DNEVNI PREGLED BR. 169 - 3. RUJNA 1997.

BRITANSKI RADIO - BBC 2. IX. 1997. Reakcije na Bajramovićev istup potražili smo u Hrvatskom helsinškom odboru te na haaškom sudu. Prilog o tome pripremila je Marijana Buljan. "Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Ivan Zvonimir Čičak, koji se nalazi na Lastovu na Drugoj međunarodnoj školi demokracije, pismo u kojemu traži zaštitu za Bajramovića i njegovu obitelj predsjedniku Tuđmanu poslao je jučer prije podne. Odgovor nije stigao, no u međuvremenu je objavljeno da je Bajramović uhićen, uz objašnjenje Ministarstva unutrašnjih poslova da je zadržan u pritvoru na osnovi jakih indikacija da je počinio više kažnjivih djela. Gospodin Čičak nije htio prognozirati tijek i trajanje procesa protiv Bajramovića, a na pitanje je li Hrvatski helsinški odbor u svom radu došao do podataka koji bi bili slični onima koje je Bajramović iznio u interviewu listu 'Feral tribune', Čičak je rekao da su oni takve podatke iznosili prije pet godina, no da ih tada nitko nije slušao. = Precizno, upravo ono što Bajramović danas govori mi smo govorili već prije pet godina. Svoju priču Bajramović je nudio i drugim hrvatskim listovima, a kako kažu u 'Globusu', oni su odustali od objavljivanja zbog nedosljednosti u brojkama i imenima na koja se Bajramović pozivao, kao i zbog toga što unatoč nekoliko kontakata nisu uspjeli doći do dokumenata i video-kasete za koje je Bajramović tvrdio da ih posjeduje te da će potkrijepiti njegove riječi. Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Ivan Zvonimir Čičak ovako odgovara na sumnje o vjerodostojnosti Bajramovićeva svjedočanstva. = Bajramović je prije svega dao svoj interview prvo na traci, a nakon toga je autorizirao svaku stanicu svog interviewa. Sličnu izjavu agenciji Reuters dao je i Viktor Ivančić, urednik 'Feral tribuna' dodavši da su u 'Feralu' sigurni u Bajramovićev identitet. U uredu haaškog suda za odnose s javnošću rutinski su nam odgovorili kako ne komentiraju napise u tisku. Rečeno nam je da nitko s tim imenom nije optužen za ratne zločine, no očito je riječ o javnim odnosno objavljenim optužnicama. Haaški sud nije nikoga dosad optužio za navodne zločine počinjene u Pakračkoj Poljani i u Gospiću, o kojima su hrvatski mediji i organizacije za zaštitu ljudskih prava objavile brojne pojedinosti." Pregled tiska Smrt princeze Diane i Dodia al Fayeda te bol i tuga koji su tim povodom zahvatili Britaniju i svijet, bez iznimke su glavne i često jedine teme u današnjim izdanjima britanskih dnevnih listova. Četrdeset i osam sati nakon tragedije u tunelu pored Seine novine naglasak stavljaju na činjenicu da je poginuli vozač princezina automobila, inače uposlenik pariškoga hotela Ritz Henry Paul, u trenutku nesreće bio pijan. Nalazi analize njegove krvi pokazali su tri puta veću količinu alkohola nego što francuski zakoni dopuštaju za vožnju. Znatno više prostora posvećeno je izvješćivanju o brojnim načinima na koje Britanci i ljudi iz cijeloga svijeta izražavaju tugu i bol zbog smrti princeze koju su u svojim srcima doživljavali svojom. (...) Listovi The Independent i The Guardian objavljuju identičnu fotografiju, portret starijega sina princeze Diane, prijestolonasljednika princa Williama koja osobito naglašava njegovu tjelesnu sličnost s umrlom majkom. Dječak kojemu je sudbina odredila da bude budući kralj ove zemlje teško da je mogao imati neugodniju mladost, piše The Guardian. Tragična smrt majke kojoj je bio nerazdvojno privržen predstavlja vrhunac višegodišnjega perioda duboke osobne boli koju je uzrokovala javna nesnošljivost između njegovih roditelja i njihova rastava. Njemu je 15 godina, u dobi je kada su dječaci zahvaćeni vlastitim pubertetskim traumama. Dok prolazi kroz neizbježna ispitivanja vlastitoga bića i sumnje u sebe samoga, koje su dio procesa odrastanja, osnovni temelji cijeloga njegova svijeta okrenuli su se naopako. Smrću Diana nestala je i Williamova glavna veza sa stvarnim svijetom, siromašnih i bolesnih, ljudi prožetih patnjama i životnim nedaćama. Hoće li on odrasti i postati modernim reformiranim kraljem XXI. stoljeća ili jednim tradicionalnoga kova koji iz dana u dan sve više naliči na životnu vrstu u odumiranju, uvelike ovisi o njegovoj sposobnosti da u svome pamćenju i u svome srcu zadrži uspomene na sve ono što mu je majka Diana u vremenima koja su proveli zajedno pokušala pokazati i čemu ga je pokušala naučiti, piše The Guardian. (...) (BBC) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 2. IX. 1997. Iz Zagreba se javio Marinko Čulić. "Sinoć je Ministarstvo unutrašnjih poslova Hrvatske saopćilo da je na osnovu navoda državnog odvjetnika uhapšen Miro Bajramović, pripadnik tzv. Merčepove jedinice koja se u dijelu medija izravno sumnjiči za više zločina počinjenih 1991. u ratu u Hrvatskoj, ali je sve do danas ostala na slobodi. Povod uhićenja krajnje je neuobičajen i dosad takav slučaj nije zabilježen u Hrvatskoj, a zacijelo ni šire. Bajramović je naime priveden na osnovi opširnog iskaza što ga je dao splitskom tjedniku 'Feral tribune' u kojem je priznao da je Merčepova jedinica likvidirala u Pakračkoj Poljani 280 ljudi, u Gospiću stotinjak, a svoj krvavi trag ostavila je i u Zagrebu, Slanom i drugdje. Na meti su bili uglavnom Srbi, bez obzira bili pripadnici oružanih formacija ili civili, a likvidiran je i određen broj Hrvata, optuženih za tobožnju kolaboraciju ili urotu. Sam Bajramović preuzima na svoju dušu odgovornost za smrt 86-ero ljudi, a svojom je rukom, kako kaže, ubio 72, od kojih devet žena. Istoga dana kada se ovo šokantno svjedočenje pojavilo, Bajramović je uhapšen, ali tu priča teško da bi smjela biti završena. Jer on poimenice tereti više bivših suboraca da su sudjelovali u egzekucijama, zatim Tomislava Merčepa i bivšeg ministra policije Ivana Vekića da su te egzekucije naređivali. Kad bi se baš htjelo, moglo bi se ići, iako naravno neće, i puno dalje i više, jer on na jednom mjestu kaže da je Merčepova jedinica dobivala iz vrhovništva naredbe da se 'smanji postotak Srba u Gospiću', a i za razmještaj u Pakračkoj Poljani dana je suglasnost odozgo. Što će policija i Državno tužilaštvo dalje poduzeti još se, razumije se, ne zna. U sinoćnjem saopćenju govori se o navodnom iskazu Bajramovića u 'Feralu', što ne isključuje mogućnost da će se dovoditi u pitanje i autentičnost njegovih izjava u tom tjedniku. No, sve kada bi se i htjelo, nju će se teško osporiti, a osim toga brzinom kojom su vlasti reagirale one su pokazale da ipak znaju koliko je za njih kompromitantno pred međunarodnom zajednicom što se ovako teško svjedočenje zbilo pred novinarskim mikrofonom, a ne pred sudom. Zato se ne mogu isključiti ni nova hapšenja što može dati i način da se