DNEVNI PREGLED BR. 173 - 9. RUJNA 1997.

BRITANSKI TISAK - BBC 8. IX. 1997. Pregled tiska Nakon iscrpnih izvješća o zadnjem ispraćaju princeze Diane, britanski listovi danas najveću pozornost posvećuju nekim pitanjima koja su nametnuli događaji protekloga tjedna. Većina njih pronalazi nadahnuće u govoru princezina brata grofa Charlesa Spencera za vrijeme pogrebne ceremonije u Westminsterskoj opatiji, u kojem se okomio na žuti tisak i kritizirao držanje britanske kraljevske obitelji(...). 'The Guardian' danas objavljuje članak o samoispovijedi Mire Bajramovića tjedniku 'Feral tribune'. List veli kako je Bajramović među ostalim kazao da je jedinica specijalne policije kojoj je pripadao pobila najmanje 400 srpskih civila u jugozapadnoj i središnjoj Hrvatskoj u jesen 1991. godine te da su za ta ubojstva dobivali naređenja iz tadašnjega političkog vrha. Bajramović je kazao, prenosi dalje 'The Guardian', da je on osobno pobio 72 ljudi te da je njegova jedinica bila odgovorna tadašnjem ministru unutarnjih poslova Ivanu Vekiću i Tomislavu Merčepu, koji je bio jedan od istaknutih članova vladajuće Hrvatske demokratske zajednice. Nakon ispovijedi 'Feral tribunu', Bajramović je pritvoren, kao i trojica njegovih suučesnika, a njegovo priznanje nameće pitanje uloge hrvatskih vlasti za vrijeme rata u Republici. Međutim, piše dalje 'The Guardian', istaknute političke ličnosti koje spominju još su na slobodi. Bivši ministar unutarnjih poslova Vekić, koji je pod istragom, nazvao je Bajramovića pijanim kriminalcem i lažljivcem, a Tomislav Merčep je preko Hrvatske televizije ovih dana uputio prikrivenu prijetnju da će napraviti nešto nezakonito. Bajramović tvrdi da je Merčep, kao viši zapovjednik policije u istočnoj Hrvatskoj 1991. godine, znao za svaku pojedinačnu likvidaciju te da je, štoviše, za njih izdavao naređenja. Bajramović i spomenuta trojica bili su pritvoreni 1991. godine zbog ubojstva civila u Gospiću, ali su kasnije pušteni. Visoki hrvatski policijski dužnosnik tada je kazao 'The Guardianu' da se izvješće Helsinki Watcha, koji je skrenuo pozornost na ubojstva civila u Gospiću, vjerojatno temelji na glasinama, a predsjednik Tuđman je istom listu tada kazao da su ti navodi vjerojatno proizvod strane urote s ciljem diskreditacije Hrvatske. Bajramović je prošlog tjedna izjavio da je njegova jedinica u Gospiću pobila između 90 i 100 civila, ali priznanje koje je dao 'Feral tribunu' nije ponovio tijekom saslušanja u pritvoru, piše 'The Guardian'. 'The Independent' danas piše kako se Sjedinjene Države trude ostaviti dojam odlučnosti u svojoj politici prema Bosni i Hercegovini. Inzistiraju da se lokalni izbori sazvani za sljedeći vikend trebaju održati u što normalnijim okolnostima. Posebni američki odaslanik za Bosnu Robert Gelbard izjavio je u petak u Bruxellesu da će se izbori pod međunarodnim nadzorom održati 13. i 14. rujna, bez obzira na prijetnje Karadžićevih pristaša da će ih bojkotirati. On je također obećao da će pojačati pritisak za izručenje Karadžića i Mladića haaškom sudu. Američki povjerenik je od europskih saveznika tražio da zauzmu puno čvršći stav prema Srbiji i Slobodanu Miloševiću koji, kako je rekao, pruža otvorenu potporu predstavnicima tvrde struje među bosanskim Srbima. Gospodin Gelbard je pozvao europske zemlje da slijede američki primjer i pojačaju trgovinske sankcije protiv Beograda, zamrznu diplomatske odnose i zabrane slijetanje zrakoplovnoj kompaniji JAT. Međutim - nastavlja 'The Independent' - Amerikanci u Europi nailaze na otpor prema ovakvim stavovima, premda navodno ne u Britaniji koja se, prema prošlotjednoj izjavi ministra vanjskih poslova Robina Cooka, sasvim slaže s američkom politikom u Bosni. Uz to, oni sami sebi proturiječe svojim postupcima. Američki vojnici povukli su se s jednog stražarskog položaja u Brčkom i Karadžićevim su pristašama vratili TV-predajnik koji je emitirao protiv Biljane Plavšić. Na kraju izvještaja 'The Independent' zaključuje kako se Amerikanci ponajviše rukovode brigom da ne izazovu sukobe u kojima bi moglo biti američkih žrtava i zbog toga se ustežu poduzeti drakonske mjere potiv Karadžićevih tvrdolinijaša. U tom slučaju američki kongres plaćao bi pritisak za hitno povlačenje što bi ugrozilo cijelu mirovnu operaciju u Bosni. Do prošlog tjedna u Beogradu je bio zapovjednik NATO-a, general Wesley Clark i uložio prosvjed zbog povećanog nasilja bosanskih Srba protiv pripadnika mirovnih snaga. Gospodin Clark je upozorio da će se pripadnici mirovnih snaga, ako to bude potrebno, braniti ubojitom silom, prenosi 'The Independent'. 'The Guardian' danas objavljuje članak o britanskim plaćenicima, bivšim pripadnicima elitnog britanskog odreda SAS i drugim bivšim vojnicima koji su od Londona učinili najveći centar takva bussinesa na svijetu. Mnogobrojne osiguravajuće kompanije bave se ne samo osiguranjem robe i ljudi već i mnogo složenijim zadacima, a njihovi klijenti često su nepopularni represivni režimi diljem svijeta. Te kompanije spremne su za novac uvježbavati specijalne postrojbe bilo gdje na svijetu, a neke od njih poslužile su kao kanal za strane plaćenike koji su se borili za vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Novinar 'The Guardiana' navodi ispovijedi jednoga od njih, vojnika pod imenom Mark, koji veli da se borio u Hrvatskoj 1991. godine. Prema njegovim riječima, među plaćenicima u Hrvatskoj nije bilo puno Britanaca. To je bio pravi rat, kazao je dalje Mark, ljudi su umirali svakodnevno, ponestajalo je hrane i streljiva. Bili su sasvim drukčiji uvjeti nego u britanskoj armiji gdje se zračni napadi događaju kad poželiš, a hranu dobiješ kada si gladan. Borio sam se na hrvatskoj strani i u mojoj jedinici nekoliko je mladića ostalo bez udova u eksplozijama mina, pa su se neki moji kolege nakon toga vratili kući u Britaniju, prenosi 'The Guardian' riječi spomenutoga