti završeno krajem ovoga ili početkom idućega mjeseca, a ono će biti temelj budućeg odnosa povjerenstva prema Hrvatskoj. U pitanje će tako doći tzv. autonomne trgovinske mjere, niz trgovinskih povlastica koje se prvenstveno tiču ukidanja poreza i otklanjanja ograničenja na većinu industrijskih proizvoda te nekih poljoprivrednih proizvoda. Te se povlastice određuju svake godine iznova, a nazivlju se autonomnima budući da ih Europska unija može jednostrano ukinuti ne ispunja li zemlja na koju se odnose specifične uvjete. Od Hrvatske je unija tražila da poštuje sporazum o istočnoj Slavoniji, otvori carinsku granicu prema republici srpskoj, dokaže da uistinu utječe ne bosansko-hercegovačke Hrvate da oni ukinu svoj zasebni entitet te da koristi svoj utjecaj kako bi Hrvati optuženi za ratne zločine dospjeli u Haag. Europski dužnosnici kažu kako Hrvatska te uvjete nije ispunila, prenosi Ulana Lungescu, te joj još ostaje samo nekoliko tjedana da pokaže kako je na to spremna. Izvještava se kako luksemburško predsjedništvo unijom priprema popis od 20 konkretnih točaka čije će se ispunjenje tražiti od Hrvatske. Ovi su zadnji međunarodni pritisci odmah naškodili hrvatskim ekonomskim performansama. Danas su općenito opale vrijednosti dionica na Zagrebačkoj burzi, a stručnjaci su pesimistični glede neposrednih budućih kretanja, procjenjujući da će doći do daljnjeg pada. Slika je prilično depresivna, kaže Zoran Ilić iz brokerske kuće Consult Invest, prenosi Reuters. On oprez stranih ulagača povezuje s političkim pritiscima stranih sila na Hrvatsku." *** Jesu li svojim zahtjevom zemljama članicama Vijeća Europe da Hrvatsku isključe iz svojeg članstva Amerikanci svoj dosadašnji pritisak na Hrvatsku podigli na višu razinu, glasilo je pitanje kojeg je Rosa Grce postavila američkom novinaru i dugogodišnjem izvjestitelju s Balkana Royu Gutmanu. = Mislim da jest jer sve od vremena posjeta državne tajnice Madeleine Albright u svibnju i lipnju ove godine jasno je da je uloga Hrvatske presudna za uspješnost Daytonskog sporazuma. Amerikanci drže da predsjednik Tuđman nije ispunio svoje obećanja, odgovara Roy Gutman. = Albright je inzistirala na tome da se izbjeglice vrate kućama i tek se jedan mali broj Srba vratio u svoje domove u Hrvatskoj. Hrvatska je obećala regulirati pitanje povratka imovine Srbima, a zakon još nije donesen. Posljednje što je razbjesnilo Amerikance bila je odluka HDZ-a u Bosni i Hercegovini da bojkotiraju tamošnje lokalne izbore, objašnjava Roy Gutman uzroke sve većeg američkog pritiska na Hrvatsku te naglašava = Amerikanci su bili zbog toga tako bijesni da su zamalo suspendirali vojnu suradnju s Hrvatskom. Predomislili su se kad je HDZ Bosne i Hercegovine povukao svoju odluku te je ipak odlučio izići na izbore. U svakom je slučaju došlo do pogoršanja odnosa u nekoliko posljednjih tjedana, kaže dobar poznavalac balkanskih prilika američki novinar Roy Gutman koji je za svoje izvještavanje za dnevni list 'The Newsday' dobio Pulitzerovu nagradu. Amerikancima je jako stalo do provedbe Daytona i nisu zadovoljni onim što na tome čini Hrvatska. Premda im se odgovara da Hrvatska ne može utjecati na bosanske Hrvate, oni u to nipošto ne vjeruju. Ta dokaz im je i to što je nedavno predsjednik Tuđman takorekuć osobno objavio da će bosanski Hrvati sudjelovati na izborima. Na pitanje može li se američki pritisak, koji se osjeća kroz mnoge svjetske instituicije, pogotovo financijske, nazvati sankcijama, Roy Gutman odgovara: = Prekinuta je međunarodna financijska pomoć, Međunarodni monetarni fond ne odobrava Hrvatskoj pristup rezervnim kreditnim linijama, Europska banka za obnovu i razvoj više ne daje nove fondove, a u State Departmentu kažu da nedostatak likvidnih sredstava izaziva porast kamatnih stopa u Hrvatskoj. Amerikanci su vrlo dosljedni u pritisku, odgovara Roy Gutman, i shvaćaju da sami neće postići što žele pa su se obratili saveznicima u Europi kako bi zajedno stavili pritisak na Hrvatsku. No, američki novinar ipak tvrdi kako to nisu sankcije. Amerikanci se naime suzdržavaju od proglašavanja sankcija jer žele naglasiti da Hrvatska ipak ne krši Daytonski sporazum u razmjerima u kojima to radi SR Jugoslavija. Uz to Amerikancima je također važno da Hrvatska bude dio zapadnoga svijeta, što ona i sama želi. Nadalje, budućnost Bosne i Hercegovine i balkanskoga područja uvelike će odrediti budućnost NATO saveza i sigurnosnog sustava u Europi. Zbog toga za Sjedinjene Države tamošnje prilike predstavljaju najvažnije političko pitanje, zaključuje Roy Gutman. (BBC) AUSTRIJA KLEINE ZEITUNG 25. IX. 1997. SAD zahtijevaju isključenje Hrvatske iz Vijeća Europe "Američko ministarstvo vanjskih poslova založilo se za isključenje Hrvatske iz Vijeća Europe. Washington je svoju inicijativu pred ministarskim odborom i parlamentarnom skupštinom obrazložio prigovorom da Zagreb nije ispunio svoje obveze, vezane uz demokratske i pravne reforme i za poštivanje ljudskih prava. Štoviše, kršenje načela Vijeća Europe čak je učestalo, istaknuli su Amerikanci. SAD imaju status promatrača pri Vijeću Europe. Ministarstvo vanjskih poslova posebno spominje ograničenje slobode tiska ii mišljenja, sprječavanje povratka izbjeglica, diskriminaciju manjina i nedostatnu spremnost na provedbu Daytonskog sporazuma u Bosni. Predsjedatelji parlamentarnih frakcija u Strassburgu pokazali su nerazumijevanje za američku inicijativu čiji sadržaj, doduše, mnogi zastupnici podupiru. Vijeće Europe u Strassburgu nagađa moguće motive i strateške namjere američke politike. Naime, dok bi Hrvatska trebala biti isključena, američka ministrica vanjskih poslova preporučila je Europskoj uniji što brži prijam Turske koja je izložena kritici zbog sličnih negativnih prilika", dodaje novinar na kraju izvješća. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 24. IX. 1997. Berger kaže da Sjedinjene Države moraju ostati u Bosni "Savjetnik predsjednika Clintona za nacionalnu sigurnost jučer je izjavio da gotovo dvije godine nakon dolaska američke vojske u Bosnu, ta zemlja i dalje balansira 'na zategnutoj žici' te da će i u daljnjoj budućnosti biti potrebna istaknuta američka uloga na tom području, želimo li da ne dođe do obnavljanja rata", piše John F. Harris. "U govoru koji dužnosnici Bijele kuće nazivaju velikom izjavom američke politike, nacionalni savjetnik za sigurnost Samuel R. 'Sandy' Berger suzdržao se od zagovaranja produžetka mandata američkih vojnika, opisujući američko vojno uključenje nakon sljedećega proljeća tek kao jednu mogućnost. On je naglasio da je Clinton predan dugoročnom naporu stvaranja mirne, multietničke države prema viziji Daytonskih sporazuma iz 1995. Berger je svojoj publici u Sveučilištu Georgetown priznao da je oporavak Bosne nakon građanskog rata 'bolno spor', no dodao je da uz pomoć NATO-a 'mir počinje hvatati korijene'. 'Da bi zadržali naše dobitke na tom području, potrebno je da međunarodna zajednica još dugo vremena ostane angažirana na neki način', izjavio je Berger. Takva izjava - za koju vladini dužnosnici kažu da je bila dio strategije da se javnost pripremi za mogućnost proširenja američke vojne nazočnosti - osuđuje Clintona na bitku s Kongresom. Republikanci pritišću Predsjednika da jasnije odredi 'strategiju izlaska' američke vojske, koja je prema prvotnom planu trebala dovršiti svoj posao u Bosni početkom 1996. Novac potrošen na obranu sad prisiljava Clintona da potraži dopuštenje Kongresa želi li da vojska ostane u Bosni. U središtu raspre je neslaganje o pitanju je li cilj ujedinjene, multietničke Bosne realan. Sve više glasova u Kongresu i američkim krugovima koji se bave vanjskom politikom tvrdi da je de facto podjela Bosne između etničkih skupina najrealniji tijek događanja. No Berger je izjavio da bi vlada trajnu podjelu smatrala priznanjem poraza onima koji su odgovorni za rat. 'Vjerujem da su oni koji zagovaraju podjelu u krivu, jer prihvaćanje podjele znači ratifikaciju najgoreg etničkog čišćenja u Europi u posljednjih pola stoljeća', izjavio je. 