DNEVNI PREGLED BR. 176 - 12. RUJNA 1997.

BRITANSKI RADIO - BBC 11. IX. 1997. Pregled tiska Današnji referendum u Škotskoj, u kojem se tamošnje pučanstvo očituje o prijedlogu za osnivanje škotskoga parlamenta i njegovim ovlastima za prikupljanje poreza, nedvojbena je glavna tema svih britanskih dnevnih glasila. Najveći broj ih se očituje u prilog veće samostalnosti Škotske u sklopu Ujedinjenoga Kraljevstva, uz navođenje zadnjih anketa javnoga mišljenja uoči glasovanja, koje daju naslutiti da će Škoti uvjerljivom većinom glasovati za osnivanje vlastitoga parlamenta. Nije, međutim, jasno hoće li se izglasovati i prijedlog da budući škotski parlament raspolaže ovlastima za modificiranje porezne stope. Ankete tvrde da je samo 48% Škota spremno glasovati za te ovlasti koje bi značile da bi građani Škotske ubuduće mogli plaćati i do 3% više poreza nego ostali Britanci. U uvodniku 'The Independenta' kaže se da škotska devolucija predstavlja načelno pitanje - približavanje procesa donošenja političkih odluka građanima kojih se te odluke tiču jedan je od načina zaštite građana od suviše centralizirane države. Relokacijom političke moći veći se broj ljudi uključuje u proces vladanja samim sobom, a to jača demokraciju i poboljšava postupak donošenja odluka. 'The Independent' nadalje kritizira one dijelove škotskoga političkoga spektra, poput škotske nacionalne stranke, koji se zalažu za bezuvjetnu neovisnost. Riječ je o ostatcima intelektualno bankrotiranih europskih nacionalizama XIX. stoljeća kojima je neovisnost bila sama po sebi jedina svrha i cilj. Ni jedna nacija, mala ili velika, u današnjem svijetu ne može pobjeći od gospodarskih realnosti, globalizacije tržišta radne snage, trgovine i investicijskoga kapitala. Referendumom se Škotima upravo nudi politička autonomija ograničena tim neizbježnim parametrima. Prihvate li izazov, Škoti će gotovo preko noći napustiti kulturu političke ovisnosti koja je osobito u drugoj polovici ovoga stoljeća imala pogubne posljedice po kakvoću političkih rasprava u Škotskoj te razvila oblik učestaloga šaljenja, ali rijetkoga poduzimanja inicijative. 'The Financial Times' također ocjenjuje da će Škoti prihvatiti izazov i glasovati da u većoj mjeri odlučuju o svojoj sudbini. List također kritizira čelnike kampanje protiv izglasavanja parlamenta da su se u prevelikoj mjeri oslanjali na ideologiju i politički arsenal konzervativne stranke koja je na proteklim izborima u Škotskoj temeljito poražena te je ostala bez ijednoga zastupničkoga okruga. 'The Financial Times' intervenciju bivše britanske premijerke Margaret Thatcher, koja je upozoravala Škote kako nemaju pravo ugroziti tekovine višestoljetnoga jedinstva Velike Britanije, ocjenjuje sramotnom i naglašava kako je neoprostiva pogrješka protivnika škotskoga parlamenta ta što su u svojim javnim nastupima odali dojam kako nemaju povjerenja u političku odgovornost i sposobnost škotskoga naroda da se sam brine za svoje interese. Bivši profesor sveučilišta u Oxfordu, Norman Stone jedan je od rijetkih autora koji se očituje protiv uspostave škotskoga parlamenta. U njegovu opširnom tekstu, koji objavljuje današnji 'The Times', profesor Stone, koji je i sam škotskoga podrijetla, ističe kako Škotska već uživa odvojen pravni, sudski i obrazovni sustav, kao i druge posebnosti koje su zajamčene aktom o ujedinjenju Engleske i Škotske. Profesor Stone misli kako na Škotima počiva odgovornost da se za svoj boljitak zalažu po postojećim pravilima. On misli kako nema velike potrebe za parlamentom u Edinburghu koji bi, uz veliki trošak, uspostavio paralelni zakonodavni sustav. Profesor Stone potom raščlanjuje primjere federalizma u Francuskoj, Španjolskoj i Njemačkoj te naglašava činjenicu da su u svim tim zemljama birokratske strukture vlasti podvostručene, da su regionalne i nacionalne političke uprave često bile razlogom proračunskoga deficita, kao i da su uvijek pogodovale korupciji političkoga života. Uz to federalizam može imati uspjeha samo tamo gdje određene jedinice mogu imati određeni stupanja uniformnosti, što u Škotskoj, tvrdi profesor Stone, nikako nije slučaj. Napetosti između katoličkoga i protestantskoga pučanstva neizbježno će se preslikati i u lokalnom političkom životu. Pretežito katolički Glasgow tako će zasigurno golemom većinom glasovati za parlament dok će pretežito protestantska obala, s gradovima Edinburghom, Aberdeenom i otocima Shetland i Orkney najvjerojatnije u bloku glasovati da ostane u uniji s Engleskom. Protiv uspostave škotskoga parlamenta oglasio se i prokonzervativni 'The Daily Telegraph'. List piše kako unatoč svim naporima da se u Škotskoj napuše osjećaj nacionalne žrtve, Škotska i dalje ostaje puni i ponosni dio demokratskoga Ujedinjenoga Kraljevstva. Škotska je Velikoj Britaniji dala golemi doprinos u izgradnji najtolerantnije i najdostojanstvenije višeetničke zajednice koju je svijet ikada vidio. To stoga jer se članstvo u toj zajednici ne temelji na kriteriju krvi i tla već na lojalnosti zajedničkim institucijama. Poigravanje s tim institucijama riskira mnogo više od navodnoga manjka demokracije. Konkretno, riskira se raspad Britanije i rast ne tako dostojanstvenoga nacionalizma. 'The Daily Telegraph' stoga svoje čitatelje bezrezerveno poziva da glasuju protiv i očuvaju prosperitet Škotske i integritet našega Ujedinjenoga Kraljevstva. Isti list objavio je i urednički komentar u povodu daljnjih zaoštravanja političkih prilika u BiH, uoči nadolazećih mjesnih izbora. Osvrćući se na najavu čelništva HDZ-a BiH da bojkotira izbore, list ističe kako vodstva nijedne od nacionalnih skupina u Bosni - Srba, Hrvata i Bošnjaka - nisu u proteklim mjesecima ispoštovali ni slovo ni duh Daytonskoga mirovnoga sporazuma. Oni odbijaju omogućiti slobodu kretanja te su dopustili samo nekolicini od više milijuna izbjeglica da se vrate u svoje predratne domove. Digli su nosove na ideju da Bosna treba biti zajednička domovina svih triju zajednica uz toleranciju svih kultura i vjera što je temeljno načelo Daytonskoga mirovnog sporazuma. 'The Daily Telegraph' tvrdi da je došlo vrijeme da se daytonska lakrdija zaustavi. List kaže kako glavne ratne zločince, Karadžića i Mladića, treba privesti u Haag kako bi se sačuvala vjerodostojnost suda i međunarodne zajednice, a daytonski plan preispitati u svjetlu očite činjenice da ni jedna od strana više ne vjeruje u višeetničku Bosnu i Hercegovinu. Konačno, čelnicima svih triju zajednica i njihovim vanjskim sponzorima, osobito onima u Beogradu i Zagrebu, pa čak i u Teheranu, treba jasno staviti na znanje da se zemlje poput Britanije, Francuske ili SAD-a neće dovijeka baviti njihovim slijepim i krvavim zavaravanjima, kaže 'The Daily Telegraph'. *** Jučer je u Zagrebu održan sastanak glavne tužiteljice haaškog tribunala Louise Arbour s odvjetnicima koji zastupaju Hrvate optužene za ratne zločine. Uglavnom se razgovaralo o predaji tzv. grupe Kupreškića, osmorice koji su optuženi za zločine u selu Ahmići, a njihovi odvjetnici nudili su dobrovoljnu predaju svojih štićenika, tražeći za uzvrat jamstva da će suđenje početi u roku od tri mjeseca. Gospođa Arbour je rekla da ne može doći do ubrzavanja procesa na sudu jer su u tijeku dva suđenja, a još trojica optuženika čekaju na početak suđenja. Ona je napomenula da im se brzina procesa neće moći osigurati, pogotovo ako počnu na sud dolaziti jedan po jedan. Među odvjetnicima koji su se susreli s gospođom Arbour bila je Jadranka Sloković-Glumac koja zastupa Peru Skopljaka, optuženog u tzv. Kordićevoj grupi. S njom je razgovarala Marijana Buljan te je na početku upitala kako tumači da je gospođa Arbour pristala razgovarati o takvim jamstvima budući da je s haaškoga suda nekoliko puta rečeno kako se ne može pregovarati ni o kakvim uvjetima za predaju sudu. = Radi se o tome da su ljudi voljni doći u Haag i da su voljni dokazivati svoju nevinost. Svima je dosta već i ovog života u nekom polupritvoru, biti na međunarodnim tjeralicama i sakrivati se. Dakle, ovo nisu bili pregovori o uvjetima predaje; oni su voljni predati se. Međutim, ono što je problem, problem je zbilja da smo mi dovedeni u situaciju zbog krajnje neefikasnosti i loše organizacije suda, dovedeni smo u situaciju da čekamo dvije ili tri godine u pritvoru prije nego što uopće budemo na redu za suđenje, to je problem. Loša organizacija suda, postojanje samo dva vijeća, jedne sudske dvorane. Uz ovu količinu optuženih, dosad je optuženo 74 ljudi. Dakle, oni jednostavno nisu u stanju svladati niti ovo što je trenutno u tijeku, niti ljude koju se već došli tamo, a da ne govorimo što će se dogoditi ukoliko doista dođe do novih uhićenja jer je