plaćenika. (BBC) SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 8. IX. 1997. Želja za promjenom u Bosni "Potaknut Clintonovim timom, NATO se snažnije okomio na Radovana Karadžića, glavnu napast među bosanskim Srbima. Dovođenje Karadžića pred sud za ratne zločine bio bi sigurno pravi potez i nadam se da će se uskoro dogoditi", piše Thomas L. Friedman. "No sva ta usredotočenost na Karadžića ima okus nestvarnosti. Po pričanju Clintonovih dužnosnika, kad bi se samo uklonio Karadžić, Daytonski bi mirovni sporazum došao na svoje mjesto. No teško da je to tako. Činjenica je da bi uhićenje Karadžića riješilo problem Karadžića - problem zlog optuženika za ratne zločine koji još uvijek djeluje pod nosom jedinica NATO saveza. No problem s Daytonom leži negdje drugdje. Problem s Daytonom ukopan je u Daytonskim sporazumima. Podsjetimo se: rat je u Bosni izbio jer su Muslimani željeli jednu, centraliziranu državu, dok su Srbi i Hrvati željeli vlastite neovisne entitete. Tvorci Daytona zaustavili su rat tako što su svim stranama obećali ono što su one željele: prvi je dio Daytona bio de facto podjela Bosne kako bi se postigao prekid vatre; drugi je dio bio zadužnica za stvaranje ujedinjene, multietničke demokracije u Bosni - putem izbora, raspodjele moći i povratka izbjeglica, jednom u budućnosti. Jedini razlog zbog kojeg su dvije jake sile - Srbija i Hrvatska - pristale na Dayton bila je činjenica da je on zadovoljavao njihove ratne ciljeve. Tako su stvorena bosanska poluautonomna srpska i hrvatska područja te im je čak dano pravo da se povežu sa Srbijom i Hrvatskom. Slabija strana, bosanski Muslimani, dobila je zadužnicu: ukoliko progutaju tu de facto podjelu, jednog će dana ta područja biti spojena, a u Sarajevu će biti sjedište jedinstvene središnje vlade, u kojoj će Muslimani prevladavati. No ni srpski vođa Slobodan Milošević, ni hrvatski vođa Franjo Tuđman nisu nikad namjeravali dopustiti stvaranje vlade u kojoj bi prevladavali Muslimani. Tako su se od Daytona američki dužnosnici borili s ovim problemom: Je li Dayton ono što se Muslimanima sugerira, ili je jednostavno način da se osigura prestanak vatre i podjela Bosne, što je draže zapovjednicima NATO-a i njihovim europskim saveznicima? Ukoliko postoji strateški razlog za uhićenje Karadžića, ne radi se o otvaranju puta za potpuno ispunjavanje odredaba Daytona. No ono bi možda olakšalo management Daytona, koji će vjerojatno biti neuspjeh. Koja je razlika između Karadžića i predsjednice bosanskih Srba Biljane Plavšić, koju Karadžić želi istisnuti? Oboje su dugo zagovarali zasebnu republiku srpsku; samo se ne slažu u pitanju sredstva da se taj cilj ostvari. Karadžić misli da može postići taj cilj bježeći od Daytona, a gđa Plavšić misli će ga postići izgradnjom de facto podjele unutar Daytona te dobivanjem određene količine zapadne pomoći i legitimiteta. (...) Ona je više od Karadžića spremna na ispunjenje Daytona, uključujući punu integraciju i povratak izbjeglica. Spremna je prihvatiti blažu podjelu, pa čak i primiti određen broj muslimanskih izbjeglica, no bez ugrožavanja čistoće i autonomije zasebne srpske republike u Bosni. Ipak, čak bi i to moglo produžiti razdoblje prekida vatre i jednog dana izrasti u nešto stabilnije. (Ali zaboravite na besmislenu tvrdnju da je srpski narod samo zbunjen i zaveden te da će svi željeti ono što Muslimani žele, samo ako se Karadžićevo zlo odstrani. Karadžić je odraz u srpskom društvu široko zastupljenog stajališta.) To je razlog zbog kojeg su, s Karaždićem ili bez njega, stvarne američke mogućnosti u Bosni još uvijek vrlo teške: 1. Sjedinjene bi Države mogle skovati de jure podjelu, što bi omogućilo odlazak NATO-a u utvrđenom roku 1998., no to bi zahtijevalo ponovno povlačenje nekih sadašnjih crta podjele. 2. Sjedinjene bi Države mogle osigurati potpuno ispunjenje odredba Daytona te postići jedinstvenu, multietničku demokraciju u Bosni, no to se može postići jedino ukoliko bi vojnici NATO-a neodređeno dugo osiguravali opstanak jednog takvog umjetnog entiteta. 3. Sjedinjene Države bi se mogle zadovoljiti de facto podjelom kakvu imamo sada, no u tom bi slučaju dio snaga NATO-a vjerojatno morao neodređeno dugo ostati na području da održava red na međuetničkim granicama. 4. Sjedinjene Države i njihove saveznice mogle bi u lipnju odustati od Bosne te pustiti da događaji idu svojim tijekom. Prva mogućnost donosi stabilnost samo ukoliko se Dayton obnovi; druga mogućnost donosi stabilnost samo ukoliko se obnovi Bosna; treća mogućnost donosi stabilnost, no ne i strategiju izlaza; a četvrta mogućnost donosi mogućnost izlaza, no ne i stabilnost. Dakle, uhitimo Karadžića. To je pravi potez, a jednom kad se Karadžić odstrani, možda ćemo se moći usredotočiti na naše stvarne mogućnosti." THE WASHINGTON TIMES 8. IX. 1997. Clinton se prihvaća borbe za slobodnu trgovinu i veći NATO "Predsjednik Clinton danas se vraća na posao te se hvata ukoštac s dvije važne borbe; na kocki je njegova ostavština u vanjskoj politici", piše Warren P. Strobel. "Dok sukobi u Bosni, na Srednjem istoku i drugdje ključaju, g. Clinton se proširenjem međunarodnog trgovinskog sustava i američkog sigurnosnog kišobrana nad Europom nada iza sebe ostaviti nešto trajnije od bilježaka o rukovođenju krizama. No on prvo mora prevladati rastuće suprotstavljanje koje dolazi prvenstveno iz Kongresa, a odnosi se na njegova dva prioriteta: dobivanje izravne ovlasti u donošenju pojedinih odluka, što bi mu omogućilo da pregovara o slobodnoj trgovini te proširi Sjevernoatlantsko vijeće. Glasovanje o trgovini na prvom je mjestu te je, prema vladinim dužnosnicima i vanjskim analitičarima, daleko rizičnije. U srijedu je g. Clinton objavio svoj prijedlog o izravnoj legislaciji, koja bi mu dopustila da odlučuje o budućim trgovinskim poslovima, znajući da Kongres može samo glasovati za njih ili protiv te da ih ne može promijeniti. Očekuje se da će njegov prijedlog odmah naići na dobro organizirano suprotstavljanje radničkih sindikata, aktivista za ljudska prava i mnogih pripadnika njegove vlastite stranke. No obje će bitke pomoći da se odredi sudbina nečeg za što se g. Clinton snažno borio. Radi se o vanjskoj politici kojom bi se zadržalo američko vodstvo i uključenost u globalna pitanja; nakon što je nadvladan Sovjetski Savez, ta se politika ne bi okrenula prema unutra. 