'Ne smijemo odustati od pravde i nagraditi agresiju.' I dok je odbacio stajalište da etnička mržnja u Bosni proizlazi iz 'željeznih zakona genetike ili kulture', Berger je upozorio: 'Moramo biti realni: međunarodna zajednica i ljudi u Bosni suočeni su sa mnogim stvarnim izazovima, koji će zahtijevati strpljenje i trajni napor.' No Berger je, kao i Clinton i drugi vladini dužnosnici, ostao neodređen te nije objasnio u čemu bi se točno sastojao taj napor. Izjavio je da bi budućnost američke uloge mogla biti ograničena na financijsku pomoć za građansku obnovu. I inzistirao je da ni Sjedinjene Države ni njezini partneri u NATO-u nisu donijeli odluku o tome hoće li SFOR u Bosni biti zamijenjen nekom drugom vojskom, u kojoj će sudjelovati i Amerikanci. Poruka njegova govora bila je usmjerena na obrazlaganje razloga zbog kojih bi takva sila mogla biti potrebna. U Bijeloj kući i u ministarstvu vanjskih poslova, neki dužnosnici tvrde da je Clintonova odluka da uključi američke vojnike u mirovnu operaciju nakon utvrđenog roka praktički neizbježna. (...) Bivši ministar vanjskih poslova Henry A. Kissinger ovaj je tjedan napisao članak u kojem tvrdi da vlada riskira 'uvlačenje u krizu,' budući da su ciljevi misije u Bosni i strategije za njihovo ostvarivanje slabo definirani. Berger je na to izjavio da 'članku dr. Kissingera nedostaje svijest o trenutačnom stanju stvari.' Zadnjih je mjeseci, kaže Berger, Bosna mnogo napredovala; nezaposlenost je pala na 50% od prijašnjih 90%. Dodao je da su obnovljene opskrba vodom i grijanjem te da su barikade koje su prije postavile zaraćene strane uglavnom nestale. (...)" Podijeljena politika prema UN-u "Program vanjske politike predsjednika Clintona prema Ujedinjenim narodima dobrim dijelom oslikava, a u nekim slučajevima zaoštrava razlike u stajalištima između Predsjednika i republikanskog Kongresa, koji je mnogo manje međunarodno usmjeren. No Clinton je u pravu: pred nama je mnogo važnog posla. O jednom pitanju koje je dugo vremena bilo sporno, on se sad slaže s Kongresom budući da ga je senator Jesse Helms 'potukao'; radi se o financiranju i reformi Ujedinjenih naroda. Predsjednik se usprotivio zahtjevu glavnog tajnika da se pristojbe plate 'u cijelosti, pravodobno i bezuvjetno'; on je stao u obranu američkog plana da ih se plati djelomično, kasno i uvjetno (reformirati UN, smanjiti američke pristojbe). Proglasio je to nepromjenjivim, budući da je riječ o dvostranačkom proizvodu. To je sramota i loš primjer, no trenutačno čak ni Clintonovi kritičari ne nude nijednu moguću alternativu. (...) Predsjednik je u New Yorku objavio da će zatražiti od Senata da ratificira dogovor o zabrani nuklearnih testova koju je potpisao prošle godine. Ugovor je najvažniji u naporu za kontrolom oružja, koja se na kraju krajeva pokazala prilično skromnom. Dobar dio Kongresa sumnjičav je prema ugovoru. G. Clinton je pokušao umiriti Kongres programom laboratorijskih i kompjutorskih testova vrijednim 4,5 milijarda dolara - bez eksplozija - da bi se održao američki arsenal. Program ide do ruba gaženja svrhe ugovora, a ona je da se nuklearne sile spriječi 'da razvijaju još naprednija i opasnija oružja'. Ipak, sukob s Kongresom je neminovan. G. Clinton je dao još nekoliko prijedloga vezanih uz UN - da se uspostavi stalni sud za ratne zločine te da se dvije razvijene i tri zemlje u razvoju učine stalnim članicama Vijeća sigurnosti. Te plemenite mjere također će uvrijediti zakonodavce koji, budalasto ali uporno, izjednačuju međunarodnu suradnju s odbacivanjem američkog suvereniteta. Predsjednik Clinton preuzeo je ured s namjerom da kad god je moguće upotrijebi multilateralni pristup te da pribjegne unilateralnom kad je to potrebno. No teškoće u Somaliji, Bosni i drugdje probudile su kritičare iz Kongresa te ga prisilile na zauzimanje obrambenog stajališta. Sad se Clinton našao u čudnoj poziciji - smanjuje američke obveze prema Ujedinjenim narodima, a istodobno od te organizacije traži da se posveti dugoj listi globalnih problema. Nastavlja se rasprava o tome povećava li UN američku moć ili je potkapa. G. Clinton pokazuje određenu vjeru u prvu mogućnost i provodi politiku koja je više u skladu s drugom." THE NEW YORK TIMES 24. IX. 1997. UN poručuje Clintonu: 'Gdje je taj novac' "Clintonova povorka automobila u ponedjeljak još nije napustila teritorij UN-a, a optužbe su već počele stizati. 'Neplaćanje je neprihvatljivo', izjavio je norveški ministar vanjskih poslova Bjorn Tore Godal, iako nije izravno imenovao Sjedinjene Države ili izrekao da one duguju UN-u kojih 1,5 milijardi dolara, a čekovi nikako da stignu. No nije to ni trebao posebno istaknuti", piše Barbara Crossette. "Kako mi, koji uvijek naglašavamo bezuvjetnu obvezu pravovremenog i potpunog isplaćivanja, možemo od naših stanovnika očekivati da nastave financirati one koji se 'švercaju'?', upitao je ministar u svom govoru u ponedjeljak. Danas je bio red na druge, između ostalih i Rusiju te veliku Europsku uniju i malu Andoru, čiji se predsjednik vlade Marc Forne Molne zapitao: 'Ukoliko svaki žitelj moje države može godišnje izdvojiti gotovo dva dolara za proračun organizacije, zašto to isto ne mogu učiniti ljudi iz drugih, razvijenih zemalja?' Britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook izjavio je danas da 'nije pravedno da neke članice plaćaju svoje pristojbe, a druge ne.' Primijetio je također da pozivi na jaču ujedinjenu akciju protiv organiziranog kriminala i trgovine narkoticima - a to su ciljevi Clintonove vlade - imaju cijenu.(...) Predsjednik Clinton je u svom govoru u ponedjeljak ponovio obećanje da je na pomolu djelovanje Kongresa o pitanju pristojbi te da je vlada uvjerena da će američki dugovi biti podmireni. No u UN-u je sve manje i manje volje da se vjeruje da će se to dogoditi, pogotovo ne ubrzo. No UN se isto tako ne žuri službeno smanjiti visinu američkih pristojba kako bi se udovoljilo zahtjevima Washingtona. Sjedinjene Države moraju financirati 25% UN-ova proračuna, što je utemeljeno, s obzirom na proporcionalni udio zemlje u svjetskom gospodarstvu. Amerika tu brojku želi smanjiti na 20%. Washington je dužan snositi troškove oko 31% proračuna za mirovne operacije, a plaća - kad plaća - 25%, prema zakonu koji je Kongres odobrio 1994., a koji je u suprotnosti s obvezama međunarodnog ugovora. Nadalje, američki prijedlog da se Vijeće sigurnosti proširi tako što bi Japan, Njemačka i tri zemlje u razvoju dobile trajna mjesta u organizaciji (bez obećanja o pravu veta) zasad je naišao tek na blijedu potporu za vrijeme ovogodišnje debate glavne skupštine. (...) U Washingtonu, vijeće Kongresa radi na odredbama proračuna koji pokriva UN i ostale međunarodne organizacije, trudeći se obaviti posao do roka koji mu istječe krajem mjeseca. (...) Predsjednik Hitne koalicije za američku financijsku potporu UN-u David E. Birnbaum, koji je sve do prošle godine, kao američki diplomat, bio zadužen za proračunske pregovore pri UN-u, izjavio je da su dvije najvažnije mjere koje se tek trebaju razmotriti prijedlog koji bi dopustio Predsjedniku da odbaci određene uvjete koje Kongres želi vezati uz plaćanje - a neke od njih diplomati ovdje smatraju ne samo nemogućim ispuniti, već i uvredljivim za druge zemlje - te mjeru koja UN-u dopušta da zadrži 107 milijuna dolara koje duguje Sjedinjenim Državama, kao nadoknadu za mirovne operacije. To posljednje bi, zapravo, dodatno smanjilo iznos washingtonskog duga. 'No čak i ako legislacija prođe, a uvjeti budu zadovoljeni, Sjedinjene će Države još uvijek dugovati značajnu svotu novaca UN-u', izjavio je g. Birnebaum u intervjuu. (...)" THE WASHINGTON TIMES 24. IX. 1997. NATO i Bosna "Sljedeće će se godine Sjedinjene Države i njihove saveznice suočiti s dvije važne odluke", piše Lee H. Hamilton. "Parlamenti zemalja članica trebaju ratificirati proširenje NATO-a, a vlade moraju odlučiti o budućnosti mirovne operacije pod vodstvom NATO-a u Bosni, kojoj mandat istječe sljedećega lipnja. Ti problemi moraju se dobro sagledati i treba ih razmotriti odvojeno. Bosna neće odrediti budućnost NATO-a, a dugoročno, ni NATO neće odrediti budućnost Bosne. Kao prvo, velika je pogrješka povezivati budućnost NATO-a s uspjehom u Bosni. To je prevelik teret za NATO: on je obrambeni savez i nije zadužen za zadatke izgradnje države. Ništa što bi NATO ili Sjedinjene Države mogle učiniti neće prisiliti ljude u Bosni da počnu vjerovati jedni drugima te da opet žive zajedno. To ovisi o ljudima u Bosni i njihovim vođama. Kao drugo, uspjeh ili neuspjeh u Bosni nemaju mnogo veze s razlozima koji su motivirali članice NATO-a da prošire savez. Ti razlozi idu mnogo dalje od Bosne i Balkana. Oni su usmjereni na očuvanje stabilnosti i davanje sigurnosnih jamstava bivšim satelitima Rusije. Treće, neka vrsta međunarodne mirovne snage morat će ostati u Bosni i poslije lipnja 1998. Clintonova bi vlada već jednom trebala otvoreno priznati da je mirovna operacija u Bosni dugoročni zadatak koji zahtijeva više godina. Svaki vojnik i djelatnik u Bosni te sve naše saveznice u sklopu NATO-a reći će vam da će se povući iz područja