tužiteljica najavila da će se intenzivirati ovaj postupak oko uhićenja osoba. - Je li ona precizirala što pod tim misli? Što to znači da će se intenzivirati? = Vjerojatno će se međunarodne snage, SFOR više pozabaviti uhićenjima. Ona nije rekla precizno što ustvari misli, ali to vjerojatno znači to. Prema tome ako se još najavljuju nova uhićenja, kažem vam, doista će biti veliki problem kada i kako će se ta suđenja odvijati, to više što će dosta ljudi tražiti izdvajanje. Jer oni su optuženi, 74 ljudi je optuženo u 18 optužnica. Ne odgovara većini ljudi da budu skupno, da se vodi skupni postupak. - Što će se po vašem mišljenju sada dogoditi? = Mi ćemo prije svega sada tražiti i probati razgovarati sa sudom o ovoj problematici. Jer statutom međunarodnog suda koji je donesen od strane Vijeća sigurnosti zajamčen je svakoj osobi koja je optužena za ratni zločin brz i efikasan postupak koji će biti proveden bez odugovlačenja. Mi ćemo probati na izvjestan način ili pismeno ili usmeno kontaktirati s ljudima, ponajprije s predsjednikom suda da se na neki način pokušaju naći neki modaliteti da ta suđenja idu brže jer loša organizacija doista ne smije ići na tuđu štetu. Ne smije ići na štetu osnovnih prava okrivljenika. Prema tome da li će oni povećati broj sudaca, broj tužitelja, da li će doista još naći neku dvoranu, da li postoji mogućnost da se suđenje odvija negdje drugdje, ja to ništa ne znam, ali u svakom slučaju, mi ćemo tražiti da se to rješava. - Je li gospođa Arbour spomenula mogućnost bilo kojih od tih promjena koje ste vi sada naveli? = Pa, zasad nije, ali očito i ona kaže da sud ukoliko bude u situaciji da, pogotovo ako dođe do dobrovoljnih predaja većih grupa, prije svega misli tu na Kupreškiće, da bi tada i s njihove strane bila pokrenuta određena od tih pitanje, jer koliko god ona nama ne daje za pravo da mi bilo što zahtjevamo, mislim da je i ona svjesna te problematike, dakle to će biti problem koji će se pred sudom pojaviti, o kom će se morati razgovarati. Dakle, i ona vidi na koji način se to događa. Jer ona nama s jedne strane savjetuje da je za naše branjenike bitno da dođu dobrovoljno i da se s postupkom započne, a na drugoj strani imamo slučaj generala Blaškića koji je već dvije godine tamo i dvije godine je čekao svoje suđenje, a isto tako je došao dobrovoljno." (BBC) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 11. IX. 1997. Izvješće iz Mostara Izudina Šahovića: "Sinoć je na gradskom igralištu u zapadnom dijelu Mostara, kako je po planu predizborne kampanje HDZ-a BiH bilo i predviđeno, održan središnji miting ove stranke na kojemu je njezin predsjednik Božo Rajić ponovio odluku predsjedništva HDZ da bojkotira predstojeće lokalne izbore BIH. Osnovni razlog bojkota, po Rajićevim je riječima, postojanje tzv. izbornog inženjeringa kojim se HDZ, a time i hrvatski narod u BIH, unaprijed osuđuje ne izborni poraz. Sinoćnji skup HDZ-a u Mostaru izravno je prenosila televizija Republike Hrvatske, a manifestacija je završena velikim vatrometom. U sinoćnjem predizbornom nastupu na TV BiH predsjedavajući predsjedništva Alija Izetbegović bojkot HDZ-a kratko je označio kao strah od poraza. Dogradonačelnik Mostara Safet Oručević, koji je kandidat Koalicije za cjelovitu i demokratsku BiH za gradonačelnika ovoga grada, na jučerašnjoj press konferenciji povlačenje HDZ-a je nazvao antidaytonskim činom, a pritužbe hrvatske strane na izborna pravila u Mostaru nazvao alibijem jer se pravi razlog krije u prepoznavanju poraza HDZ-a u mnogim sredinama koje Hrvati nakon rata svojataju kao svoje. Naime, nakon spoznaja o broju prijavljenih birača, HDZ bi, osim Mostara, gotovo sigurno izgubio Drvar, Bosansko Grahovo, Kupres, gradove u kojima se za izbore prijavilo izbjeglo srpsko stanovništvo. Saznaje se da se samo u Drvaru prijavilo 12 tisuća Srba, a ovim mjestima se dodaje Bosanski Brod, Žepče, Vareš i Jajce, gdje HDZ nije siguran u pobjedu. Povlačenje HDZ-a osudile su gotovo sve političke stranke u BiH koje sudjeluju na izborima, a najoštriju osudu izrekla je Hrvatska seljačka stranka koja je bojkot HDZ-a nazvala izdajom i zabijanjem noža u srce bosanskim Hrvatima. Ambasador Robert Frowick pokušao je neposredno pred donošenje ovakve odluke HDZ-a intervenirati s prijedlogom da se ukinu izbori u mostarskom distriktu, nadajući se da će to biti dovoljno stimulativno HDZ-u da odustane od objave bojkota. Distrikt, naime nosi prevagu jer daje tri vijećnika u Gradsko vijeće, a naseljen je gotovo isključivo Bošnjacima. Međutim, usprkos ovom krupnom ustupku HDZ-u, čime se zapravo mijenjaju izborna pravila u Mostaru, bojkot je objavljen jer HDZ nije prihvatio dodatne uvjete ambasadora Frowicka, a to je da se odmah usvoji amandman na Mostar, ukine zajednica hrvatskih općina u gradu i prihvati program povratka svih izbjeglih i protjeranih Mostaraca. Ambasadoru Frowicku je ostalo nejasno što je u ovome neprihvatljivo budući da se svi dani uvjeti baziraju na Daytonskom sporazumu i definitivno uređuju Mostar kao cjelovit, multietnički grad. Izbori će se održati kako su i planirani, tvrdi OESS i pored bojkota HDZ-a. Međutim, postavlja se pitanje kako to tehnički izvesti u Mostaru i zapadnoj Hercegovini ako HDZ povuče i svoje ljude iz izbornih povjerenstava i time praktički blokira rad na izbornim mjestima." (RFI) SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 11. IX. 1997. Bosanska slagalica zahtijeva novo rješenje "Nedavni sukobi između američkih snaga i srpskih nacionalista u Bosni bacaju svjetlo na kobnu grešku Daytonskih mirovnih sporazuma koje snage NATO-a pod američkim vodstvom pokušavaju nametnuti", piše republikanka Kay Bailey Hutchison, senatorica iz Teksasa i član Senatske skupine za promatranje NATO-a. "Daytonski sporazumi, postignuti 1995., zamišljaju melting pot (zemlju u kojoj se pripadnici različitih naroda asimiliraju, op. prev.) Muslimana, Srba i Hrvata u ujedinjenoj Bosni. Kako god to bilo poželjno, riječ je o zanemarivanju činjenica i tužne povijesti tog područja. Sjedinjene Države pokušavaju ponovno stvoriti Bosnu, ugledajući se u multietničku, multikulturalnu sliku Amerike; moglo bi se reći da pokušavaju amerikanizirati Balkan. Ja međutim vjerujem da bismo morali ponovno pregovarati o Bosni, a možda i još jednom promisliti o podjeli države. Upravo sam se vratila iz svoga šestoga posjeta Balkanu. Šetala sam Brčkom prije demonstracija u kojima su američki vojnici ozlijeđeni u pokušaju da s vlasti nad policijskom postajom izguraju srpske čvrstorukaše. Na temelju svojih razgovora s mjesnim dužnosnicima, muslimanskim i srpskim građanima, i izvješća koja sam dobivala od NATO-a, zaključila sam da su Sjedinjene Države opasno blizu upletanju u oružani sukob u Bosni. To nagoviještaju i očite nedosljednosti u uporabi američkih vojnika u operaciji hvatanja optuženika za ratne zločine. Predsjednik zajedničkog stožera general John Shalikashvili nedavno je primijetio da 'vojnici koje šaljemo u Bosnu nisu prikladni za uključenje u operacije uhićenja ratnih zločinaca'. Njegov nasljednik general Hugh Shelton složio se s tim za vrijeme svoje ovotjedne prisege pred senatskim vijećem za oružane snage. Ipak, kao što je incident u Brčkom jasno pokazao, naši vojnici bivaju sve više uvučeni u tako opasne operacije. Clintonova vlada odlučila je, ne posavjetovavši se s Kongresom, promijeniti našu ulogu na Balkanu. Naša misija tako više nije služiti kao neutralna mirovna snaga; američka bi vojska sad trebala vršiti pritisak na Radovana Karadžića. On je srpski vođa iz vremena rata, a ujedno i optuženik za ratne zločine. Postali smo partizani u lokalnoj borbi između njega i predsjednice bosanskih Srba Biljane Plavšić. Nikoga ne zanima multietnička bosanska država. Ta nova uloga mogla bi voditi ponavljanju katastrofalne američke misije u Somaliji prije četiri godine. Ona je započela kao humani napor da se otkloni glad, a završila je tako što su se američki i drugi vojnici upetljali u borbe suprotstavljenih domaćih strana. Deset godina prije toga, Libanon nas je naučio istom. Ograničena američka misija na tom području povećavala se, a rezultat je bio terorističko bombardiranje vojarni marinaca u kojem je smrtno stradao 241 Amerikanac. Kao i u tim slučajevima, mirovne su snage u Bosni dobile nove misije koje inherentno nisu mirne, kao što je prisiljavanje izbjeglica da se vrate u miješano susjedstvo. Vladina odluka da izabere stranu u srpskom sukobu umanjuje našu ulogu neutralnih snaga koje se brinu za provođenje Daytonskih sporazuma. A naša će nova uloga otežati povlačenje američkih snaga planirano za lipanj 1998. Sve su to razlozi zbog kojih bi predsjednik Clinton morao uvjeriti