ITALIJA - AVVENIRE - EKSODUSI - 24. IX.

Ž4=ITALIJA Ž1=AVVENIRE Ž2=24. IX. 1997. Ž3=Dvadeseto stoljeće - stoljeće eksodusa "Stoljeće planiranih eksodusa, katkada pravih etničkih čišćenja, preseljenja populacija opsegom puno većih nego u prošlosti. Ipak su trebala desetljeća odricanja i nerazumljive, često nepravedne i kažnjive šutnje - da bi se škola i izdavaštvo obranili klasnog istrebljenja ili, naprotiv, etničko-nacionalne homologacije poput, da navedemo primjer blizak interesima Italije, eksodusa iz Istre, Rijeke i Zadra 250 tisuća sunarodnjaka. Ogledan eksodus između mnogo, previše bježanja, manje ili više prisilnih koja su obilježila dvadeseto stoljeće na Balkanu i srednjoj istočnoj Europi. Oslobodivši se zapreka u tretiranju politički 'nekorektnih' tema zbog straha da ne pruži ohrabrenje jedva utišanim prijeporima ili nacionalizmima i revizionizmima, talijanskoj historiografiji preostaje njezina zadaća istraživanja. (...) Pristajući uz načelo 'države-nacije', činjenica pripadanja etniji dobila je ključnu ulogu. Kako je na sastanku otkrio veleposlanik Luigi Vittorio Feraris, masovno protjerivanje stanovništva dobilo je u srcu Europe dvostruko značenje, kao instrument stabilizacije u kritičnim područjima i kazne za 'kolektivnu odgovornost' cijelih narodnosnih skupina. 'Prisilna preseljenja odvijala su se na različite načine, a značajke masovnih bježanja katkad su bile izvan svih pravila. Ipak su uglavnom bila sankcionirana međunarodnim ili bilateralnim sporazumima - naglašava Vigini - koji su se u nekim slučajevima ograničavali na prihvaćanje gotovog čina i na ratificiranje i učvršćivanje novog stanja nastalog propisnim protjerivanjem preostalog stanovništva.' Godine 1918. osudio je lord Curzon takvu praksu, proglasivši je nesretnom i okrutnom. I upozorio je da je to tako teška pogrješka da će se za nju plaćati cijelo stoljeće. No nakon mira u Lausanni 1923. između Grka i Turaka (s razmjenom pola milijuna Turaka i milijun i pol Grka), praksa prisilne razmjene naroda počela se potvrđivati iznenađujućim popuštanjima pred očima europskih uprava kao najbolja metoda, ponekad idealna, za rješavanje nacionalnih sukoba, a osobito problema koje nameće nazočnost manjina. Od tada, na kraju rata, milijuni osoba - Nijemaca, Poljaka, Ukrajinaca i Židova - postali su protagonistima kolosalnih preseljenja koja su korjenito izmijenila etnički lik i kulturalni krajolik brojnih područja. Karl Peter Schwarz iz Beča svjedočio je na sastanku o istjerivanju Mađara iz Slovačke, a Hans Leemburg o izgonu Nijemaca iz Čehoslovačke. Leemburg je primijetio da u tom slučaju čišćenje nisu prihvatili samo češki pokret otpora i vlada u egzilu nego i javno mišljenje u Europi i Sjedinjenim Državama. U srednjoj istočnoj Europi preseljenje naroda između ostalog ima i jednu osobitu značajku: odlazak s nacizmom i povratak s komunizmom. Poljsko područje primjerice, nakon što je izgubilo 46 posto stanovništva, 'dobilo' je 30 posto. Pogođeni su Poljaci zbog njemačke i sovjetske inicijative, zatim Nijemci, Ukrajinci i Židovi. Progon Židova izazvao je velike migracije do 1960. A za Ukrajince, dok povijest ne zaboravlja 50-70 tisuća Poljaka koje su likvidirale njihove nacionalističke bande i nestanak Poljaka iz Ukrajine i Bjelorusije, na isti je način neizbrisivo sjećanje na posljeratno čišćenje poljskog teritorija od svih ukrajinskih izdanaka. Fenomen prisilnih preseljavanja stanovništva je složen. Ako je u slučaju deportacija unutar Sovjetskog Saveza tijekom staljinističkog razdoblja razlog pretežno bio geostrategijski, program vraćanja 'etničkih' Nijemaca (Volksdeutsche) na područja koja je osvojila Njemačka u Drugom svjetskom ratu smješten je u granice nacističke imperijalističko-rasističke koncepcije. Drukčije tumačenje ima nedavno etničko čišćenje u balkanskim zemljama. Taj je fenomen dakle složen, ali za više aspekata mogu se izvesti bitne činjenice. To je na sastanku uspješno oslikao Ernesto Galli sa sveučilišta u Perugi. Da