učine li to Amerikanci; no rat će se u tom slučaju obnoviti. Preuranjeno povlačenje mirovnih snaga formula je koja jamči povratak rata. Kao četvrto, prerano je da odbacimo Daytonsku viziju multietničke Bosne te da ju proglasimo osuđenom na propast. Dvije godine koje su protekle od potpisivanja Daytona mogu se činiti dugim razdobljem za Amerikance, no na Balkanu je to samo kratki trenutak. Neki predlažu podjelu, kao bolju alternativu od Daytona, no taj put nije ni mudar ni realan. Podjela danas ne može biti provedena bez još većeg nasilja i rata. Baš kao što mnogi bosanski Srbi i Hrvati ne žele živjeti u ujedinjenoj, centraliziranoj Bosni, tako ni mnogi Muslimani u Bosni ne žele vidjeti podijeljenu Bosnu. Pregovarati o podjeli i napuštanju Daytona u ovom trenutku nije ni upola tako lako kao što nam zagovornici te ideje sugeriraju. Podjela, kad bi i bila moguća, neće ni u kojem slučaju smanjiti potrebu za mirovnom operacijom ili ubrzati dolazak dana kad će se NATO snage moći povući s područja. Upravo suprotno; podjela bi mogla značiti da takve snage moraju ostati na području sljedećih nekoliko desetljeća, radi nadgledanja nestabilnih i nepostojanih granica. Mirovne snage NATO-a ne mogu i ne bi smjele ostati zauvijek u Bosni. Ukoliko Dayton ne uspije, tada bi moglo biti neophodno da se za nekoliko godina jednostavno upita stanovnike Bosne kakvu budućnost žele za svoju državu, a to bi se moglo učiniti putem referenduma. Mogao bi to biti jedini pošten i demokratski izlaz. No prerano je da se to pitanje pokrene već sada. Na posljetku, moguće je da ni Dayton, ni podjela, ni bilo koje drugo rješenje ne mogu Balkanu donijeti trajni mir. Nekad čak ni veće sile ne dobiju ono što žele, bez obzira na uložene napore. Jugoistočna Europa stoljećima doživljava pobune. Mi ne možemo nametnuti trajno rješenje ako se narod Bosne tome odupire. Neuspjeh u Bosni bio bi tragedija za ljude iz tog područja i korak natrag za nas i naše saveznice. No savez će opstati, kao i njegovo proširenje. Mnogo su puta predviđali pad NATO-a - to je primjerice učinio i Henry Kissinger, prije 40 godina. No zajednički politički, gospodarski i sigurnosni interesi saveza duboki su, pa čak ni gomila bosanskih problema ne bi trebala - i neće - potopiti savez." Povećana korist od mirovnih snaga "Novi francuski čelnik mirovnih operacija UN-a Bernard Miyet pričao mi je da se UN mijenja", piše Georgie Ann Geyer. "Zatim sam kroz prozor njegova ureda opazila crni helikopter. (...) I meni i njemu u tom je trenutku 'kliknulo': oboje smo se prisjetili tvrdnji desničarske gerile i ostalih, da UN pokušava osvojiti svijet - čitavo vrijeme lukavo zamaskiran u crne helikoptere! (Zaista, bivši glavni tajnik UN-a Boutros Boutros Ghali jednom se vratio u UN s prekomorskog putovanja te se našalio: 'Ljepše mi je biti kod kuće i igrati se svojim crnim helikopterima!' 'Aha!', rekla sam u šali. 'A ovdje je dokaz vaše agresije, pred vašim očima!' Na te se riječi g. Miyet ironično osmijehnuo. 'Zapravo, rado bih da imam helikoptere', izjavio je, 'no zamislite: kako bi to bilo da mi letimo u crnim helikopterima, dok naši podtajnici nemaju ni vozača ni automobila, a većina ih živi u Westchesteru jer im je New York preskup.' U novim vremenima, poslije 'bosanske traume', sve stare zamisli - naslijeđe šest godina nametanja UN-ove moći svijetu - posve se neromantično ponovno ocjenjuju. Broj mirovnih snaga u čitavom svijetu smanjen je; tako se u Bosni danas nalazi samo 34.000 vojnika, dok ih je na vrhuncu misije 1993. tamo boravilo 78.000. No što je još važnije, najutjecajniji ljudi organizacije sada napokon razmišljaju o razgranjivanju mirovnih operacija (uglavnom se razmatra ulazak s 'neutralnim' vojnicima nakon dogovora o nadgledavanju prestanka vatre) i nametanju mira (agresivnijim ulaskom vojnika prije nego dođe do prestanka vatre ili dogovora između sukobljenih snaga). Glasnogovornik glavnog tajnika Frederic Eckhard izjavio je: 'U Bosni je došlo do iskrivljavanja načela mirovnih operacija. Naša načela nisu se promijenila: i dalje nastojimo biti neutralni i surađivati sa svim stranama. No u razdoblju poslije hladnog rata počeli smo se miješati.' Rezultat je naravno bio taj, da su 'mirovne snage' dobile mandat koji im je onemogućio čak i da brane same sebe, pa su tako postali žalosni zarobljenici najnasilnijih skupina (u ovom slučaju, Srba). Danas, pod novim glavnim tajnikom Kofi Annanom, dužnosnici UN-a prvo objavljuju što neće učiniti, a tek onda što će poduzeti. Više ne žele umiješati mirovne snage u rat, kao što je to bilo u Bosni. Oni ne žele djelovati bez ovlasti i precizno određenih mandata, a posebice odbijaju djelovati bez pozitivnog (a ne pasivnog, kao što je to bilo s Bosnom) odgovora Vijeća sigurnosti. U isto vrijeme, same strukture civilnog i političkog svijeta mijenjaju se tako brzo, da intervencija u bilo kojoj vrsti krize postaje još teža. (...) 'Vjerujem da su cjelokupni naši sistemi vladanja utemeljeni na pretpostavkama koje više ne vrijede. (...) Danas je važnije nego ikad da imamo djelotvornu svjetsku organizaciju. G. Eckhardt, jedan od najmisaonijih ljudi u UN-ovoj zgradi, počinje uviđati kako bi mirovne operacije mogle postati djelotvornije. 'U Ruandi smo krivo postupili', izjavio je. 'Iz toga smo naučili da je 5.000 djelotvorno uporabljenih vojnika moglo spriječiti masakr.' No je li u redu da se UN tako postavi, u svjetlu njegovih, često kontradiktornih, pravila o korištenju sile i zadržavanju 'neutralnog' stajališta? 'Ukoliko vojnike rapidno prestrojite u borbeni poredak, Vijeće sigurnosti može odlučiti o misiji', nastavio je. 'Ono može pitati druge zemlje žele li poslati svoje vojnike. Ukoliko one pristanu, tada može započeti intervencija pod zastavom UN-a. No od toga smo još daleko.' (...) 'U budućnosti će to ići tako da ćete suglasnost za akciju dobiti postupno. No u svakom budućem scenariju, morate imati UN.'" NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 24. IX. 1997. Jesu li izbori oslabili vladajuće stranke u Bosni? "Objava rezultata općinskih izbora, održanih 13. i 14. rujna u Bosni i Hercegovini, prilično se otegla. Glasnogovornik Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) najavio je u Sarajevu da će pouzdani rezultati biti objavljeni ovoga petka. OESS, organizator i kontrolor izbora, prvotno je najavio objavu konačnih rezultata već za kraj, a kasnije za sredinu prošlog tjedna. U obrazloženju odgode istaknuto je da rezultati moraju biti pomno provjereni zbog njihove političke osjetljivosti. Šef OESS-ove misije u Bosni Amerikanac Frowick nedavno je revidirao odluku jednog OESS-ova izbornog povjerenstva po kojoj je Srpska demokratska stranka (SDS) pod vodstvom možebitnog ratnog zločinca Radovana Karadžića trebala biti naknadno diskvalificirana iz izborne utrke. SDS je usprkos OESS-ovoj zabrani nastojao u predizbornoj kampanji pridobiti potporu birača isticanjem plakata s Karadžićevim likom. Frowick je svoju odluku obrazložio tvrdnjom da bi isključenje SDS-a iz izborne utrke moglo ugroziti osobnu sigurnost OESS-ovih suradnika. Po navodima pojedinih oporbenih stranaka općinski su izbori rezultirali jasnim slabljenjem vladajućih stranaka u prvom redu na srpskoj i muslimanskoj strani. U Republici Srpskoj (...) SDS je pretrpio veliki gubitak glasova u Banjoj Luci i u okolici toga grada, kao i u pojedinim gradovima na istoku Bosne. SPRS je ogranak Socijalističke partije Srbije koju vodi jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević. U istočnoj Bosni veliki porast glasova zabilježila je ekstremno nacionalistička Srpska radikalna stranka (SRS) pod vodstvom bivšeg četničkog vođe Vojislava Šešelja. Na području hrvatsko-muslimanske federacije Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) obranila je svoju vodeću poziciju među Hrvatima. No, muslimanska Stranka demokratske akcije (SDA) pod vodstvom bosanskog predsjednika Izetbegovića pretrpjela je gubitke. Najjača oporbena stranka u federaciji postala je Socijaldemokratska partija (SDP). SDP se smatra multietničkom alternativom dominantnim nacionalnim strankama SDS-u, HDZ-u i SDA na razini cijele zemlje. U sjevernobosanskom industrijskom gradu Tuzli multietnička 'Lista 97' pod vodstvom popularnog gradonačelnika Bešlagića uspjela je obraniti svoju vodeću poziciju. Bešlagić je stekao reputaciju vodeće figure koja se zalaže za miran suživot svih naroda Bosne i Hercegovine te koja je taj suživot znala u Tuzli sačuvati i za vrijeme rata. U nekoliko gradova većinu mandata uspjeli su osvojiti predstavnici protjeranih etničkih