daytonske strane da se opet prihvate pregovora. Vjerujem da nada za mirnu koegzistenciju leži u službenoj podjeli Bosne i Hercegovine. Poslije Daytonskih dogovora iz 1995., morali bismo krenuti u nove dogovore. No podjela je zapravo izvršena. G. Clinton je nedavno naglasio potrebu da se ubrza provođenje sporazuma. No kad idete krivim putem, ubrzavanje vas neće dovesti tamo gdje želite doći. U Bosni idemo krivim putem; vrijeme je da se zaustavimo i pogledamo na kartu prije nego se nađemo tamo gdje smo već bili: u Somaliji ili u Libanonu." THE WASHINGTON POST 11. IX. 1997. Ulozi u Bosni "Šačica dečki (i neke cure) ovaj su vikend potpisali izjavu kojom podupiru proširenje NATO-a. Potpisnike su uglavnom činile osobe koje bi Britanci nazvali 'worthies' (zaslužnici) - bivši ministri vanjskih poslova i njima slični. No među njima je bilo i ljudi koji izgleda žele i ovce, i novce. Drugim riječima, oni se zalažu za snažan i proširen NATO, no ne žele da on previše djeluje - posebice ne u Bosni", piše Richard Cohen. Primjerice, na popisu nove atlantske inicijative našli su se ljudi poput Colina Powella, Jamesa Bakera III, Warrena Christophera i Tonyja Lakea, koji su, što u Bushovoj a što u Clintonovoj vladi, bili poznati po tome što žele pobjeći što dalje od Bosne. Neko je vrijeme bilo po njihovom i Sjedinjene su Države ostavile problem rješavanja Bosne Europljanima. Stvari su uskoro krenule od lošeg na gore. No sada Sjedinjene Države ipak drže svoje vojnike u Bosni u sklopu NATO saveza, a Clintonova je vlada odlučila zaustaviti skupinu lažljivaca i oportunista koji od obećanja koje su potpisali u Daytonu prave ruglo. Svi oni trebaju platiti račune. Moguće je da ništa - ni razum, ni logika, pa čak ni NATO - ne mogu zaustaviti ponovno izbijanje rata u Bosni. No najmanje što Sjedinjene Države mogu učiniti je ustrajati da NATO ipak pokuša. NATO ne može (...) jednostavno ostati u Bosni neko vrijeme, zatim otići kući i kasnije tvrditi, na nekoj pompoznoj međunarodnoj konferenciji, da ništa na svijetu nije tako važno kao proširenje NATO-a. Netko bi se, naravno, mogao zapitati: A zbog čega? Bilo bi to dobro pitanje. U ovom trenutku, svi glasnogovornici Clintonove vlade uvjeravaju Kongres da se američki vojnici vraćaju kući u lipnju - bez obzira na sve. (...) No nema strategije izlaza; postoji tek odluka dijela Pentagona da se iz Bosne iziđe prije nego se Sjedinjene Države preduboko upetljaju i Amerikanci počnu pogibati. To je razumljivo. No bojazan od žrtava nije strategija, niti bi smjela biti jedini temelj političkog odlučivanja. Ipak, čini se da je lipanj 1998. uklesan u kamen. Ovoga je vikenda taj datum ponovio i vojni general imenovan za sljedećeg predsjednika zajedničkog stožera, H. Hugh Shelton. Netko ovdje nije pošten. Američki vojnici ne mogu se povući iz Bosne do tog datuma jer učine li to, cjelokupan bi napor koji je NATO uložio mogao propasti. Ako nas je sukob u Bosni ičemu naučio, to je da nema NATO-a bez Sjedinjenih Država. Nijedna druga država ne može preuzeti ulogu vođe - barem nijedna nije to učinila u Bosni, ako već ni zbog čega drugog, onda zbog toga što nemaju oružje kakvo imaju Amerikanci. S obzirom na to, za Sjedinjene Države bilo bi odveć rizično da jednostavno pozdrave svoje saveznike i u lipnju otplove kući. To je posebice slučaj ukoliko vođa bosanskih Srba, sociopat Radovan Karadžić, ostane na slobodi. Njega traži haaški sud za ratne zločine, i njegovi bi dani morali biti odbrojani. Ostane li Karadžić na slobodi te zajedno sa svojim saveznicima vrati političku moć, povuku li se Sjedinjene Države iz Bosne po planu (s tim da će ostatak NATO-a slijediti njihov primjer), gdje je onda smisao proširenja NATO-a? (...) Što je NATO ako ne može privesti jednog čovjeka pravdi i zaustaviti rat u jednoj maloj državi? Zapravo, budućnost NATO-a - bilo proširenog ili statičnog - neodvojivo je povezana s događajima u Bosni. A to je povezano s onim što Sjedinjene Države poduzimaju. Ukoliko one iziđu iz Bosne neobavljena posla, homicidni će manijaci čekati povoljno vrijeme, ispuzati iz svojih rupa i rat će se obnoviti. Kako ćemo onda bilo gdje drugdje moći ozbiljno shvatiti NATO? Na posljetku, neposredna prijetnja europskom miru nije imperijalistička Rusija već stari etnički sukobi - poput onih u Bosni. Sviđalo se to Sjedinjenim Državama ili ne, ulozi u Bosni su narasli. Ne možemo imati i jedno i drugo: prošireni i još uvijek važni NATO te neuspjeh u Bosni. Od nečeg treba odustati - a to bi morao biti lipanjski rok za povlačenje." THE WASHINGTON TIMES 11. IX. 1997. Newtov izaslanik "Prije šest godina, Newt Gingrich je predavao na zrakoplovnom fakultetu u zračnoj bazi Maxwell Air Force u Alabami. Tamo je susreo čovjeka koji danas, iako iza scene, ima sve važniju ulogu u oblikovanju mišljenja kongresnoga govornika o pitanju državne sigurnosti", piše Rowan Scarborough. "General Charles G. Boyd, borbeni pilot koji je sedam godina trunuo u zatvorima sjevernog Vijetnama, upravljao je fakultetom kad je g. Gingrich stigao. Njih su se dvojica odmah složili, pa su ostali u kontaktu i kad je general napustio miran život na fakultetu da bi se bavio problemima svijeta poslije Sovjetskog Saveza. On je postao drugi čovjek američkog Europskog zapovjedništva te se ustoličio kao glas opreza u pogubnom pristupu Clintonove vlade Bosni. Predsjednikovi mjeseci praznih prijetnji bombardiranjem bosanskih Srba na posljetku su prerasli u zračni rat i uvođenje američke pješaštva. I dok su se američki vojnici usidrili između zaraćenih Muslimana i Srba, general sa četiri zvjezdice otišao je u mirovinu. Smjestio se u Washingtonu kao savjetnik. (...) 'General Boyd je prijatelj čije mišljenje predsjednik Kongresa poštuje', izjavio je Gingrichev pomoćnik. 'On je očito jedan od vodećih stručnjaka za obranu i vanjsku politiku u zemlji. Ne želim ulaziti previše u njihove privatne razgovore.' General Boyd vratio se ovaj tjedan u Bosnu u sklopu dosad najvažnijeg projekta. Predsjednik Kongresa u nedjelju je njega i pomoćnika Gardnera Peckhama poslao u misiju utvrđivanja činjenica. Do puta je došlo u kritično vrijeme za Clintona i vojnike u Bosni. Američke su snage postale sve agresivnije u suprotstavljanju radikalnim elementima u srpskom dijelu Bosne. (...) General Boyd danas će napustiti Balkan te o stanju na tom području podnijeti usmena i pismena izvješća. Ove jeseni možete očekivati značajno političko stajalište republikanaca o Bosni, što bi moglo izazvati sukob s Bijelom kućom." (...) NJEMAČKA DIE WELT 11. IX. 1997. Hrvati napadaju OESS i Zapad "U surječju dramatične odluke HDZ BiH o bojkotu bosanskohercegovačkih općinskih izbora, zakazanih za 13. i 14. rujna, hrvatski član bosanskog državnog predsjedništva Krešimir Zubak izrekao je teške optužbe na račun Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) te protiv neimenovanih emisara međunarodne zajednice u Bosni. U sarajevskim medijima koje nadziru Muslimani pokrenuta je huškačka kampanja protiv Hrvata, tvrdi Zubak. Osim toga, Hrvati su istodobno mete muslimanskog terorizma, dodao je on. I u zapadnim institucijama, angažiranim u Bosni, vlada osjetno protuhrvatsko raspoloženje, izjavio je Zubak. Zapadni mediji i zapadni političari preuveličavaju značenje svakog izgreda koji se dogodi na dijelu Bosne pod hrvatskim nadzorom, istodobno prešućujući 'klasični terorizam', usmjeren protiv Hrvata, smatra on. Po Zubakovu mišljenju, riječ je o zapadnoj medijskoj blokadi, usmjerenoj protiv Hrvata. Hrvati su shvatili da međunarodna zajednica želi 'po svaku cijenu' sačuvati Jugoslaviju, nastavlja Zubak. Stoga je svojedobno tadašnjem srpskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću signalizirano da agresijom zadrži Hrvatsku u jugoslavenskom savezu, dodaje on. Pod krinkom humanitarne pomoći i promatračkog statusa u Bosnu su poslani 'klasični špijuni i pripadnici špijunske službe', dodaje on. Povjerenstvo UN-a zaprijetilo je bosanskim Hrvatima ozbiljnim konzekvencijama u slučaju bojkota općinskih izbora. Povjerenstvo EU jučer je u Bruxellesu oštro osudilo najavu HDZ-a, dodajući da će se konzultirati s međunarodnom zajednicom o mjerama protiv Hrvata", piše Carl Gustaf Stroehm. DIE TAGESZEITUNG 11. IX. 1997. Demokratska farsa "Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) navikla je na teške misije organizacije izbora na Balkanu. Krajem lipnja predstavnici OESS-a poslani su u Albaniju kako bi promatrali skupštinske izbore. Tom je prilikom i same kontrolore nadzirala višenacionalna mirovna postrojba. No, pothvat koji je u Albaniji - doduše u dvojbenim uvjetima - bar djelomice uspio, mogao bi krajem ovoga tjedna pod nazivom 'projekt općinskih