na sve ovo što prije stavi točka, a uz to o istom trošku dade i novi dokaz kooperativnosti s haaškim sudom, i to kooperativnosti u koju bi se kod kuće lakše branilo jer hapšenja, eto, nije skrivila oficijelna vlast nego je sve opet zakuhao onaj 'Feral'." (RFI) SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 2. IX. 1997. Hrvatska policija uhitila bivšega kolegu koji je za novine izjavio da je ubijao Srbe "Hrvatska policija uhitila je bivšeg policajca koji je izjavio novinarima da je početkom rata između Srba i Hrvata 1991. - 1995. ubio 72 osobe, uglavnom srpske nacionalnosti, objavila je jučer državna televizija. Član hrvatske paravojne policijske jedinice koja se borila protiv Srba, Miro Bajramović uhićen je u selu Dodosu, južno od Zagreba, samo pola sata nakon izlaska neovisnog tjednika 'Feral tribune', u kojem je njegov intervju objavljen", piše Davor Huić. "Televizijsko izvješće objavilo je da je zagrebački okružni tužitelj naredio istragu okolnosti u vezi ubojstava 1991., koja je Bajramović opisao u razgovoru s novinarem. 'Svojim sam rukama ubio 72 ljudi, među njima i devet žena. Nismo radili nikakvu razliku, nismo ništa pitali - za nas, oni su bili četnici (srpski ekstremisti) i neprijatelji', izjavio je g. Bajramović u intervjuu objavljenom u neovisnom splitskom tjedniku. On kaže da je odgovoran za smrt 86 ljudi te da je on sam ubio njih sedamdeset i dvoje. Nisu jasni razlozi zbog kojih je Bajramović otkrio svoju priču. On sam izjavljuje da je ogorčen činjenicom da su se ostali članovi jedinice obogatili, dok on nema ništa. To je prvi put da je član hrvatskih oružanih snaga koji se borio protiv Srba u strahovitom sukobu, u kojem je svaka strana napadala civile druge etničke skupine, javno priznao činove koji bi se mogli kvalificirati kao ratni zločini. Agencija Reuters nije mogla izravno doći do g. Bajramovića, no glavni urednik 'Ferala' Viktor Ivančić izjavio je da su novine zadovoljne. On je dodao da je g. Bajramović potpisao sve točke izjave koju je dao za novine. G. Bajramović je u razgovoru s novinarem otkrio pojedinosti jezovitih zločina, uključujući mučenja i smaknuća zatvorenika koja je počinio kao član hrvatske paravojne policijske jedinice. G. Bajramovića su hrvatske vlasti, zajedno s nekim drugim članovima, početkom 1992. uhitile; no kojih tri mjeseci kasnije je pušten. Protiv njega i drugih nije podnesena optužnica ni tada ni kasnije, usprkos brojnim medijskim izvještajima koji su ga optuživali za zlostavljanja. No 'Feral tribune' je objavio dio materijala iz istrage 1992., u kojem članovi skupine govore o ubijanju srpskih zatvorenika u selu Pakračka poljana početkom rata. 'Ne osjećam olakšanje nakon što sam vam ovo ispričao... Znam da ne mogu izbjeći Haag', izjavio je g. Bajramović. Osamnaest etničkih Hrvata optuženo je za ratne zločine, no nitko za one počinjene u Hrvatskoj; optužnice se odnose na zločine u susjednoj Bosni. G. Bajramović tvrdi da je jedinica odgovorna za ubojstva gotovo 400 ljudi, uglavnom srpskih civila, no također i nekoliko neposlušnih Hrvata, primjerice u Gospiću i Pakračkoj poljani. Prva meta jedinice bio je središnji grad Gospić, u rujnu 1991., nekoliko mjeseci nakon izbijanja rata pošto se srpska manjina pobunila protiv proglašenja neovisnosti od bivše Jugoslavije. G. Bajramović je izjavio da je u manje od mjesec dana skupina 'likvidirala' između 90 i 110 Srba u Gospiću te još 13 njih u selu Slanu u blizini Dubrovnika." Sukob Karadžić - Plavšić stavlja američke snage u težak položaj "Borba za moć koja naizgled ima malo veze s američkim snagama stavila ih je međutim u težak položaj: radi se o sukobu između optuženika za ratne zločine i ratnog vođe Radovana Karadžića i njegove nekadašnje saveznice, predsjednice bosanskih Srba Biljane Plavšić", piše Alison Smale. "Na kocki je međutim mir, a Amerika je posredovala pri mirovnim sporazumima u Bosni. NATO želi povući svojih više od 300.000 vojnika mirovnih snaga do 30. srpnja, no međunarodni dužnosnici, kao i stanovnici Bosne, vrše pritisak na savez u želji da do povlačenja još ne dođe. Sjedinjene Države i njihove saveznice vjeruju da Daytonski mirovni sporazumi mogu uspjeti samo ako se Karadžića liši moći te ga se, ako je moguće, dovede pred međunarodni sud za ratne zločine. Tako su oni stali na stranu gđe Plavšić, gorljive srpske nacionalistice koja se sad čini spremnom poštovati odredbe Daytona, pa i one koje joj je teško progutati, poput dopuštanja povratka muslimanskih i hrvatskih izbjeglica. To je rizična strategija, što je postalo očito kad su dobro organizirane srpske mase napale američke vojnike u Brčkom, pa su vojnici morali odgovoriti pucnjevima upozorenja kako bi ponovno zadobili nadzor. Vojnici su imali zadatak da spriječe sukobe između suprotstavljenih policijskih strana, od kojih jedna podupire gđu Plavšić, a druga g. Karadžića. No Karadžićevi zagovornici brzo su iskoristili naglo pojavljivanje stranih oklopnih vozila u srpskim gradovima kako bi proširili paniku. Sirene su označavale opasnost i budile građane; zatim su mjesne radijske postaje pozvale ljude da iziđu na ulice. Naprijed su postavljeni žene i djeca, dok su muškarci iza njih bacali kamenje. Vodstvo NATO-a reagiralo je brzo te je u petak održalo sastanak na kojem je ovlastilo mirovne snage da zatvore svaki bosanski medij koji potiče nasilje protiv stranih vojnika. Vojnici negiraju da ih isključivanje radijskih prijenosnika, primjerice, uvlači dublje u lokalne probleme. No Bosanci tako ne misle. Srbi posebno osuđuju strano upletanje. Tabor g. Karadžića - pod teškim pritiskom gđe Plavšić i stranih snaga - osvojio je u četvrtak jasnu pobjedu i prostor za disanje kad je doveo gomilu ljudi na ulice i prouzročio nasilje koje bi američki vojnici trebali sprječavati. Britanski vojnici u Banjoj Luci, bazi moći gđe Plavšić, također su svaki dan okruženi borbom za moć. Njihova vojna policija štiti ured gđe Plavšić. Ovaj je mjesec postavljeno stotine britanskih i čeških vojnika da spriječe mogući napad na predsjednicu. Mirovni zapovjednici niječu da je njihov mandat promijenjen. No ipak, oni su dublje uključeni nego što su to bili prije. To je rezultat sve veće frustriranosti u inozemstvu, budući da milijarde dolara, deseci tisuća vojnika, diplomata i humanitarnih djelatnika u gotovo dvije godine teškog rada nije uspjelo osigurati trajni mir. Pošto su se prošlog proljeća suočili s jasnim dokazima da se demokracija ne gradi te da se većina izbjeglica nije vratila kućama, 45 država koje promatraju napredak Daytonskih sporazuma shvatilo je da će morati pribjeći jedinom jeziku koji se u Bosni razumije - nasilju. Krajem svibnja vlada je odobrila plan akcije, nazvan po gradu u kojem je postignut - deklaracijom