RFI - 7. RUJNA. LOVRIĆ O BAJRAMOVIĆU

Ž1=FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI Ž2=7. IX. 1997. U političkoj kronici iz Hrvatske Jelena Lovrić se osvrće na slučaj samoprijavljivanja ratnog zločinca Mire Bajramovića. "Priča Mira Bajramovića, pripadnika tzv. Merčepove postrojbe o masovnim egzekucijama Srba na početku rata '91. godine zatresla je Hrvatsku. Pripadnici prozvane jedinice i oni koji su s njom bili povezani dokazuju da u priznanju o ubojstvu oko 400 ljudi u Pakračkoj Poljani i Gospiću nema istine. Pritom prijete da će se ako ih država ne zaštiti, oni sami štititi, zatreba li, i nezakonitima sredstvima. S druge strane, sve je više svjedočenja da ispovijed zločinca objavljena u splitskom 'Feral tribunu' možda nije istinita u svakom detalju, ali da se glavni fakti ne mogu demantirati. O masovnim stradanjima Srba hrvatska je javnost bila obaviještena sporadično, manjkavo i osporavano, ali ne može se reći da ništa nije znala. Znalo se da su akteri tih zločina bili zatvarani pa pušteni, njihova su kasnije poricana priznanja objavljivana po novinama. Anto Nobilo, branitelj generala Blaškića u Haagu, koji je '92. godine bio zamjenik okružnog tužitelja u Zagrebu, kaže da većinu Bajramovićevih tvrdnji Državno odvjetništvo zna već pet godina, ali je, kako je rekao, prikrivalo izvršitelje i zataškavalo veliki zločin. On također tvrdi da haaški sud već najmanje dvije godine ima predmet o zločinima nad srpskim stanovništvom na području Pakračke Poljane i Gospića za koje se tereti Merčepova skupina. Baš nekako u to vrijeme hrvatski je Predsjednik digao ruke od Tomislava Merčepa, zapovjednika dragovoljačke postrojbe pri Ministarstvu unutrašnjih poslova, saborskoga zastupnika i savjetnika ministra policije. Pouzdani izvori tvrde da ga je Tuđman dugo vremena štitio, tvrdio je da su mu ratne zasluge ogromne. Prije dvije godine na saboru HDZ-a, suočen s Merčepovim otporom da ga se potiho marginalizira, Tuđman ga u oštrom govoru dovodi u vezu s optužbama da je Hrvatska, kako je rekao, nastavak Pavelićeve NDH i da u svojim redovima dopušta djela po kakvima se se pročule ustaše. Povezao ga je i s pokušajima stvaranja tajne terorističke organizacije unutar Hrvatske. Napominjući da je zbog takvih ljudi Hrvatska teško ispaštala na međunarodnoj sceni, hrvatski Predsjednik svoj govor zaključuje riječima da su mu na taj veliki problem ukazivali, kako je rekao, i najiskreniji prijatelji u svijetu, sve do Pape. Po dosadašnjem reagiranju pravosudnih organa, prvenstveno po hitrom hapšenju četvorice pripadnika Merčepove postrojbe, može se zaključiti da će zločin ovoga puta biti procesuiran. Ali je pitanje do koje će razine ići istraga. U tom kontekstu nije nevažno je li Bajramovićevo svjedočenje stvar samo njegove osobne odluke, bez obzira čime je ona motivirana, ili je, kako se sve češće špekulira, Bajramović na javno prisjećanje potaknut s nekog višeg mjesta. Unutar ovog drugog scenarija moguće su opet različite varijante. Po jednima, riječ je o još jednom obliku obračuna u vlasti među vladajućim frakcijama. Po toj interpretaciji aktualiziranje zločina s početka rata nije se slučajno vremenski podudarilo s teškom i, po prognozama, krajnje neizvjesnom bolešću ministra obrane Šuška. Dosad neprikosnoveni vođa desnoga krila HDZ-a nakon teške operacije i u lošem stanju leži u jednoj američkoj bolnici, a kod kuće se razbucavaju ljudi za koje se smatra da su uživali njegovu podršku. Drugi pak tvrde da konce ne poteže nijedna od frakcija, nego sam glavni gazda. Navodno, Tuđman izglednim progonom počinitelja zločina šalje signale međunarodnim bossovima. Netko je to već kvalificirao kao popravni za hrvatskog predsjednika. Jedan vlasti bliski dnevnik tvrdi kako je nakon Bajramovićeve ispovijedi hrvatsko pravosuđe dobilo priliku da pokaže svoju zrelost i haaškom sudu dokaže kako misli ozbiljno, predlažući da se Hrvatima osumnjičenim za ratne zločine sudi u Hrvatskoj. Odvjetnik Nobilo, s vrijednim iskustvom na tribunalu, također naglašava kako Hrvatska ima priliku da sama sudi zločincima - ako to ne napravi, čeka ih haaški sud. Vjerojatno nije slučajno da se u kratkom vremenu Hrvatska drugi put susreće s opskurnim dijelom svoje prošlosti. Prvo se nedavno, kao prethodnica uspostavi diplomatskih odnosa s Izraelom, službeni Zagreb, na neki način, odrekao ustaštva, osudio i ispričao se za zločine koji su u Drugom svjetskom ratu počinjeni nad Židovima. Sada se Hrvatska susreće s priznanjem o zločinima koji su prije šest godina počinjeni nad Srbima. Tuđman mora zbog međunarodnih okolnosti svojim jastrebovima malo podrezati krila. Pitanje je dokle može ići i kako može teći to potkresavanje ekstremizma. Hrvatski Predsjednik ne može sjeći granu na kojoj sjedi. Desno i konzervativno danas je njegovo dominantno uporište. Radikali, uglavnom hercegovačke provenijencije, uvukli su se u sve strukture vlasti. Javno mnijenje pokazuje da ga Bajramovićeva otkrića, iako šokantna, nisu potakla na postavljanje moralnih, sudskih i političkih pitanja. Za redizajniranje Hrvatske po mjeri civiliziranog svijeta, pa makar se radilo i o ušminkavanju skromnog dometa, Tuđman teško da može dobiti podršku protivnika takve opcije koji su koncentrirani i moćni prije svega u njegovoj stranci. Vjerojatno će stoga podršku tražiti na drugim stranama. Možda žrtvovanjem nekih ekstremista i zločinaca hrvatski Predsjednik kupuje ulaznicu za jedno drugačije preslagivanje unutarnjopolitičke scene koje bi ga preporučilo međunarodnoj zajednici i približilo svijetu, a da njegovu poziciju i moć ničim ne bi dovelo u pitanje." Ž5=(RFI) 080048 MET sep 97