izbora u Bosni' prerasti u pravu farsu. Jedan od pokazatelja koji upućuju na taj zaključak jest i prijetnja najveće stranke bosanskih Hrvata HDZ da će bojkotirati izbore. Pozornost manje privlači najava, a više obrazloženje predstavnika HDZ-a da izborni zakon dovodi Hrvate u nepovoljan položaj. Naime, iza tog obrazloženja ne krije se ništa drugo do strah Hrvata da će ubuduće morati živjeti pod muslimanskim ili srpskim gradonačelnikom. U usporedbi s očiglednim pokušajima da se glasovanjem osiguraju sfere etničkog utjecaja - čak i po cijenu manipulacija izbornim okruzima - organizacijski gafovi, vezani uz predstojeće izbore, djeluju gotovo sporedno. Naime, činjenica da Bosanci koji žive u inozemstvu mogu glasovati za zastupnike u skupštinama svojih bivših prebivališta dok građani s pravom glasa na terenu nisu vezani za određeno biračko mjesto čini pitanje o korektnim biračkim popisima, a time i o poštenim izborima sasvim suvišnim. No, iako ljudi u Bosni nemaju što dobiti izborima, međunarodna zajednica, ponajprije Sjedinjene Države, mogu puno izgubiti. To će se dogoditi ako Biljana Plavšić, nova saveznica u republici srpskoj, ne postigne odgovarajući uspjeh. Naime, njezin bi neuspjeh označio propast koncepta istodobnog elegantnog rješavanja problema omrznutog protivnika Radovana Karadžića. No, toj je opasnosti suprotstavljen - između ostalog i unutarnjopolitički - pritisak koji zahtijeva provedbu jedne od središnjih odredba Daytonskog sporazuma i konačno dovršenje bosanske misije istjekom SFOR-ova mandata sredinom sljedeće godine. Američko ministarstvo vanjskih poslova već danas govori o uspjehu izbora. Pitanje je samo kome ga valja pribilježiti", dodaje Barbara Oertel na kraju komentara. FRANKFURTER RUNDSCHAU 11. IX. 1997. Izbori kao "Izbore treba održati po svaku cijenu. Općinski izbori u Bosni i Hercegovini odgođeni su već dva puta te međunarodna zajednica sada želi iznuditi izlazak na birališta. Još uvijek nije ostvarena sloboda kretanja između takozvanih 'entiteta', a birački su popisi ponovno sporni. Opravdano ili neopravdano - gotovo da i nema razlike. Vladajuća stranka bosanskih Srba SDS i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) Franje Tuđmana prijete bojkotom izbora. Gotovo svi u Bosni - uz iznimku glasnogovornika SFOR-a i OESS-a - smatraju izbore farsom. Izbore treba održati jer je u pripreme uloženo puno truda i novca - glasi jedini argument koji iznosi čak i povjerenik za Bosnu Carlos Westendorp. Pritom valja napomenuti da će na biračka mjesta izići vrlo mali broj ljudi, a gotovo nitko od njih neće glasovati protiv vlastite etnije. Propaganda je previše jednostrana, a pokušaji osiguravanja poštenih uvjeta previše zakašnjeli. Općinski izbori vjerojatno neće ni štetiti ni koristiti stanovništvu Bosne. Oni služe samo Zapadu kao potvrda njegove - još uvijek - mlake politike. Održati izbore i povući se, glasi strategija prekida angažmana, prakticirana i u Kambodži i u Bosni. No, preuranjeni izbori postaju sami sebi svrhom umjesto da postanu uvjerljivim korakom na putu prema demokraciji", upozorava komentator. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 11. IX. 1997. Točke Daytonskog sporazuma ne treba samo označavati kvačicama već i provoditi u djelo "Washington govori o neuspjelom 'pokušaju udara' na predsjednicu republike srpske Biljanu Plavšić. Njezin protivnik Momčilo Krajišnik, predstavnik rs u svebosanskom predsjedništvu, zastupa pak drukčije stajalište: riječ je o neopravdanom prekidu 'predizborne manifestacije' vladajuće srpske stranke SDS, ističe Krajišnik. Nedavna zbivanja u Banjoj Luci označavaju tek najočigledniju od mnogobrojnih nepoznanica vezanih za izbore koji bi u subotu i nedjelju trebali biti održani u cijeloj bosni. Izbori su trebali biti miljokazom na putu prema uspostavi daytonskog mira. No, zbog borbe za vlast u republici bosanskih Srba, općinski izbori djeluju danas prilično neumjesno. Stanje nije bolje ni u drugoj polovici poslijeratne Bosne, rođene u Daytonu - drugim riječima u muslimansko-hrvatskoj federaciji. Tamo je bosanska filijala nacionalnog pokreta HDZ, čiji je vođa hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, pozvala građane na bojkot izbora - paljanska vlada bosanskih Srba zahtijeva bar samo odgodu. Usprkos svemu tome Organizacija za sigurnost i suradnju u Eruopi (OESS) namjerava provesti svoj plan. Općinski izbori trebali su zapravo na kompliciranom razboju dvodijelne državne konstrukcije omogućiti opetovano političko tkanje šarenog multinacionalnoga bosanskog tepiha, razderanog tijekom protjerivačkoga rata. No, takvi izbori ne mogu ispraviti činjenicu da je pravo izbjeglica na povratak tek mrtvo slovo na daytonskom papiru te da nije provedivo u stvarnosti. Iz svebosanskih izbora, održanih prije godinu dana, izdvojena je općinska razina: Srbi su se posebno isticali nastojanjima da manipulacijom pri upisu birača sačuvaju etničku homogenost, svoju republiku 'očišćenu' od Muslimana i Hrvata. Danas pak hrvatski HDZ promijenjena izborna pravila OESS-a, kojima nije tako lako manipulirati, smatra povodom za poziv na bojkot. Tuđmanova stranačka filijala želi zadržati vlast u prvom redu u podijeljenom Mostaru, koji proglašava glavnim gradom bosanskih Hrvata, ali i u pojedinim gradovima u srednjoj Bosni, obilježenim poslijeratnom hrvatskom dominacijom. Iščitavanje biračkih popisa potaknulo je pristaše HDZ-a na zaključak da takav ishod nije osiguran. Primjerice, u nekada većinom muslimanskom, a danas hrvatskom Žepču, OESS je s popisa izbrisao 4300 Hrvata, prokrijumčarenih u mjesni popis birača pomoću krivotvorenih prijavnica. U Mostaru koji je podijeljen na hrvatski i muslimanski dio i ima posebnu upravu HDZ strahuje od nečega drugog: naime, u zajamčeni zastupnički udio Hrvata u gradskoj skupštini moglo bi uz pomoć Muslimana dospjeti i previše Hrvata iz oporbenih stranaka - HDZ želi i to spriječiti. U republici srpskoj gospođa Plavšić je nakon isključenja iz SDS-a osnovala vlastitu stranku, ali je njezin Srpski narodni savez (SNS) zakasnio na općinske izbore. U federaciji će zapravo samo građanima Tuzle biti ponuđen pravi izbor: naime, u tom gradu multietnički orijentirani gradonačelnik Selim Bešlagić pokušat će obranit svoj položaj u odmjeravanju snaga s muslimanskom strankom SDA predsjedatelja bosanskog predsjedništva Alije Izetbegovića. Čak i ako izbori proteknu bez ikakvih problema, glasanje 2,1 milijuna stanovnika i 'displaced persons' u Bosni i 400 tisuća Bosanaca izvan Bosne bit će puko stavljanje kvačice na još jednu točku daytonskog voznog reda. Američki kabinet, koji je realizirao Dayton, izložen je vremenskom i rezultatskom pritisku: američki posrednik Holbrooke propagira potporu gospođi Plavšić kao 'priliku' za spašavanje Daytona - 'između ostalog i uz upotrebu sile'. 'Karadžićeva klika' na Palama zacijelo je već odavno trebala biti kažnjena, ali projektu uspostave mira na području bivše Jugoslavije ne valja pristupati rascjepkano i usput - samo zato što rok za stacioniranje američkog kontingenta u sastavu SFOR-a istječe 1998. g.", upozorava Bernhard Kueppers. FRANCUSKA LE FIGARO 11. IX. 1997. Pale, prijestolnica paranoje "Usprkos zabrani da se štite ratni zločinci, paljansko redarstvo za posebne namjene stalno čuva kuću NATO-ova državnog neprijatelja broj jedan Radovana Karadžića. Tuce redarstvenika postavljeno je na terasi kavane nasuprot zemljanom puteljku koji vodi do njegove kuće. Nešto niže, četiri naoružane osobe stoje na ulazu u posjed. - 'Znate li da više nemate pravo štititi ratne zločince? = Mi nikoga ne štitimo, ljute se redarstvenici jednoglasno. Ovdje smo da se kartamo i odmorimo, tu je mirnije nego u središtu grada. Ima manje vozila. Dolaze ovamo jer je pivo jeftinije nego u gradu,' miješa se vlasnik kavane smijuljeći se. (...) Zidovi ovoga planinskoga gradića, petnaestak kilometara udaljenog od Sarajeva, prekriveni su plakatima s likom 'junaka'. Pod Karadžićevom fotografijom jedan se natpis na engleskom jeziku obraća međunarodnoj zajednici: 'Ne dirajte ga, on znači mir.' Iako više nije predsjednik i iako mu Sud u Den Haagu zabranjuje svaku političku djelatnost kako bi ga prisilio da se preda, Karadžić i dalje vlada iz sjene. 'Besmisleno je zabraniti Karadžiću da se bavi politikom, primjećuje strani promatrač na Palama kako bi objasnio frustraciju paljanskih Srba. Što je s pretpostavkom o nedužnosti dok se ne dokaže krivnja?' Ipak mu dobro uspijeva vladati u sjeni... Niz američkih ispitivanja pokazuje da je njegova popularnost porasla 20 posto od potpisivanja Daytonskih sporazuma 1995. 