skupina, koji su tamo bili u većini prije rata. Tako će u Drvaru, Glamoču i Bosanskom Grahovu, gradovima pod hrvatskim nadzorom, većinu mandata vjerojatno osvojiti Srbi dok bi u Srebrenici i Zvorniku, gradovima pod srpskim nazdorom, te u Žepču, gradu pod hrvatskim nadzorom, većinu mogli osvojiti Muslimani. Nepregledno je stanje u strateški važnom gradu Brčkom, smještenom u posavskom koridoru na sjeveru Bosne. Grad koji danas nadziru Srbi bio je nekada većinom muslimanski, a danas povezuje istočni i zapadni dio rs. Dvojbeno je kako će gradonačelnici i zastupnici 'u egzilu' ući u skupštine općina koje danas nadzire druga etnička skupina", dodaje na kraju izvješća Matthias Rueb. Izbori su ojačali radikalne nacionaliste u Srbiji "Pobjednik srpskih predsjedničkih i skupštinskih izbora već je poznat. Riječ je o bivšem četničkom vođi i predsjedatelju ekstremno nacionalističke Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislavu Šešelju. Lijevi blok pod vodstvom Socijalističke partije Srbije (SPS) izgubio je glasove, ali će i dalje biti najjača politička snaga. SRS bilježi veliki porast glasova i postaje ključnim čimbenikom moći bez kojeg neće biti moguće sastaviti vladu. Srpski pokret obnove (SPO) pod vodstvom više smućenog nego karizmatičnog Vuka Draškovića ne vrijedi puno bez svojih saveznika iz raspadnutog oporbenog saveza 'Zajedno'. Dosadašnji izborni rezultati pružaju sljedeću sliku: za drugi krug glasovanja, sazvan 5. listopada, kvalificirali su se kandidat lijevog bloka Lilić i kandidat SRS-a Šešelj. Lilić je vjerojatno prikupio 1,2 milijuna glasova i ima prednost od oko 200 tisuća glasova u odnosu na Šešelja koji je pak u sličnom vodstvu u odnosu na Draškovića. Lilić, Miloševićev prethodnik na dužnosti predsjednika Savezne Republike Jugoslavije, ima danas dobre izglede da postane Miloševićevim nasljednikom u fotelji srpskog predsjednika. Naime, Lilić je čak i za pristaše liberalne oporbe, koja je pozvala na bojkot izbora, manje zlo od deklariranoga velikosrpskog rasista Šešelja. Zamjena mjesta s Lilićem bila bi za Miloševića idealna budući da je Lilić na svakom položaju vjerni stranački vojnik i pouzdani primatelj zapovijedi dok Milošević želi osvojenu vlast prenositi s jedne dužnosti na drugu. Tako je bilo nakon što je bezbojni dužnosnik Milošević prije točno 10 godina udarom došao na čelo tadašnje Komunističke partije i tako će biti i nakon netom održanih izbora. U beogradskoj skupštini lijevi će blok vjerojatno izgubiti nekoliko mandata. Po navodima objavljenim u utorak, lijevi je blok - koji osim Miloševićeva SPS-a tvori i Jugoslavenska ljevica (JUL) njegove supruge Mirjane Marković i Nova demokracija (ND) pod vodstvom Mihajlovića - osvojio 110 od ukupno 250 mandata. SRS može računati na 81 mandat dok će SPO vjerojatno osvojiti 46 mandata. Ostale stranke mogu računati na oko 13 mandata od kojih će po četiri pripasti Udruženju Mađara u Vojvodini (VMSZ) i 'Koaliciji Vojvodina'. Na prošlim skupštinskim izborima, održanim 1993. g., SPS je osvojio 123 mandata, izgubivši za dlaku apsolutnu većinu. Oporbeni savez DEPOS pod vodstvom SPO-a osvojio je 45 a SRS 39 mandata. Demokratska stranka (DS) današnjeg gradonačelnika Beograda Zorana Đinđića zabilježila je tada velik porast glasova, osvojivši 29 mandata. No, zbog bojkota izbora DS neće biti zastupljena u novoj skupštini. ND je nakon izbora 1993. g. istupila iz saveza DEPOS i preuzela ulogu pribavljača većine za SPS. Budući da je ND na aktualnim izborima nastupila u okviru lijevoga bloka, potraga za dodatnim glasovima za SPS bit će otežana. Šešelj koji je već jednom surađivao sa SPS-om u sastavljanju vlade već se ponudio kao koalicijski partner. No, nije isključena ni mogućnost ponovnog približavanja Šešelja starom prijatelju i neprijatelju Draškoviću, čiji je Šešelj bio kum u vrijeme zajedničkih disidentskih dana. Moguće je također da će Drašković dopuniti svoju izdaju saveza 'Zajedno' i ući u vezu sa SPS-om. Brojni su uzroci Šešeljeva uspjeha. Šešelj je zacijelo najnadareniji političar među trojicom najvažnijih kandidata za predsjedničku dužnost. Rječitiji je i jasniji od drvenoga Lilića i istodobno bolji populist od Draškovića koji polaže tako velike nade u svoju karizmu. Za Šešelja su vjerojatno glasovali svi oni birači koji su se razočarali u Miloševića i njegova prazna velikosrpska obećanja. Njima i srpskim izbjeglicama iz Hrvatske i Bosne Šešelj je obećao stvaranje velike Srbije. Izbjeglice bi se potom mogle vratiti u svoja 'oslobođena' matična sela. Osim toga, Šešeljevo biračko stablo crpi hranu i iz rezervoara onih koji trpe posljedice gospodarske krize. Na kraju krajeva, pomogao mu je i poziv mjerodavnih oporbenih stranaka na bojkot izbora. Prigovori stranaka-sudionica bojkota da je SPS ponovno počinila izbornu prijevaru nisu nelogični. Naime, do nedjelje kasnije poslijepodne isticano je da glasovanje protječe jako polako, a potom je izborno povjerenstvo u ponedjeljak izjavilo da je na izborima sudjelovalo 62 posto birača. Čak je i vladajuća SPS nakon prebrojavanja prvih glasova govorila da je na izbore izišlo nešto više od 50 posto birača. DS, predvodnica bojkota, izjavila je da je u Beogradu na izbore izišlo 42 posto, a u seoskim krajevima 49 posto birača. Kvorum za valjanost izbora iznosi 50 posto birača. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju ocijenila je, doduše, da je tehnički tijek izbora bio uglavnom korektan, ali je dijelom poduprla kritiku oporbe, vezanu uz kontrolu medija, novi izborni zakon i mogućnosti manipulacije. Osim toga, DS je prigovorila da na biračkim listićima nije bilo serijskih brojeva. Stoga postoji opasnost da su birački listići naknadno ispunjeni i ubačeni u biračke kutije, dodaje DS, napominjući i da je nadzor u vidu 170 promatrača OESS-a bio krajnje nedovoljan", prenosi Matthias Rueb. Svi su konci u Miloševićevim rukama "Poznati ishod skupštinskih i još nepoznati ishod drugoga kruga predsjedničkih izbora u Srbiji neće biti pretjerano važni. Samo se na prvi pogled čini zanimljivom činjenica da Miloševićeva lijeva koalicija više nema većinu u srpskoj skupštini. Naime, birači koji su ovaj put uskratili svoj glas Miloševiću glasovali su za ultranacionalista Šešelja. Dakle, ne postoji nijedan oslonac u koji bi se - u iščekivanju reformi - mogle uzdati zapadne sile. Naime, ni oporbenjak Drašković, monarhist i velikosrbin, nije osoba u koju bi se zapadne države mogle uzdati. Svi su političari u prvom redu šahovske figure koje Milošević bez velikih napora može uključiti u svoj plan igre kada mu to odgovara i kasnije ih podjednako lako žrtvovati kada mu više nisu potrebne. Aktualni jugoslavenski predsjednik puno je puta pokazao da je majstor za srpske igre oko moći. Njegova je ključna rošada bio potez kojim je iz fotelje srpskog prešao u fotelju 'jugoslavenskog' predsjednika. U aktualnom je sustavu potpuno svejedno koju dužnost ili pseudodužnost obavlja i ima li - gledano s formalnog stanovišta - većinu ili ne. On drži sve konce u svojim rukama, a ostali samo slušaju njegove zapovijedi", zaključuje Guenther Nonnenmacher. DIE WELT 24. IX. 1997. Karadžić gubi oslonac "Prijatelji vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića u planinskom seocu Palama suočavaju se sa sve mračnijim političkim perspektivama. Još nedavno mogli su se nadati da će ih njihovi nekadašnji zaštitnici u Moskvi zaštititi od prijevremenih skupštinskih izbora na području pod srpskim nadzorom. Srpska predsjednica Biljana Plavšić, sa sjedištem u Banjoj Luci, sazvala je spomenute izbore za 12. listopada i raspustila paljansku skupštinu. Razvoj događaja sve više upućuje na zaključak da će ti izbori uistinu biti održani. Po američkim navodima ruski ministar vanjskih poslova Primakov izjavio je jučer u razgovoru s američkim predsjednikom Billom Clintonom u Washingtonu da Moskva više nema nikakvih prigovora na održavanje skupštinskih izbora na području pod srpskim nadzorom. Potencijalno značenje tih izbora navijestili su općinski izbori, održani u Bosni prije tjedan dana. Rezultati izbora na razini cijele zemlje nisu, doduše, objavljeni ni devet dana nakon izbora, ali djelomični rezultati u pojedinim mjestima upućuju na trend gubitka vlasti vladajuće stranke SDS-a koju je osnovao Karadžić. U samim Palama, sjedištu vlade, 40 posto glasova navodno je osvojila nacionalistička Radikalna stranka. Pale su dosad uživale reputaciju najsigurnije SDS-ove utvrde. U najnapučenijem srpskom gradu Banjoj Luci trenutačno vode socijalisti. Prijevremeni skupštinski izbori najvjerojatnije će SDS stajati