Sintra. Zatim su pozvana tri člana bosanskog nedjelotvornoga zajedničkog predsjedništva sastavljenog od Muslimana, Srba i Hrvata - te se od njih zatražilo da se s tim slože. Srpski član Momčilo Krajišnik glavni je pomoćnik g. Karadžića. Oni nisu zainteresirani za Daytonske sporazume te su to još jasnije pokazali poslije sastanka u Sintri. Gđa Plavšić nadzire napučeniji dio srpskog entiteta koji pokriva 49% Bosne. Ona je pokazala volju da pokuša ostvariti odredbe Daytona. No nije sigurno da će pobijediti u borbi s Karadžićem, a trebat će vjerojatno mjeseci da se kriza razriješi. U međuvremenu su diplomati, željni rezultata, a bez sredstava da ih postignu, stavili strane vojnike (koji su trebali otići iduće godine) na njezinu stranu. To povećava izglede za još jedno produženje mandata NATO saveza u Bosni." Poljska za svoje nedaće još okrivljuje Židove "Pola stoljeća poslije holokausta, Poljska je po definiciji pokojnog povjesničara Leona Paliskova, dostigla klasični stupanj u evoluciji antisemitizma: antisemitizam bez Židova", piše Martin Sieff. "Iako se u Poljskoj broj Židova smanjio s 3 milijuna koliko ih je bilo 1939., na njih 3.000 danas, mnogi su od 40 milijuna Poljaka još opsjednuti okrivljavanjem Židova za svoje sadašnje probleme. Poljska pati od ozbiljnog gospodarskog pada. Za to neki već krive Židove. Radio Marija, reakcionarna religiozna katolička radijska postaja, postala je jednom od najpopularnijih postaja u državi, s 5 milijuna slušatelja dnevno. Na toj se postaji redovito čuju antisemitske teorije urote. Židove se redovito opisuje kao urotnike protiv Poljske ili narod koji iz nje pokušava izvući profit i umanjuje njihov tradicionalni katolički moral. Predrasude su postale raširen fenomen. Hijerarhija Katoličke crkve ga međutim uopće ne ohrabruje, već je oštro osudila takva stajališta, a Papa Ivan Pavao II. u zadnjem je posjetu u lipnju pokušao ljude odvratiti od toga. Takav fenomen u sličnom obliku nije moguće vidjeti niti u jednoj istočnoeuropskoj državi poslije sloma komunizma. No to je odraz duboko ukorijenjenih problema i predrasuda u poljskom društvu. U tridesetim je godinama antižidovska diskriminacija bila toliko intenzivna i podupirana od mnogih vlada, da povjesničar Paul Johnson tu pojavu uspoređuje s aparthejdom u južnoj Africi. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Hitlerovi su nacisti u Poljsku smjestili svoje najstrašnije koncentracijske logore. Godine 1946., nakon rata, poljske su mase ubile desetke poljskih Židova koji su se pokušali vratiti svojim domovima. Glavni kotač predrasuda je Radio Marija, koji vodi neovisan i opskuran svećenik, otac Rydzyk. Oni se bave 'urotama Židova - masona' koji navodno žele preuzeti Poljsku. Uobičajeni refren prilikom ovogodišnjih parlamentarnih izbora na postaji je bio 'Želimo katoličkoga poljskog predsjednika, ne komunističkog Židova.' U travnju je glavni tajnik poljskog episkopata, biskup Tadeusz Pleronek, izjavio da Radio Marija nema ovlasti da predstavlja stajalište čitave crkve. No on je priznao da nema moći da to spriječi. Prilikom svog lipanjskog posjeta, Papa je osudio djelatnost Radio Marije. (...) Radio Marija odraz je dubokog raskola između poljskih ruralnih katoličkih nacionalista i urbanih intelektualaca. Radnički pokret Solidarnost podijeljen je po toj liniji. Solidarnost se sad pretvorila u populistički politički pokret centra i desnice koji je glavni oponent bivšim komunistima. (...)" Novinar na kraju piše da je riječ 'Židov' za neke ljude poprimila pejorativno značenje, u smislu urotništva, međunarodnog bankarstva itd. NJEMAČKA DIE WELT 2. IX. 1997. Stari mit ili gdje leže korijeni srpskog fanatizma? "Uzmak američkih vojnika u sastavu SFOR-a pred uzvitlanim loncima i metlama srpskih matrona vjerojatno je u početku privukao pozornost svojom komičnošću: vojnici najjače vojne sile podvili su rep pred hordom demonstranata. Doduše, želimo li biti pravedni, moramo napomenuti da su se u gomili osim spomenutih domaćica nalazile, naravno, i opasnije osobe te možemo zaključiti da je sretna okolnost što nitko (još) nije poginuo. Kako to da Radovan Karadžić još uvijek može pokrenuti 'mase' i gdje leže korijeni fanatičnog otpora bosanskih Srba kompromisima koje im nudi Zapad (i Sjedinjene Države)? Objašnjenje da je stav tih Srba posljedica komunizma ili materijalne bijede također nije zadovoljavajući odgovor. Naime, Bugari i Rumunji morali su podnijeti još strašnije oblike komunizma, pa ipak kod njih nije bilo orgija nasilja (i veličanja nasilja) kakve su zabilježene na srpskoj strani za vrijeme rata na području bivše Jugoslavije. No, bosanski problem čini se gotovo nerješivim zahvaljujući nečemu drugom: u Brčkom i u drugim mjestima Amerikanci i NATO - predstavnici racionalnog, pragmatičnog 'Zapada' - suočavaju se s iracionalno strukturiranom sviješću kojoj je pragmatizam nepoznat baš kao i zakon uzroka i posljedice. U svijesti (a vjerojatno i u podsvijesti) srpske nacije duboko je ukorijenjen kosovski mit - riječ je o boju na Kosovu polju iz g. 1389. u kojoj je osmanska vojska uništila srednjovjekovno srpsko carstvo. Cjelokupna suvremena politička povijest Srbije i Srba počevši od ponovnog stjecanja državnosti u XIX. stoljeću usmjerena je na obnovu mitski preobraženog 'velikosrpskog carstva', 'carstva cara Dušana'. Ubojstvo austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda 28. lipnja 1914. - na Vidovdan i na godišnjicu kosovske bitke - dodatno je ojačalo taj mit. Atentatori iz tajnih organizacija Mlada Bosna i Crna ruka još i danas uživaju status mučenika. Činjenica da su sarajevski pucnji s početka ovog stoljeća rezultirali beskrajnom patnjom i smrću nekoliko milijuna ljudi - uključujući i milijune Srba - važna je koliko i napomena da srpski narod i nakon g. 1990. plaća najvišu cijenu 'etničkih čišćenja'. Dubinu iracionalnog otkriva i izjava Biljane Plavšić iz vremena bosanskog rata. Naime, Karadžićeva protivnica koju Zapad danas snubi izjavila je tada da polovica Srba možda mora umrijeti kako bi druga polovica napokon mogla sretno živjeti. Mitski iracionalizam Srba nekoliko je puta obilježio povijest: početkom XX. stoljeća srpski časnici-pučisti svrgnuli su vladajuću beogradsku dinastiju Obrenović, sklonu dogovoru s Austrijom (a time i 'racionalnoj' politici). Nakon ubojstva kralja i kraljice ustoličili su protudinastiju Karađorđević koja je smjesta počela voditi velikosrpsku, proruski (umjesto kao dotada proaustrijski) orijentiranu politiku. Ta je politika na kraju rezultirala Prvim svjetskim ratom. U svom standardnom djelu 'Balkanski poluotok' najpoznatiji srpski geograf međuratnog razdoblja Jovan Cvijić precizno je - akademski i bez polemike - opisao misiju Srbije: 'Srbija