80 posto bosanskih Srba glasovalo bi za njega da je on kandidat. Stanovnici Pala se naslađuju kako Karadžić vuče za nos međunarodnu zajednicu. Najnoviji događaj: uspio se upisati na izborne liste koje je pripravio OESS za općinske izbore, usprkos zabrani koja je u vezi s optužbom Suda u Den Haagu. Srbi u rs obožavaju Karadžića i zbog toga što ne popušta SAD-u koji optužuju da nepravedno progone Srbe i podupiru Muslimane. 'SAD je talac tog luđaka Izetbegovića', govori Aleksa Buha, ministar vanjskih poslova republike srpske. 'A on želi Radovanovu glavu. Ali ako ga žele dobiti, Amerikanci će morati poslati toliko vojnika koliko je drveća u republici srpskoj. A tu ima na milijune stabala'... SFOR zna gdje se skriva Karadžić. 'On je na Palama i mijenja kuću u kojoj se nalazi četiri-pet puta dnevno', potvrđuju nam iz jednog povjerljivog i dobro obaviještenog vojnog izvora. 'Mi pratimo sve što on radi, znamo njegove i najbezazlenije navike, sve kako bismo mu postavili sigurnu stupicu'. Ali, nedostaju još neki važni elementi za sastavljanje scenarija uhićenja. Treba pričekati politički povoljan trenutak i odlučiti tko će sve, od američkih, britanskih i francuskih postrojba, sudjelovati u toj operaciji. A ponajprije, treba znati i kako riješiti problem s velikim brojem predstavnika međunarodnih organizacija koji će odmah nakon toga postati meta stanovnika Pala. 'Ako pokušaju uhititi Karadžića ili bilo koga s tajnog popisa, osvetit ćemo se na strancima', upozorava jedan stanovnika Pala. 'Recite Amerikancima da će njihovi 'boys' ići kući u plastičnim vrećicama'. A vlastodršci s Pala tajnim popisima ratnih zločinaca koriste se za održavanje paranoje svojih podanika. Prema službenoj promidžbi, u Haagu bi mogao završiti svatko od njih. Prema tome, svatko se stalno treba kloniti stranaca. A na ulicama Pala, iako neki priznaju da je 'Karadžić počinio neke pogrješke', većina njih čudi se što na tom popisu nema i Muslimana Izetbegovića i Hrvata Tuđmana. 'Ne mogu samo Srbi na sebe preuzeti odgovornost za sve ratne zločine' smatra jedan novinar SRNA-e, službene tiskovne agencije s Pala. 'Ali kriza s predsjednicom Biljanom Plavšić, kojom Amerikanci manipuliraju, pokazuje da međunarodna zajednica Srbe želi oslabiti tako što će ih podijeliti'. Iako većina stanovnika Pala ne želi komentirati političku situaciju pred nekim strancem, neki se ipak usuđuju kritizirati vladu: 'Istina je da su naši vođe korumpirani', kaže nam jedna mlada prodavačica. 'Imaju najnovije modele mercedesa i BMW-a sa zatamnjenim staklima, a naše su plaće bijedne. Ali, na našu sreću, oni te automobile ne plaćaju po stvarnoj cijeni nego kupuju ukradene automobile'. Karadžić i njegova klika stvorili su pravo malo bogatstvo krijumčarenjem cigareta, alkohola i drveta. Čak i sam ministar Aleksa Buha priznaje da su se mnogi obogatili na sumnjiv način: 'Rat stvara navike koje treba kažnjavati, sada kad živimo u pravnoj državi. Pravda je počela raditi svoj posao. Ali, suočeni s optužbom da su korumpirani, vođe i obični ljudi s Pala odmah počnu govoriti o 'uroti' protiv Srba, budući da republika srpska dobiva samo dio međunarodnoga novca namijenjenoga Bosni, zbog same korupcije i neispunjavanja odredaba Daytonskog sporazuma. Najveći dio tog novca ide hrvatsko-muslimanskoj federaciji. (...)" ŠPANJOLSKA EL PAIS 11. IX. 1997. Pritisak u Bosni "Međunarodna zajednica, koja je uložila tolike napore u Bosni, nije popustila pred ucjenom onih koji se trude spriječiti održavanje općinskih izbora u toj državi, najavljenih za ovaj vikend. Popuštanje pred tom ucjenom najvećih srpskih i hrvatskih ekstremista u Bosni bilo bi jednako vraćanju unatrag na dijelu već prijeđenog puta od potpisivanja Daytonskog sporazuma, g. 1995., i dovođenju u opasnost geopolitičkog jedinstva države koje je, iako krhko, poslužilo za sprječavanje ponovnog izbijanja rata. Sadašnji uvjeti nisu baš najbolji za održavanje izbora koji su već četiri puta bili odgađani ove godine, a neće biti jednostavno niti ostvarivanje njihovih rezultata u mnogim općinama, budući da se predviđa da će svatko glasovati za pripadnike vlastitog naroda. Najveća hrvatska stranka u Bosni bojkotira ove izbore, a to su namjeravali i srpski ekstremisti, ali su ih, kako se čini, međunarodni pritisci prisilili da promijene stav. A i hrvatski i srpski ekstremisti boje se gubitka nadzora nad općinama koje su njihove snage zauzele tijekom rata, od 1992. do 1995. godine, budući da će sada izbjeglice moći glasovati u svojim općinama. U srpskom dijelu Bosne približavanje izbora podudara se s velikom borbom za vlast između predsjednice Biljane Plavšić, koja je našla 'utočište' u Banjoj Luci, i klana Radovana Karadžića kojega traži međunarodni sud u Haagu i čiji je najuočljiviji zamjenik Momčilo Krajišnik, srpski predstavnik u zajedničkom bosanskom predsjedništvu (koje se nikada ne sastaje). A iza svega toga stoji duga ruka srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića koji sada zahtijeva održavanje novih parlamentarnih i predsjedničkih izbora kako bi se riješio Biljane Plavšić. A ona je, iako ju je Karadžić postavio na tu dužnost, odjednom progledala nakon nedavnog posjeta američke državne tajnice Madeleine Albright, i to ju je učinilo braniteljicom sadašnjeg poretka, unatoč tome što ne nadzire sve stupove vlasti: ni informativne medije ni krijumčarske kanale. Ali zato može računati na potporu međunarodnih snaga (SFOR) pod NATO-ovim zapovjedništvom koji su u Banjoj Luci u ponedjeljak izveli pravu demonstraciju snage spektakularnim blokiranjem prilaza gradu kako bi spriječili dolazak Karadžićevih pristaša, a nakon toga su bez nekog velikog razmišljanja odveli Krajišnikove revolveraše i poduprli djelovanje policije odane Biljani Plavšić. U stvari, NATO je spriječio ono što je Plavšićeva nazvala pokušajem državnog udara. A to je velika novost u Bosni - gledati kako srpski građani plješću dok NATO odvodi uhićene Krajišnikove gorile. Velike napore međunarodna zajednica ulaže i u održavanje ovih izbora. Uz 35 tisuća već prisutnih, tamo će biti dodatnih 3 tisuće vojnika i 2.500 međunarodnih promatrača, u nastojanju da se stvore minimalni uvjeti za održavanje izbora pod OESS-ovim nadzorom. Neće ti izbori biti savršeni, ali će omogućiti biranje općinskih dužnosnika koji će raditi na obnovi i učvršćivanju pravog mira. Ima pravo visoki povjerenik međunarodne zajednice Carlos Westendorp kad ustraje na održavanju tih izbora, i za to je - kako izgleda, uspješno - izvršio pritisak na Miloševića kako bi ovaj prisilio Karadžićeve pristaše da promijene stav. Čini se da su pritisci - i NATO-ovi, ali i pritisak Francuske, koja je zaprijetila ukidanjem gospodarske pomoći onima koji budu bojkotirali te izbore - donijeli pozitivne rezultate. Ali ti se međunarodni pritisci moraju nastaviti i nakon ovog tjedna kako bi se učvrstio suživot između bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana, što je glavni cilj, ali je i dalje, čini se, teško ostvariv", stoji u uvodniku lista. ABC 11. IX. 1997. Predsjednica bosanskih Srba optužuje Miloševića za urotu u Banjoj Luci "Predsjednica srpskog entiteta u Bosni Biljana Plavšić jučer je, u svojem 'stožeru' u Banjoj Luci, pobjedonosno izjavila da je opet pobijedila svoje bivše ekstremističke kolege s Pala, koje su noć prije toga bijesni građani natjerali u bijeg bacanjem kamenja zbog pokušaja održavanja mitinga protiv nje, a koji su i ona i službeni Washington nazvali 'drugim pokušajem državnog udara' protiv 'zakonitih ustanova u Banjoj Luci'. 'Mislili su da će ako uđu u Banski dvor', sjedište predsjednice u Banjoj Luci, 'imati cijeli narod pod sobom', izjavila je jučer Biljana Plavšić, ohrabrena sramotnim odlaskom Karadžićeva pomoćnika Momčila Krajišnika i njegove skupine političara i svađalica s Pala. Predsjednica bosanskih Srba jasno je označila Beograd kao izvor inspiracije za događaje koji su je mogli stajati mjesta predsjednice da nije bilo posredovanja SFOR-ovih postrojba pod NATO-ovim zapovjedništvom. 'Jasno je da se Milošević osjeća jako ugroženim demokratskim valom koji se podiže u Srbiji i Crnoj Gori i da će učiniti sve da izazove nekakvu nestabilnost'. Jugoslavenski Predsjednik Biljanu Plavšić smatra svojim najvećim neprijateljem od onog trenutka kad se odbila rukovati s njim tijekom njegova posjeta Palama, 1993. godine, a u sve je umiješan i njegov balkanski 'mačizam'. Ovdje u Banjoj Luci, koja je jučer pobjednički slavila, gotovo svi vjeruju u istinitost tvrdnji da je Milošević glavni konspirator, budući da se u posljednje vrijeme postavio na stranu Radovana Karadžića, a Biljanu Plavšić je nekoliko mjeseci zadržavao u Beogradu. (...) 