većine u paljanskoj skupštini. U međuvremenu nastavljen je proces stalne erozije SDS-ove vlasti. Primjerice, u ponedjeljak paljanska policijska postrojba, sastavljena od 65 policajaca, nije uspjela zauzeti policijsku postaju u Prnjavoru na sjeveru zemlje koja je krajem prošlog tjedna očitovala odanost predsjednici Plavšić. Prije toga Plavšićkin 'ministar unutarnjih poslova' Marko Pavić imenovao je u Prijedoru nove policijske načelnike. Paljanski policajci otvorili su u ponedjeljak vatru, ali su je i obustavili nakon ranjavanja jednog pripadnika njihove skupine. Žalostan ishod te akcije koja je trebala očitovati silu pokazuje da je srpsko vodstvo na Palama već sada nemoćno. Sve je upitnije mogu li Pale bar i na regionalnoj razini spriječiti Plavšićkine skupštinske izbore. Promatrači smatraju da SDS već proživljava političku agoniju. Izlaz iz te dileme bosanskim Srbima ne može ponuditi ni nasilje za kojim neprekidno posežu u odnosu prema SFOR-u. Naime, jučer su ponovno dva uzrujana civila pred Dobojom bacala kamenje i molotovljeve koktele na vojnike mirovne postrojbe SFOR i zapalila jedan autobus", izvješćuje Boris Kalnoky. San o jedinstvenoj Jugoslaviji "Davorin Rudolf, jedan od vodećih hrvatskih političara u vrijeme nastanka hrvatske države, bivši hrvatski ministar vanjskih poslova i sadašnji hrvatski veleposlanik u Rimu, predbacio je američkoj politici, vođenoj u Bush-Bakerovoj eri, upravo 'tragičnu opsjednutost' 'očuvanjem jedinstvene Jugoslavije' te sljepoću i nerazumijevanje za slobodarske težnju naroda na jugoistoku Europe", piše Carl Gustaf Stroehm. "'Antimemoari' Davorina Rudolfa, u civilnom životu profesora za međunarodno pravo, zapravo su odgovor na knjigu bivšeg američkog veleposlanika u Beogradu Warrena Zimmermanna ('Korijeni jedne katastrofe'). Hrvat predbacuje američkom diplomatu da je bio toliko usredotočen na jedinstvo Jugoslavije da nije pravodobno počeo tragati za mogućnostima mirnijeg odvajanja jugoslavenskih republika koje su težile nezavisnosti - a uzor je moglo biti odvajanje Slovaka i Čeha. Rudolf zastupa stajalište da je takvo razdvajanje bilo potpuno moguće da se Zapad pravodobno suprotstavio srpskom imperijalizmu. Umjesto toga Zimmermann se 1990. i 1991. potpuno oslonio na tada već gotovo potpuno nemoćnu 'jugoslavensku' vladu posljednjeg premijera Ante Markovića i njegova ministra vanjskih poslova Budimira Lončara (pritom valja napomenuti da su obojica spomenutih političara Hrvati). Zimmermann je tek nekoliko godina kasnije shvatio da je pogriješio, ponudivši stoga u siječnju 1996. ostavku. Rudolf pita zašto je Zimmermann uporno odbijao pružiti potporu Hrvatskoj. Njegov odgovor glasi: 'Potporom samostalnoj Hrvatskoj razorio bi jedinstvo Jugoslavije u koje je čvrsto vjerovao. U epilogu svoje knjige upravo nježno piše o bivšoj Jugoslaviji - i izražava nadu da će ta država jednog dana uskrsnuti'. Amerikanac čak izjavljuje da bi 'netko mogao staviti ružu na grob Jugoslavije'. 'Zapad, uključujući Sjedinjene Države zasigurno nije mogao spriječiti povijesno uvjetovano komplicirano društveno i političko ostvarenje višestoljetnih težnja naroda za samostalnim državama, ali je nedvojbeno mogao spriječiti napadačke ratove', piše Rudolf. Usprkos tome, ni Sjedinjene Države ni Europa ni međunarodna zajednica nisu poduzele odgovarajuće mjere za suzbijanje srpske agresije. Da je Zapad 1991. pravodobno zaustavio srpsku agresiju na Hrvatsku (u to je vrijeme pao Vukovar, a Dubrovnik je bio pod opsadom), ne bi se kasnije dogodila ni bosanska tragedija, smatra Rudolf. Rudolf izvješćuje o sastanku s tadašnjim američkim ministrom vanjskih poslova Jamesom Bakerom u lipnju u Beogradu. Baker je upravo stigao iz Berlina gdje su Amerika i Europa na konferenciji KESS-a suglasno zaključile da je 'očuvanje jedinstvene Jugoslavije bitno za sigurnost Europe'. Kada su Amerikanci sredinom 1991. prepustili rješavanje toga problema Europljanima, pokazalo se da su europske institucije i države 'šaka jada', piše Rudolf. 'Gori od Europljana bili su samo Ujedinjeni narodi', dodaje on. Rudolf opisuje dolazak tadašnjega talijanskoga ministra vanjskih poslova Giannija De Michelisa u Zagreb. De Michelis je zagrlio i poljubio posljednjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Lončara - bivšeg jugoslavenskog veleposlanika u Bonnu - kao vlastitog brata. Rudolf na kraju podsjeća na formulaciju u Zimmermannovim memoarima da je čitav jugoslavenski ambijent 'krajolik u kojem žive čudovišta i Liliputanci'. Zimmermannov hrvatski kolega komentira tu sliku sljedećim riječima: 'Kada sam 1991. i 1992. razmišljao o međunarodnoj zajednici koja je prekriženih ruku gledala agresiju na Hrvatsku, također sam imao osjećaj da se mi Hrvati u teškom trenutku naše povijesti nalazimo među čudovištima i patuljcima'", prenosi Carl Gustaf Stroehm na kraju članka. GENERAL-ANZEIGER 24. IX. 1997. Milošević nije pobijedio "Skupštinski i predsjednički izbori, održani potkraj prošloga tjedna u Srbiji, zastrašujući su pokazatelj kamo su Miloševićeve smicalice i intrige odvele njegovu zemlju. Neočekivani uspjeh Radikalne stranke (RPS) velikosrpskog četnika Vojislava Šešelja i raspad demokratske oporbe potiču bojazan da Srbiju i krnju Jugoslaviju očekuje još crnja sudbina. Milošević, odnedavno predsjednik jugoslavenske federacije, i njegov lijevi savez zadržali su, doduše, tijesno vodstvo, a i Miloševićev bezbojni kandidat za dužnost srpskoga predsjednika Zoran Lilić može s bonusom ući u drugi krug glasanja, zakazan za 5. listopada. No, pribrojimo li dobivenim glasovima RPS-a glasove koje je dobio Draškovićev Srpski pokret obnove, uvidjet ćemo da su na skupštinskim izborima apsolutnu većinu glasova zapravo osvojile ekstremno nacionalističke snage. Lilića će možda od poraza u drugom krugu glasovanja spasiti samo strah brojnih Srba od Šešeljeva ultranacionalizma koji bi mogao ugroziti mir. No, to istodobno znači da bi upravo većina brojnih birača, koji su se u nedjelju odazvali pozivu demokratske oporbe i vođa kosovskih Albanaca i bojkotirali izbore, morala stisnuti zube i poduprijeti Lilića. Uistinu zamršena situacija. Doduše, Milošević još uvijek nadzire sve instrumente državne vlasti koje je uvelike koristio već u predizbornoj kampanji. Čak ni nadzor u vidu 300 promatrača OESS-a nije, očito, mogao spriječiti manipulacije na dan održavanja izbora. No, naivni pokušaj demokratske oporbe da bojkotom spriječi valjanost rezultata izbora ne bi urodio plodom ni bez višestrukog prebrojavanja glasačkih listića koji su na kraju navodno očitovali 62-postotni udjel stanovništva na izborima. Smanjivanje tog udjela ispod 50 posto zahtijevalo bi od Draškovića odanost koaliciji 'Zajedno' koja se tako sramno raspala nakon slavnih uspjeha, ostvarenih prošle zime. Zoran Đinđić, pouzdani saveznik koji je tada za Demokratsku stranku izborio gradonačelničku dužnost, mora sada usmjeriti svoje nade na povoljan rezultat predsjedničkih izbora u Crnoj Gori, također sazvanih za 5. listopada. Ti izbori također ugrožavaju Miloševića. Naime, pobjeda reformskih snaga, okupljenih oko sadašnjeg crnogorskog premijera Milovana Đukanovića, i poraz Momira Bulatovića, sadašnjega crnogorskog predsjednika, mogla bi ga stajati životno važne većine u saveznoj skupštini. Ta mu je pak većina hitno potrebna za planiranu ustavnu promjenu koja bi obilje ovlasti, vezano uz dužnost srpskog predsjednika, prenijela i na novu, zasada samo reprezentativnu dužnost poglavara srpsko-crnogorske federacije. No, crnogorski izbori mogli bi također imati eksplozivan učinak na cijelu krnju Jugoslaviju, razbijajući je na sastavne dijelove. Nasilje je zaprijetilo već za vrijeme srpskih izbora, a nadvilo se poput oblaka i nad crnogorsku borbu za vlast. Čini se da Sandžak, Vojvodina i kosovski Albanci samo čekaju na odgovarajući znak", smatra Wolf J. Bell. ŠPANJOLSKA ABC 24. IX. 1997. Srpski ultranacionalist Šešelj izišao kao pravi pobjednik izbora "S pristizanjem rezultata parlamentarnih i predsjedničkih izbora održanih prošle nedjelje, postaje sve jasnije da ljevica Slobodana Miloševića ne samo da neće dobiti apsolutnu većinu, kako je on to izjavio u ponedjeljak, nego da gubi važne bodove i u odnosu na Radikalnu stranku neofašista Vojislava Šešelja koja postaje sve jača dok razjedinjena oporba dobiva samo manji dio glasova. A to znači da u Srbiji alternativa Miloševiću i njegovoj Socijalističkoj stranci neće biti demokracija nego ultranacionalistička desnica koja kontaktira s ostalim europskim neofašističkim pokretima. Prema nepotpunim rezultatima parlamentarnih izbora