'Svakako se radi o odbijanju povlačenja prema unutra', izjavio je viši dužnosnik ministarstva vanjskih poslova. 'Te stvari imaju tendenciju da idu zajedno. Politika sigurnosti i trgovine idu zajedno.' Kod slobodne trgovine posebice je ključna 'simbolička vrijednost'. Došlo je do okretanja leđa... globalnom sistemu slobodnog tržišta iz posljednjih nekoliko godina', izjavio je Ted Galen Carpenter iz libertarijanskog instituta Cato. Oni kojima je draži gospodarski nacionalizam 'postigli su određen napredak i za poštenu, a ne samo slobodnu trgovinu'. Upravo se s tim snagama - koje zahtijevaju da trgovinska politika bude usredotočena na takve činitelje kao što je zaštita domaćih radnih standarda, okoliša i ljudskih prava - Clinton s vremena na vrijeme sukobljavao, pa i u tijeku svoje predsjedničke kampanje 1996. Povjesničar Douglas Brinkley, upravitelj Eisenhowerova centra pri neworleanskom sveučilištu, tvrdi da je promicanje slobodne trgovine i poslovnih mogućnosti u inozemstvu jedan razlikovni element Clintonove vanjske politike. Udvaranje Wall Streetu i spajanje trgovine i vanjske politike je 'razlikovna odrednica njegove vlade', izjavio je g. Brinkley. 'Clinton je izuzetno okrenut slobodnoj trgovini.' Bijela se kuća nada da će glasovanje o izravnoj ovlasti proći povoljno u Kongresu, gdje se očekuje oštrija bitka. Nadaju se da će se to dogoditi do početka listopada, kako bi Clinton imao poticaj prije nego što ode na put u Južnu Ameriku, na koju se odnosi dobar dio njegova trgovinskog programa. Viši dužnosnik koji se zalaže za legislaciju tvrdi da bi se, ukoliko se ona ne izglasuje, oštetilo američko vodstvo, i to ne samo u gospodarskom smislu, budući da Europljani i ostali ubrzano rade na sklapanju vlastitih poslova u slobodnoj trgovini s tradicionalno američkim poslovnim partnerima. Poraz bi, izjavio je on, poslao signal da su 'Sjedinjene Države postale, ne nužno pristaše zaštićivanja domaćih proizvoda, ali da su napustile ulogu vođe.' Ove će se jeseni također zaoštriti i debata o budućnosti američke vojne nazočnosti u Europi, koja datira još iz Drugoga svjetskog rata. Sa snažnom potporom g. Clintona, NATO u kojem prevladavaju Amerikanci ovog je ljeta ponudio članstvo u savezu trojici bivših neprijatelja: Mađarskoj, Poljskoj i Republici Češkoj. Vlada namjerava poslije Nove godine podnijeti prijedlog u obliku amandmana, s tim da će se glasovanje održati godine 1998. Dužnosnici i analitičari očekuju da će Senat odobriti proširenje NATO-a, no također predviđaju oštru debatu o troškovima i mudrosti proširenja američkih sigurnosnih jamstava u eri u kojoj ne postoji očiti neprijatelj. Čini se sve vjerojatnijim da će proširenje NATO-a biti dovedeno u odnose s budućnošću Bosne, gdje se mirovne snage trude osigurati trajni mir prije povlačenja američkih vojnika dogovorenog za lipanj 1998. Neuspjeh u Bosni još bi više ohladio javni entuzijazam za sigurnosno obvezivanje u inozemstvu. Vladini dužnosnici uspoređuju odluku o proširenju NATO saveza sa sudbosnosnom odlukom koju su Sjedinjene Države donijele dvadesetih godina, o odbijanju Lige naroda, te poslije Drugog svjetskog rata, o angažiranju u borbi protiv komunizma u Europi. Ove debate o mogućnosti izravnog donošenja odluka od slične su važnosti, izjavio je jedan dužnosnik, iako ulozi nisu tako uočljivi budući da država nije u krizi te ne postoje globalni trgovinski dogovori poput Općeg dogovora o pristojbama i trgovini. Upravo iz tog razloga, neki tvrde da ostavština g. Clintona neće biti ni izbliza tako uzvišena. 'To nije isto kao što je bilo s Georgeom Marshallom i Deanom Achesonom, hladnim ratom, godinama izgradnje institucija... Na neki način, to vam govori da se ne događa nešto tako veliko', izjavio je g. Brinkley iz Eisenhowerova centra. 'On će dobiti određeno priznanje prevlada li njegovo stajalište. Nisam siguran da tu ima dovoljno toga za ostavštinu u vanjskoj politici', izjavio je g. Carpenter." Povjesničari i javnost, kaže on, neće se sjećati Predsjednika po debati o izravnom donošenju odluka. ŠPANJOLSKA EL PAIS 8. IX. 1997. "Prije ili kasnije, Karadžić će biti uhićen" Novinari J. M. Larraya i Angel Santa Cruz razgovarali su s Carlosom Westendorpom: "Carlos Westendorp upravo započinje, u svojoj šezdesetoj godini, rad na jednom od najtežih zadataka u svojoj diplomatskoj karijeri. Kao visoki civilni predstavnik međunarodne zajednice u Bosni, on mora raditi na uspostavi suživota između muslimanske, hrvatske i srpske zajednice nakon dugog i krvavog rata. Taj bivši ministar vanjskih poslova u posljednjoj socijalističkoj vladi zamijenio je New York, gdje je radio kao španjolski veleposlanik pri UN-u, za Sarajevo. Među njegovim najvažnijim zadacima nalaze se nacionalno pomirenje stvaranjem zajedničkih ustanova, s demokratski izabranim predstavnicima, povratak izbjeglica i predaja ratnih zločinaca među kojima je i Radovan Karadžić, sve donedavna vođa bosanskih Srba. Prema njegovu mišljenju, 'on bi se morao dragovoljno predati zato što će, prije ili kasnije, morati izići pred lice pravde'. Prošlog je tjedna Carlos Westendorp stigao u Madrid u posjet svojoj obitelji. - Može li odlučnost SAD-a da glavne ratne zločince dovede pred sud, služeći se pri tome i silom, bude li nužno, predstavljati zapreku uspostavi mira? = Odluka da se osobe optužene za ratne zločine pozove na odgovornost nije samo američka, to je odlučila cijela međunarodna zajednica. Mi smatramo