'To tumačimo kao drugi pokušaj državnog udara protiv Predsjednice pod izlikom održavanja predizbornog skupa', izjavio je jučer u Washingtonu zamjenik glasnogovornika State Departmenta James Foley. 'Jasno je da je cilj bio smjenjivanje zakonito izabranih banjolučkih vlasti' i da je mogao izazvati nasilje i politički lošu situaciju'. Foley je Srbima s Pala zaprijetio i 'prigodnim mjerama' protiv ekstremističkih medija koji i dalje potiču na pobunu protiv međunarodnih snaga. Budući da su u sukobu i oko medija, Biljana Plavšić je predložila Krajišniku da televizija bosanskih Srba emitira program dijelom s Pala, a dijelom iz Banje Luke: 'Jedino što mi je odgovorio jest to da bih trebala podnijeti ostavku'. SFOR-ovi časnici provjerili su identitet 72 ekstremista iz hotela Bosna, među kojima se nalazio i predsjednik parlamenta bosanskih Srba Dragan Kalinić, kako bi utvrdili da li se među njima nalazi netko protiv koga je međunarodni sud u Haagu podigao optužnicu. 'Jacques Klein je u Sarajevu izjavio da nitko od njih nije bio na popisu i da su zbog toga pušteni iste noći'. NATO je primijetio i pripadnike Karadžićeve specijalne policije koji su u Banju Luku došli kako bi 'zastrašivali i činili štetu'. 'Naoružani izazivači tučnjava nemaju što raditi na političkom skupu', kaže Klein. A Biljana Plavšić je jučer u svojoj palači u Banjoj Luci rekla: 'Ako krv mora poteči, neka teče', budući da su je pokušali smijeniti oružjem, a to višemjesečnom sukobu između Plavšićeve i Karadžića daje novu dimenziju. (...) Pripadnici međunarodnih policijskih snaga, koji su blokirali prilaze gradu za tridesetak autobusa s Karadžićevim pristašama, pronašli su tri automobila puna oružja u kojima je bilo i protutenkovskih raketa. A oružje je pronađeno i u hotelu Bosna, nakon što ga je napustilo društvo s Pala. Biljana Plavšić je pohvalila britanske postrojbe i američkog pregovarača Jacquesa Kleina koji je za građane Banje Luke postao pravi junak zato što je riješio krizu koja je mogla 'loše završiti'. Zapadni diplomati u Banjoj Luci oduševljeno su dočekali pobjedu predsjednice bosanskih Srba nad oligarhijom s Pala u području u kojemu se takav istup fizički plaća", piše dopisnik lista Ramiro Villapadierna. VELIKA BRITANIJA THE FINANCIAL TIMES 11. IX. 1997. Srpski čvrstorukaši povlače prijetnju o bojkotiranju izbora "Srpski čvrstorukaši jučer su povukli prijetnju bojkotom izbora u Bosni, nakon što su zapadni izaslanici u Beogradu razgovarali s jugoslavenskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, koji ima prilično utjecaja u srpskoj polovici Bosne", piše Guy Dinmore. "Srpski je radio izvijestio kako je paljanski parlament u istočnoj Bosni na sastanku glasovao za izlazak na izbore ovog vikenda. To je uslijedilo nakon OESS-ovih ustupaka. OESS će nadzirati izbore. Vladajuća Srpska demokratska stranka zaprijetila je da će bojkotirati izbore. To je bila posljedica borbe za moć s gđom Biljanom Plavšić, predsjednicom bosanskih Srba koju Zapad podupire. Izbori se smatraju ključnim korakom prema reintegraciji podijeljenih zajednica Muslimana, Hrvata i Srba u Bosni. Srpski radio je objavio da će OESS dodati 2.918 imena na glasačke popise u Brčkom te da će jamčiti da neće biti uhićenja optuženika za ratne zločine na glasačkim mjestima. Glasnogovornik OESS-a u Sarajevu potvrdio je da su na popise dodana imena 2.918 glasača, dodavši da je 2.660 njih 'greškom izgubljeno'. (...) Brčko je strateški grad pod srpskim nadzorom. Nalazi se u sjevernoj Bosni, a Muslimani i Hrvati imaju izglede pobijediti na izborima budući da izbjeglice koje se nalaze bilo gdje u Bosni imaju pravo glasa. Konačni status Brčkog još nije riješen. Muslimansko - hrvatski nadzor koridora Brčkog podijelio bi srpski entitet na dvije polovice. Visoki predstavnik za Bosnu Carlos Westendorp izjavio je da njegovi razgovori s g. Miloševićem nisu donijeli konkretne rezultate. (...) Odluka srpskih čvrstorukaša da sudjeluju u izborima značit će pritisak na glavnu hrvatsku stranku, Hrvatsku demokratsku zajednicu, da odustane od bojkota koji je najavila. Njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel jučer je upozorio Hrvate da će im biti uskraćena međunarodna pomoć budu li bojkotirali izbore. U beogradskim razgovorima također su sudjelovali i zamjenik g. Westendorpa, američki general Jacques Klein te srpski član bosanskog zajedničkog predsjedništva Momčilo Krajišnik." SRBIJA VEČERNJE NOVOSTI 11. IX. 1997. Pečat zločina Dopisnik lista iz Zagreba Milenko Predragović, uz ostalo, piše: "Sve je počelo ubojstvom prvog osječkoga policajca Josipa Reihla-Kira, poslije čega su Branimir Glavaš, Vice Vukojević i Gojko Šušak, ukrcali na kamion minobacač i jureći seoskim putovima svojim 'Charlijem', kako su nazvali svoj minobacač, sijali smrt i strah po srpskim mjestima u istočnoj Slavoniji. Tako je počeo rat u Hrvatskoj, a nastavio se osnivanjem 'odreda smrti' koji su tijekom 1991. i 1992. godine ubili između 12 i 14 tisuća Srba. Pakračka Poljana novi je srpski Jasenovac u kojem je ubijeno više od 2.400 Srba i nepodobnih Hrvata. Svaki zločin nosi državni žig. (...) Praktično priznanje Mire Bajramovića ruši svu dosadašnju hrvatsku promidžbu o tobožnjoj srpskoj agresiji na Hrvatsku, što opet dovodi u vrlo težak položaj sam politički establishment hrvatske države. U prilog tvrdnjama, ide i svjedočenje Žarka Puhovskog, potpredsjednika Hrvatskog helsinškog odbora koji je jučer izjavio kolegi iz Reutersa da su Bajramovićeve riječi posve točne. Svjetsku javnost nije zbunila samo izjava filozofa Žarka Puhovskog nego i činjenica da je režim dopustio Tomislavu Merčepu posjetiti Bajramovića, Hodaka, Suljića i Mikolu u istražnom zatvoru, to prije što je Merčep bio zapovjednik 'eskadrona smrti' u kojem je ova četvorka žarila, palila i klala ljude samo zato što su bili Srbi". (...) POLITIKA 11. IX. 1997. Što se događalo u Pakračkoj Poljani "Svjedočenje Mire Bajramovića, pripadnika jedinica za posebnu namjenu MUP-a Hrvatske, u listu 'Feral Tribune' izazvalo je veliku medijsku pažnju u svijetu i u samoj Hrvatskoj. Slučaj je predstavljen tako kao da se podatci o zločinima hrvatske vojske i MUP-a nad Srbima prvi put pojavljuju javno. Je li to tako? O ovome smo razgovarali s prof. dr. Mihajlom Vučinićem, predsjednikom, i Milojkom Budimirom, glavnim tajnikom Udruženja Srba iz Hrvatske, koje je osnovano 1990. godine", piše Stana Ristić u uvodu članka. Izdvajamo neke dijelove. "Slučaj Bajramović je, kako kaže profesor Vučinić, otkrio samo 'vrh ledenog brijega'. U javnosti se pojavio samo dio istine o zločinima nad Srbima u Hrvatskoj, ali još nije objavljeno da je genocid nad Srbima započeo 1991. godine, da su tada počeli progoni i etničko čišćenje, da se to nastavilo i u vrijeme boravka UNPROFOR-a, kako na području na kojem je bio, tako i na onom koje nije štitio. Poznate su tri agresije hrvatske vojske na teritorij pod zaštitom UNPROFOR-a - ona izvedena 21. siječnja 1993., s napadom na Ravne Kotare, zatim 6. rujna 1993. godine slijedi upad u Mirilovića Polje i 9. rujna iste godine u Medački džep. 'Bljesak' i 'Oluja' u 1995. godini bile su vojne operacije s dopuštenjem međunarodne zajednice, koje su predstavljale 'krunu' etničkog čišćenja i progona Srba s njihovih vjekovnih ognjišta", piše novinarka. "Došlo je vrijeme da se i hrvatskim ratnim zločinicima sudi u Haagu. To bi se moralo dogoditi poslije 'slučaja Bajramović", ocjenjuje novinarka i na kraju članka citira: "'Mi ćemo ponovno poslati dokumentaciju Haaškom tribunalu i glavnom tajniku Ujedinjenih naroda o zločinima koji su počinjeni nad Srbima od 1991. godine, sa znanjem i nalogom hrvatskih vlasti. Za to bi morali odgovarati Franjo Tuđman i njegovi pomoćnici i izvršitelji. Ako to ne učinimo, neće se spriječiti daljnji pritisci na Srbe, koji su ostali u Hrvatskoj, a u nedogled će se sprječavati povratak Srba izbjeglica u svoje domove u vjekovnom zavičaju', kaže predsjednik Udruženja Srba iz Hrvatske profesor Mihajlo Vučinić". NAŠA BORBA 11. IX. 1997. S vjerom u Boga, na izbore "Javnost kao da se već naviknula da na uzavrelu političku pozornicu rs svakodnevno istrčavaju novi glumci, dojučerašnji šaptači i statisti, koji bi, u petom činu tragedije koju su zajednički pisali, preokrenuli ishod u kakav-takav happy end. Zato se malo tko iznenađuje kada pored akademika, publicista, slikara i pjevača iz Srbije, patentiranih 'zaštitnika srpstva' i 'dobrovoljnih davatelja tuđe krvi', koji djeluju pod zbirnim nazivom senatori, sve aktivniju ulogu na prekodrinskoj političkoj pozornici preuzmaju crkveni velikodostojnici, svećenstvo, vladike, pa i sam patrijarh Pavle, pomiritelj 'zavađene braće'. (...) Aktivnost SPC i njezinih velikodostojanstvenika na završavaju se s druge strane Drine, gdje su 'braća' isukala jedni na druge verbalne, a bogami i prave noževe. Vladike i svećenstvo, u velikom stilu, istrčali su i na političku pozornicu u Srbiji, s neskrivenom nakanom uputiti i odrediti birače, još neodlučne pred programima koje im nude političke stranke. Sa svog redovitoga godišnjeg saborovanja 220 svećenika eparhije šabačko-valjevske poslalo je preko medija 'srpskom vjerujućem narodu' predizbornu poruku. 