je trebala biti brana austro-germanskom prodoru (prema jugoistoku), kao što je bila u odnosu na invaziju Turaka'. Stoga je Srbija neprekidno bila u nekoj vrsti ratnog stanja, napominje Cvijić, dodajući da su spomenuti 'geografski i etnografski' čimbenici rezultirali neprekidnim ratovima. Valja naglasiti da je Cvijić to napisao mnogo godina prije izbijanja drugog svjetskog rata. Sličnu je iracionalnost velikosrpska politika očitovala g. 1941.: tadašnja Kraljevina Jugoslavija mogla je uz malo spretnosti preživjeti Drugi svjetski rat. Umjesto toga časnici-pučisti ponovno su u najnepovoljnijem trenutku gurnuli zemlju u sukob s Hitlerom. Posljedica tog poteza bile su stotine tisuća mrtvih - uključujući i Srbe - i uspon komunista na vlast. Sve dok kod Srba prevladava opisana iracionalna svijest i kosovska mitomanija - kojima se hrani i podjednako iracionalna srpska mržnja prema Muslimanima i Albancima - američki posrednici govore u vjetar", smatra Carl Gustaf Stroehm. FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 2. IX. 1997. Borba za vlast u Crnoj Gori "Ustavni sud Savezne Republike Jugoslavije (...) 'privremeno je suspendirao' odluku crnogorskog izbornog povjerenstva po kojoj aktualni predsjednik Crne Gore Momir Bulatović ne može 5. listopada nastupiti na predsjedničkim izborima kao kandidat vladajuće Demokratske stranke socijalista. Vlasti u Podgorici, glavnom gradu Crne Gore, imaju vremena do kraja tjedna za osporavanje te odluke. Beogradska presuda označava nastavak borbe za vlast između predsjednika Bulatovića, kojeg podupire novi jugoslavenski predsjednik Milošević, i crnogorskih reformista, okupljenih oko premijera Đukanovića. Đukanović zahtijeva veći stupanj političke i gospodarske samostalnosti za manju republiku Savezne Republike Jugoslavije. Sredinom kolovoza ustavni sud Crne Gore poništio je odluku izbornog povjerenstva po kojoj se za predsjedničku dužnost smiju kandidirati dva kandidata DPS-a. Važeći crnogorski izborni zakon zabranjuje strankama ili koalicijama da za predsjedničku dužnost imenuju više od jednog kandidata. Prije predsjednika Bulatovića vodeća tijela samovladajućeg DPS-a već su kao kandidata imenovala premijera Đukanovića čiju je kandidaturu potvrdilo izborno povjerenstvo. Bulatović je već prije nekoliko tjedana pretrpio poraz u internoj borbi za vodstvo u DPS-u, bivšem crnogorskom pandanu Miloševićevoj Socijalističkoj partiji Srbije. Usprkos tome, Bulatovića je za predsjedničkog kandidata imenovalo nekoliko njegovih pristaša iz redova DPS-a. Izborno povjerenstvo potvrdilo je na opće iznenađenje i Bulatovićevu kandidaturu u ime DPS-a - navodno pod snažnim pritiskom Beograda. Nakon što je crnogorski ustavni sud tu odluku izbornog povjerenstva proglasio protuzakonitom i ništavnom, izborno povjerenstvo izbrisalo je Bulatovića s popisa kandidata. Bulatović se može kandidirati za predsjedničku dužnost kao nezavisni kandidat, odnosno u ime neke druge stranke. No, on očito smatra da ima izgleda za uspjeh na izravnim izborima samo kao kandidat vladajuće stranke. Odluka ustavnog suda SRJ izazvala je u Podgorici ljutnju. U obrazloženju presude beogradski je sud naveo ustavnopravne dvojbe, vezane za crnogorski izborni zakon. Doduše, proteklih nekoliko godina nije uložen nijedan prigovor na izborni zakon. Predsjednik crnogorskog ustavnog suda Mitrić proglasio je presudu Beograda povredom crnogorskog i jugoslavenskog prava. Premijer Đukanović izjavio je da odluka suda ne ugrožava samo pravni sustav SRJ već da ugrožava i egzistenciju Republike Crne Gore i opstanak SRJ. U međuvremenu šest oporbenih stranaka, zastupljenih u crnogorskoj skupštini, odlučilo je da neće imenovati vlastitog kandidata za predsjedničke izbore, sazvane za 5. listopada. Spomenute stranke još nisu odlučile hoće li pozvati svoje pristaše da sudjeluju na izborima ili da ih bojkotiraju i kojega će kandidata koja stranka poduprijeti. Većina oporbenih stranaka vjerojatno je sklonija Đukanoviću. Ankete pokazuju da većina Crnogoraca istodobno smatra da je Đukanović spremniji demokratizirati Crnu Goru nego Bulatović, koji kao poslušnik Beograda sve više gubi popularnost", dodaje Matthias Rueb na kraju izvješća. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 2. IX. 1997. Robert Gelbard, posebni američki izaslanik u Bosni "Njegova je tipična gesta bio prijeteći uzdignuti kažiprst. Gdje god se Robert Gelbard proteklih tjedana pojavio na Balkanu, kiša ozbiljnih prijetnji ostavljala je iza sebe zaprepaštena lica. Bilo u Beogradu, Zagrebu ili krajem prošlog tjedna na Palama - neposlušni moćnici morali su mirno prihvatiti kresanje na mjeru, određenu Daytonskim mirovnim sporazumom. Nema sumnje da je Gelbard Washingtonov čovjek za grubu balkansku diplomaciju i da je sam odlučio obaviti svoju zadaću svom raspoloživom oštrinom. 'Posla je puno', upozorila ga je ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright kada ga je u travnju, samo tri dana nakon imenovanja, poslala na prvu misiju obilaska centara moći na području bivše Jugoslavije. Kao nasljednika Johna Kornbluma, koji je u međuvremenu poslan u Bonn na dužnost američkog veleposlanika, Gelbarda je dopala zadaća objavljivanja vijesti o novoj odlučnosti američke politike prema Bosni. Gelbard pritom nije morao voditi računa samo o krajnje agilnoj ministrici vanjskih poslova već povremeno i o svom predpredhodniku Richardu Holbrookeu. Naime, 'diplomator' koji je u periodu nakon sklapanja Daytonskog sporazuma gotovo postao legenda ponovno se u najnovije vrijeme rado i često uključuje u balkanska posla. Na fotografijama, snimljenim za vrijeme nedavne Holbrookeove misije, vidljiv je u pozadini Gelbard ponešto kisela izraza lica. Doduše, ne treba se nadati da će njegove kolege diplomati iskazati pretjeranu sućut zbog tog potiskivanja u pozadinu. Svojim podjednako oštrim nastupima prema prijateljima i neprijateljima uvrijedio je i pojedince u bloku zapadnih zaštitnika mira. Oni tvrde da je u nastupu oštriji nego što zapravo jest. Drugim riječima, Gelbard baš i ne zna puno o Bosni. Diplomat, rođen 1944. u New Yorku, doista nije imao puno veze s tim dijelom svijeta. Nakon ulaska u diplomatsku službu, u dobi od 23 godine, naukovanje i lutanje odvelo ga je na Filipine, u Brazil i u Francusku. Pod kraj 70-ih godina diplomirao je na Harvardu iz gospodarskih znanosti. Kao težište njegove karijere potom se kristalizirala Južna Amerika. Od 1988. do 1991. Gelbard je bio američki veleposlanik u Boliviji. Do angažmana u Bosni koordinirao je kao voditelj odjela u ministarstvu vanjskih poslova borbu protiv međunarodne trgovine drogom. Na tom je položaju bar imao prilike prikupiti iskustva koja bi mu mogla koristiti i u Bosni. Prvo - stručnjak je