NJEMAČKA/GA - NJEMAČKA-HRVATSKA-BIH

NJEMAČKA GENERAL-ANZEIGER 17. IX. 1997. Dugo iščekivanje prijateljeva posjeta List objavljuje prilog Hassana Suliaka, "Hrvata muslimanske vjeroispovijesti koji od 1951. g. živi u Bonnu. Suliak je već 27 godina dopisnik velkog arapskog lista 'Al Ahram' koji izlazi u Kairu, Frankfurtu na Maini, Londonu i New Yorku. "Već je prva njemačka vlada pod vodstvom kancelara Konrada Adenauera pod teretom teške hipoteke okrutnih zločina koje je Hitlerova Njemačka počinila nad Židovima izjavila da je spremna dati materijalnu odštetu nacističkim žrtvama židovske nacionalnosti i pružiti židovskoj državi - Izraelu - financijsku pomoć u znak nadoknade počinjene nepravde ako je to uopće moguće. U kontekstu arapskog otpora osnivanju židovske države u Palestini već je 50-ih godina (ne samo) u arapskoj javnosti skovan pojam 'njemačkog kompleksa krivnje', povezan s njemačkom težnjom za nadoknadom počinjene nepravde Izraelu. Kada nije obojen ironijom - što je vrlo čest slučaj - taj je pojam njemačke svijesti o krivnji uistinu utemeljen i opravdan. Nasuprot tome, proteklih se godina razvila neka vrsta novog 'kompleksa krivnje' koji utječe na sadašnje odnose Savezne Republike Njemačke i novonastalih država Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Za razliku od prvospomenutog, taj je kompleks njemačkoj vladi nametnut izvana i u svakom je pogledu neopravdan. Nažalost, taj kompleks prilično šteti slici koju obje spomenute države stvaraju o Njemačkoj. Pokušavam naknadno istrežiti njegove korijene i njegovo djelovanje. Povijesna je činjenica da je savezni kancelar Helmut Kohl uz potporu Njemačkog Bundestaga provodio politiku priznanja Hrvatske a kasnije i Bosne i Hercegovine. Njegova odluka da u jesen 1991. g. pozove hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana i bosanskog predsjednika Aliju Izetbegovića u Bonn potaknula je njemačku vladu da već u prosincu iste godine službeno odluči priznati Hrvasku. Priznanje Bosne i Hercegovine uslijedilo je u proljeće 1992. g. No, Europljanin Helmut Kohl nije htio njemačko priznanje provesti solo-nastupom već je želio napraviti taj korak u okviru zajedničke odluke Njemačke i svih ostalih država Europske unije. Tu nimalo laku zadaću uvjeravanja i pridobivanja potpore ostalih članica u Bruxellesu tadašnji je njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher obavio uistinu učinkovito, mogli bismo reći majstorski. Već sredinom sliječnja 1992. g. Hrvatsku je priznalo svih 12 članica EU. Činjenica da su neke članice EU prilično nevoljko priznale Hrvatsku izišla je na vidjelo pri prvim oružanim sukobima, prvo u Hrvatskoj a naročito kasnije u Bosni i Hercegovini. Prigovori Njemačkoj i njezinoj vladi zbog 'inzistiranja' na priznanju Hrvatske i Bosne i Hercegovine bivali su sve glasniji. Uzroci tih prigovora posve su očiti: tadašnja Jugoslavija stvorena je nakon prvog svjetskog rata Vesailleskim sporazumom u prvom redu kao 'država-štit' pred takozvanim 'njemačkim širenjem' na istok. Stoga su države, koje su održavale tijesne veze s Jugoslavijom, nakon raspada te države počele strahhovati da će novonastala ujedinjena Njemačka proširiti svoj utjecaj u toj regiji. Pritom valja napomenuti da su te države zapravo strahovale za vlastite zone utjecaja i za svoje interese. Bonn je shvatio i ozbiljno prihvatio te neutemeljene bojazni. Kako ne bi i dalje uznemirivao ili ljutio