'Uoči Male Gospojine' vladike pozivaju 'narod srpski da iduće izbore iskoriste za korjenite promjene u zemlji i da se odrede (poziv je besmislen) za one ljude i pokrete koji se bore za obnovljenu Srbiju s Kraljem domaćinom na čelu'. Ako je po tonu poruke i kategoričnosti izraženih stavova u njoj, SPC je postala nova politička stranka na političkom nebu Srbije. I, po svemu sudeći, nema više namjeru ostati odvojena od države i njezinih poslova, kako je to običaj u jednoj laičkoj državi kakva je, po pretpostavci Jugoslavija, tj. Srbija. Pritisak na neodlučne birače, deset dana uoči izbora, posve odstupa od kanona i zadaća crkve, koja se treba baviti duhovnim zdravljem i etikom vjernika, a ne pozivanjem vjerujućih građana za određenjem za jednu političku opciju". RUSIJA ITOGI 9. IX. 1997. Antena rađa vlast Dmitrij Sabov piše o stanju u republici srpskoj: "Pola godine nakon potpisivanja Daytonskih sporazuma o mirnom rješavanju krize u Bosni (konac 1995.) domaći novinari sve češće uspoređuju ovu državu s tajanstvenom prirodnom pojavom. Metafora je sasvim opravdana: zbog nedostatka suradnje između triju središta bosanske politike - negdje na putu od muslimanskog Sarajeva do pohrvaćenog Mostara ili srpskih Pala - poticaji na opću pomirbu propadaju bez traga kao brodovi kod Bermuda. Međutim, izgradnja države ide svojim tokom. Jedinstvena BiH koju čine muslimansko-hrvatska Federacija i republika srpska ima, primjerice, već cijeli zbor inozemnih veleposlanika, no njezini stanovnici još nemaju jedinstvene putovnice. Postoji vrhovna vlast (predsjedništvo) u obliku muslimanskog, hrvatskog i srpskog predstavnika koji su izabrani prije godinu dana. No izaslanik ovih posljednjih sustavno ne dolazi na zajedničke sjednice i traži da se one održavaju u zgradi Povijesnog muzeja u Sarajevu: o jedinstvenoj Bosni, naglašava Momčilo Krajišnik, najbolje je raspravljati među povijesnim izlošcima. Još je gore na nižoj razini koja je skrivena pogledu međunarodnih posrednika. Prije točno godinu dana kada su se birala zakonodavna tijela rs i m-h Federacije, na prijedlog OESS-a bilo je odlučeno da se izbori za tijela općinske samouprave odgode zbog bojazni da će oni potvrditi rezultate etničkog čišćenja. Za to vrijeme od 2,5 milijuna ljudi (polovica pučanstva prijeratne Bosne) koji su postali izbjeglice tijekom rata, samo se 250 tisuća vratilo u mjesta stalnog boravka. Što je još gore, 90 tisuća je bilo istjerano već tijekom 'mirnog' sukoba triju bosanskih Karabaha. Drukčije, vjerojatno, nije moglo ni biti jer su na prošlogodišnjim izborima u Bosni pobijedili isti nacionalisti koji su tri i pol godine huškali narode jedan na drugog. Shvativši da će višeetnička država zamišljena u Daytonu u najboljem slučaju biti samo kostur ako ostane bez krvotoka po kapilarama, ovaj put tvorci sporazuma kane uporno ustrajati na poštivanju rasporeda mirovnog procesa. Kako to učiniti, za sada još nije potpuno jasno - odlučeno je tek da će se financijska pomoć za obnovu ratom porušenih dijelova Bosne povezivati s povratkom izbjeglica. Sljedeće će godine (vrijeme ne čeka, jer mirotvorci u lipnju moraju otići iz Bosne) taj zadatak za međunarodnu zajednicu biti jedan od najvažnijih. U tom će smislu izbori koji su određeni za 13. i 14. rujna najvjerojatnije samo naznačiti probleme: predstavnici OESS-a kojima je povjerena provedba izbora sami priznaju da će unutarnje granice radi glasovanja 'u mjestima prijašnjeg boravka' moći prijeći tek nešto više od 30 tisuća ljudi. To, slučajno, otprilike odgovara broju međunarodnih snaga za stabilizaciju (SFOR) pod pokroviteljstvom NATO-a. Već je sada jasno da će najviše problema tijekom sadašnjeg glasovanja biti u republici srpskoj, gdje ima preko pola milijuna izbjeglica - polovica ukupnog pučanstva. To neorganizirano mnoštvo ogorčenih ljudi koji su otjerani iz svojih kuća (većinom su to seljaci koji su bili prisiljeni nastaniti se u gradovima) čini najradikalniji dio puka - tako reći socijalnu osnovu tog bermudskog trokuta u kojemu tonu svi pokušaji uspostave zajedničke države. Oni se smatraju žrtvama mira što se izvrsno slaže sa stajalištem pristaša tvrde struje u vodstvu rs koji, kako su uvjereni na Zapadu, i dalje potkopavaju jedinstvenu državu i brane etničku čistoću srpskih područja. Donedavno se činilo - posebice zbog stalnih sukoba između Hrvata i Muslimana - da to stajalište ujedinjuje novo čelništvo rs koje je na prvim poslijeratnim izborima pobijedilo s parolom izgradnje nacionalne države. 'Postigli smo svoj cilj, idemo dalje' - razglašavali su predizborni plakati. Kamo točno - ne treba puno objašnjavati: prema velikoj Srbiji za koju su zapravo i ratovali. Danas, godinu dana kasnije, pobjednike je podijelila rasprava o pravcu kretanja: mir, čak i tako loš kao što je daytonski, nije nipošto nastavak rata drugim sredstvima. Vođa srpskih disidenata jedan je od njihovih glavnih pravovjernika - Biljana Plavšić koja je prošle godine izabrana za predsjednicu rs svojedobno se proslavila 'aforizmom': navodno, neka pogine i polovica Srba, ali će oni koji ostanu, živjeti u svojoj državi. Čini se da upravo njezino iskreno uvjerenje mrsi račune bivšim suborcima gđe Plavšić u Srpskoj demokratskoj stranci (SDS). Bosanski Srbi jako dobro znaju tu damu, nju neće s političke scene ukloniti optužbama za 'izdaju', 'suradnju s američkim imperijalizmom' i 'želju da zaradi na prodaji narodnih junaka' (misli se na ratne zločince koje traži Međunarodni sud). Zadnja dva mjeseca televizija koja je odana SDS-u marljivo radi u tom smjeru, ali ipak nije mogla ukaljati ugled Biljane Plavšić u očima njezinih pristaša. Osim toga, Plavšićka uzvraća na isti način: 'Uvijek sam smatrala da Krajišnik i Karadžić (ideolozi 'tvrde struje' u rs) žele stvoriti srpsku državu u Bosni. No, oni su po svoj prilici puno bolje uspjeli u kriminalu, ulažući u njega goleme novce.' Je li Dayton dobar ili loš, o tome je kasno raspravljati, neumorno ponavlja predsjednica, njega treba provoditi, a za to treba prestati krasti svoju državu. Ta logika 'zdravog smisla' izaziva neugodu u skupštini na Palama, upravnom središtu bosanskih Srba. Svojedobno je isto tako bivši predsjednik rs Karadžić, kojega na Zapadu smatraju glavnim krivcem za bosanski rat, otkazao poslušnost generalu Mladiću koji ga je uzaludno nagovarao da prekine vojne činidbe i počne pregovarati o miru prije potpunog vojnog poraza. Kao i general, Biljana Plavšić očito osjeća da ako se potkopavanje Daytona i dalje nastavi, i mir će za Srbe biti sličnim porazom. U svakom slučaju, rs bi mogla ostati bez milijarda dolara koje su namijenjene Bosni za obnovu uništenog gospodarstva. Sukob između predsjednice i skupštine rs počeo je prije dva i pol mjeseca, kada je Plavšićka smijenila ministra unutarnjih poslova zbog 'gospodarskog kriminala'. Zatim je uslijedilo raspuštanje skupštine, zahtjev za opoziv predsjednice, pravorijek Ustavnog suda o nezakonitosti predsjedničine odluke, zahtjevi za ponovne izbore na jednoj i drugoj strani i, napokon, otvoreni sukob. On je postao očit koncem kolovoza, nakon što je ured OESS-a u Bosni izjavio da o odgodi općinskih izbora 'ne može biti ni govora'. Skrasivši se u Banjoj Luci, najvećem gradu bosanskih Srba, i organiziravši vlastito redarstvo, stranku i televiziju, Plavšićka shvaća da teško može računati na ozbiljan uspjeh na izborima. Razlozi su očiti: donedavna njezini argumenti nisu bili poznati Srbima koji su živjeli više od 30 kilometara udaljeni od Banje Luke. Još je važnije drugo - među bosanskim Srbima pojavila se barem nekakva alternativa pristašama Karadžića, o pripremama za hvatanje kojega se sve više piše na Zapadu. Štoviše, pod pritiskom Zapada napokon je proradio sustav pretvorbe primirja u nešto nalik na politički proces, ako ne na prijelaz ka demokraciji. Plavšićkin je prosvjed već izazvao previranje među političkom elitom bosanskih Srba (pobunjena predsjednica ima pristaše u SDS-u, vladi, Ustavnom sudu, pa čak i vojsci). Oni će zacijelo biti nazočni i na općinskim izborima - ako ih i ne bude puno, no bit će utvrda otpora 'potkopavanju jedinstvene Bosne'. To, opet, neće proći nezapaženo kod susjeda u bosanskoj zajednici koji također imaju svoje kandidate za disidente. Jednom