za pitanja upletenosti političara u zločinačke makinacije. Drugo - zasigurno mu je poznat osjećaj povremene borbe na izgubljenom položaju. Na Balkanu su se proteklih godina zapadni posrednici brže trošili nego u drugim dijelovima svijeta. I svaki put kad Gelbard podigne kažiprst, adresati njegove prijetnje zasigurno drže figu u džepu", zaključuje Peter Muench. DER SPIEGEL 1. IX. 1997. Dama kojoj je mjesto pred streljačkim vodom "Svaki je dan u životu Biljane Plavšić sličan danu provedenom u kavezu. Plavšićka je regentica Banje Luke, ali je, poput preostalih 200 tisuća stanovnika, zarobljenica toga grada, uglavnom izoliranog od ostatka svijeta - i meta brojnih neprijatelja. U sedam sati ujutro šefica republike srpske u Bosni dolazi svojim audijem u predsjedničku palaču Banski dvor. Dva pouzdana mišićava tjelesna čuvara štite gospođu Plavšić, a službenu limuzinu prate tri vozila. Oprez je nuždan budući da je prošloga petka u blizini eksplodirala bomba, ubivši jednog i teško ranivši dvoje ljudi. U unutrašnjosti palače specijalna policijska postrojba, odana Plavšićki, podvrgava posjetitelje pomnoj kontroli. Jedan od uniformiranih policajaca objašnjava u znak isprike da su dobili informacije 'da teroristi, ubačeni s Pala, namjeravaju napasti zgradu'. Na Palama stoluje Plavšićkin veliki suparnik u borbi za vlast, ratni zločinac Radovan Karadžić čije je uhićenje međunarodna zajednica zatražila odgovarajućom zapovijedi. U podne predsjednica u Banskom dvoru održava konferenciju za novinstvo. Nijedan domaći novinar ne usuđuje se prekinuti beskonačni monolog o sukobima u vojsci bosanskih Srba. Gospođa Plavšić govori tako tiho da je gotovo nitko ne čuje, ali čini se da to gotovo nikoga i ne smeta - ionako su njezine izjave o tome tko koga u generalitetu vuče na svoju stranu puka propaganda. Navečer predsjednica izlazi na balkon i upućuje narodu svoje poruke. Na trgu se okupilo oko 5000 pristaša. Iz zvučnika neprekidno odjekuje pjesma o maršu vječno pobjedničkih Srba. 67-godišnja predsjednica oduševljeno se njiše u taktu pjesme. Velika Srbija jest i bit će i dalje njezina zadaća, iako ona sama više ne ponavlja najgore šovinističke uzrečice - naime, ona danas ipak igra na kartu Zapada, a Zapad na njezinu kartu kao na manje zlo. Ljudi pristojno plješću nakon govora u kojem ništa nije rečeno. Gospođa Plavšić vraća se potom u ured gdje radi sa svojim pouzdanicima do ponoći. Potom audi ponovo izlazi pred zgradu, tjelesni čuvari se prave važni, negdje škljocaju strojnice. Ovih je dana atmosfera u gradu tjeskobna i neugodna. Svi osjećaju da se bliži konačni obračun Pala i Banje Luke - međusobno udaljenih samo 160 kilometara - te da je kompromis sve manje vjerojatan. No, nitko ne može odgovoriti na pitanje kako bi mogao izgledati izlaz iz zamršene situacije. U vrtnom kafiću hotela Bosna, smještenom točno nasuprot predsjedničinoj rezidenciji, nekolicina komunalnih političara analizira najnovije prijetnje Pala. Većina njih stala je na stranu novoosnovane Plavšićkine 'suparničke' stranke, Srpskog narodnog saveza - vjerojatno zato što je Zapad zauzeo tako jasno stajalište i zato što samo on može ponuditi milijune dolara pomoći za obnovu. Hoće li se srpska republika uistinu podijeliti? Hoće li se ponovno razbuktati rat preko granica entiteta? Hoće li paralelno sa skupštinskim biti održani i predsjednički izbori ili će međunarodne postrojbe prije toga uhvatiti Karadžića (što, doduše, gotovo nitko ne vjeruje)? Studentski vođa Stevan Periša 'nigdje ne vidi izlaz iz agonije'. Ravnodušan je prema Plavšićki, toj dami kojoj je mjesto pred streljačkim vodom, baš kao i prema Karadžiću. Gdje mladi ljudi trebaju tražiti perspektivu, pita se rezignirano mladić. U Kanadi, Novom Zelandu? (...) Izvori u Beogradu ističu da je 100 tisuća bosanskih Srba već u stranim veleposlanstvima podnijelo zahtjeve za vize - dakle, svaki deseti Srbin iz Bosne. Nekada je Banja Luka bila otvoren sveučilišni grad, magnet za mlade ljude, insdustrijsko uporište u srcu bivše Jugoslavije, ali i kulturno središte - multietnički grad s crkvama i džamijama. Uslijedile su ratne godine od 1992. do 1995. i etničko čišćenje, ostavivši iza sebe tek nekoliko Muslimana i Hrvata. Preostali pripadnici ta dva naroda, prognani iz svojih kuća, žive danas na rubu grada. Nestalo je svih 16 džamija - digli su ih u zrak srpski ekstremisti. Pritom valja napomenuti da ni gospođa Plavšić ne pomišlja obnoviti nijednu od njih. Građani Banje Luke skupo su platiti sadašnju 'rasnu čistoću'. Ne mogu otići iz svog grada, a put u samo 250 kilometara udaljen glavni grad Hrvatske Zagreb, nekada omiljeno vikend-odredište, zahtijeva vizu. Sredstvima javnog prometa uopće nije moguće doputovati iz republike srpske u ostatak Bosne (...) Čak i vlasnici privatnih vozila brzo nailaze na granice. Odlazak iz jednog de facto entiteta u drugi (...) jednostavno je iluzoran. Srbi, Hrvati i Muslimani imaju zasebne tablice i gotovo nitko nije tako ludo hrabar da s 'krivom' automobilskom pločicom otputuje u regiju pod nadzorom 'druge' etničke skupine. Čak je i posjet rođacima na relaciji Banja Luka - Pale, u samoj repubici srpskoj, strahovito težak. Put obično traje deset sati i odvija se po neravnim, uskim i uvijek prepunim cestama. Stanovnici nekoć tako velegradski otvorene Banja Luke smatraju se pravim gubitnicima. Gubitak slobode kretanja teže im pada nego stanovnicima uglavnom seoske regije u okolici Pala. Plavšićkini ljudi nazivaju Karadžićevo mjesto 'crvuljkom republike', optužujući 'strašnog psihijatra' da je za vrijeme rata antipatični mu grad Banju Luku pokušao mijenjati za Tuzlu. Karadžić se više ne usuđuju doputovati u Banju Luku. Svjedoci pričaju da se srpski vođa tijekom rijetkih posjeta tom gradu ponašao kao lik u nekom američkom trileru: 'Jurio je blokiranim ulicama usred kolone mercedesovih limuzina zatamnjenih, neprobojnih stakala', pripovijeda vojnik Mile. No, Pale još uvijek zapovijedaju tisućama teško naoružanih policajaca. Zapovijed Pala o akciji nestrpljivo očekuju ponajprije banjalučke pristaše Karadžiću bliske Srpske demokratske stranke, koje su nakon izbijanja borbe za vlast potisnute u defenzivu. Šef SDS-a Miro Mladenović ljutito tvrdi da su međunarodne postrojbe SFOR-a otjerale više od 2500 policajaca, prešućujući istodobno da je spektakl popratio oduševljeni pljesak stanovnika Banje Luke. (...) Usprkos tome, Mladenović je uvjeren da nijedna idelogija neće potaknuti bosansku policiju, vojsku ili stanovništvo da zapucaju jedni na druge. Možda ima pravo. (...) Prošlog tjedna mediji na Palama i u Beogradu podbadali su po provjerenom receptu srpske seljake da se u Brčkom kamenjem i strojnicama suprotstave SFOR-u (...)", ističe novinar. ŠVICARSKA LE