da neće biti normalnog stanja u Bosni tako dugo dok se ne riješi taj problem. To da netko ode na suđenje u Haag ne znači nužno da ide i na kažnjavanje, nego u prvom redu da pristaje da mu se sudi. Karadžić bi tamo trebao dragovoljno otići, kao što će tamo otići i cijeli niz optuženih Hrvata čiji je jedini zahtjev bio da im sudski proces kratko traje. Ako to ne učini, prije ili kasnije Karadžić će biti uhićen. - Rat u Bosni iznio je na vidjelo nepostojanje zajedničke vanjske politike Europske unije. Ne nastavlja li se ta praznina i u sadašnjem mirovnom procesu? = Mislim da je sada posrijedi nešto drugo, problem uočljivosti. A istina je da je pomoć Europske unije u cjelini važnija od one koju pružaju SAD. Njezin je gospodarski doprinos veći, a isto tako više je vojnika iz država Europske unije nego američkih vojnika. Pa ipak, svi mi koji se krećemo po Bosni iz iskustva znamo da ljudi, kad nam prilaze, govore: 'Amerikanci, Amerikanci...' - Ne čini li Vam se da je to primjer koji sve objašnjava? = Jasno, zna se tko je glavni u toj državi. Bosna je za SAD izvanredno važna. Rekao bih čak da je ona za njih najvažnija zato što je tamo na kocki njihov kredibilitet, i to u trenutku kad je NATO izveo uspješnu operaciju i kad se proširuje na istok. Proširenje je operacija za budućnost, a SAD si ne može priuštiti neuspjeh u Bosni upravo zbog tog procesa NATO-ova proširivanja. Vjerujem da je to razlog za toliki interes prema Bosni koji pokazuju SAD i predsjednik Clinton u svojem drugom mandatu. Rekao bih čak i da bi bilo nemoguće riješiti taj problem bez SAD-a, ali to ne bi bilo moguće ni bez Europe. - Kako biste definirali sadašnji stav Europske unije? = Europa je u Bosni uvelike prisutna. A i u Europi je ostvaren pozitivan pomak. Svi znaju da je bilo predrasuda i da su neke države tijekom rata djelovale prosrpski, prohrvatski ili promuslimanski. Sada Europska unija ima posve jedinstveno gledište i meni to jako olakšava rad. - U vrijeme kad ste bili ministar vanjskih poslova odobreno je otvaranje veleposlanstva Španjolske u Sarajevu, ali ono i dalje nije otvoreno. Ne čini li Vam se to proturječnim, uza sav španjolski gospodarski doprinos i uz nazočnost španjolskih vojnika u Bosni? = Istina je da smo potpisali sporazum o otvaranju veleposlanstva, ali nedostajalo nam je novca iz Ministarstva gospodarstva. Mislim da je sada posrijedi isti problem. Španjolska može biti bolje obaviještena o tome što se događa u regiji, a za to je nužno da se što prije pošalje veleposlanik u Sarajevo. Ja pritišćem gdje god to mogu. A kad je riječ o španjolskim postrojbama, rekao bih samo da na svojim oklopnim vozilima imaju najveći simbol nacionalne pripadnosti, i to dovoljno govori o povjerenju koje uživaju kod ljudi u Bosni. - Hoće li NATO ići dalje od SFOR-ova mandata, koji završava u srpnju sljedeće godine? = Službeno, možemo reći jedino da moramo pričekati da vidimo kakav će se napredak ostvariti do sljedeće godine. No, kako stvari stoje, nezamislivo je da NATO ode. Tamošnje stanje opisao bih kao stanje bolesnika na uređaju za umjetno disanje. Čim ga isključiš, on umire. - Kada će ta država moći ostati bez NATO-a? = Postoje različita mišljenja. Ima ljudi koji kažu da je to moguće za nekoliko godina, a neki drugi misle da postoji i alternativa: da odemo u Mađarsku ili u Aviano te da nadziremo odatle. Ali čovjek se tada zapita koliko su vremena američke postrojbe u Zapadnoj Njemačkoj. Čemu ići u Mađarsku kad je problem ovdje? Jer, ne radi se samo o Bosni, nego i o Kosovu i o Makedoniji". AUSTRIJA DER STANDARD 8. IX. 1997. Izetbegovićeva SDA u potrazi za bošnjačkim identitetom "Je li Stranka demokratske akcije, najvažnija stranka bošnjačkih Muslimana, uistinu na pragu podjele na zapadne tehnokrate, okupljene oko premijera Edhema Bičakčića, i na religiozne ekstremiste podrijetlom iz provincije? Zalaže li se SDA uistinu za bošnjački 'muslimistan' (kao što je istaknuto u kritikama sarajevskih oporbenih intelektualaca) ili je otvorena za građane multietničke države? Nakon dvodnevne velike stranačke konferencije SDA, održane krajem prošlog tjedna u Sarajevu i tjedan dana prije komunalnih izbora ta su pitanja o 'autentičnoj stranci bošnjačkog naroda' (predsjednik Alija Izetbegović) i dalje bez odgovora. Legendarni osnivač stranke Izetbegović, koji je za vrijeme komunizma proveo osam godina u zatvoru, ponovno je aklamacijom izabran na dosadašnju dužnost. Jačanje moći premijera Bičakčića stranački list 'Ljiljan' objašnjava činjenicom da je on 'čovjek od najvećeg Alijina povjerenja'. Izetbegović pak 'utjelovljuje bošnjački narod, njegove dobre strane i njegove slabosti', ističe list. Ekstremisti poput gradonačelnika Bugojna koji se ponosno naziva i 'fundamentalistom' i provincijskih političara iz Bihaća i dalje su izolirani. No, na prvoj stranici gostima podijeljene knjige glasnogovornika stranke Ismeta Grbe prikazana je fotografija sa sljedećim tekstom: 'Ovo je Bosna - volite je ili je ostavite'. Teme govora varirale su između 'islamske kulture' i sekularne države, kapitalizma, klijentelizma i planske privrede. Jedan je ministar izjavio da se zalaže za 'slobodu privrede', a drugi zahtijeva subvencije radi spašavanja uništene teške industrije. Stranački ideolog Latić zahtijevao je oštrije poštivanje islama u školskom sustavu i istodobno hvalio 'otvoreno društvo'. Izetbegović je u vrlo dugom govoru branio pravo svih izbjeglica na povratak (aplauz), izjavivši potom da obitelji palih ratnika nigdje ne smiju biti ostavljene na ulici (gromoglasan aplauz). Nitko se nije osvrnuo na prosvjed žena iz Srebrenice protiv povratka Srba u sarajevska predgrađa", dodaje Gerald Knaus, suradnik lista iz Sarajeva. DIE PRESSE 8. IX. 1997. Kraj blokovske podjele "'Odbijanje napada više nije središnja točka obrambene doktrine', izjavio je Teodor Geršak, državni tajnik slovenskog ministarstva obrane, u