riječju, proces je krenuo. Ili su ga pokrenuli. Otvoreno se kloneći uporabe sile radi podupiranja strana u srpsko-srpskom sukobu, mirotvorci iz SFOR-a nisu propustili da iskoriste pogrješku Karadžićevih pristaša: čim su ovi počeli pozivati puk na barikade, prijetiti NATO-u i uništavati džipove mirotvoraca, američki su komandosi preuzeli nadzor nad strateški važnim tv odašiljačima. Sada, prema onome što je listu 'Newsweek' dao na znanje predstavnik Bijele kuće, 'istinu o Plavšićki' zna 40 do 60 posto puka u srpskom dijelu Bosne. Nakon toga je sročen sporazum od četiri točke koji Pale i Banju Luku izjedačava u pravima na korištenje tv odašiljača kod Bijeljine i koji osigurava pristup visokog predstavnika UN-a u Bosni Carlosa Westendorpa tom odašiljaču. To je, nesumnjivo, novost u mirovnim operacijama kojoj će pribjeći i tvorci budućih scenarija pomirbe. Što se tiče Bosne, televizijsko mirotvorstvo ubrzo može imati odlučujući utjecaj ne samo na rezultate općinskih izbora, već i na čitav sukob između Pala i Banje Luke, kao i pojednostavniti strateški zadatak u svezi s hvatanjem ratnih zločinaca." HRVATSKI TISAK VJESNIK 12. IX. 1997. Demarš Zagrebu "Iznenađenja nema. Nakon odluke Predsjedništva HDZ BiH da bojkotira lokalne izbore, uslijedili su međunarodni pritisci", piše Nenad Ivanković. Napominje kako se, osim na čelništvo bosansko-hercegovačkih Hrvata pritišće i "na službeni Zagreb (demarš europske trojke)" i komentira: "Svjetska politika, međutim, funkcionira, barem u ovom slučaju, po čudnovatom principu: Najprije se od Zagreba traži da se ne miješa u bosanske prilike, a onda mu se uručuje demarš jer se premalo miješao i jer na kratkoj uzici ne drži tamošnje hrvatsko političko vodstvo. Naravno, službeni Zagreb nije bez utjecaja na bosansko-hercegovačke Hrvate, i to zanijekati uistinu bi bilo politički besmisleno i neistinito. No, taj utjecaj ima svoje granice". Podsjetivši kako je predsjednik Tuđman u više navrata ukazivao na to da bi "bilo vrlo loše ako bi u Bosni međunarodna zajednica vukla poteze koji bi u očima tamošnjeg hrvatskog pučanstva mogli kompromitirati i američku i hrvatsku politiku (tj. službenog Zagreba)", Ivanković nastavlja: "Izborni inženjering OESS-a tu je crtu sada dotaknuo i to je zapravo razlog zbog kojeg je Zagreb stvar do kraja prepustio bosansko-hercegovačkom HDZ-u. Drugim riječima: Ako međunarodna zajednica želi da Hrvatska pozitivno utječe na bosansko-hercegovačke Hrvate (u smislu iskrene i djelotvorne provedbe Daytonskog sporazuma), onda mora i sama vući poteze koji takav utjecaj omogućuju i čine ga vjerodostojnim", objašnjava Ivanković i zaključuje: "Demarši koji bi trebali natjerati Zagreb da prisiljava bosansko-hercegovačke Hrvate da rade u korist svoje vlastite štete, nisu ni politički mudri a ni produktivni. čak ni pod prijetnjom narušavanja odnosa između Europske unije i Republike Hrvatske". Dvostruki kriteriji u BiH "Najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine govore da se u toj zemlji nastavlja politička trgovina koja bi se teško mogla ugurati u okvire Daytonskoga sporazuma, bez obzira na njegovu širinu", komentira Ivan Šabić najnoviju odluku OESS-a koji je zajamčio "da na biralištima u Republici Srpskoj neće biti uhićenja osoba čija se imena nalaze na tajnim optužnicama Međunarodnoga suda za ratne zločine. A sve do prije neki dan predstavnici međunarodne zajednice odbijali su svaku pomisao da bi se bilo komu od haaških optuženika, bez obzira na to je li riječ o javnome ili tajnome popisu, moglo bilo što jamčiti!", napominje Šabić. Smatra kako se tim obećanjem "kupuje srpsko odustajanje od najavljenoga bojkota, pri čemu međunarodna zajednica još jedanput odustaje od svojih 'čvrstih' principa, prilagođavajući kriterije trenutnim prilikama", a cilj je "opravdati financijska (i druga) sredstva uložena u pripremu izbora". Šabić drži kako to obećanje posebu težinu ima u sklopu ostalih poteza vezanih za Haaški sud. "Nije li, u najmanju ruku, neobično da se prema Hrvatskoj, koja je već ostvarila posve konkretnu suradnju s Međunarodnim sudom, nastupa s vrlo čvrstih polazišta, dok se bosanskim Srbima, koji u potpunosti ignoriraju tu instituciju, daju kojekakvi ustupci - od ponude Radovanu Karadžiću da se skloni u treću zemlju, preko nagovještaja mogućnosti da mu se sudi u BiH pa do najnovijega obećanja da će osobe s tajnih popisa moći slobodno izaći na birališta?", objašnjava Šabić i na kraju ponovno upozorava kako je "takvo što" u suprotnosti s Daytonskim sporazumom. "Tim je dokumentom, naime, predviđen čitav niz ograničenja građanskih prava osobama koje se nalaze na popisu Haaškoga suda. Doduše, u Daytonu se vjerojatno nije računalo s tajnim optužnicama, ali one same po sebi ne mogu biti nikakvim razlogom primjene dvostrukih kriterija", zaključuje Šabić. Međunarodni klišeji za hrvatsku "krivnju" "U jeku protuhrvatske kampanje u Bosni i Hercegovini oglasila se Misija Ujedinjenih naroda u toj državi", piše Josip Vričko u uvodu osvrta na izvješće Misije o izgredima u Jajcu koji su se dogodili između 1. i 3. kolovoza. "Istraga Međunarodnih snaga (IPTF) - na koju se poziva glasnogovornik UN-a Ivanko - bila je, dakako, jer su hrvatski grijesi u pitanju, i opsežna i brza. Istina je, naime, da se u Jajcu dogodilo nasilje, zastrašivanje i - jedno ubojstvo. O tome su se već izjasnili i hrvatski dužnosnici, pa odgovorni za jajački incident moraju snositi posljedice. Dakle, to što sada IPTF traži kazne za jajačke policijske čelnike - nije, zapravim ništa novo", piše Vričko, a zatim upozorava kako se "i prije i poslije kolovoških događaja, na kojima sada inzistiraju Misija UN-a i IPTF" dogodio "čitav niz napada na Hrvate, njihovu imovinu, njihove bogomolje... Četiri Hrvata su u zadnja dva mjeseca ubijena u Bosni, a primjerice posljednje monstruozno ubojstvo Hrvata-povratnika (oca i sina u okolici Travnika) prošlo je u stranim medijima gotovo nezapaženo. Policijska istraga, koju su inače obećali bošnjački dužnosnici, nije se pomaknula dalje od tih obećanja", podsjeća Vričko i upozorava: "I zato se nasilje nad Hrvatima u Središnjobosanskoj županiji - koja je označena ključnom za opstojnost Federacije BiH - nastavlja". Dodaje podatke, primjerice, braću Jelonjić - napadnutu vilama - koji su, za razliku od oca i sina Jezerčić (ubijeni u travničkome selu Nuli), izvukli živu glavu. Vrativši se izvješću Misije UN-a, nastale na temelju istrage IPTF-a, Vričko još jednom upozorava kako je sve rečeno, doduše, istinito, "ali ne i cjelovito. Naime, nakon incidenta početkom kolovoza, postignut je sarajevski dogovor temeljem kojega se u Jajce - u razdoblju od 16. do 22. kolovoza - vratilo oko 400 Bošnjaka. Bez incidenta. Hoće li makar to, kad već nisu brojni zločini u kojima su Hrvati bili žrtve, ući u eastriverska izvješća? Ili će pak međunarodna zajednica i dalje robovati klišejima po kojima je samo hrvatska krivnja - važna i neupitna?!"", zaključuje svoj osvrt Vričko. VEČERNJI LIST 12. IX. 1997. Iznuđivanje pritiscima Komentirajući živu diplomatsku aktivnost nakon odluke Predsjedništva HDZ-a BiH o bojkotu općinskih izbora "u kojoj najviši dužnosnici iz međunarodne zajednice pokušavaju iznuditi od Hrvata promjenu čvrstog stava", Jozo Pavković piše: "Iako se svi razgovori vode iza zatvorenih vrata, ipak se doznaje kako se sada Hrvatima nude neki ustupci, o kojima stranci prije nisu ni htjeli razgovarati. Čak je nekoliko sati prije odluke o bojkotu izbora, Frowick predlagao da će odustati od izbora (pripremljenih na hrvatsku štetu) u mostarskom distriktu pod tri uvjeta. Čim bi odustali od izbora u središnjoj zoni, znači da bi OESS priznao kršenje Daytona, premda su prije tvrdili da su sukladni tom sporazumu". Pavković smatra kako sama činjenica "da međunarodna zajednica razmišlja o nekim ustupcima hrvatskoj strani, pokazuje poraz politike neravnopravnog tretiranja triju nacionalnih strana u BiH". Napominje također da je, istodobno, "politika pokušaja stvaranja razdora u političkom vrhu (u čemu se dobrim dijelom uspjelo u RS)", na hrvatskoj strani "doživjela potpuni slom" i na kraju piše: "Hrvatsko političko vodstvo u BiH nikada nije bilo jedinstvenije i nikada nije imalo veću potporu naroda, što pokazuju brojni brzojavi pristigli u središnjicu HDZ-a BiH. Stoga ako HDZ i promijeni odluku, što je na neki način nakon susreta hrvatskog predsjednika Tuđmana i Carlosa Westendorpa postalo izvjesno, već sada se može kazati kako je ona i zbog toga imala pozitivne posljedice. Osim toga, ništa više neće biti isto. Međunarodna zajednica konačno je shvatila da će s Hrvatima u BiH morati ubuduće razgovarati kao s ravnopravnim sugovornikom". 120115 MET sep 97