NJEMAČKA - SZ - SRBI - 27. VIII.

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHWE ZEITUNG 27. VIII. 1997. Napadaj na utvrdu prkosa "Samo sloga Srbe spašava - tako glasi izborni slogan preuzet od četnika s kojim bosanski Srbi ukrašavaju svoj grb. Nu sada i drugi dio toga grba dobiva veće ako ne i neželjeno značenje: dvoglavi orao. On iznenada mora ispaštati kao simbol razdvajanja Republike srpske. Borba za vlast između izabrane predsjednice Biljane Plavšić i ratnog zločinca za kojeg je izdan uhidbeni nalog, otkrila je raspuklinu u srpskom samorazumijevanju. Tu više ne pomaže ni samozavravanje. U novom se stanju za Zapad kriju istodobno prigode i pogibelji. Pogibelj: bosanska srpska republika na rubu je građanskoga rata. Novo nasilje na iznenada nastaloj unutarnjoj srpskoj bojišnici moglo bi se brzo proširiti na druge dijelove zemlje u kojoj su rovovi samo provizorno zatrpani. Postoji dovoljno nepopravljivih nacionalista, također na strani Hrvata i Muslimana koji bi u zavjetrini srpskih meteža mogli vidjeti prigodu za ostvarenje svojih okrutnih ciljeva. A na zemljovidu hrvatsko-bošnjačke Federacije ubilježeno je dovoljno 'hot-spots' na kojima bi se mogao zapaliti novi sukob. Najnoviji događaji u Jajcu gdje su Hrvati zapalili kuće muslimanskih povratnika, može poslužiti kao upozorenje. Ako se SFOR dakle ne želi neočekivano naći usred nanovo razbuktalog sukoba, u tom škakljivom stanju mora smjesta ugušiti svako nasilje. Nu novo stanje - pod pretpostavkom da SFOR zadrži vojni nadzor - možda nudi i prigodu za provedbu Daytonskog mirovnog sporazuma. Godinu i pol je Zapad pokušavao primamljivanjima i prijetnjama pridobiti utjecaj u autističnom srpskom carstvu. Uzalud - republika srpska bila je utvrda u čijoj se unutrašnjosti ukopao Karadžić. Nu nevidljivo izvana, u toj je utvrdi prkosa počelo ključati jer je zaključanima nedostajalo najnužnije. Sada je dio njih - pod vodstvom B. Plavšić - spustio pokretni most. Sada je na međunarodnoj zajednici da pametno krene naprijed. Ta taktika, unatoč svim opravdanim nesklonostima prema B. Plavšić, nema alternative. Ni za predsjednicu više nema natrag. Unutarnja srpska borba za vlast posljednjih je tjedana razvila takvu dinamiku da se više ne može računati na skretanje jedne ili druge strane. Obje ulažu u pobjedu. Nu s dva ministra unutarnjih poslova, dva redarstvena vodstva, razdvojenom vojskom i podijeljenom državnom dalekovidnicom, čini se da srpska republika u Bosni ide prema daljnjoj podjeli. Mjesto prijeloma utvrđeno je već u zemljovidima iz Daytona: srpsko bi carstvo moglo puknuti kod Brčkog. Tamo uski koridor povezuje sjeverozapadni dio oko urbanog središta Banje Luke s divljim istokom i njegovim glavnim mjestom Palama. Tada bi velikosrpski san bio napokon odsanjan. Nu je li to riješenje bosanskoga problema? Na prvi pogled ta je opcija sasma privlačna: svijetu otvoreni dio oko Banje Luke koji je i ranije bio orjentiran više prema Zagrebu nego prema dvostruko udaljenijem srpskom glavnom gradu Beogradu, mogao bi se integrirati u daytonsku poslijeratnu Bosnu. Pale, carstvo mraka, bilo bi izolirano i presudno oslabljeno. Međunarodni mirovni stratezi koji su u prošlosti bili jako potreseni, mogli bi ipak postići djelomičan uspjeh. A to je rješenje tako privlačno zato jer je udobno. Čini se da za njega nije potrebno puno više angažmana od zaštite Plavšićkinih leđa. Nu stvar dakako ima kvaku. Naime, uza svo iznenađenje kako se B. Plavšić dobro postavila - nipošto nije sigurno da će predsjednica pobijediti u borbi za vlast. Zapad dakle ne smije samo čekati razvitak događaja. Ukratko: ne može se Plavšićku podupirati bez da se napadne Karadžića. Zapad mora postati djelatan sa sposobnim SFOR-om a on mora oštro nastupiti. U krizi u kojoj se nalazi Republika srpska, jasno su se pokazale točke napadaja. Posebno redarstvo koje Karadžić drži kao privatnu vojsku zahvaljujući prihodima od svojih monopolističkih poslova, mora se, kako je i najavljeno, razbiti. Stalne opomene paljanjskoj medijskoj promičbi moraju slijediti djela: zatvoriti je ako huška. A zatim prerezati žice između Pala i Beograda. Jugoslavenskog predsjednika Miloševića s B. Plavšić koju je jednom nazvao 'luđakinjom', veže iskreno neprijateljstvo. Nu za Karadžića kojega je nazvao 'pijanim igračem', Milošević, ako mu se zaprijeti sankcijama, neće više ništa riskirati. Tako izolirani Karadžić više ne bio bio prejaki protivnik za međunarodnu oružanu snagu od 30 tisuća ljudi" - zaključuje Peter Muench. 280259 MET aug 97