sigurnosno-političkom razgovoru na temu 'Vrednovanje odluka madridskog sastanka na vrhu NATO-a iz slovenske i austrijske perspektive', pružajući uvid u sigurnosnu politiku Ljubljane. Budući da je ugroženost proteklih godina splasnula te da se opasnost od iznenadnog napada smanjila, potrebno je restrukturiranje oružanih snaga, naglasio je nekadašnji časnik Jugoslavenske narodne armije. Nova koncepcija slovenskih oružanih snaga bit će orijentirana na vojske članica NATO-a, naglasio je slovenski državni tajnik. Ubuduće će biti važno očuvati mir i sigurnost i spriječiti regionalne i međunarodne sukobe, napominje Geršak. Osim toga, jako će važno biti jačanje i širenje demokracije, dodao je on. Slovenija treba vojsku koja će pomoći državi da jača mir i da riješi eventualne krize, ističe on, ocjenjujući da treba odmah započeti s restrukturiranjem - reorganizacijom zapovjedne strukture, raspuštanjem pojedinih dijelova postrojba itd. Na razini brojčane snage postrojba treba provesti osjetna smanjenja budući da sadašnjih oko 60 tisuća vojnika (na samo 2 milijuna stanovnika) nakon pristupa NATO-u, slovenskog prioriteta, neće više biti moguće opravdati. Paralelno tome treba debirokratizirati vojnu upravu, zahtijeva Geršak. Naime, u Sloveniji na svaka 3,5 vojnika dolazi po jedan činovnik vojne uprave dok u NATO-ovu prosjeku taj odnos iznosi 20:1. Važna je i promjena sustava vojne obveze, ističe Geršak. Za 12 do 15 godina Slovenija će imati visoko profesionalnu vojsku, uvjeren je državni tajnik. Po njegovoj prognozi taj će model prevladati i u cijeloj Europi. Ivan Hostnik, ravnatelj instituta za strateške studije u Ljubljani, smatra da je madridski sastanak na vrhu NATO-a bio 'čin od izvanrednog povijesnog značenja'. Nakon madridskog poziva Poljskoj, Češkoj Republici i Mađarskoj da pristupe NATO-u, jasno je da je blokovska podjela Europe napokon passe, dodaje Hostnik. Spominjanje Slovenije u madridskom zaključnom dokumentu pokazuje da je zemlja na pravom putu, objašnjava Hostnik. No, Slovenija će morati i dalje teško raditi kako bi ušla u drugi krug proširenja, napominje on" na kraju izvješća Clemensa Schuhmanna. NJEMAČKA GENERAL-ANZEIGER 8. IX. 1997. Predsjednik pod pritiskom "Nakon isteka predsjedničkog mandata u jugoslavenskoj republici Srbiji, odlučio je preuzeti tu dužnost nekom vrstom udara, izvedenog krajem lipnja ove godine. No, njegova računica o prijenosu nekadašnje moći na dotada gotovo beznačajni položaj ostvarit će se samo ako mu savezna skupština dade zeleno svjetlo za promjenu ustava. Savezna republika sastoji se od samo dvije jedinice: nadmoćne Srbije s 10 milijuna i manje Crne Gore sa samo 600 tisuća stanovnika. No, usprkos tom nerazmjeru, Crna Gora uživa gotovo jednaka prava u saveznim institucijama. To znači da Milošević treba crnogorske glasove za promjenu ustava te da je i kao nositelj predsjedničke dužnosti ovisan o njima. Dosada se oslanjao na striktnu poslušnost Demokratske partije socijalista (DPS). No, u posljednje vrijeme došlo je do velikih promjena. Odnosi između Srbije i Crne Gore uopće nisu dobri budući da je Crnogorcima, uključujući većinu Miloševićevih stranačkih kolega, dojadilo neprekidno pokroviteljstvo Beograda. 5. listopada bit će izabrani predsjednici dvije jugoslavenske republike. U Podgorici (...) se uoči tih izbora rasplamsala dramatična borba za vlast u podijeljenom DPS-u. Dosadašnji poslušnik Beograda Momir Bulatović sve više zaostaje za sadašnjim crnogorskim premijerom Milovanom Đukanovićem. Vodeća tijela DPS-a imenovala su Đukanovića za svog predsjedničkog kandidata. Bulatović je potom postao kandidatom skupine svojih pristaša. No, po izbornom zakonu svaka lista može istaknuti samo jednog kandidata. Oko tog je pitanja upravo izbila žestoka pravna svađa u kojoj je ustavni sud Crne Gore donio odluku protiv Bulatovićeve kandidature za DPS dok ju je ustavni sud federacije - sa zakonskog stajališta krajnje sporno - odobrio. Ostaje još mogućnost žalbe. Bez obzira na mogući ishod sudskog postupka, Bulatović gotovo i nema izgleda za regularnu pobjedu na izborima. Te izglede ne poboljšava ni snažan politički, vojni i gospodarski pritisak kojim ga Milošević pokušava zadržati na položaju. Naime, navedeni pritisak samo potpiruje neprijateljsko raspoloženje prema Beogradu. Osim toga, šest oporbenih stranaka sa 70-postotnim biračkim potencijalom odustalo je od isticanja vlastitih kandidata, poduprijevši tim potezom izravno ili neizravno Đukanovića koji Crnoj Gori obećaje više samostalnosti, demokracije i gospodarske reforme. 5. listopada Zoran Lilić, dosadašnji državni poglavar federacije, političar niskog profila, kandidirat će se u jugoslavenskoj republici Srbiji za položaj Miloševićeva nasljednika u fotelji srpskog predsjednika - zadržavajući i dalje status puke marionete, smatraju mnogi. No, oporba se potpuno rasula nakon uspjeha na općinskim izborima 1996. i danas je duboko posvađana. Tako Lilić usprkos dosadašnjoj beznačajnosti može pouzdano računati na pobjedu. Snage oporbene razboritosti, okupljene oko Zorana Đinđića, beogradskog gradonačelnika, moraju stoga polagati sve svoje nade na Crnu Goru. Doduše, tijekom nedavnog posjeta Podgorici, usmjerenog na jačanje Bulatovićeve pozicije, Lilić se suočio s psovkama tisuća crnogorskih prosvjednika koji su njegovo vozilu zasuli kišom jaja i kamenja. Tamo je sve zastupljenije mišljenje da Crna Gora može egzistirati i kao nezavisna država. No, odvajanje bi označilo politički kraj jugoslavenske federacije, a s njom i Slobodana Miloševića koji bi u tom slučaju postao državni poglavar bez države. No, ne treba isključiti ni mogućnost novog krvoprolića. Vojska koja podupire Bulatovića i policija koja podupire Đukanovića već su razmijenile prve metke. U slučaju oružane borbe ishod bi bio neizvjestan. Bulatović može, doduše, računati i na vojnu pomoć Beograda, ali istodobno valja uzeti