radikali sada umjesto 39 zastupnika (od izbora održanih 1993.) imaju 82 zastupnička mjesta i nalaze se odmah iza Miloševića čija je koalicija od 123 spala na 98 zastupničkih mjesta. Demokratska oporba ima samo 45 parlamentarnih zastupnika. Time postaje jasno da se na srpskoj političkoj pozornici javlja pojava zvana Šešelj. A tu se treba zapitati kako je to moguće da je od svih nacionalističkih vođa najviše glasova dobio komunistički renegat (nije bio disident) koji se tijekom rata istaknuo kao zapovjednik paravojnih postrojba koje su sijale smrt među civilnim stanovništvom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a bježale su s repom među nogama pri prvom sukobu s naoružanim protivnikom. Čini se da danas u Srbiji zaboravljaju da je Šešelj parlament pretvorio u krčmu, prijeteći svojim političkim protivnicima pištoljem i režući žice mikrofona kako bi ih spriječio da govore. Kako bismo pokušali dati odgovor na pitanje zašto je Šešelj postao 'broj dva' u Beogradu, moramo se prisjetiti da se ta država već gotovo deset godina nalazi u rukama autokrata Miloševića, a njegova je vladavina stvorila uvjete za pojavu likova poput Šešelja. Politička apatija i razočaranje birača raspadom koalicije 'Zajedno', koja je izdala svoje simpatizere, ovdje vode u istom smjeru. A time nastaje izvanredno opasan politički 'koktel'. Ne bi bilo pretjerano predviđanje da će Srbi u drugom krugu izabrati tog narcisoidnog zagovornika ratovanja i krivca za mnoge ljudske tragedije. A to bi značilo bacanje rukavice u lice Europi. Međunarodna zajednica nije zaboravila Šešeljevu prijetnju da će raketama bombardirati Rim, Beč i ostale europske metropole. Šešelj je 'klinički' političar, brbljav i mesijanski, a od svojih podređenih zahtijeva poslušnost. Na nesreću, Šešelj u Europi ima prijatelje i saveznike poput Jean-Marie Le Pena u Francuskoj i Vladimira Žirinovskog u Rusiji i Georga Haidera u Austriji", piše dopisnik lista iz Ljubljane Simon Tecco. BELGIJA LE SOIR 24. IX. 1997. Dva načina tumačenja izbornih rezultata "Slobodan Milošević ima sve razloge da bude zadovoljan. Samo tjedan dana nakon što je prisilio 'ultraše' s Pala da sudjeluju na općinskim izborima u Bosni, sada mu diplomati opet zahvaljuju nakon predsjedničkih i parlamentarnih izbora u Srbiji. OESS, koji je nadzirao provođenje tih izbora, raduje se što su se odvijali 'pravilno i u dobrim uvjetima'. Francuska je, osjetljiva na beogradska iščekivanja zbog povijesnih razloga, odmah krenula tim putem govoreći o 'pozitivnom pomaku' koji bi 'uskoro' trebao pogodovati ponovnom uklapanju Beograda u međunarodne ustanove. Jugoslavenski predsjednik i srbijanski moćnik nije očekivao toliko toga. On sada nastoji svoju državu vratiti na njezino mjesto na međunarodnoj pozornici i ovo je za njega čisti dobitak, a tako je malo uložio. To je 'ljubičasto' čitanje izbornih rezultata. No, postoji i ono 'crno' čitanje. Jer pravi pobjednici na izborima su Vojislav Šešelj i njegova Radikalna stranka, veliki ultranacionalisti i sudionici krvavog etničkog čišćenja u Hrvatskoj i u Bosni. Šešelj se uspio kandidirati za drugi krug predsjedničkih izbora, a njegova je stranka ugrabila 80 mjesta u parlamentu i na taj način udvostručila broj svojih zastupnika. 'Naša su vrata otvorena za pregovarače', izjavio je dosadni vođa ekstremne desnice, siguran da je postao nezaobilazna osoba na političkoj pozornici. Poučeni sličnim događajem u prošlosti, neki već sada strahuju od sklapanja prešutnog savezništva između vlasti i radikala, a ta mogućnost ne bi Beograd usmjeravala prema postizanju kompromisa pri stabiliziranju Balkana. I, na kraju, moramo zaključiti da su demokrati sami sebe bacili u stupicu zagovarajući bojkotiranje izbora. Isključujući se na taj način iz izbornog postupka koji je međunarodna zajednica potvrdila, ostali su izvan procesa u kojemu bi njihovi moralni zahtjevi i liberalne zamisli mogle donijeti neke terapeutske i spasonosne vrijednosti. Samo osam mjeseci poslije svakodnevnih demonstracija protiv samovolje režima na vlasti, građansko se društvo teško budi, a njegov glas, još jučer tako snažan na ulici, već sutra neće biti čujan u ustanovama. A ta šarena većina, žrtva vlastitih podjela i manevara njezinih protivnika, ostat će i u miru upravo onakva kakvu ju je Milošević volio i u ratu: šutljiva..." piše Edouard van Velthem. ITALIJA AVVENIRE 24. IX. 1997. Dvadeseto stoljeće - stoljeće eksodusa "Stoljeće planiranih eksodusa, katkada pravih etničkih čišćenja, preseljenja populacija opsegom puno većih nego u prošlosti. Ipak su trebala desetljeća odricanja i nerazumljive, često nepravedne i kažnjive šutnje - da bi se škola i izdavaštvo obranili klasnog istrebljenja ili, naprotiv, etničko-nacionalne homologacije poput, da navedemo primjer blizak interesima Italije, eksodusa iz Istre, Rijeke i Zadra 250 tisuća sunarodnjaka. Ogledan eksodus između mnogo, previše bježanja, manje ili više prisilnih koja su obilježila dvadeseto stoljeće na Balkanu i srednjoj istočnoj Europi. Oslobodivši se zapreka u tretiranju politički 'nekorektnih' tema zbog straha da ne pruži ohrabrenje jedva utišanim prijeporima ili nacionalizmima i revizionizmima, talijanskoj historiografiji preostaje njezina zadaća istraživanja. (...) Pristajući uz načelo 'države-nacije', činjenica pripadanja etniji dobila je ključnu ulogu. Kako je na sastanku otkrio veleposlanik Luigi Vittorio Feraris, masovno protjerivanje stanovništva dobilo je u srcu Europe dvostruko značenje, kao instrument stabilizacije u kritičnim područjima i kazne za 'kolektivnu odgovornost' cijelih narodnosnih skupina. 'Prisilna preseljenja odvijala su se na različite načine, a značajke masovnih bježanja katkad su bile izvan svih pravila. Ipak su uglavnom bila sankcionirana međunarodnim ili bilateralnim sporazumima - naglašava Vigini - koji su se u nekim slučajevima ograničavali na prihvaćanje gotovog čina i na ratificiranje i učvršćivanje novog stanja nastalog propisnim protjerivanjem preostalog stanovništva.' Godine 1918. osudio je lord Curzon takvu praksu, proglasivši je nesretnom i okrutnom. I upozorio je da je to tako teška pogrješka da će se za nju plaćati cijelo stoljeće. No nakon mira u Lausanni 1923. između Grka i Turaka (s razmjenom pola milijuna Turaka i milijun i pol Grka), praksa prisilne razmjene naroda počela se potvrđivati iznenađujućim popuštanjima pred očima europskih uprava kao najbolja metoda, ponekad idealna, za rješavanje nacionalnih sukoba, a osobito problema koje nameće nazočnost manjina. Od tada, na kraju rata, milijuni osoba - Nijemaca, Poljaka, Ukrajinaca i Židova - postali su protagonistima kolosalnih preseljenja koja su korjenito izmijenila etnički lik i kulturalni krajolik brojnih područja. Karl Peter Schwarz iz Beča svjedočio je na sastanku o istjerivanju Mađara iz Slovačke, a Hans Leemburg o izgonu Nijemaca iz Čehoslovačke. Leemburg je primijetio da u tom slučaju čišćenje nisu prihvatili samo češki pokret otpora i vlada u egzilu nego i javno mišljenje u Europi i Sjedinjenim Državama. U srednjoj istočnoj Europi preseljenje naroda između ostalog ima i jednu osobitu značajku: odlazak s nacizmom i povratak s komunizmom. Poljsko područje primjerice, nakon što je izgubilo 46 posto stanovništva, 'dobilo' je 30 posto. Pogođeni su Poljaci zbog njemačke i sovjetske inicijative, zatim Nijemci, Ukrajinci i Židovi. Progon Židova izazvao je velike migracije do 1960. A za Ukrajince, dok povijest ne zaboravlja 50-70 tisuća Poljaka koje su likvidirale njihove nacionalističke bande i nestanak Poljaka iz Ukrajine i Bjelorusije, na isti je način neizbrisivo sjećanje na posljeratno čišćenje poljskog teritorija od svih ukrajinskih izdanaka. Fenomen prisilnih preseljavanja stanovništva je složen. Ako je u slučaju deportacija unutar Sovjetskog Saveza tijekom staljinističkog razdoblja razlog pretežno bio geostrategijski, program vraćanja 'etničkih' Nijemaca (Volksdeutsche) na područja koja je osvojila Njemačka u Drugom svjetskom ratu smješten je u granice nacističke imperijalističko-rasističke koncepcije. Drukčije tumačenje ima nedavno etničko čišćenje u balkanskim zemljama. Taj je fenomen dakle složen, ali za više aspekata mogu se izvesti bitne činjenice. To je na sastanku uspješno oslikao Ernesto Galli sa sveučilišta u Perugi. Da se država-nacija sve češće stvara isključivanjem 'drugih', sve do ekstremnog uništenja skoro potpunih oblika višenacionalne, višejezične i višekulturalne civilizacije. Zbog toga se nadmoćno postavlja problem suživota nacionalne pripadnosti s 'drukčijim' elementima gdje potreba za identitetom ne vodi nasilnom uništavanju (upravo putem progona, čišćenja, pokolja ili uskrate prava) onih koji u tom identitetu ne sudjeluju potpuno. U tom je kontekstu eksodus Talijana iz Zadra, Rijeke i Istre simboličan jer zanima skoro jednu cijelu nacionalnu komponentu zbog kombinacije ideologijskih i nacionalističkih motiva koji su ga potakli te zbog povijesnog prijeloma stvarnosti.." - piše među ostalim Francesco Dal Mas. Tako je Tito 'očistio' Rijeku i Zadar "Dvadeseto stoljeće koje je počelo u znaku multietničkih zajednica, svršava povratkom homogenih nacionalnih država. To potvrđuju bježanja, etnička čišćenja, eksodusi. S mnogih je aspekata simbolično što se dogodilo u Istri, Rijeci i Zadru, kako je rekonstruirano na jednom sastanku u Trstu. Govore dva suradnika odsjeka za povijest na tršćanskom sveučilištu, Marina Cattaruzza i Raoul Pupo iz odsjeka za znanost. - Tko je i zašto istjerao Talijane iz Istre, Rijeke i Zadra? U kojoj je mjeri to bilo prisilno protjerivanje? 