NOUVEAU QUOTIDIEN 2. IX. 1997. Uvjeti za povratak U članku posvećenom bosanskim državljanima na radu u Švicarskoj novinar lista Antoine Menuisier osvrće se i na probleme s bosanskim izbjeglicama: "Švicarska je prihvatila oko 18 tisuća bosanskih izbjeglica i njihov je povratak podijelila na dva dijela. Njih 85 posto su Muslimani, a mnogi od njih dolaze iz mjesta koja se danas nalaze u republici srpskoj. Budući da između dvaju entiteta i dalje postoje napetosti i sukobi, njihov je povratak nemoguć, ali službeni stav Švicarske jest da se te osobe u tom slučaju moraju nastaniti u hrvatsko-muslimanskoj federaciji. Prema podatcima švicarskog Saveznog ureda za zbrinjavanje prognanika, od 18 tisuća bosanskih izbjeglica, njih 4408 vratilo se u Bosnu do kraja kolovoza. Drugim riječima, više od 13 500 njih i dalje se nalazi na švicarskom teritoriju, iako se prema smjernici prihvaćenoj u kolovozu 1996. do 31. kolovoza 1997. godine trebalo vratiti 8 tisuća osoba koje nisu u braku ili su u braku, ali nemaju djece. Ostalih 10 tisuća osoba i parovi s djecom trebali su otići iz Švicarske do 30. travnja. Švicarska je vlada ponudila istovremeno velikodušnu i zanimljivu pomoć pri povratku: 4800 njemačkih maraka za odraslu osobu i 2400 za dijete, a tome treba dodati i 1200 njemačkih maraka ako je riječ o vjenčanim osobama. Izbjeglice taj novac dobivaju ako odu iz Švicarske do dogovorenog datuma. Ako prekorače taj rok, dobivaju samo trećinu tog novca. Ako budu još više kasnili, švicarske su vlasti predvidjele i mogućnost vraćanja silom". RUSIJA ROSSIJSKAJA GAZETA 2. IX. 1997. 'Zlatasti ljiljani' - simbol rata "Poslije 1. rujna sadašnja bijela zastava BiH sa šest zlatastih ljiljana na modroj pozadini koja je uzeta, kako kaže službeno Sarajevo, iz srednjovjekovne, predislamske i kršćanske Bosne, neće se više isticati, niti biti službenim simbolom zemlje koju su novinari prozvali Daytonland. Ta je odluka donesena već 30. svibnja u portugalskom gradu Sintri. Tada je svim trima stranama predloženo da nađu izlaz iz slijepe ulice i da odluče o svojoj novoj zastavi. Za pravoslavne i katolike 'zlatasti ljiljani' su simbol nedavnog građanskog rata u kojemu su Muslimani htjeli pokoriti predstavnike drugih vjera. Zastavu s ljiljanima rabila je vojska Alije Izetbegovića u kojoj je bilo dosta plaćenika i mudžahedina iz bogatih muslimanskih zemalja. Na neslavnoj planini Igmanu koji je okruženo Sarajevo spajao s vanjskim svijetom pogibeljnom i uskom 'cestom života', bojovnici su mi pričali da su svaki put nakon topničke paljbe s postava Srba koji su nastojali pogoditi ne samo humanitarne konvoje UN-a, već i golemu muslimansko-bošnjačku zastavu od gotovo 50 metara, izlažući svoje živote noću na litici opet razapinjali novu. Da svi znaju da bosanska prijestolnica još živi i bori se. Muslimanski simbol koji se, drže mnogi, više puta osramotio, danas srdi mnoge. I još jedan razlog zbog kojega su u UN-u odlučili da se odreknu realija povezanih s građanskim ratom. Novu daytonsku BiH čine tri samostalna i ravnopravna dijela u kojima žive tri naroda. Oni imaju puno pravo da njihove nacionalne i povijesne posebnosti budu predstavljene na novoj državnoj zastavi. Predlagalo se nekoliko inačica. Prikazati obrise zemlje, onda kratica BiH na latinici i ćirilici. Htjelo se ujediniti tri zastave i smjestiti ih u jednu, tako da svi budu zadovoljni. Radila su povjerenstva, umjetnici, dizajneri. Govorili i raspravljali na sav glas, ali uzalud. Izlaz je bio u nagodbi: povjeriti posao neutralnom čovjeku - posebnom predstavniku glavnoga tajnika UN-a u Bosni Carlosu Westendorpu. Vrijeme prolazi, a stvar sa zastavom stoji na mjestu. Slično je i s dizajnom novih 'bosanskih' maraka - zajedničkog novca Daytonlanda. Svima je jasno da se one izdaju. No kako će izgledati, nitko za sada ne zna. Svatko vuče pokrivač na sebe i ne želi popustiti jer izbornici neće oprostiti ni najmanju pogrešku vođi koji nije znao zaštititi njihove interese. Nema sitnica u tako važnoj stvari, to je svima jasno. Sve su bliži rokovi koje su utvrdili međunarodni posrednici, pa se može dogoditi da se Bosna uskoro nađe bez zastave, čak i u sjedištu UN-a u New Yorku, a da ne govorimo o brojnim predstavništvima diljem svijeta, gdje su donedavno veleposlanici bili samo Muslimani. Nakon pritiska iz Washingtona i diplomatskih sankcija, taj je problem na jedvite jade riješen. Sada će u 33 veleposlanstva izvan zemlje biti 13 Muslimana, 11 Srba i 9 Hrvata. O zastavi i izgledu novca još se nisu dogovorili. Najvjerojatnije čekaju nove upute iz Washingtona koji je odavno gazda u Daytonlandu. Alija Izetbegović, kao predsjedatelj u zajedničkom predsjedništvu, koristi se svojim utjecajem i nastoji putem glasila, posebno televizije koja je pod njegovim stalnim nadzorom, uvjeriti svoj puk koji je i bez toga ubog i umoran od stalnih rasprava, da sadašnju zastavu treba ostaviti kao relikviju i barjak borbe za demokraciju o kojoj se ovdje odavno puno govori, ali niša ne radi", piše za list Konstantin Kačalin, izvjestitelj radiopostaje 'Majak' iz Zagreba. BELGIJA LE SOIR 1. IX. 1997. U Bosni se prepire 'klub petorice' Edouard van Velthem komentira ponašanje međunarodne zajednice u Bosni koja želi biti neutralna, ali i poduprijeti predsjednicu Biljanu Plavšić i umjerene Srbe: "Službeno, njihova suradnja nije narušena: okupljeni da bi izbjegli diplomatsko sklizanje, pet zemalja članica kontaktne skupine za bivšu Jugoslaviju nastavlja radne sjednice i neslužbene susrete na vrhu. No nemaju svi isti utjecaj u okviru te skupine - jedan odlučuje, dvojica savjetuju, a dvojica su statisti, gdjekada okrutno kažu u upravama. Također, nemaju svi istu koncepciju, što bi moglo omesti zajednički rad. Kratak prikaz ponašanja pet velesila na Balkanu. SAD. Glavni tvorac pax americanae Washington neopozivo drži ključeve ponašanja međunarodne zajednice na Balkanu. Dva su najvažnija načela koja određuju njihovo djelovanje: napustiti Bosnu u predviđenom roku, u ljeto 1998., ali s vidljivim uspjehom. Oštrije mjere NATO-a treba pripisati Bijeloj kući koja se boji zastoja u mirovnom procesu, no predsjednik Clinton ipak mora voditi računa o dvama različitim stajalištima: State Departmenta koji je spreman pojačati pritisak - posljednji posjet Richarda Holbrookea i izjave Madeleine Albright odlučno idu u tome smjeru - i Pentagona koji ne želi izložiti pogibelji nijedan ljudski život na terenu - vojnici ne vole da im diplomati propisuju kako će se ponašati. Rezultat? Zeleno svjetlo velikim odlukama - posebice uhidbi Radovana Karadžića - još nije dano, a najvažniji su zadatci znani samo političarima. Pri čemu se u globalnom stajalištu kojemu SAD daje prvenstvo, najveća pozornost daje ulozi Beograda i predsjednika