u obzir da je većina Crnogoraca naoružana do zuba. Osim toga, građanski rat mogao bi prerasti u iskru i zapaliti i eksploziv, koncentriran na Kosovu, s većinskim albanskim, ali i na Sandžaku, s većinskim muslimanskim stanovništvom. Milošević više ne smije prihvatiti taj rizik budući da i u Srbiji raste nezadovoljstvo - ne samo među građanima već i u redovima SPS-a. Neki u Beogradu mogli bi se povesti za primjerom Biljane Plavšić, predsjednice republike srpske u Bosni, nekoć jedne od najbližih pouzdanica, a danas samo omražene neprijateljice. Naime, sve dok ustav ne bude promijenjen, nekadašnje velike Miloševićeve ovlasti bit će u rukama Lilića kao srpskog predsjednika. Lilić pak mora strahovati da bi se velike ovlasti u kontekstu prijeteće državne krize u Jugoslaviji mogle okrenuti protiv njega samog, kao što se dogodilo i u slučaju sukoba Plavšićke i Karadžića. Čak su i sile iz kontaktne skupine, odgovorne za provedbu Daytonskog mirovnog sporazuma, shvatile da razvoj događaja u Crnoj Gori krije u sebi sve elemente krajnje opasne krize. Na posljednjem sastanku spomenute su se države opširno bavile tom temom. Rezultat: i one namjeravaju i dalje pojačavati pritisak na Miloševića", piše na kraju članka Wolf J. Bell. VELIKA BRITANIJA THE SUNDAY TIMES 7. IX. 1997. Strah od krvoprolića pred izbore u Bosni "Ogorčena bitka za moć između predsjednice bosanskih Srba Biljane Plavšić i njezinih suparnika, ekstremista odanih Radovanu Karadžiću, prijeti prerasti u obnovljeno nasilje u očekivanju izbora sazvanih za sljedeći vikend", piše Clive Thompson. "Karadžićevi zagovornici, neki od njih naoružani kamenjem, prošli su se tjedan opetovano sukobljavali s američkim vojnicima; u očekivanju izbora, napetost je rasla. To je potaklo generala NATO-a Wesleya Clarka da upozori da će mirovne snage upotrijebiti i smrtonosnu silu ukoliko to bude potrebno. Rastu i strahovi da će snage NATO-a biti uvučene u krvave sukobe zbog nadzora nad strateškim policijskim bazama i televizijskim prijenosnicima - što je borba koja je posljednjih tjedana podijelila srpsku republiku. Od intervencije britanskih vojnika prošli mjesec, većina policijskih postaja i televizijskih prijenosnika u zapadnom području stavljena je pod nadzor osoblja predsjednice Plavšić. No u srednjem i istočnom području, pokušaji američkih vojnika da slijede primjer britanskih, doživjeli su neuspjeh, a brige za sigurnost izbornih promatrača sve su veće. Očekuje se da će za vrijeme izbora u područje stići tisuće hrvatskih i muslimanskih izbjeglica koje žele glasovati u svojim nekadašnjim boravištima. Te izbjeglice spadaju među više od 500.000 ljudi prognanih za srpskog 'etničkog čišćenja' te se još uvijek ne mogu vratiti svojim kućama. Logika izbora bila je da bi oni opet spojili bosansko miješano stanovništvo, koje bi se usredotočilo na zajednička pitanja kao što su ceste, škole i komunalna djelatnost. No umjesto toga, sve ih strane doživljavaju kao priliku da Hrvati i Muslimani dobe uporište u gradovima koje drže Srbi, izabirući gradska poglavarstva koja će prisiliti srpske vlasti da osiguraju povratak izbjeglica. Srpske vođe obiju strana smatraju taj proces svojevrsnim Trojanskim konjem koji prijeti ugroziti 'etničko čišćenje' provedeno u ratu. Karadžićevi zagovornici pozvali su na bojkotiranje izbora. U protimbi s tim, međunarodna zajednica drži te izbore vitalnima za ostvarivanje odredaba Daytonskog mirovnog sporazuma, kojim je u prosincu 1995. završio rat. Neke zapadne vođe tvrde da NATO nema više izbora te da mora pružiti potporu gđi Plavšić i njezinim donekle umjerenim gledištima. (...) Neki zapadni promatrači ipak kritiziraju proces. Jedan od njih ovaj je tjedan izjavio: 'U nekim područjima ne provodi se smislena kampanja - teško je voditi kampanju kad ljudi pucaju jedni na druge.'" HRVATSKI TISAK VJESNIK 9. IX. 1997. Poboljšano stanje ljudskih prava Goranka Jureško piše: "Prema riječima pučkog pravobranitelja Ante Klarića 'stanje na oslobođenim područjima Hrvatske je zadovoljavajuće, izgredi su svedeni na prosjek koji ne zabrinjava. Njihov je broj toliki da ni za 'normalne okolnosti', odnosno ostale dijelove države ne bi bio zabrinjavajući, a i osobnih je nasilja sve manje'. Štoviše, Klarić ističe da se na oslobođenim područjima stanje bitno popravilo u odnosu na ono kad je pisano njegovo prvo izvješće, kada je upozorio Vladu na primjere kršenja ljudskih prava. U međuvremenu, nakon tih upozorenja, Vlada je reagirala vrlo promptno, i pojačane su mjere zaštite ljudi i imovine, tvrdi Klarić". Novinarka ocjenjuje kako ta izjava pučkog pravobranitelja "pokazuje koliko je važna suradnja svih institucija i organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava i koliki se pomak može učiniti u vrlo kratkom vremenu", kao i to da je pučki pravobranitelj "važan činitelj koji omogućava da se to doista i provede". Novinarka pritom upozorava koliko je važno "izabrati pravog čovjeka za tu važnu dužnost, koji svojom etikom može jamčiti da će se jednako založiti za svakoga čovjeka bez obzira na porijeklo i nacionalnost, vodeći brigu o državnim interesima. Klarić je svojim političkim habitusom prošlih godina dokazao koliko je častan, a zastupnici hrvatskog Sabora potvrdili su to unisonim dizanjem ruku za njegov izbor za pučkog pravobranitelja, bez obzira na političku opciju koju zastupaju", prisnažuje novinarka. Komentirajući u vezi s time činjenicu da se "neki žustri borci za ljudska prava" bave samo "manjim dijelom hrvatskoga pučanstva, ili, bolje rečeno, samo jednom nacionalnom manjinom", odnosno da 'mašu' pojedinačnim primjerima kršenja ljudskih prava, prikazujući Hrvatsku kao zemlju nasilja, kaosa i pravne nesigurnosti...", novinarka nastavlja: "Pritom nitko ne tvrdi da se pravna država ne treba baviti i pojedinačnim slučajevima, jer su zakoni isti za sve i valja ih primijeniti na svakoga prekršitelja. Međutim, to