svoje saveznike u Europskoj uniji, Bonn je nastupao sve suzdržanije u odnosima prema Zagrebu i Sarajevu. Prvobitni elan sveden je na najmanju moguću mjeru i zamijenjen često vrlo oštrim prigovorima i kritikama na adresu Zagreba i Sarajeva. Neke su kritike i prigovori zacijelo bili opravdani. No, s obzirom na tradicionalno prijateljske veze, odnos Bonna prema Zagrebu i Sarajevu trebao je biti tankoćutniji i bitno prijateljskiji. Doduše, sastanak njemačkog ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela i njegova hrvatskog kolege Mate Granića, održan u kolovozu ove godine u Frankfurtu na Maini, razveselio je ponovnim očitovanjem izgubljene tankoćutnosti. Hrvatski sugovornik bio je jako zadovoljan spomenutim razgovorima u Frankfurtu te su izvješća u hrvatskim medijima smjesta popravila sliku Njemačke. To se dogodilo neposredno nakon službene prisege ponovo izabranog hrvatskog predsjednika Tuđaman koji je u prigodnom govoru spomenuo odlučnost Hrvatske da ostvari tješnju suradnju sa zapadnim velesilama, upadljivo uvrstivši Njemačku na posljednje mjesto. Za mene je nezamislivo - kao što su neki pretpostavili - da predsjednik Tuđman svrstavanjem Njemačke na posljednje mjesto u spomenutom govoru želio potisnuti u zaborav pomoć koju je Njemačka pružila u procesu nastajanja hrvatske države. On sam najbolje zna koliko je ta pomoć bila dragocjena. Po mom mišljenju želio se samo signalizirati koji su stupanj udaljavanja dosegnuli odnosi između dvije države. Doduše, 'zaboravi' li netko u Zagrebu - a ima i tavih slučajeva - što je Njemačka učinila za Hrvatsku, želio bih podsjetiti što je Tuđman rekao u svibnju 1995. g. u interviewu za ovaj list prigodom svog posljednjeg posjeta Bonnu. 'Njemačko priznanje Hrvatske stiglo je u vrijeme kada je samo mali broj država bio spreman na takav korak... Njemačka pomoć bila je za Hrvatsku od velikog značenja i došla je u pravo vrijeme'. U tom kontekstu valja, nadalje, istaknuti sljedeće: njemačko prihvaćanje više od 320 tisuća izbjeglica iz Bosne i Hercegovine popravilo je sliku Njemačke, izgrađenu u bosanskohercegovačkoj javnosti. No, aktualna njemačka metoda repatrijacije izbjeglica ponovo narušava ugled Njemačke. Osim toga, u Zagrebu i Sarajevu postavlja se pitanje zašto kancelar Kohl još nije posjetio Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Papa ih je posjetio, Clinton, šefovi mnogih drugih država i vlada također, ističe se. Javnost u spomenute dvije zemlje jako žali što Helmut Kohl, 'prijatelj koji je odmah priskočio u pomoć', još uvijek nije došao u posjet. Kada je njemački predsjednik Roman Herzog u proljeće ove godine stigao u državni posjet Makedoniji i Sloveniji, jedan hrvatski novinar kazao je uz dobronamjerni smiješak sljedeće: 'Njemački predsjednik zaobilazi Hrvatsku u širokom luku kao da je riječ o neprijateljskoj zemlji'. Toj ocjeni valja dodati da je upravo hrvatski predsjednik Tuđman u spomenutom interviewu za ovaj list kazao da je 'uz puno simpatije primijetio da je novi njemački predsjednik već posjetio niz bivših komunističkih zemalja'. Hrvatski predsjednik izrazio je time uvjerenje da će predsjednik Herzog prihvatiti i njegov poziv da dođe u Hrvatsku. Je li i oklijevanje posljedica nametnutog 'kompleksa krivnje'? U svakom slučaju takav odnos može rezultirati pogrešnom slikom Njemačke u dvije tradicionalno prijateljske zemlje", dodaje Suliak na kraju članka. 180316 MET sep 97