Miloševića. Velika Britanija. Bliska 'velikoj sestri', SAD-u, ona bezuvjetno podupire mjere zastrašivanja u kojima je uostalom i sudjelovala: kada je svoje postrojbe za posebne namjene ovlastila da provedu akciju nedaleko od Prijedora, a zatim kada je pristala da postrojbe SFOR-a razoružaju srpsko redarstvo u Banjoj Luci - prema teritorijalnoj podjeli iz Daytona, ovo je područje pod britanskim zapovjedništvom. Na terenu, vrlo je dobra suradnja između 'Tommieja' i 'GI-ja' koji upravljaju susjednim tuzlanskim sektorom. Ista suradnja na razini uprava koje su ojačane, smatra se, otkako je Tony Blair - blizak Billu Clintonu - došao na čelo vlade. No Foreign Office je i dalje sklon diplomatskom rješenju sukoba. I ne oklijeva da ponekad baci kamen u baru. Nedavni prijedlog ministra vanjskih poslova Robina Cooka da se omogući suđenje Radovanu Karadžiću u Bosni, a ne na Haaškom sudu, naišao je na čvrst otpor saveznika. London je zašutio... Francuska. Dan nakon pada Srebrenice, Jacques Chirac, koji je tek bio stigao u Elizejsku palaču, bio je najodlučniji partner Washingtona glede zračnih napadaja i nametanja mirovnih pregovora zaraćenim stranama. U znak 'zahvalnosti' sporazumi iz Daytona službeno su potpisani u Parizu. Od tada Francuska misli da je 'vjeran i odgovoran član' SFOR-a, no stare sumnje i 'povijesna' uvjerenja koja su gdjekada suprotna uvjerenjima anglosaskih saveznika, dovode ponekad do pogrešnih koraka. Nakon upada u Prijedor koji je Quai d'Orsay službeno podupro, francuski su časnici u Sarajevu neslužbeno žalili što nisu sudjelovali u pothvatu koju su zajednički vodili Washington i London. Ne poričući da njezine postrojbe za posebne namjene uvježbavaju mogući napadaj s Englezima i Amerikancima, Pariz pokazuje sličan oprez kada je riječ o Karadžićevoj sudbini. To je normalno: Francuska bi tada bila na prvoj crti budući da u okviru SFOR-a zapovijeda sarajevskim i paljanskim sektorom. Njemačka, Rusija. Dva suprotna stajališta koja nemaju toliki utjecaj zbog njihove manje nazočnosti na terenu - sudjeluju u SFOR-u bez zapovjedništva. Bonn se, prema žestokim izjavama šefa diplomacije Klausa Kinkela, zauzima za izravnije upletanje NATO-a. Voluntarizam potaknut posebnim interesima: Njemačka je prihvatila velik dio bosanskih izbjeglica i ne krije želju da ih vrati kućama - neke su pokrajine već počele repatrijaciju. Moskva, naprotiv, koči prijedloge partnera. Kremlj će ovog vikenda poslati jednog od svojih doministara vanjskih poslova s nadom da će mu ova srpsko-srpska kriza donijeti veći politički ugled. To je svakako smjerna želja, to više što Rusija rado zauzima suprotno stajalište od Zapadnjaka. Primjerice kada je riječ o prijevremenim izborima za parlament u republici srpskoj i međunarodnom nadzoru nad izborima. Umjesto pravog usuglašavanja stajališta, jedinstvo se često postiže oko sasvim određenih, pojedinačnih zadataka, smatra stručnjak 'kluba petorice' koji se naučio dešifrirati primisli jednih i drugih; općinski izbori govore o tome stanju duha. Svatko govori o njima kao o važnom sastanku i pripisuje si zasluge za njihov uspjeh. No svi znaju da oni neće riješiti najvažnija pitanja. Vrlo važno: glavno je da se poslije može reći kako je okrenuta još jedna stranica Daytona..." VEČERNJI LIST 3. IX. 1997. Suzdržano haaško tužilaštvo "Uhićenje Mire Bajramovića još je previše svježe da bi izazvalo službene reakcije Međunarodnog suda u Haagu", piše Višnja Starešina, citirajući zatim riječi glasnogovornika suda Christiana Chartiera. On je rekao da se od države u kojoj je uhićen netko pod sumnjom da je počinio zločine očekuje da o tome obavijesti tužilaštvo suda, a nakon toga 'ured tužitelja odlučit će hoće li zatražiti da taj predmet bude predan pod njegovu jurisdikciju ili će ga prepustiti nacionalnim pravosudnim organima'. "Za to je ipak potrebno određeno vrijeme. Ne postoji sličan presedan na temelju kojeg bi se moglo nagađati kakva će biti reakcija tužiteljice Luise Arbour. Jer otkad postoji Međunarodni sud, dosad ni jedna država nije uhapsila nikoga zbog ratnih zločina počinjenih, uvjetno rečeno, s njezine strane, nekoga tko bi još k tome izravno za zločine optuživao kao svjedok svoje suučesnike i nadređene. No, prilično je vjerojatno da će, barem u prvo vrijeme, haaško tužiteljstvo ostati suzdržano očekujući daljnje korake hrvatskoga pravosuđa", ocjenjuje novinarka. Smatra kako je nakon ispovijedi pripadnika Merčepove postrojbe 'Jesenje kiše' Mire Bajramovića "jasno da se slučaj ne može zatvoriti s Bajramovićem", te da se, "ako se njegova priznanja pokažu istinitima, logično ide barem do zapovjednika Tomislava Marčepa. Htjelo to ili ne, hrvatsko je pravosuđe nakon javne Bajramovićeve ispovijedi dobilo priliku da pokaže svoju zrelost, i to pod budnim okom međunarodnog suda. I da pokaže kako ljetošnji vladin prijedlog da se Hrvatima osumnjičenima za ratne zločine sudi u Hrvatskoj nije bio nastojanje da se kupi vrijeme i zaštite osumnjičeni iz vlastitih redova", nastavlja novinarka. "Činjenica jest da haaški sud ne vapi za novim slučajevima i da bi mu, zbog vrlo ograničenih kapaciteta, odgovaralo da nacionalna pravosuđa počnu sama procesuirati ratne zločince. Činjenica je i da se u kuloarima Međunarodnog suda kao najozbiljije kandidate za haaške optužnice protiv Hrvata i Hrvatske spominjalo upravo Tomislava Merčepa i njegovu grupu", napominje dalje novinarka i zaključuje: "Čudnom podudarnošću, Miro Bajramović je svojom novinskom ispovijedi pokrenuo upravo taj slučaj. Užasi koje je ispričao suviše su veliki i upečatljivi da bi sve moglo završiti na njemu i njegovoj priči. Odrade li nakon toga hrvatski pravosudni organi daljnji dio posla kako treba, u skladu s profesionalnim standardima, bit će to prije svega pokazatelj da Hrvatska može funkcionirati kao pravna država. Time i hrvatski argumenti u razgovorima s Međunarodnim sudom i često vrlo opravdani prigovori na njegov rad mogu postati vjerodostojniji. Zakažu li - Haag još uvijek čeka, kao i daljnja serija prozivki i pritisaka", zaključuje Višnja Starešina. VJESNIK 3. IX. 1997. Hrvatska misija g. Banca "Gospodin Ivo Banac doista je osebujna ličnost. On je, kao što je poznato, sveučilišni profesor (povijesti) i jedan od najgrlatijih ljudi na hrvatskoj političkoj sceni. Pritom se Banac profesor toliko razlikuje od Banca političara da čovjek ponekad nije siguran koji je od njih pravi. Kao profesor povijesti i pisac nekoliko zapaženih i zanimljivih knjiga, Banac je svakako intelektualac koji je (osobito s kraja osamdesetih) ostao zapamćen kao objektivan, odmjeren i nesumnjivo uravnotežen autor. (...) Kao političar Banac je međutim nešto sasvim drugo. On je posve neuravnotežen i neodmjeren u svojim prosudbama, sklon