ne znači da cijela Hrvatska treba sjediti na optuženičkoj klupi ne bi li pojedinci mogli opravdati bogato financiranje iz nevladinih organizacija kao 'dežurnih i jedinih' relevantnih 'inspektora' o stanju ljudskih prava u zemlji. Ljudi poput pučkoga pravobranitelja Klarića svojim radom potvrđuju kojim putem ide hrvatska država i što je budućnost njezinih građana", zaključuje novinarka. Merčep i zakonitost Interview s Tomislavom Merčepom (prošli četvrtak) na TV Mreži "u kojem je odgovarao na pitanja koja su se pojavila u javnosti u povodu interviewa Mire Bajramovića u tjedniku 'Feral Tribune'", povod su osvrta Marka Barišića. "Određenu zbunjenost izazvale su dvije Merčepove izjave", piše Barišić i nastavlja: "Ponajprije ona kako će u slučaju da on sam i drugi hrvatski dragovoljci ne budu, kako je rekao, zaštićeni od napada i uvreda za koje ne postoje dokazi 'odgovoriti na način koji možda neće biti zakonit' te također i druga prema kojoj će 'kada (oni) dođu na vlast određivati način ponašanja'". Barišić smatra da, "ako su mediji točno prenijeli takve Merčepove tvrdnje", one "nisu u skladu s normama ponašanja kakve su na snazi u pravnoj državi te jednako tako, nisu u skladu ni s njegovim zadnjim nastojanjima da sredstvima pravne države dokaže kako su optužbe na račun njegove osobe u stvari klevete i izmišljotine". Novinar pritom napominje kako to "da ipak vjeruje u hrvatski pravni sustav, dokazuju i brojne Merčepove tužbe protiv pojedinaca i novinskih nakladnika koji su, prema njegovu mišljenju, o njemu u javosti iznosili neistine". Barišić smatra kako je taj put "koji je Merčep do sada slijedio, jedino ispravan, jer na zakonit način rješava postojeće sporove", a da bi "svaki drugi 'prijeki' put dolaska do pravde" samo "išao u prilog suprotnoj strani". Drži da je stoga Merčepova najava "usmjerena prvenstveno protiv njega samoga". U nastavku Barišić dodaje kako "dio frustracije, koja je zamjetna i kod Merčepa, ali i drugih javnih osoba koje se često prije pravomoćnog sudskog rješenja optužuje po javnim glasilima, posljedica činjenice da hrvatski pravni sustav, pogotovo kad su u pitanju sporovi vezani uz medije, djeluje prilično sporo. Doduše, i za takvu sporost sud ima svoje razloge (manjak sudaca...), međutim, da se ubuduće izbjegnu nesporazumi - kako oko tretmana događaja, primjerice, iz Pakračke Poljane, tako i onih vezanih uz njihovo medijsko plasiranje - svakako je potrebno ubrzati učinkovitost pravnog sustava", smatra Barišić. "Međutim, neovisno od toga, javnu potporu ne mogu dobiti ničije, pa tako ni Merčepove najave kako će onima koji ga optužuju 'odgovoriti na način koji možda neće biti zakonit'. A pogotovo u demokratskoj državi nemaju mjesta izjave kako će jedna skupina, kad eventualno dođe na vlast, određivati način ponašanja kojemu će se morati podvrgavati svi građani", komentira Barišić i zaključuje: "Naime, tko god želi dobro budućnosti hrvatske države, svakako ne može zastupati totalitarizam i anarhiju". "Dobrodošlica" u Podunavlju "Prvi put nakon šest godina školska godina je počela istoga dana u cijeloj Hrvatskoj po jedinstvenome, hrvatskome školskom programu. Težak posao oko reintegriranja školstva na području pod Privremenom upravom UNTAES-a u hrvatski školski sustav priveden je kraju tek prvih dana kolovoza. Tada, u prigodnom slovu prilikom potpisivanja Pisma sporazuma, šef za civilne poslove UNTAES-a Gerard Fischer kazao je da je 'obrazovanje toliko izuzetno važno da je postignuti dogovor poruka ljudima da su dobrodošli'. No, bojkot svečanosti početka nastave i pozdravnih riječi ministrice Vokić u ponedjeljak u Vukovaru od strane predstavnika srpske zajednice i učitelja - sve je samo ne dobrodošlica", piše Nada Dmitrović. "No, potpisi nisu bili uskraćeni", napominje novinarka i objašnjava kako su samom Pismu sporazuma prethodili "Odluka o privremenom obrazovnom planu i programu za pripadnike srpske manjine ili etničke zajedice koja uključuje dio namijenjen manjini u sklopu nastave tzv. materinske skupine predmeta, ali i nastavu hrvatskoga jezika i latiničnog pisma od prvog razreda osnovne škole te Sporazum o raspodjeli radnih mjesta ravnatelja, kao završnica procesa dugog godinu i pol. Njegov početak, pak, označile su dobre namjere hrvatske Vlade koje su konkretizirane priznavanjem stečenih svjedodžba i manjinskih obrazovnih prava, ponudom ugovora o radu zatečenim učiteljima...", nastavlja novinarka. Zamjena svjedodžba "nije naišla odmah na odaziv, s obrazloženjem da nema dovoljno mjesta na njima za dvojezične spise", a nakon što je to riješeno postavljeno je pitanje "nacionalne pripadosti v. d. ravnatelja, iako je Sporazumom riješeno da se ravnateljska mjesta podijele 'na osnovi razvoja demografske strukture populacije u tom području', a ne, kako je srpska strana inzistirala, prema demografskom sastavu zatečenih učenika. Jer, do Božića bi se u hrvatsko Podunavlje trebalo vratiti 20.000 prognanika. To je i razlog što zasad nijedna škola na tome području nema status manjinske", objašnjava novinarka i na kraju napominje: "Prošloga tjedna, na zagrebačkom sastanku državne i županijske prosvjetne vlasti s učiteljima i prognanicima, ministrica prosvjete i športa Ljilja Vokić naglasila je da je povratak učitelja njihova 'domovinska zadaća', jer se s njima u Podunavlju vraća hrvatska škola". VEČERNJI LIST 9. IX. 1997. Grijesi, savjest i politika U povodu odluke hrvatske Vlade da se u korist žrtava holokausta odrekne "novca koji bi joj eventualno pripao raspodjelom preostalog blaga koje su nacisti opljačkali u porobljenim državama" - riječ je o blagu koje su kasnije zaplijenili saveznici i uglavnom ga raspodijelili nakon Drugoga svjetskog rata, a preostala je svota danas simbolična - Višnja Starešina komentira događanja u aferi "pod zajedničkim nazivnikom 'nacističko zlato i židovski fondovi'". Posebno raščlanjuje "spremnost" saveznika, predvođenih SAD-om, "da isprave neke 'zaboravnosti' iz prošlosti, nakon čega mogu od svih ostalih još energičnije tražiti isto". Pritom novinarka objašnjava kako u spomenutoj aferi, "osim već spomenutog fonda, valja razlikovati nekoliko vrsta blaga", kakav je "novac žrtava nacističkog terora, ponajprije Židova, pohranjen u švicarskim bankama, i police osiguravajućih društava, koji nikad nisu vraćeni njihovim nasljednicima. Zapravo, banke su iskoristile švicarski zakon o bankovnoj tajni da 'zaštite' novac od njegovih pravih vlasnika i prisvoje ga", ocjenjuje novinarka. Slijedi zatim "blago opljačkano i od institucija i od pojedinaca u porobljenim državama, a koje su visoki dužnosnici Trećeg Reicha navodno cijelo vrijeme rata prali preko švicarskih banaka i transferirali u druge države, a dio je navodno ostao u švicarskim bankama", objašnjava novinarka i nastavlja: "Pod izuzetnim političkim pritiskom, ponajprije SAD-a, i neviđenom medijskom kampanjom, švicarske su banke prvi put otvorile svoje arhive posebnoj međunarodnoj stručnoj komisiji koja istražuje putove i sudbinu nacističkog zlata i židovskih fondova. Posljednjih mjeseci odškrinuta su vrata aferi o suradnji Središnje banke za međunarodna poravnanja iz Basela sa središnjom bankom Trećeg Reicha sve vrijeme rata. Zapravo, izgleda da njezini financijski aranžmani s nacističkom Njemačkom nikad nisu bili prekinuti. Međutim, na tome je stalo. Zlobnici će reći - nije ni čudno jer su u upravi banke sjedili Saveznici, i u spornom razdoblju na čelu joj je bio Amerikanac. U međuvremenu, jedno je njemačko osiguravajuće društvo samo ponudilo da osnuje fond za naknadu štete žrtvama holokausta. Švicarske su banke to učinile tek nakon prozivki i pritisaka. Krug 'grešnika' nedvojbeno će se širiti, pitanje je na koga i mogu li se političke prozivke i pripadajući pritisci preduhitriti. Sasvim je druga priča stvarni motiv tih pritisaka za iskupljivanje povijesnih grijeha.'Bit će to kraj švicarskog zakona o bankovnoj tajni', slavodobitno je prognozirao jedan američki senator nakon najave da će u listopadu biti objavljena proširena lista vlasnika prisvojenih računa u švicarskim bankama. O tome ipak još uvijek odlučuje švicarski parlament, poručili su iz švicarske vlade. Ali to više ne zvuči sasvim uvjerljivo", piše na kraju novinarka. SLOBODNA DALMACIJA 9. IX. 1997. Dva naroda - ista sudbina U povodu uspostave diplomatskih odnosa Hrvatske i Izraela Danko Plevnik piše o zaprekama i protivnicima koji su do zadnjeg časa nastojali to spriječiti. "Izraelska je vlada, međutim, bila mnogo šira u prihvaćanju Hrvatske. Ona je doduše striktno tražila poštovanje određene forme, ali je bila svjesna da životni sadržaji, sportske, kulturne i turističke veze čine svoje. Na mjesto nekadašnjeg rasnog zločina - u Dubrovnik - danas slijeću avioni El Ala, dovodeći izraelske goste da, među ostalima, vide i najstariju očuvanu sinagogu u Europi. Hitlerove marionete iliti ustaše ne mogu niti smiju sakriti tolike povijesne, političke, mentalitetske, kulturne sličnosti između ovih samoodanih naroda. Te su sličnosti brojnije ako se ograniče na noviju državnu povijest Izraela i Hrvatske. Židovi su se, vrijedi istaknuti, za svoju nezavisnost borili terorom i ratom. Tako su postupali i Hrvati", piše Plevnik. "Prvima su se na tom putu ispriječile britanske snage i Palestinci, drugima JNA i Srbi. Židovi se oslanjujaju na mitologiju Davidova carstva, a Hrvati na mitologiju Tomislavova kraljevstva : Hrvatima je integrativnu snagu pružala ideologija državnog prava velike Hrvatske, dok su Izraelci sanjali povijesnu zemlju Ertez Jisrael. I jedan i drugi narod došao je napokon do svoje obećane zemlje, ali ne i do obećanih granica, jer im ne odgovaraju 'zelene linije', odnosno 'avnojske linije'. U nastavku autor piše o sličnim mentalitetima i političkim sličnostima - "klerikalna desnica i radnička ljevica glavni su politički faktori u obje države, stoga se može povuči paralela između Likuda i HDZ-a, čijoj su političkoj kulturi uvijek potrebni neprijatelji, bez kojih se njihov politički radikalizam razvodnjava"... (...) Hloverka u HINU - Galić na Prisavlje? U kontekstu najavljene rekonstrukcije Vlade RH, Aleksa Crnjaković analizira saznanja o kadrovskim promjenama i u novinarstvu, "gdje se također očekuju iznenađenja"", i piše: "Već se zna da direktor Hine Milovan Šibl odlazi. Uostalom, već je održao oproštajni domjenak sa svojim ljudima, od kojih je većina profesionalno 'odrasla' zahvaljujući upravo njegovoj teoriji po kojoj treba izgraditi nov, neopterećen novinarski kadar, pa makar i izgubili nekoliko godina dok ne stasaju u prave profesionalce". Uz napomenu da se ne zna tko će ga naslijediti, novinarka piše kako su u 'bubnju' mnogi, "od Hloverke Novak-Srzić do Zorana Bošnjaka, dugogodišnjeg novinara 'Starta' i 'Vjesnika', a potom najbližeg suradnika dr. Mate Granića. Doznajemo da će se iz diplomatskog u sektor informiranja vratiti veleposlanik Branko Salaj... ", dodaje novinarka. Uz upit hoće li Mirko Galić konačno doći na HRTV, novinarka napominje da formalno nikad nije opozvan s dužnosti ravnatelja i ocjenjuje kako će to "sasvim sigurno izazvati određene potrese u kući opterećenoj frakcijskim borbama i različitim programskim koncepcijama". Dalje piše: "Ni jedan čovjek ne može sam urediti tako važnu kuću koja je samo u posljednje dvije godine 'nakrcana' s novih tisuću zaposlenih. Tko može 'hraniti' trenutno 3800 stalno zaposlenih i još 6000 honoraraca? I tko je taj koji će imati petlje potpisivati rješenja o otkazu? Kuća je opterećena hipotekama, od kadrovskih do programskih, a trpi profesionalizam. To nije samo problem HRTV-a, već i države u čijim je rukama. Sasvim sigurno na čelno mjesto neće doći, niti su ikada bili u konkurenciji, ni Jadranka Kosor ni Zlatko Vitez. Ivica Mudrinić još uvijek ima mirno more!" 090028 MET sep 97