'Na temelju izvora koji su nam danas na raspolaganju, ne može se sa sigurnošću reći - odgovara Marina Cattaruzza - da je postojao precizan plan za progon Talijana iz Istre. U svakom slučaju, eksodus se nije dogodio zbog službenih mjera progona, ali se može govoriti o dva uzroka: susret s 'ratnim komunizmom' nove jugoslavenske vlasti i politika silovite marginalizacije talijanske skupine koju je ta vlast provodila. Zapravo smo pred golemim 'odbacivanjem' identiteta što bi talijanska skupina doživjela u novoj Jugoslaviji i prihvaćanjem te nacionalne komponente'. - Imaju li krivo oni koji misle da je eksodus bio Titova povlastica za izmjenu socijalnog sastava i etničkog lica Istre? 'Ta je ocjena samo djelomično točna. Zapravo je eksodus integrirao talijansku zajednicu - kaže Paoul Pupo -i to ne samo stalež građana i intelektualaca. Napustile su Pulu i Rijeku cijele skupine radnika koji su sudjelovali u pokretu otpora protiv njemačkog okupatora i koji su politički bili orijentirani lijevo. I seljaci skromnog socijalnog stanja skoro su svi izbjegli u Italiju.' - Na osnovi kojih ste ispitivanja ocijenili da je u eksodusu sudjelovalo 250 tisuća Talijana? 'Teško je točno izbrojiti - kaže Pupo. Naveli smo minimum: 201 tisuća izbjeglica popisanih koncem pedesetih godina; no sigurno znamo da su još mnogi drugi pobjegli. Na temelju popisa iz 1939. znamo da je uoči rata u tim zonama živjela oko 241 tisuća Talijana. S obzirom da je nekoliko tisuća ostalo u Istri i da je u eksodusu sudjelovao i stanoviti broj Slovenaca i Hrvata, čini se razumnim računati s oko četvrt milijuna izbjeglica.' - Je li istina da bi nacionalna skupina da nije bilo protjerivanja u bivšoj Jugoslaviji izmijenila jugoslavensku politiku? 'Najviše što su Jugoslaveni mogli dopustiti u Istri - pojašnjava Pupo - bila je talijanska narodnosna skupina brojčano jako smanjena i s tako očišćenim političkim i socijalnim profilom da su isključeni oni koji nisu prihvatili nacionalne i ideologijske ciljeve režima (...). ' - Analizirajući neke eksoduse, povijest se može usporediti s igranjem ping-ponga gdje se sudaraju pravo i krivo. Je li tako? 'Ne. U srednjoj istočnoj Europi - odgovara Marina Cattaruzza - 'novi poredak' kojeg je nametnuo nacistički režim nedvojbeno je među Česima i Poljacima izazvao razumljiv osjećaj revanšizma za sve što je njemačko. I politika denacionalizacije Slovenaca i Hrvata dovela je do pogoršanja već postojećih nacionalnih sukoba u tom području i do sve veće protutalijanske agresivnosti. Treba dakako imati u vidu i druge čimbenike, kako je sovjetska politika koristila nacionalne sukobe da bi učvrstila svoj utjecaj na Istoku'" - piše Francesco Dal Mas. SRBIJA POLITIKA 24. IX. 1997. Meka granica između Jugoslavije i Hrvatske "Jugoslavija i Srbija su najzainteresiranije na Balkanu za bilateralnu i multilateralnu suradnju. Razloge treba tražiti u činjenici da u zemljama s kojima SRJ graniči živi dosta Srba i ona je otuda, kao i svaka država koja ima dijasporu s druge strane svojih međa, zainteresirana za koncept 'meke granice'. (...) 'Mislim da je to bit i okvir ovih sporazuma. Ministri Milutinović i Granić ispunili su ih na najbolji način, ali postoji još nekoliko stvari koje u budućnosti treba rješavati. (...) U svakom slučaju, Jugoslavija i Hrvatska su prešle veliki put od neprijateljstva i pokazale kako se vanjska politika vodi trijezne glave i bez puno emocija', kaže Predrag Simić, direktor Instituta za međunarodnu politiku i privredu". GRAĐANIN 24. IX. 1997. Hrvatski pritisci na srpske izbjeglice u Slavoniji "Kako 'Građanin' saznaje, u srpskim organizacijama koje se bave problemima izbjeglica, postoji 1200 slučajeva u kojima se srpskim izbjeglicama, privremeno nastanjenim u hrvatskim kućama, prijeti blokiranjem imovine, obustavom mirovina ili sličnim sankcijama. Dovoljno je da Hrvat, vlasnik kuće, pošalje prijavu hrvatskom Uredu za raseljene osobe i izbjeglice i postupak protiv privremenih stanara počinje", piše, uz ostalo, list. DANAS 24. IX. 1997. Interview: Nikola Visković Iz razgovora izdvajamo: "Povijest će nas pamtiti i po tome što su ove naše kvazielite, europski gledano, političke ništarije od Beograda do Zagreba, izazvale najužasnije klanje u Europi nakon Drugoga svjetskog rata, iako se još i danas uveliko šuti na službenim i takozvanim intelektualnim razinama o tome, na ovom još jednom u najružnijem smislu dokazanom Balkanu. (...) Danas nitko u svijetu nije zainteresiran da odgovornosti za masakre, pa čak i za raseljavanje tri i pol milijuna ljudi pripiše vođama onih režima s kojima se sklapa mir na Balkanu. Dakle, svjedoci smo opće dvoličnosti i političkog oportuniteta, što znači i indirektnog sudioništva u nedjelu, jamči sigurnost višim planerima etničkog čišćenja i svih naših masakra i razaranja. Stanimiroviću i njegovoj bandi i Merčepu i njegovoj bandi, vjerojatno će se suditi. Oni će vjerojatno biti osuđeni, zatim će vjerojatno poslije nekoliko godina biti pomilovani i vodit će dalje svoje sitne ili velike biznise, s novcem koji će im vjerojatno biti obećan i predan". HRVATSKI TISAK VJESNIK 25. IX. 1997. Čudna američka politika "Američki prijedlog upućen Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe da se suspendira članstvo Hrvatske u toj instituciji, svakako je presedan u odnosima između SAD-a i te europske organizacije", smatra Marko Barišić i napominje da je većina članica VE, s obzirom na činjenicu da SAD to nisu, s iznenađenjem primila takvu američku inicijativu, "doživljavajući je prije svega kao nedopustivo miješanje te velesile u europske stvari. Osobito ih je povrijedio takav način komuniciranja koji ne uvažava ni najminimalnija pravila diplomacije. SAD, naime, nisu držale potrebnim čak ni konzultirati se barem s utjecajnijim članovima Vijeća Europe, već su svoj prijedlog formulirale gotovo u obliku - naloga Parlamentarnoj skupštini VE", dodaje novinar. Upozorava i na to da su Europljani "odgovorili iznenađujuće žestoko, odbacivši i samu pomisao da bi u odnosu prema SAD-u mogli funkcionirati po načelu podložnosti", i rekli "da će sami provjeriti istinitost optužaba protiv Hrvatske. Vjerojatno im je pritom upala u oči činjenica da su se u tom 'dokumentu' iznosile paušalne optužbe (odugovlačenje s Daytonskim sporazumom, mali ili nikakav napredak u području suradnje s Haaškim sudom...), što samo upućuje da je State Department taj spis sastavio ne uzimajući u obzir trenutne činjenice, nego se rukovodio isključivo svojim političkim potrebama", komentira novinar i objašnjava: "A njihova je potreba da se Hrvatskoj i dalje drži omča oko vrata kako bi bila podložna pritiscima zbog činjenice da je američka politika u Bosni dospjela u slijepu ulicu. Dakle, zbog američkih promašaja Hrvatsku bi trebalo staviti na optuženičku klupu, te joj se prijeti suspenzijom u Vijeću Europe, produženjem mandata UNTAES-a u Podunavlju... Takav, blago je reći, kaubojski način vođenja politike doista iznenađuje s obzirom na razmišljanja kako se američka politika prema BiH temelji na dugoročno razrađenoj strategiji", komentira novinar i ocjenjuje kako ovako "ispada da Amerikanci, zapravo, ni sami ne znaju što žele, te samo na temelju svoje moći, a bez ikakvih argumenata, traže dežurne krivce. Jasno im je da bez Hrvatske u Bosni ne mogu ništa napraviti, te je pokušavaju diplomatski slomiti kako bi na kraju njezino vodstvo prisilili da ispunjava sve njihove, makar i nerazumne, zamisli", prisnažuje Barišić i ocjenjuje kako je velika stvar "što su se Europljani usprotivili takvoj, u biti, neokolonijalističkoj