poluistinama i izmišljanjima, verbalnom ekstremizmu, kavanskom vrijeđanju ljudi i slično", ocjenjuje Nenad Ivanković, a povod je članak Ive Banca u posljednjem broju 'Feral tribunea'. Analizirajući u nastavku "od čega, dakle, pati Banac političar", Ivanković prvo pita - "od herostratske želje da konačno negdje bude zapamćen kao alfa i omega?" - a zatim nastavlja: "Naravno, za jednu takvu kompleksnu i višestruku ličnost prekratko bi bilo misliti kako ona galami o Hrvatskoj i po Hrvatskoj, lijepi ljudima etikete i udara po nogama u cjevanicu samo zato što bi možda imala, da se upotrijebi jedan frojdovski termin, problema sa sublimacijom. Uistinu: kako objasniti činjenicu da taj američki profesor, koji je cijeli život proživio izvan Hrvatske, koji danas svoju egzistenciju ima na Zapadu, ima tolike ambicije upravo u Hrvatskoj? Čak do te mjere da je po svaku cijenu želi pospremiti po svom nahođenju, pa ako to ne ide, onda je barem na velika zvona opanjkati kao izgubljeni slučaj? Nije li to pomalo neobično? I ne bi li bilo prirodnije da se g. Banac, kad već misli o sebi da je takva bjelosvjetska marka, s jednakim žarom angažira u svojoj (također) domovini Americi i recimo u 'New York Timesu' opali po Clintonu i stanju stvari u američkom društvu. Jer se, eto, tamo nitko ozbiljan ne želi ispričati Crncima zbog ropstva, Indijancima zbog istrebljenja, budući da bi to, kako pišu mnogi zapadni novinari, izazvalo teške psihološko-političke probleme, uključujući tu i one financijske (obeštećenja i sl.)?" Izdvojivši rečenicu iz teksta u kojoj Banac kaže: 'Ljudi poput mene, koji su cijeli život u sebi nosili ideju demokratskog hrvatskog društva, doista i jesu u borbi protiv svih!', Ivanković piše: "Nije li time na egzemplaran način pokazao do čega mu je osobito stalo, a do čega nije? Do hrvatskog društva u svakom slučaju, ali ne i do hrvatske države? Je li zato u sukobu i sa svima onima koji drže da za Hrvate nema slobodnog ni demokratskog društva izvan konteksta njihove nacionalne države? Naime, iz svih nesreća i ratova kroz koje je ovaj narod prošao, to je valjda jedino povijesno iskustvo i istina oko kojih postoji neupitan konsenzus goleme većine. Dakle, konsenzus onih s kojima je Banac u sukobu". Pozivajući se na, u posljednje vrijeme sve češće, ocjene "da svijet ide u pravcu renesanse upravo nacionalnih država", a izdvojivši u tom kontekstu i pisanje Samuele Huntingtona ('Clash of Civilizations'), Ivanković osvrt završava rečenicom: "Inače, ima jedna instruktivna njemačka poslovica: Hundert Profesoren Deutschland verloren. Ili u slobodnijem prijevodu: Prepustite li Njemačku vodstvu stotini profesora, ona će sasvim sigurno biti izgubljena!" Zamka u 'danu pomirbe' Prvotni prijedlog prijelaznog upravitelja za hrvatsko Podunavlje Williama Walkera da bi Hrvatska i SRJ trebale 'zajednički slaviti dan pomirenja', koji je kasnije demantirao glasnogovornik UNTAES-a Philip Arnold, objasnivši kako je Walker mislio na 'međunacionalno povjerenje' unutar Hrvatske, komentira Branko Madunić. "Prva verzija Walkerova prijedloga da SRJ i Hrvatska slave poseban dan pomirbe bez presedana je u novijoj svjetskoj povijesti. Njemačka i Francuska primjer su pomirbe nakon krvavih ratova u ovom stoljeću, ali nikom nije palo na pamet da godinu dana nakon rata slavi dan pomirbe Francuza i Nijemaca, kao ni Poljaka i Nijemaca. Njemačka i Češka su, pak, nakon pedeset godina uspjele potpisati međudržavnu izjavu pomirenja; pritom ni u Pragu niti u Bonnu nikom nije pao na pamet nekakav dan pomirbe", napominje Madunić. "Da nije jedne opasne zamke u ideji o danu pomirbe, ona bi bila naprosto jedna od mnogih 'morskih' ideja koje su lansirane 'u ništa' u hrvatskom i svjetskom medijskom prostoru, u vezi s ratom protiv Republike Hrvatske", ocjenjuje Madunić i objašnjava: "Naime, slaviti 'međunacionalno povjerenje' unutar Hrvatske, na neki način implicira da se u Hrvatskoj vodio građanski rat, da su se Hrvati i Srbi samo posvađali, pa se, eto, trebaju miriti. Na taj se način amnestira uloga Beograda, odnosno Srbije u agresiji na Hrvatsku i sve se svodi na mirenje u Hrvatskoj". Napomenuvši kako g. Walker "zacijelo zna da nijedna relevantna politička i duhovna snaga u Hrvatskoj nije protiv pomirenje svih građana u Hrvatskoj", Madunić na kraju pita: "No, može li biti istinskog pomirenja dok optuženi za zločine - od Vukovara do Dubrovnika - ne sjednu na optuženičku klupu, dok netko - u ime Srbije - kao u njemačko-poljskom slučaju, ne klekne na Ovčari kao Willi Brandt u Varšavskom getu?" SLOBODNA DALMACIJA 3. IX. 1997. Više otkaza nego sudaca Novinari lista opisuju stanje u hrvatskom sudstvu glede radnih sporova na temelju analize Saveza samostalnih sindikata i ocjena Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske. Radna vijeća, odnosno posebni odjeli za rješavanje radnih sporova, osnovana su u devet od ukupno 21 županije. "U Ministarstvu tvrde da je takvo stanje rezultat malog broja sudaca na županijskim sudovima u Hrvatskoj, odnosno malog broja takvih predmeta na području nadležmnosti tih sudova... (...) Analiza Saveza samostalnih sindikata je veliku pozornost poklonila ažurnosti rješavanja radnih sporova, pa je tako iz dostavljenih podataka županijskih sindikalnih povjereništava razvidno da ažurnost postoji u 12 županija, dok sudovi u preostalih osam županija nepostojanje ažurnosti objašnjavaju velikim brojem zaostalih predmeta i relativno malim brojem imenovanih sudaca." Po mišljenju Andreje Pejaković, voditeljice Odjela industrijskih odnosa i radnog zakonodavstva u SSSH "sustavno, cjelovito i dosljedno praćenje sporova dalo bi odgovore i na pitanje koliko u prosjeku traju radni sporovi uspostavom radnih vijeća za radne sporove, sporove kojih u Hrvatskoj prema nekim procjenama trenutačno ima oko 20 tisuća. Pitanje trajanja radnih sporova je bit čitave stvari, pa sindikalni lideri već najavljuju zahtjev za osnivanjem posebnih radnih sudova koji bi se temeljili na posebnom zakonu o radnim sudovima. Sindikalisti se, naime, plaše novog vala otkaza koji predviđaju za ovu jesen, što bi dodatno otežalo rješavanje sadašnjih sporova oko redovitih i izvanrednih otkaza, neisplaćenih i smanjenih plaća i zbog zakidanja na otpremninama i jubilarnim nagradama. Inzistiranje sindikata na bržem rješavanju radnih sporova je sasvim opravdano", prenose novinari, potkrepljujući to uvjerenje presudom Vrhovnog suda da radnici ne mogu štrajkati ako im kasni plaća, već isplatu mogu tražiti samo sudskim putem. "Tu dvojbenu odluku sindikati nastoje 'oboriti' tvrdnjom da je takva presuda u Hrvatskoj nelogična upravo zbog sporog rješavanja sudskih sporova zbog opće neučinkovitosti sudstva", stoji među ostalim u članku. 030042 MET sep 97