18. IX. LE NOUVEL OBSERVATEUR O KARADŽIĆU I BOSNI

Ž4=FRANCUSKA Ž1=LE NOUVEL OBSERVATEUR Ž2=18. IX. 1997. Ž3=Uhititi Karadžića, a poslije? "Scena se odigrava u velikom ženevskom hotelu, jedne zimske večeri 1993. godine. S predsjednikom se sastaju glavni članovi izaslanstva bosanskih Srba. Alkohol teče potocima, atmosfera je opuštena. Radovan Karadžić se glasno smije, tako da se trese njegova sivkasta frizura. A onda rastvara vojni zemljovid bivše Jugoslavije: 'Ni svi mirovni planovi svijeta tu ne mogu ništa promijeniti. Evo što će se dogoditi, sve ćete shvatiti!' Odlučan kao i obično, na rubovima Bosne olovkom ucrtava položaje koje drže Srbi, a i one koje će tek zauzeti. Označava muslimanske enklave pod UN-ovom zaštitom: Žepu, Goražde, Srebrenicu i, naravno, glavni grad Sarajevo. Čim je završila njegova govorancija, Radovan Karadžić pohlepno gleda kakav je dojam ostavio na svoje slušatelje. Vidi se da sjaji od sreće. Osjeća se da iznad svega obožava ovakve međunarodne sastanke u Londonu, New Yorku i Ženevi - tamo gdje se odvijaju beskonačni pregovori čiji je teško ostvariv cilj završetak rata u Bosni. Jer, mir je ono o čemu on najmanje razmišlja. Ali se televizijske ekipe svakoga puta guraju kako bi uhvatile njegov govor, nad kojim se kasnije diplomati muče secirajući ga u najvećoj ozbiljnosti. A on, 'pjesnik' velike Srbije, koji se smatra apsolutnim braniteljem Europe od 'muslimanskih hordi', potpuno uživa u tom skupu i uopće se ne ustručava do mile volje ponavljati svoje laži. Jer, taj bivši psihijatar koji je postao ultranacionalist, najviše od svega voli tu prigodu da pokaže svoje manipulatorske sposobnosti i taj osjećaj da je ravan onima najvećima... (...) Te večeri u Ženevi jasno se vidi da su Karadžić i Mladić čudan par. Jedan je veliki manipulator, glumac, komedijaš, za kojega je rat prije svega odlična partija pokera, a drugi je tvrdokorni vojnik, introvertiran, i više vjeruje u snagu sirove sile nego u čaroliju riječi. Pjesnik i križar. A njih dvojica imaju u ruci sudbinu bosanskih Srba, na različit, ali komplementaran način. Prvi ih priprema svojim šarmom i slatkorječivim lirizmom, a drugi ih jednostavno drži silom. Riječ je o vremenima kad je vojska bosanskih Srba držala više od 70 posto teritorija, kad je držala u okruženju izgladnjelo Sarajevo, o sjajnim vremenima 'predsjednika' i generala te republike srpske koja je unatoč tome bila jako daleko od međunarodnog priznanja... Što je ostalo od tog paklenog dua četiri godine poslije? Optužen za počinjene ratne zločine, general Mladić praktično ne napušta svoje planinsko utočište u Han Pijesku, bivši podzemni zapovjedni centar jugoslavenske vojske. Kažu da je teško bolestan i povučen, da ga zanima samo još pčelarstvo. (...) Čudno, ali čini se da je Mladić postao sporedni lik. Ali ne događa se isto i s njegovim ratnim drugom. Prisiljen na odlazak s mjesta predsjednika nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, Radovan Karadžić je danas postao neka vrst svjetskoga neprijatelja broj jedan, na kojega pokušavaju prebaciti odgovornost za sve što i dalje ne valja u Bosni. Nemoguć povratak izbjeglica? Kriv je Karadžić. Srbi odbijaju prihvatiti zajedničke ustanove? Opet on. Njihova tvrdoglavost, njihov nacionalizam? Opet Karadžić. Malo je važno to što su njegovi bliski suradnici, Krajišnik i ostali, koji su sada postali njegovi nasljednici, čudnovato izuzeti od optužbi za počinjene ratne zločine, iako su uvijek bili na istoj liniji. Navodno je Karadžić bio njihov pravi dirigent. Malo je važno to da je sadašnja predsjednica Biljana Plavšić koju je Zapad, zapravo Amerikanci, izabrao da podijeli tu nemoguću republiku srpsku, svojedobno uvelike sudjelovala u nacionalističkom ludilu. Kako bi se bolje iskoristili njezini žučljivi napadi na nekadašnje suradnike s Pala, minimaliziraju se brojni vatreni govori o 'prirodnosti' etničkog čišćenja, njezino ogorčeno protivljenje svim mirovnim planovima koji ne bi potvrdili podjelu Bosne i njezino grljenje s Arkanom, šefom srpskim milicija i još jednim velikim ratnim zločincem kojega je, kako izgleda, sud u Haagu zaboravio. Čini se da sada sve ovisi o sudbini groznog, strašnog Radovana Karadžića koji zapravo već sada živi kao neurastenični zatvorenik svoje vile na Palama, pretvorene u bunker. Za samo nekoliko mjeseci svi njegovi pokušaji da iziđe iz te paklene stupice propali su. Mogućnost egzila u neku susjednu državu, a razmišljao je o Grčkoj, ocijenjena je neprihvatljivom. Zamisao o pokretanju sudskog procesa na Palama, umjesto u Haagu, isto je tako propala. Poslije održavanja općinskih izbora, u situaciji koja NATO-u nikako ne odgovara za izvođenje vojne operacije, preostaje mu samo da očekuje kaotično uhićenje u kojemu postoji opasnost da bude ubijen. Ili manje-više organizirana predaja koja bi predstavljala veliku opasnost za sve one u Beogradu i drugdje koje će sigurno optužiti za suučesništvo kad se bude morao braniti pred sucima. Izbacivanje Radovana Karadžića iz igre, pravedno i nužno, u Washingtonu se prikazuje kao apsolutni prioritet. No, hoće li to biti dovoljno za učvršćivanje daytonskog mira i dovršavanje tog paradoksa s Bosnom, ujedinjenom na papiru, ali i dalje razjedinjenom u stvarnosti?'" - piše Henri Guirchoun. 220122 MET sep 97