politici SAD-a" i jasno "im stavili do znanja da nisu institucija kojom bi se dalo manipulirati. Valjda će te poruke shvatiti i neki američki predstavnici u Hrvatskoj koji svojim zadnjim potezima daju potvrdu sve prisutnijem mišljenju kako je američka politika prema ovim prostorima na najboljem putu da se kompromitira u očima većine ljudi", nastavlja Barišić. Upozoravajući zatim na neke od posljednjih poteza američke politike (američka ponuda Karadžiću, Frowickovo kršenje izbornih pravila, nejednka mjerila oko suradnje s Haaškim sudom...), na kraju napominje: "Osim toga, odgovor iz Strasbourga nameće još jedan zaključak. Sub poenom se možda može prijetiti Hrvatskoj, ali ne i europskim zemljama, koje očito iritira takav, bahati način komunikacije među suverenim državama". Demirelovo priznanje Hrvatskoj U povodu službenog i prijateljskog posjeta turskog predsjednika Demirela Hrvatskoj, Aleksandar Milošević napominje kako taj posjet, nakon potpisivanja sporazuma, te dogovora o daljnoj suradnji u gospodarskim i političkim odnosima znači "korak naprijed". Ukazujući i na širi politički značaj tog posjeta jer je "u Hrvatsku došao predsjednik velike, mnogoljudne zemlje, članice Sjevernoatlantskog saveza čiji je značaj na jugoistoku Europe posebno istaknut u svjetskim zbivanjima nakon pada Berlinskog zida", novinar napominje: "Na nemirnom području jugoistoka Europe, Turska je snažno uporište zapadnog političkog i geostrateškog sustava. Imajući te činjenice na umu, komplimenti što ih je predsjednik Turske Republike Demirel u više navrata uputio Hrvatskoj, hrvatskom narodu i predsjedniku Tuđmanu dobivaju poseban značaj", ocjenjuje Milošević. Analizirajući zatim razgovore dvojice predsjednika, Milošević piše kako je bilo riječi "i o iskustvima kroz koje prolazi Hrvatska, izvrgnuta raznim pritiscima zbog geopolitičkih i drugih interesa nekih svjetskih sila", a razgovaralo se "otvoreno i bez zadrške. Bilo je riječi i o turskim iskustvima i teškoćama kroz koje je ta zemlja prolazila ili još prolazi. Ne tako davno, Washington je tražio političke i gospodarske sankcije spram Ankare, a Njemačka je još jednom odgodila prijam Turske u Europsku uniju", navodi novinar i na kraju piše: "To iskustvo izvrgnutosti pritiscima zbog tuđih geopolitičkih interesa imaju i Zagreb i Ankara, pa se tim više međusobno dobro razumiju. Odlučno ustrajavanje na zaštiti legitimnih državnih i nacionalnih interesa, koje je Hrvatska dosad pokazala, dodatni je razlog za priznanja što ih je Hrvatskoj uputio predsjednik Demirel". VEČERNJI LIST 25. IX. 1997. Tvrde granice Odnosi Hrvatske i Srbije, sadašnji i budući, tema su članka Mirka Galića, koji napominje da njihov razvoj "ne zanima samo te dvije zemlje nego i širu međunarodnu zajednicu. Izgradi li se između njih dobrosusjedska suradnja, cjelokupna situacija na tom dijelu Europe bit će stabilnija; i obrnuto, produže li se hrvatsko-srpske napetosti, ostat će latentna opasnost od nestabilnosti, možda i od novih sukoba. Zato se iz svjetskih metropola forsira linija normalizacije odnosa između Zagreba i Beograda: velikim je zemljama približavanje dviju ključnih država s toga trusnog područja isto što i udaljavanje od zone sukoba", piše Galić. "Mnoge (i značajne) okolnosti opravdavaju, dakle, što se Hrvatska upustila u normalizaciju odnosa sa zemljom koja je silom oružja htjela spriječiti snagu njezine volje za državnim osamostaljenjem", smatra Galić. Uz upit - "Što je, međutim, sa Srbijom? I pogotovu što još može biti s tom zemljom?" - Galić nastavlja: "Za demokratsku Hrvatsku dobar susjed može biti (samo) demokratska Srbija. Ali u toj zemlji politički, na vlasti, dominira ista ekipa, koja je kostituirana u bivšoj državi (Jugoslaviji) i u bivšem sustavu (komunizmu), a alternativa su joj ili tvrdi nacionalizam Vuka Draškovića ili krajnja desnica Vojislava Šešelja. Kada bi se nakadašnji kumovi mogli ujediniti, imali bi većinu u novom srbijanskom parlamentu, a vjerojatno, i budućeg predsjednika Srbije. Dakle, svu vlast! U dijelu srpskog naroda, koji je izašao na biralište, raspoloženje je još uvijek ratničko (prema susjedima) ili osvetničko (prema 'svojoj' vlasti): ako danas nisu izbacili Draškovića ili Šešelja na čelo države, mogu to učiniti sutra, i krenuti u novi pohod za veliku Srbiju, možda drukčiji, a možda i istim sredstvima. Takva mogućnost - zapravo opasnost - mora zanimati i druge u svijetu, napose susjede, i pogotovu Hrvatsku; ne da odustane od linije normalizacije dokle ona ne ugrožava hrvatske državne i nacionalne interese, nego da bude oprezna. 'Meke granice', koje traže iz Beograda, lijepa su i dobra ideja: ostvariva je samo između zemalja koje nisu prijetnja jedna drugoj, i u državama u kojima vladaju demokratski standardi i snage mira", upozorava Galić i zaključuje: "S Draškovićem ili, pogotovu, sa Šešeljem na vlasti u Srbiji, Hrvatskoj bi trebale što tvrđe granice. Da 'marš na Knin' ostane u Beogradu". Problemi se ne rješavaju silom "Američko pismo zemljama članicama Vijeća Europe, u kojem se detaljno obrazlažu razlozi zbog kojih bi, prema američkom mišljenju, Hrvatsku trebalo suspendirati kao članicu Vijeća Europe, moglo bi se shvatiti kao upaljena šibica koja je definitivno najavila da će diplomatska jesen biti vatrena, a da će u njezinom središtu biti - Hrvatska", ocjenjuje Marina Šerić. Smatra također, na temelju ovogodišnjeg summita NATO-a u Madridu, da "međunarodni odnosi ulaze u novu fazu i da će iduće razdoblje biti razdoblje borbi za neke važne strategijske interese, osobito između Europe i SAD-a. U tom je kontekstu mirovni proces u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u žarištu, jer postoji uzajamni interes da on bude uspješno dovršen. Tako je pred Hrvatsku međunarodna zajednica izašla sa svojom politikom povećanih očekivanja, čemu smo svi u proteklim godinama bili svjedoci", nastavlja novinarka. Komentirajući pritom američke tvrdnje o hrvatskom nepoštivanju obveza koje su preuzete, novinarka ocjenjuje da se "ne uzimaju u obzir objektivne činjenice na terenu". Objašnjava to na primjeru reintegracije Podunavlja i piše: "Hrvatska je Vlada bila iznimno angažirana u cijelom procesu, postignuti su vrlo važni pomaci u funkcioniranju lokalnih struktura. S tim u vezi, a uzevši u obzir i sve objektivne teškoće, hrvatska bi Vlada vjerojatno radije vidjela međunarodnu zajednicu kako se služi politikom pozitivnih poticaja Hrvatskoj umjesto dosadašnjih pritisaka i 'političkih batina'. U tom pogledu moglo bi se reći da je ovakva politika discipliniranja kontraproduktivna jer onemogućava Hrvatskoj pristup i sudjelovanje u nekim velikim međunarodnim političkim i sigurnosnim asocijacijama. (...) No, oni koji barataju već poslovičnim 'mrkvama i batinama' teško se njih odriču, osobito onog drugog u trenucima kada na brzinu treba nešto postići", komentira novinarka i nastavlja: "Tu se otvoreno postavljaju standardi kojima se Vijeće Europe koristi prema pojedinim članicama. Dobro je poznato da su neke principijelne postavke te najstarije europske asocijacije vrlo jasno definirane, i još jasnije zapisane, pa hrvatska Vlada očekuje da se istom mjerom mjere sve članice, osobito one koje su pri svojem prijamu trebale preuzeti obvezu provedbe nekih posebnih zahtjeva koje je pred njih stavio VE". Američke kritike o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj, s naglaskom na hrvatsko Podunavlje, novinarka analizira na kraju osvrta i, uz ostalo, piše: "U cijeloj priči, čini se, zanemaren je faktor vremena i strpljivosti. Neke stvari koje su napravljene nasilu i na brzu ruku mogu vrlo brzo zakazati. U ovu kategoriju ubraja se i proces normalizacije odnosa sa SR Jugoslavijom koji zahtijeva detaljno promišljanje i diskutiranje o svim spornim pojedinostima, a pritom i zaštitu (obostranu) interesa. Naporan rad već je iznjedrio lijep broj međudržavnih sporazuma, a živa aktivnost rada pojedinih komisija sugerira da taj proces sporim, ali sigurnim korakom ide naprijed. Kada je riječ o Podunavlju, riječ je o još osjetljivijem i delikatnijem procesu. Tu treba uzeti u obzir i smjenu na kormilu civilnog dijela UNTAES-a, koje je odlaskom generala Kleina zacijelo izgubilo na vremenu. U tom svjetlu treba i gledati naznake koje lebde u zraku oko produljenja mandata UNTAES-a. Upravo tu bi međunarodna zajednica trebala i mogla pokazati da ima povjerenja u Hrvatsku i da joj je spremna povjeriti da sama riješi na najbolji način svoje unutrašnje probleme. Prema svemu što je dosad pokazano, međunarodni monitornig uvijek je dobro došao". 250138 MET sep 97