ZAGREB, 24. rujna (Hina) - Ponukan izjavama dvoje hrvatskih novinara koji su nakon boravka u SAD-u, u razgovoru za jedan tjednik izjavili kako ih je u Americi najviše fasciniralo 'stvaranje multietničke nacije', Nenad Ivanković u
današnjem Vjesniku analizira što to znači u SAD-u, Europi i na kraju u Hrvatskoj.
ZAGREB, 24. rujna (Hina) - Ponukan izjavama dvoje hrvatskih novinara
koji su nakon boravka u SAD-u, u razgovoru za jedan tjednik izjavili
kako ih je u Americi najviše fasciniralo 'stvaranje multietničke
nacije', Nenad Ivanković u današnjem Vjesniku analizira što to znači u
SAD-u, Europi i na kraju u Hrvatskoj. #L#
Glede Amerike, piše, kako to znači "da ljudi, bez obzira na boju kože
(rasu), podrijetlo (nacionalna pripadnost) i duhovnu orijentaciju
(religiju), u Americi mogu biti i na kraju jesu - samo Amerikanci",
što u konkretnom slučaju znači - "kako u Americi praktički i nema
autohtonih Amerikanaca (Indijanci su odavno istrebljeni i stjerani u
rezervate)" - da "biti Amerikanac znači prije svega živjeti kao
Amerikanac. Dakle, prihvatiti američki stil života, sustav
vrijednosti", ocjenjuje Ivanković.
U europskom slučaju, smatra Ivanković, iako je "i Europa dobrim
dijelom amerikanizirana", nema "nekakva procesa koji bi tobože vodio
stvaranju 'multietničke nacije'. Takvo što bi se, kada bi i bilo,
kosilo s duhom i samom biti Staroga kontinenta. Europa je kontinent
nacija, a nacije su opet određene poviješću, jezikom i religijom kao
čvrstim međašem", piše Ivanković. Napominje kako i "samo ujedinjenje
Europe, kojeg smo danas svjedoci, upravo djeluje osvješćavajuće kad je
riječ o raznoraznim multi/kulti maglama", jer nikome ne pada na pamet
govoriti o budućoj Europi "kao Europi građana, regija i tomu slično.
Danas se o Europi govori kao o Europi domovina, to jest nacionalnih
država. Političari koji su svojedobno fantazirali o nekakvim Europskim
Sjedinjenim Državama, lupili su odavno glavom o realitet. A realitet
je to da ne samo u malim državama, nego i u onim najvećim (poput
Njemačke ili Francuske, a da se o Velikoj Britaniji i ne govori)
postoji popriličan deficit u pučanstvu u pogledu prihvaćanja novoga,
makar i sekundarnog identiteta", nastavlja Ivanković.
U hrvatskom slučaju, Ivanković upozorava: "Govoriti poslije ovakvog
krvavog rata o fascinaciji stvaranjem multietničke nacije u Americi
odista je nedostatak smisla za svaku političku delikatesu. Ako su do
velikosrpske agresije i postojali - na ovome području - stanoviti
'ležerni (nacionalni) identiteti, da upotrijebim jedan aktualni izraz,
oni danas više ne postoje! Primarni identitet (to se dobro vidi u
formiranju muslimanske nacije u Bosni) toliko je u prvom planu, da
mnogi govore o rigidnom identitetu, a time i o nemogućnosti svakoga
ležernijeg sekundarnog identiteta (što se opet dobro vidi, recimo, i u
odbijanju bosanskih Srba da prihvate i da se identificiraju s Bosnom i
Hercegovinom kao zajedničkom državom)".
Ivanković smatra kako je u korijenu nekritičkog prihvaćanja svega što
dolazi iz velikog svijeta "svjesna ili nesvjesna fascinacija snagom i
moći toga istog velikog svijeta". Kao suprotnost takvom mišljenju
izdvaja stajalište "da je Amerika uspostavila svjetski imperij, ali da
pritom nudi samo potrošački duh, opće izbore i svjetovne hedonističke
navike, što opet sve skupa govori kako se radi o imperiju 's minimumom
moralne podloge'", vodećeg američkog političkog komentatora Erwina
Christola. Dodaje i ocjenu još jednog uglednog Amerikanca, ravnatelja
Odjela za Europu Centra za strateška i međunarodna istraživanja,
Simona Serfattija koji smatra "da se Amerika ne angažira u svijetu iz
misionarskih pobuda, nego 'iz gospodarskih, političkih i sigurnosnih
interesa'", i na kraju piše: "U svakome slučaju, bilo ovako, bilo
onako - dođe na isto. Ili drukčije rečeno: Multietničko stvaranje
nacije možda je dobro za Ameriku, ali svakako nije za nas. Pa makar
poneki naši novinari bili time i neskriveno oduševljeni".
(Hina) mc
240054 MET sep 97