se država-nacija sve češće stvara isključivanjem 'drugih', sve do ekstremnog uništenja skoro potpunih oblika višenacionalne, višejezične i višekulturalne civilizacije. Zbog toga se nadmoćno postavlja problem suživota nacionalne pripadnosti s 'drukčijim' elementima gdje potreba za identitetom ne vodi nasilnom uništavanju (upravo putem progona, čišćenja, pokolja ili uskrate prava) onih koji u tom identitetu ne sudjeluju potpuno. U tom je kontekstu eksodus Talijana iz Zadra, Rijeke i Istre simboličan jer zanima skoro jednu cijelu nacionalnu komponentu zbog kombinacije ideologijskih i nacionalističkih motiva koji su ga potakli te zbog povijesnog prijeloma stvarnosti.." - piše među ostalim Francesco Dal Mas. Ž3=Tako je Tito 'očistio' Rijeku i Zadar "Dvadeseto stoljeće koje je počelo u znaku multietničkih zajednica, svršava povratkom homogenih nacionalnih država. To potvrđuju bježanja, etnička čišćenja, eksodusi. S mnogih je aspekata simbolično što se dogodilo u Istri, Rijeci i Zadru, kako je rekonstruirano na jednom sastanku u Trstu. Govore dva suradnika odsjeka za povijest na tršćanskom sveučilištu, Marina Cattaruzza i Raoul Pupo iz odsjeka za znanost. - Tko je i zašto istjerao Talijane iz Istre, Rijeke i Zadra? U kojoj je mjeri to bilo prisilno protjerivanje? 'Na temelju izvora koji su nam danas na raspolaganju, ne može se sa sigurnošću reći - odgovara Marina Cattaruzza - da je postojao precizan plan za progon Talijana iz Istre. U svakom slučaju, eksodus se nije dogodio zbog službenih mjera progona, ali se može govoriti o dva uzroka: susret s 'ratnim komunizmom' nove jugoslavenske vlasti i politika silovite marginalizacije talijanske skupine koju je ta vlast provodila. Zapravo smo pred golemim 'odbacivanjem' identiteta što bi talijanska skupina doživjela u novoj Jugoslaviji i prihvaćanjem te nacionalne komponente'. - Imaju li krivo oni koji misle da je eksodus bio Titova povlastica za izmjenu socijalnog sastava i etničkog lica Istre? 'Ta je ocjena samo djelomično točna. Zapravo je eksodus integrirao talijansku zajednicu - kaže Paoul Pupo -i to ne samo stalež građana i intelektualaca. Napustile su Pulu i Rijeku cijele skupine radnika koji su sudjelovali u pokretu otpora protiv njemačkog okupatora i koji su politički bili orijentirani lijevo. I seljaci skromnog socijalnog stanja skoro su svi izbjegli u Italiju.' - Na osnovi kojih ste ispitivanja ocijenili da je u eksodusu sudjelovalo 250 tisuća Talijana? 'Teško je točno izbrojiti - kaže Pupo. Naveli smo minimum: 201 tisuća izbjeglica popisanih koncem pedesetih godina; no sigurno znamo da su još mnogi drugi pobjegli. Na temelju popisa iz 1939. znamo da je uoči rata u tim zonama živjela oko 241 tisuća Talijana. S obzirom da je nekoliko tisuća ostalo u Istri i da je u eksodusu sudjelovao i stanoviti broj Slovenaca i Hrvata, čini se razumnim računati s oko četvrt milijuna izbjeglica.' - Je li istina da bi nacionalna skupina da nije bilo protjerivanja u bivšoj Jugoslaviji izmijenila jugoslavensku politiku? 'Najviše što su Jugoslaveni mogli dopustiti u Istri - pojašnjava Pupo - bila je talijanska narodnosna skupina brojčano jako smanjena i s tako očišćenim političkim i socijalnim profilom da su isključeni oni koji nisu prihvatili nacionalne i ideologijske ciljeve režima (...). ' - Analizirajući neke eksoduse, povijest se može usporediti s igranjem ping-ponga gdje se sudaraju pravo i krivo. Je li tako? 'Ne. U srednjoj istočnoj Europi - odgovara Marina Cattaruzza - 'novi poredak' kojeg je nametnuo nacistički režim nedvojbeno je među Česima i Poljacima izazvao razumljiv osjećaj revanšizma za sve što je njemačko. I politika denacionalizacije Slovenaca i Hrvata dovela je do pogoršanja već postojećih nacionalnih sukoba u tom području i do sve veće protutalijanske agresivnosti. Treba dakako imati u vidu i druge čimbenike, kako je sovjetska politika koristila nacionalne sukobe da bi učvrstila svoj utjecaj na Istoku'" - piše Francesco Dal Mas. 250121 MET sep 97